TEKST

ERICA FISCHER: Znala sam da ne mogu roditi ako želim ovako živjeti

 

U knjizi Aimée & Jaguar Erice Fischer riječ je vrsti polifonijskoga teksta u kojem glas autorice biva nekada potisnut kao komentar koji iznosi činjenice, da bi onda pravi dokumenti, pisma, pjesme i drugi autentični zapisi dviju protagonistkinja uzeli prvo lice. U knjizi se otvaraju tri velike teme: prva je nacizam kao sustav, osobito odnos prema Židovima; zatim nacizam i pitanje ženske homoseksualnosti, te u konačnici, sama tema ljubavi koja raste prema kraju romana.

 

Aimée & Jaguar sasvim sigurno pripada skupini onih knjiga za koje se može reći da su intrigantne. Nekoliko je razloga koji pravdaju taj opis: ona je dokumentarističko-prozna knjiga koja opisuje jedno od najkontroverznijih i najstrašnijih razdoblja ljudske povijesti i epicentar događanja tog vremena ― Berlin 1942. A o tome je iznimno teško pisati, ne samo jer je o temi već puno toga napisano i jer je samim tim ljestvica (nužno) visoko podignuta nego i zbog toga što nosi inherentno zahtjev za visokim stupnjem autorske, ljudske i profesionalne etičnosti, dakle odgovornosti, a možemo slobodno reći i pameti. Ispripovijedana nam je slojevito emotivna i potresna ljubavna priča ekstravagantne (za to vrijeme) Židovke Felice Schragenheim (Jaguar) i supruge nacističkog vojnika, uzorne Njemice Lilly Wust (Aimée). Dajući intimistički portret odnosa dviju sasvim različitih žena koje su se zbližile pod najnevjerojatnijim okolnostima, roman nam sugestivno uspostavlja konture tog povijesno-političkog ludila.

Ovdje nije riječ, valja naglasiti, o romansiranoj biografiji, niti običnoj publicistici ili historiografiji, već o jednoj vrsti polifonijskoga teksta u kojem glas spisateljice Erice Fischer biva nekada potisnut kao komentar koji iznosi činjenice, da bi onda pravi dokumenti, pisma, pjesme i drugi autentični zapisi dviju protagonistkinja uzeli prvo lice. U knjizi se otvaraju tri velike teme: prva je nacizam kao sustav, osobito odnos prema Židovima; zatim nacizam i pitanje ženske homoseksualnosti, te u konačnici, sama tema ljubavi koja raste prema kraju romana. Autorici Erici Fischer ovu je priču ispričala osamdesetogodišnja Lilly Wust, a ona je od nje ispisala snažno svjedočanstvo.

Nakon objavljivanja knjige 1994. javilo se još svjedokinja toga vremena, pa je tako u ovom izdanju bilo moguće ubaciti dodatne materijale koji su priču Aimée i Jaguar učinili još životnijom. Erica Fischer uvodi nas u to potresno vrijeme, opisujući politička i društvena kretanja koja su prethodila progonu berlinskih Židova, kao i način na koji je nacizam bio infiltriran u sve pore društva, kako su razmišljali “obični” Nijemci te kako je izgledao suživot u doba Holokausta, prelamajući priču kroz svjedoke tog vremena. No, osim što je živo svjedočanstvo i političko-društveni prikaz kontroverznog života Berlina za vrijeme nacističke vladavine, knjiga Aimée & Jaguar iznad svega je testament jedne ljubavi koja je prkosila užasu vremena. Po istoimenoj knjizi, koja je prevedena na više od dvadeset svjetskih jezika, 2000. godine snimljen je i film kojim je otvoren Berlinale, a glavne glumice nagrađene su Srebrnim medvjedima.

Srđan Sandić: Nisam siguran da je ovo dobar ulaz u razgovor, ali ne mogu si pomoći. Koje su stvari koje ste saznale o svojim protagonisticama nakon što je knjiga objavljena?

Erica Fischer: Na žalost hrvatske publike to je sve već objavljeno, ali da, to se jeste dogodilo. Dosta tog novog sam saznala. Knjiga je nekoliko puta nadopunjavana, sa svakim novim izdanjem, zapravo. Zadnji veliki prijevod bio je na poljski jezik. Tamo sam puno toga dodala. Sve te nadopune uključene su i u novo američko izdanje. Novo hrvatsko izdanje je ostalo bez fotografija, jer je bilo preskupo. Mogli smo imati sve promijene, ali nažalost nisu sa mnom komunicirali. U zadnji čas su radili. Događa se.

