TEKST

TAMARA OPAČIĆ I NINA ČOLOVIĆ: Nacionalizam ne prožima novine, nego se besramno obznanjuje


Povodom knjige
Proizvodnja Drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama razgovarali smo s autoricama Tamarom Opačić i Ninom Čolović: “Napomenuti da je netko Hrvat u Hrvatskoj treba samo u odnosu prema tome da je netko Srbin, Bošnjak ili Makedonac. To je paradoks identiteta: ne kazuje tko smo, nego što društvo kaže tko smo i kako nas sukladno tomu, kao Hrvate, Srbe, Bošnjake, Makedonce tretira.”

Nina Čolović i Tamara Opačić

Nina Čolović rođena je u Splitu 1989. godine, a 2008. seli se u Zagreb u kojem živi i danas. Magistrirala je u svibnju 2015. godine s dvjema temama, jednom s područja socijalne semiotike na Odsjeku za lingvistiku i drugom s područja kognitivne lingvistike na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Na istom fakultetu od kraja 2016. pohađa i poslijediplomski doktorski studij Lingvistike. Aktivna je članica Lingvističkoga laboratorija na Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta od njegova osnutka 2013. godine kao i njegova produžetka, Laboratorija čitanja, od 2016. godine. Od 2015. zaposlena je kao istraživačica u Arhivu Srpskoga narodnoga vijeća, gdje se bavi analizom diskursa, (socio)semiotikom, sociolingvistikom, jezikom i sjećanjem, jezičnim politikama i manjinskim jezicima u obrazovanju. Tamara Opačić je pak rođena u Zadru 1986., diplomirana je novinarka. Zamjenica je glavnog urednika Novosti te autorica publikacije o kronologiji slucaja Zec koja je objavljena uz predstavu Olivera Frljića i godišnjih izvještaja SNV-a o govoru mržnje, historijskom revizionizmu i nasilju nad Srbima.

Srđan Sandić: Vaša knjiga pokazuje da je od 2015. nacionalistička, antimanjinska atmosfera dosegnula najveće razmjere. Po čemu je 2015. važna? Koji su je događaji “otkočili”?

Tamara Opačić: Riječ je o simptomatičnoj godini u kojoj je na parlamentarnim izborima okončana jedna od najdugotrajnijih i najšovinističkijih predizbornih kampanja. U njoj je radikalno krilo HDZ-a, predvođeno Tomislavom Karamarkom i njegovim podbočnikom Milijanom Brkićem, dobilo finalni legitimitet da u djelo sprovede sve ono što je na ulicama gradova najavljivano od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju 2013. godine: zabranu korištenja srpskog jezika i ćiriličnog pisma u javnom prostoru, daljnju militarizaciju društva, stavljanje znaka jednakosti između ustaškog režima i antifašističke borbe, jačanje utjecaja Katoličke crkve, početak tzv. Kulturkampfa pod ravnanjem Zlatka Hasanbegovića i prešutno hrabrenje onih koji su s vulgarnih prijetnji spremni prijeći na mrzilačka djela.

SS: Kako je izgledala suradnja novinarke i lingvistice na ovom projektu i kako je taj proces izgledao, odnosno koliko je trajao?

