TEKST

Uspon AfD-a – što to znači?

 

Na recentnim saveznim njemačkim izborima krajnje desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD) osvojila je oko 13% glasova te time postala trećom političkom snagom u njemačkom Bundestagu.

Logo AfD-a; Foto: wikipedia.org

Otkako AfD postoji, od 2013. godine, ona predstavlja jedan tip protestne stranke u kontekstu svjetske ekonomske krize i njezinih posljedica te u vremenu krize političkog sustava koji čine primarno stranke centra.[1] Prvo se odnosi na krizu eurozone, ali i na migrantsku krizu koja je došla kao posljedica opće ekonomske i vanjske politike zemalja centra EU te njezinih saveznika poput SAD-a; drugo se odnosi na posljedično rastuće nezadovoljstvo dvjema strankama koje se više desetljeća izmjenjuju na vlasti u većini europskih zemalja. U mainstreamu se AfD poima kao “desno-populistička” stranka čiji se trend rasta dovodi u vezu s Brexitom, Trumpovom pobjedom u SAD-u, dobrim rezultatima Slobodarske stranke u Austriji te Nacionalne fronte u Francuskoj i općenito trendom rasta nacionalno-konzervativnih stranaka u zemljama EU. To sve upliće u raspravu pitanje fašizacije društva, problem ksenofobije i historijski revizionizam. U ovom tekstu valja odgovoriti na pitanje što uvjetuje uspon AfD, kolika je njegova veza s drugim sličnim trendovima u EU te što to zapravo znači za Njemačku i Europu. Pri tome je potrebno staviti naglasak na dosadašnju politiku kancelarke Angele Merkel, bazu koju AfD mobilizira i interpelira te općenito na kontradikcije koje generira svjetski i europski političko-ekonomski sustav.

Prije svega treba obratiti pažnju na dvije krize na čijim se nasadima i posljedicama razvija AfD. To su kriza eurozone i migrantska kriza. Prvo je posljedica europskog ekonomskog okvira definiranog brojnim aktima poput Ugovora iz Maastrichta potpisanog 1992. godine, a koji nalaže uvođenje jedinstvene europske valute, ali i postupnu federalizaciju EU u političkom smislu[2]; drugo je posljedica agresivne vanjske politike zemalja EU i euroatlantskih saveznika koja se intenzivirala upravo u ovom stoljeću. AfD se tu javlja kao izazivač CDU-a i Angele Merkel s “desnijih” pozicija, a i osnivači AfD-a su prebjezi iz CDU-a koji se nisu slagali s politikom Angele Merkel, naročito u pogledu odnosa između suverenih država i nadnacionalnih institucija, tj. po pitanju federalizacije EU.[3] Dakle, u početku je to stranka kojoj je glavna točka programa kritika eura i eurozone te koja se u kontekstu grčke krize protivi tome da Njemačka novcem njemačkih poreznih obveznika spašava posrnule grčke banke. Dolaskom pak migrantske krize u središte interesa stavljaju problem imigracije zauzimajući krajnje ksenofoban stav, čime je stranka svrstana u onu skupinu desnice koja se često naziva i “populističkom”. AfD donosi reakciju zdesna na kontradikcije europske političke i ekonomske unije, slično kako je počeo i UKIP u Velikoj Britaniji, pa završio u antiimigrantskoj i ksenofobnoj priči.[4] U slučaju obiju kriza, monetarne i migrantske, radi se o tome da se pokušava spasiti sistem od sebe samoga, odnosno od vlastitih kontradikcija koje proizvodi.

Spašavanje sistema

Spašavanje sistema od samoga sebe znači da se prepoznaju određeni sistemski problemi, ali onda ih se, zamjenom uzroka za posljedicu, nastoji riješiti tako da se otkloni samo one elemente koji predstavljaju neželjenu nuspojavu – bili to bankovni dugovi, obaveze zemalja s trgovinskim suficitom ili izbjeglice s Bliskog istoka, Turske i Afrike. To čine sve stranke i pokreti koje se danas označava “desno-populističkima”, krajnje desnima, neofašističkima i sl. Neki od njih doista i jesu fašistički (npr. Zlatna zora u Grčkoj, Jobbik u Mađarskoj), neki koketiraju s fašističkim tendencijama (npr. Nacionalna fronta u Francuskoj, sâm AfD), a neki su primjeri nacionalno-konzervativnih opcija (npr. trenutne vlade u Mađarskoj i Poljskoj).[5] Lako se može primijetiti da slične stavove zastupa Trump, a na takvoj je platformi i dobio izbore – protekcionizam i restriktivna imigracijska politika pokušaj su vraćanja kontrole matične države nad procesima koji se odvijaju globalno, bila to trgovina ili migracije. To u suštini znači povratak na prvobitni okvir kapitalističke akumulacije – ojačanu nacionalnu državu koja je važan mehanizam vladajuće klase u trenutku kada sistem počinje pokazivati svoje slabosti (neotplativi dugovi, migracijski valovi, propast mnogih radnih mjesta i sl.).

