TEKST

Porin – između segregacije i solidarnosti

 

Prihvatilište za tražitelje azila u Zagrebu otvoreno je 2011. godine, u prostoru dotadašnjeg hotela Porin. Iako je većinu vremena centar služio kao dom za muškarce bez obitelji u Hrvatskoj i u prosjeku imao oko sto stanara, od otvaranja Balkanske rute do danas Porin služi privremeni dom muškaraca, žena i obitelji, čije brojke trenutno variraju od 350-550 na mjesec.

Sve fotografije u tekstu snimili su tražitelji azila u Porinu i mogu se naći u knjizi “Želimo te voljeti, umjetnosti” urednika Davora Konjikušića

Porin[1] se nalazi se na rubu grada, u zagrebačkoj četvrti Dugave. Ljudi smješteni u Porinu žive u onome što Goffman (1968) naziva totalnom institucijom – većina se aktivnosti događa unutar centra: objedovanje, vježbanje, molitva, učenje, provođenje slobodnog vremena… aktivnosti koje su za većinu nas prostorno odvojene. Život u Porinu dovodi do stvaranja odvojenog svijeta njegovih stanara: oni većinu vremena provode unutra, kontakt s lokalnom zajednicom ograničen je i sporadičan. Osjećaj koji prožima Porin sa svih strana jest onaj sveopće dosade i monotonije života u kojoj ljudi ustaju, objeduju, gledaju televiziju, malo se druže i ponovno odlaze na spavanje. Svaki moj dolazak u Porin i ispitivanje ljudi kako su i što ima novoga započinjalo bi i često završavalo jednom jedinom rečenicom: “Same, same.”

Porin se, kao i drugi prihvatni centri, može opisati Agambenovom definicijom kampa, tj. mjesta izvanrednog stanja, arbitrarne intervencije suverena i izvan granica normalnog poretka. Arbitrarnost države prema ljudskim tijelima i sudbinama, koju prati osjećaj nemoći vrlo je prisutan u Porinu: arbitrarne pretrage soba, torbi, tijela; kao i osjećaj da nečiji zahtjev za azilom ne ovisi o jačini argumenta i dokaza, već o dobroj volji onoga tko odlučuje. Ljudi u Porinu kontrolirani su i nadzirani u Foucaultovskom smislu, centar je pod policijskim nadzorom, stanarima je zabranjen ulazak nakon 11 navečer, te ne mogu otići iz Zagreba ili se preseliti bez prethodnog odobrenja Ministarstva. Kamp djeluje kao produžetak tehnologije kontrole nad svima onima koji su nekako uspjeli izbjeći nepropusnost viznih i graničnih režima, te stići do Europe.

Iz knjige “Želimo te voljeti, umjetnosti” urednika Davora Konjikušića

Porin se može nazvati i prekarnim prostorom[2], u smislu da ljudi tamo žive samo privremeno, kao i u smislu da su ljudi tamo smješteni prekarno mobilni, budući da ostavljaju tragove i preoblikuju prostorne i vremenske veze između različitih lokaliteta. Time mislim na to da ljudi koji žive u Porinu neće u centru ostati zauvijek – ili će dobiti azil i eventualno smještaj, ili će im zahtjevi biti odbijeni te će centar u jednom trenu morati napustiti. Isto tako, mobilnost između različitih lokaliteta pojavljuje se u činjenici kako većina ljudi prije Porina ima iskustvo prijašnje mobilnosti; prolaska nekoliko granica; kao i života u izbjegličkim kampovima u Turskoj, Grčkoj, Libiji, ili drugdje. Porin tako možemo gledati kao Agambenov kamp, totalnu instituciju, tehnologiju nadzora – no mislim da nam Porin pruža i jednu alternativnu realnost.

Porin je mjesto kontakta – gdje se ljudi dolazeći iz raznih mjesta, u različito vrijeme, sastaju. Mjesto je to gdje dolazi do pružanja podrške pridošlicama u prvim trenucima njihova dolaska – stariji stanari im pokazuju mjesta unutar Porina, kao i institucije u centru poput sudova i sličnoga. Ljudi u Porinu, bez obzira na to odakle dolaze, kojim jezicima govore, kojih su religija ili etniciteta, dijele jednu zajedničku stvar – svi prolaze kroz sustav azila unutar zidova Porina. Porin je tako mjesto gdje ljudi počinju dijeliti ono sto Piacentini (2008) naziva “svjesnost azila” (asylum consciousness), koje se može definirati kao kolektivno shvaćanje živućeg iskustva traženja azila, prožetog znanjem o zajedničkoj sudbini u zemlji u kojoj traže azil, te baziranog oko svjesnosti o društvenoj, ekonomskoj, političkoj i kulturnoj odvojenosti koja ih dijeli od “svih ostalih”. Ova je svjesnost možda najbolje ilustrirana sloganom nastalim na jednoj od No Border umjetničkih radionica 2015.godine – “We are Poriners, not foreigners”, otisnutim na majicama stanara, pokazujući time kako je njihovo iskustvo traženja azila povezano s mjestom gdje to iskustvo žive – time prihvatni centar postaje referentno mjesto njihove zajedničke komunalnosti[3]. Porin je tako komunalni prostor – gdje ljudi žive zajedno, provode većinu vremena zajedno. Tamo grade međusobnu povezanost i prijateljstva, mreže kontakata; igrajući stolni tenis, gledajući nogomet, moleći se, pijući čaj, raspravljajući o politici, vezama, posuđujući odjeću i slično. Usprkos lošim sjećanjima života u Porinu, ljudi koji su iz Porina otišli u razgovorima ističu i prijateljstva koja su tamo stvorili, i koja se nastavljaju i dugo nakon njihova odlaska.