Nina Čolović: Krajem 2015., kada sam počela raditi u Srpskom narodnom vijeću, analiza medija je već idejno bila u začetku s obzirom na to da je Tamara, prateći kao novinarka događaje koji se najneposrednije odražavaju na živote Srba u Hrvatskoj, promišljala u to vrijeme kako provesti jednu obuhvatnu analizu članaka u čitanijim dnevnim novinama, članaka koncentriranih oko najbitnijih događaja te turbulentne 2015. u kojoj su održani i parlamentarni i manjinski izbori, kao i dvadeseta obljetnica Oluje. Kao autorica SNV-ovih biltena o govoru mržnje, Tamara je razradila model analize koji se temeljio na statističkim metodama, a mojim dolaskom u Vijeće ukazala se prilika da, osim praćenja učestalosti nekih pojava i uspostave tendencija na globalnijem planu, razmotrimo i strategije kojima su te pojave i tendencije građene. Analiza diskursa omogućava praćenje razvoja ideje u tekstu, a to znači jezičnih i vizualnih postupaka (u slučaju tiskanih medija) u njezinoj izgradnji i time značenja koja se upisuju u pojedine koncepte i konceptualne sveze. Ako je statistička analiza trebala pokazati koliko se o nekim temama piše i koliko se neki obrasci ponavljaju, kvalitativna je trebala odgovoriti na to kako te teme i obrasci uopće nastaju i stječu partikularne oblike u kojima ih prepoznajemo kao čitatelji.

Suradnja s Tamarom bila je spontana i jednostavna, povezale smo se od samih početaka i vrlo brzo postale prijateljice. Iz naših razgovora i rasprava polako je izranjalo istraživanje koje je sada pred vama, ukoričeno u knjigu. Pritom, važno je napomenuti, osvrtom na sam proces, da smo Tamara i ja radile svaka svoj dio neovisno jedna o drugoj i sastajale se po završetku svake cjeline kako bismo usporedile rezultate koji će biti posloženi u tekst. Ta naša interna kontrola, neovisno detektiranje istih problema, dodatno nam je potvrdila da smo na dobrome tragu kada je u pitanju uočavanje paradigmatičnosti koncentracije moći u medijskom prostoru.

TO: Proces, koji je na kraju rezultirao knjigom Proizvodnja Drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama, otpočeo je u ljeto 2015., odnosno u momentu kada sam shvatila da se pred nama nalazi idealna godina za kvantitativnu analizu medijskih sadržaja. Naime, u Hrvatskoj su i ranije rađena slična istraživanja, ali nijedno od njih nije se ticalo isključivo Srba te se u svakom od njih sugeriralo da bi se nacionalne manjine trebale držati kulturnih okvira kako bi se što više približile većinskom narodu. Riječ je o svojevrsnoj sugeriranoj asimilaciji kojom se, vjerojatno nenamjerno, manjinama oduzimaju njihova građanska prava: prava na ravnopravno političko djelovanje, slobodno iznošenje stavova te uporabu vlastitog jezika i pisma. Na početku samog procesa pridružila se Nina, tada nova kolegica u SNV-u, pa je istraživanje dobilo i svoju kvalitativnu, lingvističku dimenziju. Osim prijateljstva, koje se razvilo tokom zajedničkog rada, najvrjednijim smatram međusobno dijeljenje znanja. Tokom istraživačkog procesa smo jako puno naučile jedna od druge.

SS: Koje su bile zamke, odnosno izazovi ovog istraživanja?

TO: Zbog objektivnih okolnosti, odnosno nedostatka financijskih sredstava, kao i činjenice da smo na istraživanju radile samo nas dvije, analiza je, nažalost, provedena na člancima objavljenima u dnevnim novinama. Žao nam je što njome nisu obuhvaćeni i elektronski mediji, prije svega internetski portali i televizije, jer su se oni posljednjih godina pokazali vodećim generatorima govora mržnje i/ili diskriminatornog govora koji je usmjeren prema Srbima u Hrvatskoj. Posebno ako je riječ o lokalnim televizijama, kao što su Z1, Osječka, Vinkovačka, Jadran TV i TV 4 rijeke, ili desno orijentiranim portalima među kojima se najviše ističu Dnevno, Maxportal i Direktno. Međutim, ono što možemo tvrditi je da su naši rezultati, a koji dokazuju da su Srbi podzastupljeni u medijskom prostoru, da se o njima često izvještava bez da ih se pita za mišljenje ili da problematici koja je važna za njihove živote nije posvećena adekvatna novinarska i urednička pažnja, primjenjivi na sve komercijalne mainstream medije, i to bez obzira na njihov format.

