TEKST

Nemoj da FALIŠ

 

Peti po redu FALIŠ, Festival alternative i ljevice Šibenik, odvijao se od 6. do 9. rujna u zemlji gdje dugogodišnje desničarsko i nacionalističko divljanje, koje se aktualna Vlada ne usuđuje dolično osuditi, dostiže vrhunac u posljednje vrijeme. Premda mu je Ministarstvo kulture RH na ovogodišnjem natječaju dodijelilo sramotno malen novac, koji su organizatori festivala, članovi Udruge građana FALIŠ, iz protesta odbili primiti, festival se ipak održao zahvaljujući podršci lokalne zajednice i uspješnoj crowdfunding kampanji. Bili smo se zaputili u Šibenik da iz prve ruke vidimo kako se “drži” ovo drčno događanje…

foto: Jozica Krnić

Moj zadatak na FALIŠ-u bio je veoma jednostavan: predstavnici festivalskog tima, poimence Kruno Lokotar (urednik umjetničkog programa), Ante Filipović Grčić (umjetnički direktor iliti dizajner) i Emir Imamović Pirke (direktor festivala) pozvali su me da skupa s njima održim otvorenje izložbe Iz Rusije s ljubavlju, koja okuplja niz plakata posvećenih stogodišnjici Oktobarske revolucije, u kustoskoj koncepciji ruskog stručnjaka za dizajn Sergeja Serova. Izložba je prvi put održana ranije ove godine u Moskvi, u sklopu Zlatne pčele, Moskovskog međunarodnog bijenala grafičkog dizajna, gdje je izazvala oprečne reakcije, kao uostalom i u Hrvatskoj, o čemu ću više reći malo kasnije. Nije naodmet istaknuti da je Šibenik prvi grad van Rusije u koji je izložba doputovala, prije nego što se otisne na izvjesnu svjetsku turneju, što je zgodan kuriozitet za tekst poput ovog. Drug Josip Jagić, MAZ-ov “dežurni povjesničar”, imao je mnogo težu zadaću od mene ― skupa s kolegama i vrsnim poznavaocima teme, Enisom Zebićem i Vjeranom Pavlakovićem, uz Lokotarovo vodstvo sudjelovao je 5. i 6. rujna (“nultog” i prvog dana festivala) u okruglom stolu Izvor ideja: Španjolski građanski rat, čemu nažalost nisam stigao svjedočiti, no čujem da su se sva trojica izvrsno snašli. Izravan povod raspravi bilo je svježe istraživanje prema kojem je od 1936. do 1939. u Španjolskom građanskom ratu sudjelovalo više od 1900 jugoslavenskih dobrovoljaca kao boraca Internacionalnih brigada, a među njima ih je najviše došlo s područja današnje Hrvatske. Dok su u srijedu navečer momci otvorili program na krasnom trgu Male lože u samom srcu starog grada, koji arhitektonski i atmosferski priziva antičke agore, pogotovo kad padne noć, Ante F.G., suborac Branko Sekulić i ja smo u kafiću Domald u Docu na zidove vješali urnebesne foto-kolaže režisera Tomislava Fiketa, voditelja video-sekcije festivala i sjajnog, beskompromisnog satiričara tekuće svakodnevnice. To je pak otvorenje potrajalo do kasno u noć, uz prigodni domjenak, dok autorove radove sada možete vidjeti i u Zagrebu, u kultnom trešnjevačkom kafiću No sikiriki.

No, vratimo se malo unatrag. Rekosmo da je “oktobarska” izložba izazvala prilično suprotne reakcije publike, kako inozemne, tako i domaće, pogotovo među pripadnicima nevladine ljevice koji su je “pokopali” ni ne vidjevši ju uživo, već poslije guglanja plakata što slobodno kruže internetom, kao što je učinio, primjerice, Boris Postnikov u svojoj kolumni Neprijateljska propaganda u tjedniku Novosti, u broju izašlom 9. rujna. Doista, em je dio plakata (ne)opravdano kritičan prema stoljetnom fenomenu Velikog Oktobra, em je pozicija kustosa Serova a priori suprotstavljena njegovom nasljeđu (bilo pozitivnom, bilo negativnom), te se moram djelomično složiti s ocjenom kolege Postnikova “da je temeljni problem izložbe (…) taj što su skoro svi naslovnu temu ‘1917.―2017.’ shvatili jednosmjerno: kao poziv da iz privilegirane pozicije naknadne pameti, s udobne povijesne distance, presude socijalističkoj revoluciji. A ne da, eventualno, krenu suprotnom stranom historijske autostrade, pa pokušaju ustanoviti što nam to 1917. može reći o našoj današnjici”.