No, nipošto ne treba AfD svesti isključivo na antiimigrantsku i ksenofobnu stranku kako to uglavnom prikazuju mediji u pojednostavljenoj slici svijeta – točno je da im je to primarna politička platforma, ali daleko od toga da im je to jedini sadržaj. Štoviše, druge programatske odrednice AfD-a još i više ukazuju na to da je riječ o tipičnoj desničarskoj stranci koja koketira s fašističkim tendencijama u društvu – u AfD-u negiraju globalno zagrijavanje i klimatske promjene, zalažu se za ukidanje socijalnih dodataka za samohrane majke, protive se financiranju javnih vrtića, njeguju tradicionalni oblik obitelji, zagovaraju zabranu abortusa postupno rehabilitiraju određene segmente njemačke nacističke prošlosti i sl.[6] Drugim riječima, osim protivljenja imigraciji, u slučaju AfD-a radi se o tri glavna programatska stuba: smanjivanje socijalnih davanja, jačanje nuklearne obitelji i demografska obnova te historijski revizionizam. Prvo je u službi mjera štednji što se opravdava “brigom za porezne obveznike”, drugo je u svrhu daljnje demontaže socijalnih servisa države, a treće s ciljem delegitimacije antifašističke (i socijalističke) tradicije i ostavštine.

Gubitnici i paraziti

U tom smislu, zanemarivanje tih programskih aspekata AfD-a previše sužava poglede na fenomen te stranke te ju prikazuje tek kao određenu radikalnu devijaciju u sistemu u kojemu inače sve funkcionira. Baš zato što ne funkcionira – počevši od krize eurozone, pa sve do priljeva jeftine radne snage iz svih dijelova svijeta, događaju se ovakvi fenomeni koji mogu stvoriti svoju bazu i dobiti masovnu podršku. AfD ima podršku u svim društvenim klasama njemačkoga društva, no nešto je izraženija u nižoj srednjoj klasi, dakle upravo u onoj klasi koja postaje sve većim gubitnikom procesa u Europskoj uniji – na nju se svaljuju brojni troškovi i teret krize. Također, radi se i o njemačkoj radničkoj klasi kojoj konkurenciju predstavlja jeftina radnička klasa iz drugih dijelova svijeta.[7] U oba slučaju AfD primjenjuje strategiju “žrtvenog jarca” (scapegoating) – u prvom su slučaju to “društveni paraziti” poput primatelja socijalne pomoći ili socijalnih dodataka bilo kakve vrste, u drugom su slučaju to imigranti koji u radnom sustavu ruše cijenu radne snage, a u šire društvenom smislu su potencijalni teroristi ili, općenito, donositelji kriminalnih radnji. Zaključno, u općoj društvenoj nesigurnosti AfD se hvata za posljedice umjesto za uzroke te nezadovoljstvo kanalizira u smjeru obrnutom od univerzalističkih i solidarnih načela, kako bi sâm sistem učinio neupitnim pod firmom “anti-establišment” pristupa.