SS: Koje su to zanimljivosti, možete li nam otkriti par?

EF: Saznala sam gdje je Felice zapravo umrla. Bio je to nevjerojatan susret u San Franciscu gdje sam držala govor o lezbijkama u Trećem Reichu. Poslije diskusije prišla mi je jedna vrlo elegantna i samozatajna žena koja se predstavila kao Beata Mohr. Odmah sam znala tko je. Ona je napisala pismo Lilly govoreći da ne zna gdje je Felice. Srele smo se kasnije i rekla mi je da je bila s Felice do Begen Belsena gdje joj se gubi trag. Ljudi su tamo umirali od bolesti i nakon oslobođenja. Ona je tamo izgubila i sestru. Lilly je mislila da je Felice umrla od smrzavanja. Nisam mogla naći njezino ime nigdje. U Auschwitzu je provela neko vrijeme nakon što je poslana na teški fizički rad negdje u Poljsku. Nisam znala zašto je poslana u Auschwitz. Htjela sam više saznati. Ipak, htjela mi je samo to reći što je rekla, nije htjela širiti priču. Logor je bio Gross-Rosen koji je imao preko sto malih logora oko sebe, a neki su bili samo za žene. Saznala sam i za drugi logor u kojemu je provela određeno vrijeme. Također, dobila sam mail od jedne studentice koja je pisala o tom logoru. Poslala mi je neke ispravke.

SS: Mislite li da njezino zavođenje Lily bila politička akcija? Akcija spašavanja vlastita života, kao ultimativna politička akcija?

EF: Ne, makar ona jest bila iznimno politična. Politički aspekt ljudi koji su živjeli i skrivali se po Njemačkoj bio je upravo u njihovu skrivanju kako bi spašavali vlastiti život. Htjeli su samo preživjeti. Govorim o Židovima, prvenstveno. Morali su lažirati osobne iskaznice, nalaziti hranu, mjesto za prespavati. Felice je uživala u životu, i vjerojatno je to sve pronalazila i zabavnim, bila je ekscentrična. Lilly je bila praktična i htjela je vidjeti što je mogla učiniti. Ponudila joj je sigurnost. Dva su sina uvijek bila doma, a Felice je voljela djecu. Ona je bila siroče, majka joj je umrla u prometnoj nesreći, a otac od srca. To je također informacija koju sam kasnije uvela u nova izdanja. Felicin otac je umro od srčanog udara jer je netko, na početku rata, pokucao na njegova vrata, a on je bio već neko vrijeme u strahu da će doći po njega… Tako nekako sam čula. To su mi rekli u Felicinoj školi. Bila sam pozvana da govorim u toj školi, organizirali su lijep događaj. Na stolice su stavili imena Židovki koje se više nisu pojavile u školi zbog deportacija. U knjizi sam kritizirala da ta škola nema spomenik ili ploču. Učenici su organizirali da se to dogodi motivirani upravo mojom knjigom. Objavili su i booklet sa dodatnim informacijama o tom događaju. Bio je to događaj u kojemu sam shvatila da i pisanje može kreirati nekakvu političku akciju.

SS: Kakvi su bili vaši odnosi s Lilly nakon što je knjiga objavljena?

EF: Žena koju nisam mogla pronaći, izvjesna Elena,o kojoj sam u drugim izdanjima knjige pisala je npr. uvedena u knjigu, a prije nisam mogla doći do nje jer se udala i promijenila prezime, pa ju nisam ni mogla naći. Naime, zašto ovo govorim, nazvala me je jednog dana i bila je jako nervozna i nezadovoljna. Rekla mi je da mrzi Lilly jer je bila uvjerena da je ona obični nacist, te da je zapravo odgovorna za Felicinu smrt. Ja sam uključila i taj intervju s njom, a to je kontriralo svemu što je Lilly rekla. Ona se tu jako naljutila na mene.

SS: Je li Lilly ikad autorizirala vašu knjigu?

EF: Poslala sam joj rukopis da ga pročita, jer je dijelove romana jedan magazin objavljivao prije same knjige. Kritizirala je jedino opis ljubavi, opis njihove prve noći. Nije joj se svidjela njezina uloge aktivke u ljubavnom činu. Htjela je biti prikazana kao puno pasivnija. Dakle, da, autorizirala je. Nije mogla shvatiti da intervjui unutar knjige nisu moje mišljenje. Imala je i određene prijateljice koje su je krivo informirale o stvarima. Ona, naime, nije bila intelektualka, bila je dosta podložna tuđim mišljenjima.

