TEKST

Sudbina predizbornih antifašista

Još od prije kraja Milanovićevog mandata promatramo raspad onog što se kod nas naziva ljevicom. SDP iz dana u dan prolazi istu agoniju koju slične stranke prolaze svuda po svijetu već neko vrijeme. To je tek još jedna stranka koja je na sebe preuzela izigravati ljevicu unutar svjetonazora koji je desetljećima formiran oko oponiranja svemu što je lijevo.

Žarko Puhovski je nedavno ispravno istaknuo da će SDP imati solidnih 20% glasova dok god postoje ljudi kao što su Skejo i Keleminec, te da bi se na to trebali koncentrirati. No, to je pozicija iz koje je SDP oba puta dolazio na vlast i na vlasti bio nemoćan ispuniti očekivanja ljudi koje se da nagovoriti da za njega glasaju. Tu se ne radi o ovoj ili onoj pojedinačnoj krizi, nego o tome da u svijetu u kojem političku i kulturološku hegemoniju imaju Sjedinjene Države “ljevica” na vlast dolazi tako što biračko tijelo plaši “desnicom”. Čemu bi SDP uopće služio jednom kada dođe na vlast i strpa Skeju i Keleminca doživotno u ludnicu?

SDP je, potpuno identično Demokratskoj stranci u SAD-u, čitavo vrijeme u poziciji “predizbornog antifašista”. U praksi, lijeva i antifašistička stranka na vlasti bi epizodu sa šatorom na Savskoj po kratkom postupku riješile. Mahanje plinskim bocama, fašistički marševi i harange, Bujančevi ispadi i asistiranje Katoličke Crkve u čitavom cirkusu bili bi zakonski sankcionirani po kratkom postupku. Ustaštvo, neonacizam, katolički militarizam i slične terorističke pojave mogle bi u granicama Republike Hrvatske biti iskorijenjene u roku od jednog mandata. Bivanje u Europskoj uniji nam u teoriji pruža potrebne mehanizme da se s njima obračunamo na svim razinama. Problem je u tome što ih takozvani liberali nikada neće upotrijebiti.

Ono što se kod nas neispravno naziva ljevicom dolazi iz Sjedinjenih Država, a do kraja osamdesetih godina u potpunosti je preuzelo tamošnju Demokratsku stranku. Era američkih političkih čistki početkom Hladnog rata nagovijestila je do koje će se mjere SAD fanatično okrenuti protiv svega “lijevog”. Divljanje po institucijama koje je provodio Joseph McCarthy osuđeno je još tada kao “demagoško, nepromišljeno i neutemeljeno” te je zaustavljeno, ali već je administracija predsjednika Richarda Nixona u šezdesetima nastavila tamo gdje je McCarthy stao. Nigdje se taj zaokret nije ispoljio jasnije nego u vanjskoj politici. Američki štićenici na čije je poslijeratne ustave utjecala Amerika F. D. Roosevelta, npr. Njemačka i Japan, jednostavno nisu isto što i ergela klerofašističkih užasa kakvi su Saudijska Arabija, Izrael, Turska, Poljska ili Ukrajina. SAD su proteklih godina doživjeli moralno dno dna time što su kao debelo najmoćnija svjetska vojna sila svijetu priuštile više godina “Islamske Države”. Američki vojni stroj mogao je pomesti čitav ISIL u vrlo kratkom roku, ali nije, na opće zgražanje.

Do situacije u kojoj Amerikanci demokratski izaberu prvog crnog predsjednika uz poruku nade i jednakosti, a zatim dožive da njegova administracija okolo po svijetu svesrdno širi beznađe i nejednakost je došlo s političkim sazrijevanjem generacije Clintonovih. Američka ljevica desetljećima je gubila prostor unutar kojeg može smisleno djelovati jer u društvu koje se gradi prema budućim bushevima, obamama i trumpovima i nema baš mjesta za ljevicu. Ono što se za mandata Billa Clintona dogodilo bila je konačna normalizacija SAD-a kao zemlje bez ljevice. Trik je bio u tome kako biti desni političar, tvrditi da si lijevi političar i biti izabran na izborima od strane lijeve javnosti. To se može zbog toga što fašizam nema samo svoju koljačku i klaunsku komponentu, kakvu su utjelovljavali Benito Mussolini ili Adolf Hitler. Ideologija fašizma uredno se pokaže kao prozirna demagogija. No, ono što uvijek stoji iza nje je interes društvenog sloja kojeg u Bosni pučki i prikladno zovu “fina gradska raja”. Obrazovanima, situiranima, povezanima, nasljednicima stanova i udjela u fondovima se živi luksuzne i privilegirane živote, a u pravilu jako vole kad manje fina raja iskaljuje frustracije na neki način od kojeg oni imaju koristi.