Kao netko tko nije ni na koji način sudjelovao u pripremi izložbe, već došao javno iznijeti svoje (stručno) mišljenje, mislim da imam pravo kazati kako citirana primjedba, krenimo redom: 1) ne vrijedi za sve plakate koji su bili izloženi u maloj Galeriji Matija ― štoviše, domaći su organizatori imali svu slobodu da iz fundusa od nekoliko stotina plakata prikupljenih pozivom i javnim natječajem izaberu pedesetak onih koji najbolje odgovaraju njihovoj viziji izložbe, pa je omjer pretežno kritičnih i afirmativnih spram teme po mom sudu bio pola-pola; 2) primjedba ne ističe da se prateći zemlje porijekla “izloženih” dizajnera/ica moglo odoka pratiti kakav je trag Oktobarska revolucija ostavila u njihovim vlastitim kulturama, pa su autori iz nekadašnjih sovjetskih zemalja, očekivano, izražavali itekako negativne stavove spram nje, dok su zapadni Evropljani i Amerikanci zauzeli ambivalentno, na trenutke čak i posprdno držanje svisoka, a ponajviše utopijskog potencijala revolucija je izgleda do danas posijala u zemljama Latinske Amerike, iz kojih su se javili glasovi slojeviti u političkom i estetskom smislu (što nam, čini mi se, govori štošta o odnosu današnjice prema 1917.) i 3) mada stoji druga primjedba da se nigdje na plakatima nisu mogli pronaći likovi radnica i radnika, koji bi trebali biti među presudnima u ikonografiji Oktobra, to ne znači da se niti jedan od pedesetak autora nije efektno poigravao simbolima ― npr. bilo je dovoljno uočiti plakat na kojem toranj Kremlja postaje tvornički dimnjak, a snaga dima prevaljuje kupolu, zaštitni znak monarhističke Rusije ili pak onaj gdje zmija gmiže edenskim drvom spoznaje dobra i zla, čiji je plod umjesto jabuke zvijezda petokraka… I tako dalje, i tako dalje. Dakle, ne negirajući u potpunosti kritiku kolege Postnikova, držim da je na izložbi bilo mnogo više pluralnosti nego što se može činiti pregledavajući materijal na internetu, no da bi se to jasnije uočilo možda je ipak trebalo doći u Šibenik. Toliko o tome.

U gradu nisam mogao ostati duže od petka prijepodne, pa sam nazočio samo prvim danima festivala, propustivši udarno tematsko predavanje dr. Borisa Budena Oktobar: u sumraku posttotalitarne svijesti, kao i još neke zanimljive točke, poput predstave Othello ― nezakonita liturgija Teatra VeRRdi i okruglog stola Da li je ljevici dopušteno vladati?, na kojem su se okupili predstavnici “malih” lokalnih i regionalnih lijevih političkih stranaka (hrvatskih Nove ljevice i Zagreb je naš te Združene levice Slovenije), čija je sudbina da uslijed propasti “velikih” domaćih socijalno-liberalnih partija ogroman društveni vakuum pokušaju ponovno ispuniti naprednim idejama i političkim programima. Međutim, popratio sam dio događanja u srijedu, čija su dva (od tri) panela bila posvećena sadašnjem stanju na vječno gorućem Bliskom Istoku, a slušatelje su u nj upućivali neki od vodećih lokalnih poznavatelja tog područja: novinar i publicist Jerko Bakotin i fotograf Nikola Kuprešanin (panel Kurdistan: revolucija koja ne prestaje), koji su se taman vratili s riskantnog puta u opustošenu Siriju (o čemu ste također mogli čitati u Novostima putem njihovih reportaža dostupnih i na internetu) te pisac i političar Pavle Kalinić i diplomat i novinar Zlatko Dizdarević, vjerojatno Jugoslaven s najdubljim iskustvom učenja o Levantu. Publika je očito prepoznala izvanrednu priliku da o svemu tome čuje iz prve ruke jer se okupila u popriličnom broju, ispunivši cijeli trg Male lože i predano slušajući izlaganja sve do samog kraja, povremeno i sudjelujući u diskusiji.