SS: Njezin sin je u Izraelu, i također je gay.

EF: On je ispunio njezine inhibicije: postao je Židov i gay. Šalim se malo. Ona je imala puno mladih ljubavnica, te veze nisu trajale, ali su joj učinile život zanimljivim. Ona je bila cijelo vrijeme u fokusu medija, ne ja, bila je kontaktirana i za film. Puno je intervjua davala. Ja sam se trudila da budem što je više objektivna i dijelom mi je to uspjelo. Sina sam srela i nije mi se svidio. Bio je vrlo konzervativan, antipalestinski nastrojen, baš kao pravi konvertit inače u životu. Imao je hebrejski akcent i na njemačkom. Izgledao je zaista kao Židov. Tu se vidjelo da su geni izlišni, kada odlučite biti ili postati nešto.

SS: Dosta ste vremena provodili u Hrvatskoj pa ste i upoznati s našom političkom situacijom. Kako ju vidite? Danas je u Hrvatskoj situacija takva da vas neće uhititi kada kažete “za dom spremni”, možete i spaljivati novine na trgu, crtati svastiku na nogometnom terenu… Dajem samo recentne primjere.

EF: To je grozno i nedopustivo. Njemačka i dalje ima najstabilniju demokraciju u Europi, tamo biste odmah bili kažnjeni zbog toga. Desnica nikada zapravo nema program, znate, njihov je program ksenofobija i protiv abortusa su, na primjer. Žalosno je da se sve ovo događa u Hrvatskoj. Očito je da je ljevica u cijeloj Europi podbacila. Socijalno-demokratske stranke često žele zadovoljiti desnu javnost. Zato je veliko iznenađenje bila izjava Angele Merkel: “Dođite, snaći ćemo se!”. U Njemačkoj se radilo na edukaciji i civiliziranju nakon rata. U Austriji je perzistirao mit da su oni prve žrtve tog užasnog rata. Kasnije se otkrilo sve što se otkrilo. To je sve što vam ovako kratko mogu reći, a da kontekstualiziram svoju perspektivu mjesta gdje živim, i koja posjećujem.

SS: Bili ste predvodnica drugog vala feminizma. Kakva je perspektiva feminističkih politika u Europi danas?

EF: Danas sam također zainteresirana za sve što se događa u feminističkom pokretu. Pišem knjigu o svojim iskustvima u šezdesetima i sedamdesetima. Ivanka Trump je mainstream feministkinja, znate. Judith Butler npr. nije mainstream. Svatko tko se osjeća kao feministkinja očito jest feministkinja. Svatko za sebe ima neku koncepciju u koju vjeruje. Moja iskustva u sedamdesetima, kada smo sve morale objašnjavati od početka, da su žene diskriminirane, što je seksizam itd., danas se više ne mogu aplicirati. Danas je sve to u mainstream medijskom polju. Ljudi o tome misle, govore, djeluju. To je velika promijena. Ne mogu to ne zamijetiti. Željeli smo da nas muškarci podrže, i danas je tome tako. Ne možda koliko bismo željele, ali ne može se reći da nema nikakve podrške. U devedesetima npr. feminizam nije bio vrlo popularan, danas mi se čini da to više nije bad word.

SS: U Hrvatskoj se danas borimo da se ne zabrani abortus, zato vas ovo sve pitam.

EF: Razumijem. I mi imamo tu ekipu, samo što je razlika u sprovođenju zakona, očito. Prigovor savjesti radi svoj posao, a to se zove abortus-turizam.

SS: I za kraj, ne baš light pitanje, ali ipak lakše od ovih prethodnih: kako živite kao freelancer?

EF: Penzija mi je kao osnovni doprinos za koji se bore u dijelovima zapadne Europe. Ne radim više za medije, sada samo prevodim. I pišem knjige. Kad ostarite, a vaši odu u mirovinu, vi izgubite sve kontakte. Nakon ove knjige sam osigurala prepoznatljivost, otvorila su mi se mnoga vrata. Spasili su me i moji široki interesi, također. Radila sam sve i svašta, prevodila, pisala za medije, radila sam kao moderatorica, puno sam “karijera” promijenila. Nisam imala djecu jer sam htjela biti slobodna. Živjela sam s nekoliko muškaraca, jednom sam čak bila udana. Znala sam da ne mogu imati djecu ako želim ovako živjeti.

 

Razgovarao i fotografirao: Srđan Sandić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close