TEKST

Gdje nas je dovela Oktobarska revolucija – 100 godina poslije

 

Prošlo je 100 godina od izbijanja Oktobarske revolucije, od deset dana koji su potresli svijet, a duhovi Lenjina i boljševika kao bauci još kruže Europom. Još i dan danas se svi  predsjednici, ministri, političari i crkvenjaci zapadnog i istočnog svijeta stresu na spomen Oktobra 1917. Iako službeno promoviraju dijalog, demokratičnost te zaštitu ljudskih prava, osjeća se kako ipak kopaju po našoj povijesti i kolektivnoj memoriji i nastoje nešto tako buntovno i nasilno, tako nezamislivo kao preuzimanje vlasti u ruke radničke klase i rušenje establišmenta, izmijeniti ili pak, izbrisati. Postoji li opasnije sjećanje po Europu, po svijet?


Od oslobođenja do diktature

Oktobarska revolucija izazvala je preokret u političkoj konfiguraciji zemalja u Europi utvrđenoj u devetnaestom stoljeću. Rusija nije izvela bilo koju revoluciju, već je postala simbolom socijalne revolucije kao temeljnog i najkonkretnijeg protivnika zapadnjačkom kapitalizmu. Lijeve frakcije koje su se formirale u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, a u dvadesetom postale ključna opozicija carskom režimu, bile su glavni i najbrojniji nositelji marksističke misli s jasno usmjerenim djelovanjem ka stvaranju države temeljene na socijalnoj jednakosti i društva oslobođenog od buržoaske eksploatacije. Zbog izuzetnog poznavanja teorije marksizma, Lenjinova praktična primjena istog dobila je njegovo ime, mada kao i izvorni marksizam, lenjinizam je također identificirao imperijalističku ekonomiju kao fokus ekonomskih i socijalnih problema velike većine društava u svijetu te ponudio njihovo rješenje – svjetsku socijalističku revoluciju.

Uzrokovala je znakovite i korjenite promjene ne samo u Rusiji, već i ostatku svijeta, a one nisu bile jednoznačne. U zapadno-europskim zemljama kapitalizma taj se utjecaj prvenstveno mogao uočiti u radničkom pokretu kroz koji se provela demokratizacija društva, pogotovo u industrijskim odnosima popularizacijom sindikata i radničkih prava. Nakon kratkotrajne Pariške komune 1871. godine, oktobarska je revolucija proizvela prvu komunističku državu koja je, može se reći, uspješno potrajala punih 74 godine. Ono zbog čega je također postala toliko značajnom jest činjenica da je Sovjetski Savez proizašao iz te revolucije kao moderna verzija carstva te postao jednom od vodećih svjetskih sila. Revolucija nije završila destabiliziranom zemljom koju je pojelo bezvlašće, nego je ustoličila svjetsku silu koja je predstavljala nositelja antikapitalističke politike i bez koje se Drugi svjetski rat ne bi završio pobjedom anti-hitlerovske koalicije.

Međutim, uz svu kontroverzu koja se veže uz Oktobarsku revoluciju, činjenica je da je Rusija iz polufeudalne zemlje prerasla u razvijeno industrijsko društvo iz koje su proizašli mnogobrojni intelektualci i mislioci 20. stoljeća. U carsko vrijeme ona je uvelike zaostajala za razvijenim zemljama europskog zapada. Neobrazovana, siromašna, nerazvijena i izmorena neuspješnim ratovanjem na kojima je car Nikolaj II. Romanov inzistirao, nakon revolucije je brojala velike pomake i postala naprednije i industrijalizirano društvo s visoko razvijenom pismenošću i obrazovanjem. Nakon listopada revolucija se proširila zemaljskom kuglom, najprije prešavši preko granice u Njemačku, zatim Mađarsku da bi tijekom 20. stoljeća nastavila dalje sve preko Atlantika u Meksiko, Kubu, i još dalje u Kinu i Koreju. Ona je pokazala kako je moguće da mali ljudi, obespravljeni, gladni i potlačeni s vlasti zbace moćnike koji u svojim rukama drže ekonomiju, vojsku i policiju, te na čelo te iste države postave nekoga iz svojih redova. Lenjin i boljševici su na vlast došli u ime tih malih ljudi i za dobro tih malih ljudi, iako se pokazalo kako su upravo oni kasnije trpjeli represiju režima koji je proizašao kao sljedbenik revolucije, i na kraju krajeva diskreditirao njenu ideju i cilj.