Razloge uspona AfD-a nemoguće je ne vidjeti u lošoj i nepromišljenoj politici Angele Merkel. Prije svega, ona je koristila poziciju Njemačke kao dominantne sile EU u svom projektu “federalizacije” čime je u znatnoj mjeri generirana kriza eurozone, što se materijalističkim terminima označava kao antagonizam između centra i periferije. Drugo, svojom politikom “otvorenih vrata” izazvala je vrlo veliki i nekontrolirani priljev izbjeglica odasvuda u Njemačku. Vezano uz to, valja napomenuti da je jedna stvar solidarna i humanitarna politika prema izbjeglicama, a druga je stvar nekontrolirana imigracija koja sa sobom nosi posljedice i po domicilno i po doseljeničko stanovništvo, a čega je i ljevica bila itekako svjesna. U okolnostima u kojima su ona i njezina vladajuća stranka koristili njemačke suficite i poziciju centra, s druge su se strane stvarali problemi koji su neodvojivi od prvoga – problem integracije useljeničkoga stanovništva te opadanje standarda njemačkoga stanovništva. AfD je tu zauzeo mjesto izazivača koji bi htio zadržati prvo (suficite i zadovoljavajući standard za njemačko stanovništvo), ali bi htio otkloniti inherentne posljedice toga (izbjeglice i opterećenje za socijalnu državu). Odatle se može reći da je njihova funkcija bitno reakcionarna, da koristi strategiju “žrtvenog jarca” i da parazitira na “sukobu civilizacija”. U tome se skriva najveća hipokrizija takvih stranaka i pokreta.

Užasi postmoderne

Pažnju javnosti također zaokuplja činjenica da je jedna od vodećih figura AfD-a lezbijka Alice Weidel čija je partnerica imigrantskog podrijetla. Neki će se možda pitati je li to užas postmoderne da je liderica krajnje desnice homoseksualne seksualne orijentacije te da je, k tome, njezin životni stil krajnje netradicionalan. No, kad bolje pogledamo neke trendove i pojave, možemo primijetiti da to nije ništa novo, jedino možda ostaje pitanje koliko je neobično. Naime, irski premijer također je homoseksualac čiji stavovi graniče s rasističkima, a i poznat je po svome restriktivnom odnosu spram pobačaja. Nadalje, nizozemski “desni populist” Geert Wilders također ima pro-LGBT stavove, a notorna Marine Le Pen, uz to, ima čak i nerestriktivan odnos prema pitanju pobačaja. Čemu nas ti primjeri uče? Između ostaloga i tome da ne postoji nužna politička veza između pitanja LGBT prava, abortusa i imigranata, na čemu ljevica danas nerijetko inzistira. Na tu kratkovidnost, pomalo i licemjerje, ali najviše kontradiktornost na ljevici jednom je prilikom ukazao Slavoj Žižek. Konačno, to nas uči i tome da LGBT osobe mogu biti desničarskoga uvjerenja, odnosno, u ovakvim slučajevima, koristiti diskurs “sukoba civilizacija” koji je uveden u mainstream onoga trenutka kada je u punoj snazi bio uzrok svih ovih problema – agresivna vanjska politika SAD-a i njegovih europskih saveznika.

Je li AfD fašistička stranka? Nesumnjivo je lako uočiti da je dobar dio članstva te stranke izuzetno sklon revidiranju povijesnih činjenica, ali preciznije bi bilo AfD odrediti kao krajnje desnu stranku s fašističkim tendencijama, nego naprosto kao fašističku stranku. Ne samo zbog raznolikosti među članstvom[8], nego zato što i nedostaju neke bitne odrednice koje bi ju svrstale nedvojbeno pod kišobran fašizma ili nacizma – primjerice, simbolika, masovni pokret na terenu, odbijanje demokracije i sl.[9] Potonje je posebno zanimljivo jer se lako može primijetiti da se današnji krajnje desni pokreti odnose vrlo pozitivno prema izvjesnim demokratskim mehanizmima poput referenduma. Iako te referendume koriste u svrhu progona neke manjine i homogenizacije stanovništva u obliku nacije, rase ili kulture, ne može se poreći da je ta upotreba korištenje demokracije, a ne njezina supresija, makar to bilo i u obliku najprimitivnijeg oblika tzv. “stadionske” demokracije.

Interesantno je primijetiti da je AfD dobio mnogo glasova upravo u istočnom dijelu Njemačke gdje je nekoć na vlasti bila Komunistička partija, a stranaca nije bilo mnogo ni tada ni sada. Postavlja se pitanje kako to da je jedna krajnje desna stranka dobila toliko glasova na prostoru s dugom ljevičarskom tradicijom i prostoru u kojemu do neke mjere postoji nostalgija upravo za tim režimom. Odgovor na to pitanje nemoguće je pronaći ako se referiramo u okviru toga da su glasači AfD-a nužno ksenofobi i/ili filonacisti. Nasuprot tome, razlozi za biračku potporu AfD-u vrlo su složeni te ih je nemoguće podvesti pod jednu ideologiju kako se to često običava. Jedan od razloga je ta već spomenuta kanalizacija nezadovoljstva i straha, a drugi se razlog može pronaći upravo u realsocijalističkoj prošlosti istočne Njemačke – naime, u vrijeme vlasti Komunističke partije tadašnja je DDR bila vrlo zatvorena zemlja, nije bilo puno stranaca ni imigracije, a to nije ocjenjivano ni kao poželjno. Nezanemariva je činjenica koliko je AfD “otkinuo” glasača stranci Linke koja se nalazi na suprotnom polu ustaljenih političkih koordinata.[10]

