TEKST

ZLATKO PAKOVIĆ: Imam pravo na propovijed ništa manje no svećenik

 

U “žitijama redatelja” o Pakoviću piše sljedeće: Zlatko Paković diplomirao je na Katedri za pozorišnu i radio režiju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Razvio je osobenu poetiku žestokogа političkog kazališta, naglašenogа ludičkog izraza. Kazalište je za njega neraskidiva cjelina estetskog i društvenog čina. Povodom nedavnog gostovanja njegove predstave OTHELLO nezakonita liturgija u ZKM-u, razgovarali smo s ovim svestranim umjetnikom, o teatru, Othellu, ali i o medijskoj sceni na prostorima Ex-Yu.

Foto: Luka Gerlanc / CROPIX

O predstavi Zlatka Pakovića Ibsenov Neprijatelj naroda kao Brechtov poučni komad ― za koju je dobio najprestižniju europsku nagradu za projekt kazališne predstave, International Ibsen Scholarship 2014 ― Hans-Thies Lehmann pisao je kao o posve novom načinu tumačenja Brechtovog nasljeđa. Njegove najutјеcajnije autorske kazališne predstave: Ubiti Zorana Đinđića, Ibsenov Neprijatelj naroda kao Brechtov poučni komad, Enciklopedija živih ― umjetnička intervencija u srbijanskoj i kosovskoj stvarnosti, Filosofija palanke ― Božićni oratorij Radomiru Konstantinoviću, Kapitalizam, geometrijskim redom izložen, Don Quixote ili što su danas vjetrenjače i odakle vjetar puše. Objavio je romane Soba za jedan krevet i Zajednički pepeo, zbirku pjesama Dnevnik pjevanja, knjige eseja Anatomija nacionalističkog morala i O autoritarnoj savjesti.

Srđan Sandić: Othella u svojoj “propovijedi”, ako smijem propovijed staviti pod navodnike, držiš najsuvremenijim dramskim komadom hit et nunc. Zašto?

Zlatko Paković: Nema navodnika. Imam pravo na propovijed ništa manje no svećenik. Obojica koristimo javni prostor i javno vrijeme za djelovanje i obraćamo se publici, s tom razlikom što ja želim u publici probuditi javnost, a svećenik čini suprotno od toga ― eutanazira javnost, taleći publiku u pastvu iliti stado da bleji u horu pokorno. Pardon, u pokori.

Othello, mletačaki Maur najsuvremeniji je dramski komad jer već od svoga naslova postavlja ključno pitanja naše ključajuće, europske stvarnosti, na koje je javnost zaboravila. Krenimo redom. Zašto je Shakespeare već u naslovu istaknuo uz vlastito ime Othella i to “venecijanski Maur” kao egzistencijalni atribut? Sintagma “mletački Maur” jest oksimoron, drveno željezo, i mogli bismo je prevesti ovako: mletački musliman, točnije kršćanski musliman; musliman u službi kršćanske, antiislamske Venecije. Dakako, riječ je ovdje o pokrštenom muslimanu, no time taj postaje još sumnjiviji i Veneciji i samome sebi. Ta ne tek rasna i vjerska izdaja, nego, prije svega, klasna izdaja (smije li se u ovom razgovoru riječ “klasa” rabiti, jer je već dvadeset i pet godina na snazi direktiva s najvišega mjesta da klasa nema: nema naziva, nema realiteta?), dakle, klasna izdaja, ta služba bogatim gospodarima i imperijalnoj politici, bit je Othellova nepovjerenja prema samome sebi.

SS: Koji su razlozi, po vama, Othellove ljubomore? Možemo li ga malo ― pseudopsihoanalizirati?

ZP: Već smo, u prethodnom odgovoru, toga venecijanskog generala, crnog gospodina u zrelu dobu, koji se je prestao klanjati da bi započeo s kurama katoličke molitve, položili na kauč i stali mu iza glave. Ljubomora je upravo to ― nepovjerenje u sebe sama, nevjerovanje samome sebi. Jer što je ljubomora, što je ta takozvana ljubavna prevara, kojom su se natopili toliki srceparajući romani i ispunila ozlojeđena srca? Ništa, puki privid, simulakrum. Kako? Tako što vas niko ne može u ljubavi prevariti osim vas samih. O tome je genijalni dramski komad napisao Pirandello. Sjećate se, Večeras improviziramo. Tamo nalazimo takvoga, od ljubomore ludoga, bezumno napaćena muža koji svoju suprugu zatvara u sobu kako ga ona ne bi mogla varati, no, time se njegova ljubomorna muka samo uvećava, jer on shvaća da ga žena, tako zamandaljena, tako izolirana od svakog i svega, možda, sve vrijeme vara u svojim pomislima, svojim požudnim željama u duhu s drugim. Eto, to vam je ljubomora.