Ambivalentnost nasljeđa

Pitanje nasljeđa Oktobarske revolucije sto godina nakon njenog izbijanja nije nimalo lako pitanje. Čak i za socijaliste ono predstavlja težak zadatak s obzirom na to da je Rusija 1930.-ih prošla kroz još jednu manju, “Staljinovu revoluciju odozgo”, kojom je ona postala rigidan diktatorski režim usmjeren na prisilnu kolektivizaciju u agrikulturi i nagli razvoj teške industrije. A onda i zbog raspada SSSR-a i prijelaza na kapitalizam koji jedva da je imao otpora u narodu. Danas je odnos prema nasljeđu Oktobra 1917. u Rusiji podijeljen, a rezultati revolucije prema Putinovim riječima “ambivalentni”. Za jedan dio populacije ona predstavlja nacionalnu katastrofu, dok je za druge bio korak u naprednije i razvijenije društvo. Stoga je obilježavanje stote obljetnice u Moskvi organizirano isključivo zahvaljujući Komunističkoj stranci Ruske Federacije. Održavale su se znanstvene radionice, javne diskusije, izložbe te je pokrenuta iznimno zanimljiva internetske stranice Mihaila Zigara Project1917. Na sam je datum izbijanja Oktobarske revolucije (7. studenog prema gregorijanskom, a 25. listopada prema julijanskom kalendaru) tisuće komunista i pobornika revolucije marširalo Moskvom s crvenim zastavama do Trga Revolucije, uzvikujući slogane i pjevajući sovjetske pjesme. S druge strane, iz Kremlja su pokazali apsolutnu nezainteresiranost za obilježavanjem događaja koji glorificira rušenje establišmenta i prelazak vlasti u ruke radništva. Doduše, bilo bi gotovo nezamislivo vidjeti Putina kako obilježava stotu obljetnicu rušenja vladajućeg režima. Dan koji je u sovjetsko vrijeme bio državni praznik i jedan od najvećih godišnjih proslava, sada je za Rusiju bio običan radni dan kao i svaki drugi.

Također, u Rusiji se s vremenom razvila ideja tzv. restauracije monarhije u nemaloj mjeri potaknuta djelovanjem Ruske pravoslavne Crkve koja je, štoviše, u izbjeglištvu 1981. kanonizirala posljednju carsku obitelj Romanov kao žrtve boljševičke opresije, a 2000. Moskovski patrijarh to još jednom potvrdio. Car koji je vladao autokratski, poznati antisemit za čije vladavine je počinjen jedan od najvećih pogroma Židova u Carskoj Rusiji, te zaslužnog za svu glad i bijedu ruskoga naroda zahvaljujući svojom nezainteresiranošću za bavljenje istima, dobio je status sveca. Putin koji je prešutno osudio obilježavanje revolucije kao političkog sredstva, s druge strane nije onodobno (pa niti dan danas) reagirao na kanonizaciju takvog cara, čime se poslala vrlo jasna poruka o prirodi odnosa prema ruskom revolucionarnom periodu.

Ne treba zaboraviti niti širi europski kontekst koji je u zemljama izvan Rusije uredovao taj odnos. Dokumenti, deklaracije i rezolucije koje su donesene na razini Europske unije ili osuđuju sve totalitarne režime u jednakoj mjeri ili su izrijekom usmjerene na komunistički režim. Problematičnost ovih legislativa je prvenstveno u izjednačavanju komunizma sa staljinizmom, a potom i komunizma s fašizmom i nacional-socijalizmom. Ovo je ponajviše potaknulo nekritički odnos prema prošlosti u bivšim socijalističkim zemljama koje su se u nastojanju da budu što više pro-europski orijentirane prije, a danas nacionalistički, okrenule povijesnom revizionizmu.

No, jedno od zanimljivijih nasljeđa ove revolucije o kojem se jako malo govori su dva Lenjinova dokumenta donesena za vrijeme i neposredno nakon završetka revolucije. Prvi je Dekret o miru kojim su pozvani svi zaraćeni narodi i njihove vlade na provođenje demokratskih i pravednih mirovnih pregovora bez aneksija i reparacija, osudila tajna diplomacija te pozvalo na otvoreno vođenje pregovora “pred očima naroda”. Drugi je Deklaracija o pravima radnog i eksploatiranog naroda kojom se priznavalo pravo naroda na samoodređenje te ukinulo bilo kakvo ugnjetavanje na nacionalnoj osnovi i svi nametnuti ugovori s kolonijalnim ili zemljama zavisnima o Rusiji. Ovi dokumenti neodoljivo podsjećaju na Wilsonovih “Četrnaest točaka” koje su zapravo bile njegova verzija dekreta o miru, a donesene su dva mjeseca nakon sovjetske verzije. Ideje su bile iste – pravo naroda na samoodređenje, prokazivanje tajne diplomacije i priznavanje suverenosti kolonija. Te su dokumente prihvatili i jugoslavenski komunisti te su bili integrirani u sve ustave bivše Jugoslavije (ne samo u onaj 1974.) kako i stoji u članku 1. ustava iz 1946: “Federativna Narodna Republika Jugoslavija je savezna narodna država republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda, koji su na osnovu prava na samoopredjeljenje, uključujući pravo na odcjepljenje, izrazili svoju volju da žive zajedno u federativnoj državi.” Dalje znamo kako je bilo i što je to značilo.

 

Iva Davorija

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close