U četvrtak smo uživali u predstavljanju Mađarske rečenice, novog romana crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa u izdanju zagrebačkog nakladnika Jesenski&Turk, dok je ostatak dnevnog programa bio posvećen raznovrsnim sferama. Najviše je zanimanja izazvao okrugli stol Ima li Bog naciju? sa sudionicima Zoranom Grozdanovom, Nebojšom Zelićem i moderatorom Brankom Sekulićem. Osim što su doktor teologije i docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, prva dvojica su i urednici zanimljive knjige Vjera u dijalog: sekularno i religijsko u razgovoru, u izdanju agilne riječke kuće Ex Libris, koja redovito objavljuje naprednu teološku literaturu pa je u tom smislu jedinstvena u hrvatskom intelektualnom prostoru. Knjiga je izašla krajem prošle godine, a budući da je FALIŠ otpočetka posvećen (i) razvijanju dijaloga između progresivnih pripadnika klera i lijevih političkih aktivista i intelektualaca, bilo je logično iskoristiti ju kao povod raspravi koja se ticala uglavnom opasnih veza između regionalnih crkava (ne samo katoličke!) i nacionalista, kao i pizmi koje su te veze izrodile. K tome, iako su postojale sve predispozicije da razgovor skrene samo u smjeru izravne osude svih koji su je zaslužili, sudionici su se radije potrudili ispitati razloge zašto su religije u regiji odavno skliznule tamo gdje jesu, u glib kojem se ne vidi kraja (čast iznimkama među svećenstvom). Iz publike se čulo i suprotno mišljenje jednog slušatelja, ali ni ono nije bilo izrečeno primitivnim rječnikom, već uistinu s vjerom u dijalog. U nastavku večeri, dr. Cirile Toplak, voditeljica Istraživačkog centra za političke teorije na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, održala je sažeto predavanje koje bi se moglo okrstiti uvodom u Oktobarsku revoluciju za početnike, i kao takvo je poslužilo svrsi, dok smo se u šibensku noć razišli nakon gledanja solidnog dokumentarnog filma Europa, zabranjena kolonija, redateljskog debija filozofa Srećka Horvata, inače festivalskog urednika međunarodnog programa.

Sve u svemu, moja dva posezonska dana u Šibeniku bila su ispunjena susretima s ljudima koji, stekao sam dojam, gaje jasne, napredne stavove i ne boje ih se javno izreći u svakoj prilici koja to traži, a pritom su opušteni onako kako samo samouvjerene osobe znaju biti. I, ako je Šibenik tijekom tih nekoliko dana doista bio istinski prostor slobode unutar granica koje se naizgled sve više stješnjuju (čemu svjedoči i stalni postav malog, ali važnog Muzeja pobjede ili oslobođenja Dalmacije u Drugom svjetskom ratu, nedavno otvorenog zahvaljujući inicijativi i trudu Ante Filipovića Grčića, njegovog kustosa i dizajnera), onda je jezgra te energije neformalni festivalski ured, kultna konoba Marenda, u kojoj ordinira Matilda Dulibić, producentica festivala i njegov spiritus movens. Dakako, tu je i gospođa Veselka sa svojom vjernom posadom i prirodnim darom za gostoprimstvo i kužinavanje, koja s lakoćom postiže da se ondje svi osjećaju kao kod kuće i požele se čim prije vratiti. Za jedan festival, za kulturno zbivanje koje pretendira biti dalmatinskim forumom za slobodu govora i intelektualnim laboratorijem gdje se izmaštavaju utopije društva radikalno različitog od postojećeg, to je važnije od svega. Zbog toga, dogodine, nemoj da fališ.

 

Autor teksta i fotografija: Bojan Krištofić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close