Iz knjige “Želimo te voljeti, umjetnosti” urednika Davora Konjikušića

Porin je mjesto na kojem se odvija izbjeglička ekonomija, budući da ljudi u Porinu – istina u malom obujmu – sudjeluju u stvaranju, korištenju i razmjeni proizvoda i usluga. Porin je tako mjesto gdje kuhari u sitne noćne sate prodaju unaprijed pripremljene sendviče ili večere skuhane na malim kuhalima koja skrivaju od policije. Prodaju jelo onima koji su zakasnili na večeru, ili onima koji ne mogu zaspati. Porin je mjesto gdje brijači šišaju kosu i briju brade u vlastitim sobama, mjesto gdje ljudi iznajmljuju prijenosna računala za 10 kuna po satu.

Porin je i mjesto prosvjeda, gdje oni koje društvo označuje kao ljude bez glasa i bez moći dokazuju suprotno. Ispred Porina je tako održan prosvjed izbjeglica napadnutih na ulicama Zagreba početkom godine – prosvjedom su poručili kako se ne osjećaju sigurno u gradu, u četvrti kao ni u odnosu s policijom, koja još nije pronašla napadače. Ispred Porina je održan i prosvjed i konferencija za novinare s ciljem ukazivanja na male brojke odobrenih azila Iračanima, iako je situacija u Iraku sve samo ne sigurna. U Porinu nastaju grupe u kojima se raspravlja o frustrirajućim situacijama i nepravdi sustava azila, u Porinu dolazi i do štrajkova glađu.

Porin je mjesto razmjene znanja – gdje ljudi dijele informacije o procesu azila, preporučuju odvjetnike ili nevladine organizacije, socijalne radnike i slično, kao i druge informacije potrebne za nastavak života u Hrvatskoj. U Porinu se tako dijeli znanje mobilnosti[4], koje kruži između ljudi u pokretu. Znanje je to o graničnim prijelazima, rutama, prihvatilištima, odmorištima; o policiji i nadzornim tehnikama, načinima kako najbolje izbjeći kontrolu, strategijama protiv biometrijskog nadzora i slično.

Iz knjige “Želimo te voljeti, umjetnosti” urednika Davora Konjikušića

Naposljetku, Porin je mjesto s kojeg se migracije nastavljaju. Kao što to preporučuje Johnson (2013), ako kamp na trenutak prestanemo gledati u Agambenovskom smislu, i počnemo ga gledati kroz oči onoga koji migrira, doživjet ćemo perspektivu ukorijenjenu u mobilnosti kroz prostor, preko granica i putem različitih ruta. Ovo nam dopušta na kamp gledati kao na mjesto koje jest izvanredno stanje, no isto tako ugrađeno unutar geografije koja obuhvaća rute i mnogostruke prostore, na način koji prepoznaje njihovu političku važnost. Kao što sam naznačila ranije, ljudi u Porin dolaze s drugih lokacija – i mnogi isto tako Porin napuštaju ne obazirući se na vladu, ministarstvo ili granice.  U zadnjih nekoliko mjeseci barem je 80 ljudi Porin napustilo prije završetka njihovih postupaka, nastavljajući svoja putovanja drugdje, i time ukidajući ideju kampa kao stanja iznimke koja ne dopušta daljnju mobilnost.

Svakodnevna realnost Porina kao segregiranog i nadziranog mjesta tako dolazi u kontrast s Porinom kao mjestom stvaranja prijateljstava, dijeljenja znanja, prosvjedovanja, i u konačnici mjesta koje pruža utjehu u inače nepoznatoj zemlji. Kao prekarno mjesto, Porin se tako transformira i preuzima ulogu intimnosti i privremenog doma, postaje emotivno mjesto gdje ljudi u pokretu ostavljaju svoje tragove i naposljetku transformiraju mjesto samo.

 

[1]Nastavljam koristiti kolokvijalno ime Porin prvenstveno zato što ga mnogi stanari centra i dalje tako nazivaju. Tekst uglavnom baziram na sjećanjima volontiranja u Porinu u razdoblju od 2013. – 2015. godine.

[2]Trimikliniotis, Parsanoglou, Tsianos, 2016, “Mobile Commons and/in Precarious Spaces: Mapping Migrant Struggles and Social Resistance”

[3]Komunalnost prvenstveno definiram kao osjećaj grupne solidarnosti.

[4]Trimikliniotis, Parsanoglou, Tsianos, 2016, “Mobile Commons and/in Precarious Spaces: Mapping Migrant Struggles and Social Resistance”

 

Lucija Mulalić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close