Generacija Hillary Clinton odrastala je u sve desnijoj Americi, a privilegirani u njoj htjeli su politiku koja će dosljedno štititi njihove privilegije. Na desnici je bila gužva, pa su se kao aktivisti i političari profilirali na ljevici u vrijeme kada joj je prostor djelovanja čvrsto sužen na identitetsku politiku. Takozvana Nova ljevica formirala se još krajem šezdesetih kao blokovski omeđen pokret kojim su mladi “lijevi” političari ustvrdili da se može biti “lijevi”, a ne biti “komunist”. Drugim riječima, da van identitetske politike, sve ostalo može biti ideološki pravovjerno blokovskoj ideološkoj podjeli. Pri tome je ekonomska pozadina političkog djelovanja zasnovana na pogodovanju velikim investitorima. To je ono što je u pozadini svakog fašizma. Država je tu da puk drži ili zaplašenim ili zabavljenim, ekonomska aristokracija uživa uvjete feudalne anarhije u kojoj se političare i političku volju kupuje, a za posrednike i lobiste se kupuje privilegije i prestiž. Clintonovi su od rane mladosti sudjelovali u sabijanju ljevice u taj okvir.

Bivanje ljevičarom se u SAD-u ideološki svelo na borbu za osnovna ljudska prava i borbu da se na razini pojedinih država ne donose zakoni koji bi omogućavali njihovo sustavno kršenje. Van toga je američki “ljevičar” slobodan da bude skandalozno desno u svakom pogledu. No, zauzimajući prostor na ljevici politikom koja je suštinski desna, neoliberali su onemogućili onome tko bi se deklarirao kao desnica da suvislo djeluje. Ako su “lijevi” u praksi u svemu desni osim u vulgarnim ispadima, što desni mogu ponuditi javnosti? Odgovor je, naravno, vulgarne ispade, odnosno krajnji ekstremizam.

Cinična genijalnost demokratskog lažnog ljevičarenja bila je i u tome što je tjerala vrlo desne republikance da se dokazuju ekstremizmom. Demokrati su si onda na temelju toga potvrđivali svoje ljevičarstvo. Ljudima koji su živjeli u Hrvatskoj posljednjih dvadesetak-tridesetak godina ova praksa je više nego poznata. Ako ti je protivnik ustaša, onda ti možeš piti kave s privatizacijskim profiterima i biti “lijevi”. Kako je rekao Puhovski: “dok god postoje ljudi kao što su Skejo i Keleminec SDP će dobiti 20% glasova”. To nije slučajno dobro uočeno ili samo pitanje lokalne situacije. U sustavu bez ljevice, od “ljevice” se očekuje da izbore dobije tako što isprepada javnost desnicom. Ali to više ni u Americi ne funkcionira. Donald Trump je izgledao kao idealno strašilo koje bi natjeralo ljude da usprkos svemu izađu i glasaju za Hillary. To su bili upravo idealni uvjeti, jedini mogući u kojima biša obožavateljica Richarda Nixona i cjeloživotna zagrižena provoditeljica njegove i Kissingerove vanjske politike može dobiti izbore kao “lijevi” kandidat. Usprkos tome, strašilo je dobilo.

Sličnu smo situaciju vidjeli kod nas s Karamarkom i Milanovićem. Ljudi su stavili mandat Zorana Milanovića i njegovog SDP-a na vagu, pa se izbor između nacističkog klauna i fine gradske raje za previše ljudi završio neizlaskom na glasanje. U drugoj rundi je ljudima ponuđeno da biraju između dva čovjeka koji su u svemu djelovali kao ista stvar, Milanovića i Plenkovića. Andreja Plenkovića je zapalo da bude “desni”, Milanovića je zapalo da bude “lijevi”, a kako su oba tvrdo desni, ljudi su izabrali onog koji nije lagao.

Zatim se više toga dogodilo i razvilo na hrvatskoj ljevici u nekoliko mjeseci očitih ustaša na vlasti nego u četiri godine SDP-ova mandata. Tako da su drmanja kojima svjedočimo unutar SDP-a potpuno logična — ta se stranka, dosljedno svojoj prirodi, opetovano pokazala nesposobnom ispuniti očekivanja ljudi na koje apelira da joj daju svoj glas. Ne zato što je ovaj ili onaj član te stranke ovakav ili onakav, nego što ta stranka nikada nije imala smisla. Ta stranka je tipični primjer podvale iz svjetonazorskog sustava u kojem nije predviđeno da postoji ikakva ljevica.

Autor: Luka Kordić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close