Naslovnica knjige “Proizvodnja Drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama”

SS: Osnovni alat novinarske struke ― jezik ― je na margini. Prednost je data izokretanju njegove funkcije u novinarstvu, tu je da difamira, da izokrene, da “privuče / navuče” čitatelja, u čistoj marketinško-kopirajterskoj maniri. Mislite li da postoji šira agenda ili se radi naprosto o nepismenosti uredničkog kadra mainstream novina? I inherentnom, dobro odgojenom nacionalističkom instinktu?

NČ: Ne bih pristala na naivnost, nepismenost urednika i novinara. Rekla bih da je problem u nedostatku kritičnosti prema društvenim procesima koji prodiru u tekst i nedostatku kritičnosti prema načinu na koji su oblikovani. Jezik ne dolazi u svome nekontaminiranome, netaknutome stanju (iako se iskazuje nekontaminiranim, netaknutim); u njega su utisnuta značenja iz svih upotreba u kojima se ikada uvriježio. Tako se nacionalizam iščitava 2015. godine samo jednim sinkronijskim presjekom dinamike koja se može pratiti godinama unatrag. Obrasci koje analiza rasvjetljuje ne izranjaju u vakuumu, izolirani od načina na koji su novine pisale proteklih godina o Oluji ili Jadovnu, kao ni od načina na koji se govori o ratu devedesetih ili stradanjima u Drugom svjetskom ratu u obrazovanju ili elitnoj politici.

Značenja kreirana u drugim institucionalnim domenama ubrizgavaju se u novinska pera i uredničke odluke, pri čemu se tim istim perima i odlukama informira govor institucija. Analiza upućuje na tendencije koje nadilaze Jutarnji list ili Glas Slavonije i koji se zato ni ne mogu reducirati na pojedine uredničke politike. Moguće je samo zamjetiti da se u nekim novinama, u nekim trenucima i u nekim temama, ti obrasci upaljuju i postaju zagnojeni do te mjere da nacionalizam više podmuklo ne prožima tekst nego se besramno obznanjuje. Nacionalizam se održava u govoru ponavljanjem, neumornom reprodukcijom hegemonijskih mreža (koje se mogu rekonstruirati u spletu odnosa u i među riječima i rečenicama, tekstovima naslonjenima jedni na druge), stoga smo ovim istraživanjem nastojale, prije svega, dati ruku novinarima i čitateljima u njihovom raspetljavanju, ponuditi putokaz za kritičko čitanje novinskih tekstova.

SS: Možete li nam ukratko predstaviti korpus tematskih cjelina koje ste uvele u knjigu?

TO: Lingvističkom kvalitativnom i novinarskom kvantitativnom analizom u istraživanju je obrađeno više od 1100 članaka koji su svrstani u četiri tematske cjeline. U prvoj od njih, koja se bavi nasljeđem Drugog svjetskog rata i rata devedesetih, obrađeni su komemoracija ubijenim u sustavu koncentracijskog logora Gospić-Jadovno-Pag, obilježavanje antifašističkog ustanka u Srbu te spomenuta 20. obljetnica akcije Oluja. Ono što je zajedničko toj cjelini je da su novinari i urednici hrvatskih dnevnih novina, i to pod egidom prividne novinarske objektivnosti, stavljali u ravan organizatore komemoracija događaja iz Drugog svjetskog rata s onima, često prosutaški nastrojenim pojedincima, koji su organizirali kontra prosvjede i redovno negirali broj žrtava ubijenih od strane fašističkog režima NDH. U tim slučajevima, kao ni prilikom obilježavanja Oluje, u medijima je nadvladao državotvorni mit, pri čemu nije pružan dostatan prostor za civilne žrtve ratova.