Trulež europske ljubavi, ljubavi kakvu smo svikli da ljubimo dvije tisuće godina, uprkos onom mučeniku ljubavi koji se zove Isus iz Nazareta, Sin Čovječiji, koji je imao sasvim drugi koncept ljubavi, sasvim drugo osjećanje koje se zapravo zove ljubav, ali ga je Crkva proglasila Bogom samodršcem kako bi se ta i takva koncepcija ljubavi, koja je s onu stranu bilo kakvog pomišljaja o posjedu druge osobe i o samome sebi kao o vlastitu posjedu, sasvim zatomila u zaboravu. S toga se je Crkva, katolička i pravoslavna i svaka druga kršćanska denominacija pod kapom nebeskom, mogla okrenuti k volji za moć, tačnije kazano, k volji za nasilje. Ljubomora je upravo izraz te volje za nasiljem nad samim sobom, nad otvorenošću sopstvene ljubavi za drugog kao sebe sama. To su paklene muke koje je Crkva inducirala, jer to bismo ipak morali znati: kad bi i postojao Strašni sud, na njemu bi morala prvo gorjeti ideja pakla (kako veli Berdjajev). Ljubomora je, zapravo, interioriziran, socijalno bezopasan, privatiziran izraz volje za nasiljem koja je bit europske politike i gospodarstva. Budite ljubomorni jedni na druge, kako ne biste razumjevali bit tlačenja u koje ste uvučeni od rođenja pa do smrti.

SS: Što mislite da je trulo u tom konceptu ljubavi koji i dalje živi, a vi ga raskrinkavate u predstavi? Ljubav kao bol, kao žrtva, kao predaja, duboko antifeministički projekt, može se primjetiti…

ZP: Na koga je Othello ljubomoran? Na Desdemonu. Zašto? Uobičajeno se kaže stoga što ga je prevario okrutno licemjerni Jago i ponudio mu uvjerljive materijalne dokaze Desdemonine prevare, uprkos tomu što je ona čedna. Ti materijalni dokazi, taj rubac i sve ostalo, to je isti dokaz kao i generalska uniforma koja ima ubijediti Othella da je doista ponositi i važni Venecijanac, a on je, uvijek i samo, kako veli Shakespeare, venecijanski Maur. Dakle, Maur. dakle, crni pokršteni musliman koji služi Signoriji i njenim imperijalnim zahtjevima, Taj crni mletački general ljubomoran je na osnovi materijalnog dokaza, usprkos tomu što pred sobom ima nepobitni dokaz Desdemonine ljubav i predanosti. Desdemona je pljunula na svoje patricijsko podrijetlo, na zakone i običaje kršćansko-patrijarhalne Venecije i udala se tajno za Othella, ali to za njega nisu dokazi, jer sve što Veneciju i njegovu službu Veneciji dovodi u pitanje, a to upravo u pitanje dovodi ono na šta se je čedna Desdemona usudila, Othello ne može niti uočiti. On se, dakle, drži svoga ropstva, svojega kolaboracionizma, i, kako ne vjeruje sebi, ne može, po matematičkoj zakonitosti, vjerovati ni onome tko ga iskreno ljubi kao takvoga istinskoga licemjera. Dubina njegove upropaštene ljubavi znade da on nije kakav bi trebalo da bude. Osnova njegove ljubomore jest njegova kolaboracija.

SS: Kakva je priroda ideologijskog dresiranja ljudske emocionalnosti u ovom “suvremenom” dobu, odnosno ― kakva je doktrina na snazi?