Sve u svemu, oko AfD-a ne treba stvarati veću paniku nego što je već stvorena, makar to ne znači da ne treba biti jasno odrediv prema tendencijama koje generira i na kojima počiva. No, umjesto žalopojki o “kraju Europe”, valja se posvetiti uzrocima, a to onda u dobroj mjeri tangira upravo taj mit o Europi kao civilizacijskoj tekovini te o europskim vrijednostima kao inherentno pozitivnima i neupitnima. Na tom tragu, ne treba se prepuštati iracionalnim snebivanjima nego se orijentirati na gradnju politike koja bi bila okupljena oko doista univerzalističkih vrijednosti, mimo scapegoating strategije i mimo afirmacije razlike kao neupitne vrijednosti. To uključuje i odnos prema domicilnom stanovništvu i prema imigrantima, ali i prema drugim zemljama. To znači prepoznati i ksenofobiju AfD-a i pogubnost još uvijek dominantnih politika u EU koje produciraju nejednakosti, antagonizme i opće nezadovoljstvo. Tako AfD više neće biti viđena kao samo jedna devijacija u inače navodno zdravom sistemu, a dominantne politike EU dobit će svoju alternativu koja neće biti korak unazad.

 

[1] To znači da okosnicu vlasti skoro uvijek čini ili tzv. desni ili tzv. lijevi centar, a u slučaju Njemačke zadnjih četiri godine svjedočili smo i njihovoj koaliciji – CDU (“demokršćani”) i SPD (“socijaldemokrati”).

[2] Ukratko o Ugovoru iz Maastrichta: https://www.britannica.com/event/Maastricht-Treaty.

[3] Više o povijesti i razvoju AfD-a: https://www.nytimes.com/2017/09/25/world/europe/germany-election-afd.html?mcubz=3.

[4] Valja napomenuti da je indikativno  to da je UKIP ostvario jedan od svojih primarnih ciljeva – Brexit, te da je nakon toga doživio svoje političko potonuće.  U tom je smislu dosta pogrešno promatrati Brexit kao fenomen u rangu Trumpa, AfD-a, Nacionalne fronte i sličnih drugih krajnje desnih tendencija. Upravo naprotiv, čini se, po izbornim rezultatima Laburista, da je Velika Britanija od Brexita skrenula ulijevo.

[5] Ovdje su, zemlju po zemlju, prikazani takvi pokreti i stranke: http://www.dreamdeferred.org.uk/2016/04/fascism-and-the-far-right-in-europe-country-by-country-guide-part-one/.

[6] Više o programu AfD-a u glavnim točkama na njemačkom: http://www.zeit.de/politik/deutschland/2016-03/afd-partei-programm-entwurf.

[7] Ukratko je to objašnjeno na portalu Bilten: http://www.bilten.org/?p=20272.

[8] Probitkom Frauke Petry stranka se radikalizira na temama poput imigracije, a trenutnim dovođenjem u prvi plan Alexandera Gaulanda jasno zauzima isključivu krajnje desnu poziciju. Da tu postoje brojna neslaganja i razilaženja, dovoljno govori činjenica velike svađe u AfD-u samo dan nakon izbora, što je i ponukalo karizmatičnu Petry da istupi iz stranke.

[9] U pogledu nedvosmisleno i otvoreno fašističkih, tj. nacističkih stranaka i pokreta u Njemačkoj koristan je sljedeći tekst: http://www.maz.hr/2016/09/18/ekstremna-desnica-u-suvremenoj-njemackoj-stranke-ideologija-i-strategije/.

[10] AfD je preuzeo čak 400 000 glasača radikalno lijeve stranke Linke. Kako su se glasovi distribuirali, mijenjali i tko je čije glasove “preuzeo”, detaljno je objašnjeno i grafički prikazano na sljedećim poveznicama: http://www.zeit.de/politik/deutschland/2017-09/german-election-alternative-for-germany-angela-merkel.

 

Karlo Jurak

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close