Budući da je bila riječ o godini u kojoj su održani izbori za Hrvatski sabor te za vijeće i predstavnike nacionalnih manjina, analizom smo istražile i prezentaciju Srba i Srpkinja u procesu natjecanja za sudjelovanje u državnim institucijama. Za razliku od tzv. manjinskih izbora, koji su doslovno bili prešućeni u analiziranim medijima, srpska zajednica, kao i ostale nacionalne manjine, prilikom parlamentarnih izbora su od strane medija tretirani kao plijen bez lika i glasa kojega će na kraju ugrabiti “većinski” pobjednik.

Osim toga, na primjeru izmjene Statuta Grada Vukovara, kojim je de facto zabranjeno korištenje srpskog jezika i ćiriličnog pisma u tome gradu, istražile smo na koji način se izvještavalo o uskraćivanju temeljnih sloboda garantiranima nizom međunarodnih konvencija, kao i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. I na kraju, obradile smo i mrzilačke izjave HDSSB-ovaca Dinka Burića i Branimira Glavaša, koji se po izlasku iz zatvora pohvalio kako je ponovno “napunio akumulatore”, te Ruže Tomašić koja je Srbima zaprijetila “čišćenjem hrvatskog dvorišta”. Kako je riječ o izjavama koje se po Kaznenom zakonu ne moraju nužno tretirati kao govor mržnje, a njihov učinak je i dalje poguban za pripadnike manjina, taj dio korpusa smo nazvale jezičnim nasiljem, čime smo u samo istraživanje uvele i novi pojam.

SS: Donosite i zgodne preporuke za medije koje su isti trebali odavna usvojiti. Posebno mi je zanimljiva druga koja kaže da Srbi i Hrvati nisu čvrste i zatvorene kategorije. Možete li je malo pojasniti?

NČ: Etničke granice unaprijed su ucrtane, prethode svima nama koji bismo se u njih trebali zavući. Ali naši se životi ne daju sputati i cure uvijek svojeglavo niz njihove pore. Na prostoru nekadašnje Jugoslavije ljudi su živjeli zajedno ulazeći u obiteljske i prijateljske odnose jedni s drugima, njihove su obiteljske povijesti bile razgranate, šarolike i obuhvaćale su djeda Srbina iz Karlovaca, baku Hrvaticu iz Makarske (bez da znamo išta o tome odakle ta razumijevanja sebe, o kretanjima i iskustvima njihovih djedova i baka) i prijatelje za čiji etnicitet nikada nije bilo ni bitno pitati, niti je kome palo na pamet to učiniti. Granice među nama koje nas razdvajaju nasilno su povučene, a mogućnost govora svedena na prostor etničkoga.

Etnicitet (kao i rod ili seksualnost) uvijek su oni Drugi. Biti Hrvat u Hrvatskoj znači nadići etničko, biti osobom nekoga zanimanja, nekih želja i interesa. Napomenuti da je netko Hrvat u Hrvatskoj treba samo u odnosu prema tome da je netko Srbin, Bošnjak ili Makedonac. Naime, Srbin, Bošnjak, Makedonac u Hrvatskoj ne izlaze nikada iz etničkoga, oni su kroz njega primorani govoriti u trenutku kada etnicitet postaje temeljem nasilja i ekskluzije kako bi imenovali odakle izvire nasilje, kako i zašto. To je paradoks identiteta: ne kazuje tko smo, nego što društvo kaže tko smo i kako nas sukladno tomu, kao Hrvate, Srbe, Bošnjake, Makedonce tretira.

SS: Zamjetno je da u novinama nije govorila niti jedna Srpkinja, mediji su bili naklonjeni muškarcima. Etnicitet uoštrava rodnu opresiju, a rod etničku. Možete li pojasniti što to točno znači?