ZP: Sve vrijeme govorimo o ideologiziranju osjećanja. Ljubomora je najtipičniji primjer totalne, totalitarne ideologzacije sfere emocionalnosti. Ne važi li i danas (malograđansko/građansko) pravilo da bez ljubomore nema ljubavi, i ne baziramo li međusobnu privlačnost i jebozovnost upravo na tom ideologijsko-profitnom konceptu ljubomore ljubavi. A ljubav, ukoliko znamo o njoj ono što su najbolji pisali i osjećali, negira osjećaj ljubomore!!! Kako ne bi vidio sebe kao javnu venecijansku drolju u generalskomu zvanju, Othello guši jedinu osobu koja ga istinski ljubi i koja se je u toj ljubavi otrgla zagrljaju bijele, kršćanske, klerikalne Venecije ― Desdemonu. Othellova ljubomora jest dresirani osjećaj odbrane od suočenja sa istinom. On je kurva. Uobičajeno, ljudi pate sa Othellom i njegovim jadima, to je u teatru nastavak ideologizacije osjećanja, a teatar bi upravo tu paklensku igru morao raskrinkati, i dovesti do svijesti. Meni se Othello gadi. Taj koji je u službi imperijalne politike koja se bori protiv Osmanskog carstva, ali i kolonizira Treći svijet, kako čini i dan-danas, izazivajući izbjegličku krizu i na svojim granicama raspinjući, kao živog Krista, žilet-žice sa takvima kao što je Othello da bi prečile slobodan prolaz onima s kojima Othello dijeli klasnu pripadnost, bez svijesti o tome.

SS: Možete li nam razotkriti korake, tragove vaših kazališnih procesa? Brecht je trajna inspiracija.

ZP: Brecht stoji preda mnom s pozivom da se preispituju upravo stvari koje smatramo dobro poznatima, da postavimo pitanja upravo tamo gdje se stvari čine neupitnima. U tomu je on poput Shakespeare, Ibsena i gigantskih starohelenskih tragičara. Uzmimo jedan, vrlo poznat i rabljen, Brechtov iskaz, u vidu retoričkoga pitanja: što je jedna pljačka banke u odnosu na akt njenoga osnivanja? To se danas uzima kao vickasta anegdota, kao metafora, ali Brecht nije govorio u metaforama (metafora je smrt političnosti teatra), on je istinski doslovno mislio svoje riječi, kao što je Krist ozbiljno i doslovno, a ne metaforično, govorio kad je govorio: ljubimo neprijatelje… Dakle, Brecht veli: kad ljudi shvate da je pljačka banke, sa svom njenom bukom i krvavim tragovima, pičkin dim u odnosu na ovo što čine bankarski jebivjetri, i kad to počnemo odmalena učiti djecu i tako se i ponašati, ovaj svijet će biti stoput manje loš.

Teatar je javni prostor i javno vrijeme. Njega je u staroj Heladi iznudio polis kao najsubverzivniji izum uma. Zašto? Zato da bi se u tom javnom prostoru i vremenu ispitale iskorištene i neiskorištene mogućnosti konkretnoga društva, da bi se propitalo i dovelo u pitanje ono što je osnova samoga društvenog života i uvriježenih običaja ponašanja. To je ono što prije svega i sam činim u teatru. Važno mi je da ljudi s kojima radim, glumci, dijele iste moralne vrijednosti i imaju potrebu da na sceni budu ne samo vješti izvođači, zanatski za to osposobljeni, nego i svjesna društvena bića koja više vole ono kako bi trebalo biti no ono što upravo jest.

SS: Bacimo se malo u drugo, uvjetno rečeno ― polje, na anamnezu medijske slike srpskih medija kojima su vrlo slični hrvatski. Primjerice, recentno se ozbiljno slavi Mladićevo junaštvo povodom presude u Haagu. Što se ima reći o tome? Jedan je medij čak prodavao i njegov poster. Ne znam ni postaviti pitanje.

ZP: Došli smo u poziciju, diljem jugoslavenskog prostora, da su heroji otpora fašizmu iz Drugoga svjetskog rata proglašeni budalama, a fašisti i fašističke sluge, i suvremeni ratni zločinci ― nacionalnim herojima. Zašto je tomu tako? Stoga što je sadašnji mir postignut pre svega da se legalizira pljačka država koju su nacionalističke elite izvršile tokom ratova i postali sada moćna financijaska elita. Struktura sadašnjeg mira jest genocidna. Pogledajmo, u Hrvatskoj, tu tablu sa ustaškim usklikom u Jasenovcu! Pogledajmo, u Srbiji, taj gnjili odnos elita prema genocidu u Srebrenici, kojega se još i ne naziva genocidom. Da li će se zločini takvih razmjera ponoviti u budućnosti? Velika je verovatnoća da hoće. Zašto? Stoga što su na sudovima suđeni i osuđeni samo nalogodavci, organizatori i izvršioci zločina. Ali, inspiratori tih zločina, njihovi intelektualni začetnici, duhovnici zločina, akademici i pjesnici zločina, i prije i poslije tih zločina, ostali su najugledniji građani naših društava.

 

Razgovarao: Srđan Sandić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close