TEKST

Zaboravljene žrtve migracija

 

U utorak je protekao Dan sjećanja na žrtve migracija, dan koji se počeo obilježavati u Italiji u spomen na 368 žrtava izbjeglica poginulih u brodolomu kraj Lampeduse 2014. godine.

Foto: Jerko Bakotin

Lampedusa je bila jedna od većih tragedija u Mediteranu te je potaknula reakcije europskih političara s nizom obećanja i najava većeg nadziranja i akcija spašavanja u moru. No, u praksi, Europa je nastavila sa sasvim suprotnim ciljevima –  politikama odvraćanja, koje zapravo započinju puno prije ulaska izbjeglica u rasklimane brodove na obalama Sjeverne Afrike. Politike su to dobro nam poznate tvrđave Europe– restriktivni vizni režimi, sam sustav azila u kojem se on može zatražiti tek na dolasku na europski teritorij, readmisijski i slični dogovori (poput onoga s Turskom), prihvatni i detencijski kampovi na sjeveru Afrike financirani i nadzirani od strane Unije i slično. Te se politike nastavljaju i onoga trena kada ljudi uspiju prijeći more i doći na europski teritorij – sekuritizacija i militarizacija unutarnjih granica Europe, restriktivni sustavi azila, loše integracijske politike, detencije, deportacije i slično.

Prema statistikama UNHCR-a i IOM-a, više od 15 000 ljudi poginulo je migrirajući preko mora od 2014. godine do danas. Godine 2016. ta je brojka dosegnula više od 5 000 ljudi. Statistike stranice Missing Migrants, koja se bazira na izvješćima IOM-a, medija kao i nacionalnih statistika i koja broji migrantske žrtve pri dolasku u Europu, pokazuju kako je samo ove godine tijekom prelaska Mediterana više od 2 i pol tisuće ljudi poginulo. UNHCR Mediteran naziva jednom od najopasnijih migrantskih ruta na svijetu, te se od Lampeduse 2014. dogodio niz drugih brodoloma i nesreća s desetcima, pa i stotinama poginulih.

No smrti na Mediteranu i na moru općenito nisu novost – Javier Bauluz je prije 17 godina na plažama Tarife, malog grada na jugu Španjolske, ulovio trenutak koji sasvim precizno u vizualnom obliku prikazuje politike Europe prema ljudima koji migriraju prema njenim obalama.

Foto: Javier Bauluz

Bauluz sam opisuje[1] pozadinu situacije u kojoj je fotografija nastala, i piše:

“Snimio sam nekoliko fotografija koje su crni zavežljaj na plaži pretvorile u ‘ljudsko biće’ koje je iskusilo ljubav i snove: nečiji sin, bio je kršćanin koji je volio slušati Marleyja, čist, siromašan, manualni radnik. Koga je uostalom bilo briga?”

Odgovor na njegovo pitanje vizualno je jasan: Europljane na plaži nije bilo briga za Crno tijelo čovjeka koji je umro nekoliko metara udaljen od njih. Europljane ni danas nije briga, jer Crna tijela i dalje umiru u morima i na obalama Mediterana.

Uz objavljivanje fotografije Javiera Bauluza, kao i konteksta niza fotografija koje su uslijedile nakon njegove (od kojih je možda najsvježije u sjećanjima Europe fotografija tijela dječaka Alana Kurdija na obalama Turske) važno je i problematizirati fotografiranje ljudi u privatnim, ranjivim trenutcima.  Pitanje toga tko drži kameru i kakav pogled i motivacije stoje iza čina fotografiranja (govorimo li o kolonijalnom pogledu) važno je postaviti, pogotovo u situaciji u kojoj se našao Bauluz – dokumentirajući smrt onoga kojega društvo, Europa označuje kao Drugoga. S druge strane, jedan od odgovora na ta pitanja može biti da fotografija i postoji upravo kako bi na svijet donijela neugodne istine  žrtava, onih koji možda u tom trenu nemaju boljih načina za ukazivanje na nepravdu kojoj su izloženi. No, valja se zapitati koliko fotografija mrtvih tijela je potrebno kako bi iz pasivnih primatelja prešli u aktivno djelovanje, ili imaju li takve fotografije uopće smisla ili nas čine još manje empatičnima, kao što piše Susan Sontag. I otac Alana Kurdija zaključuje kako fotografija tijela njegovog mrtvog djeteta nije promijenila situaciju, budući da ljudi i dalje umiru bježeći od sukoba, no međunarodna zajednica ne radi ništa kako bi se takve smrti spriječile.

 

Lucija Mulalić

[1] http://www.ha-ka.dk/kf/tarifa.htm

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close