NČ: U sjecišta u kojima se stapaju etnicitet i rod (ili druge opresije; etnicitet i invaliditet, rod i dob) rijetko se zalazi, ne samo u novinskim tekstovima, nažalost, nego i u društvenim i humanističkim znanostima, obrazovanju, pravu. Nije moguće govoriti o rodu i etnicitetu kao zasebnim kategorijama koje samostalno funkcioniraju i prema načelima koja su neovisna jedno o drugome. Rod oblikuje etnicitet i etnicitet oblikuje rod, pa umjesto roda i etniciteta, treba govoriti o etniciziranome rodu / orodnjenome etnicitetu. Rod i etnicitet ne daju zbroj koji se zatim može rastaviti na svoje komponente, nego složenu realnost u kojoj se mehanizmi etničkoga i rodnoga nasilja sljubljuju i transformiraju u nešto treće, sa svojim načinima ranjavanja, ozljeđivanja onih koji su tom realnošću obujmljeni.

SS: Gdje je medijski najmanja zastupljenost Srba? A gdje najveća? I kako to objašnjavate?

TO: Kao i u gotovo svim segmentima hrvatskog društva, bilo da je riječ radu u javnim i državnim službama, obrazovnom sustavu ili kulturi, pripadnici srpske zajednice su tako i podzastupljeni u najčitanijim medijima. Analiza je prvenstveno pokazala da mediji Srbima i Srpkinjama u najvećem broju slučajeva ne pružaju priliku da izraze svoje stavove, već da su objekt o kojem se najčešće izvještava u formi novinarskih komentara. Pri tome dobar dio kolumnista tu priliku koristi za iznošenje diskriminatornih stavova, što je, kada je u pitanju analizirani uzorak, najčešće bio slučaj u Večernjem listu i Slobodnoj Dalmaciji. Osim kroz kolumne, o temama važnima za manjine se u najvećem broju slučajeva izvještavalo kroz kratke novinarske forme koje nisu dostatne za prezentaciju često složene problematike, a negativnom se pokazala i činjenica da se o svim analiziranim temama izvještavalo gotovo isključivo iz vizure visoke politike. Naime, gotovo da i nije bilo tekstova u kojima je glas pružen tzv. “običnim” pripadnicima zajednice koji se u svojoj svakodnevnici susreću s različitim problemima, a s kojima se lako može poistovjetiti i najveći broj čitatelja koji pripadaju “većini”.

Drugim riječima, nerealno je očekivati da se mediji razlikuju, odnosno pokažu otvorenijima od ostalih segmenata našega društva.

SS: Kako tumačite činjenicu paljenja Novosti usred centra grada Zagreba? Osjećate li se ugroženo nakon tog događaja? Tamara, o vama nerijetko pišu desno-klerikalni mediji…

TO: Paljenje Novosti, koje je u dva navrata ispred naše redakciji upriličio vođa proustaškog A-HSP-a Dražen Keleminec, samo su vrhunac prijetnji koje nam gotovo svakodnevno pristižu u posljednje dvije godine. Pozivanje na linč, prijetnje postavljanjem bombi i nuđenje kupovine jednosmjerne karte za Beograd rezultat su manipulacije činjenicama koje sinkrono provode veteranska udruženja, klerikalna desnica okupljena oko Željke Markić, kao i desno orijentirani mediji i političari.

Takvi kao što su oni smatraju da se manjinski mediji, a pogotovo oni “neprijateljski”, “srpski”, trebaju držati strogo zadanih okvira koji se ne smiju micati dalje od izvještavanja o crkvenim slavljima, folkloru i tradicionalnim receptima. Drugim riječima, svaka manjina koja se usudi progovoriti o bilo čemu većinskom, za njih je neprijateljska, a pogotovo ako to čini na kritičan i satiričan način, što je specifično za Novosti.

Činjenica da smetamo raznim kelemincima, markićkama, brkićima, bujancima i glasnovićima, kao i poruke podrške koje nam u pravilu pristižu nakon svakog napada, najbolja su potvrda da dobro radimo svoj posao. A pri tome nam nikada nije, niti nam neće nedostajati hrabrosti.
Razgovarao: Srđan Sandić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close