TEKST

Kolektivno sjećanje i politika pamćenja – razgovor s Branimirom Jankovićem

 

Nakon ovogodišnjeg Marša solidarnosti u prostorijama MAZ-a s dr.sc. Branimirom Jankovićem, asistentom na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta smo razgovarali o kolektivnom sjećanju i politikama pamćenja, o historijskom revizionizmu, povjesničarima i objektivnosti te o brojnim drugim temama. 

Foto: Mreža antifašistkinja Zagreba

Kako bismo definirali koncept kolektivnog pamćenja i politike pamćenja? Kako se oni konstruiraju i kakav je njihov međusobni odnos? odnosno što uopće je kolektivno pamćenje i što ga čini?

Pitanje kolektivnog pamćenja fundamentalno je pitanje koje se tiče svih nas jer se radi o političkoj i društvenoj razini odnosa prema prošlosti. Pritom je ključno ne samo čega se sjećaju pojedinci nego što pamte kolektivi, društva, države i nacije, s obzirom na to da kolektivno pamćenje utječe na brojna područja, pa tako i na historiografiju i dakako na mijenjanje naziva ulica i dr. Kolektivno sjećanje značilo bi s jedne strane da svi mi kao dio neke obitelji, grupe i nacije dijelimo određena kolektivna sjećanja, tako imamo kolektivna sjećanja primjerice pobjedničkih i poraženih obitelji, antifašističkih i emigrantskih ili pak braniteljskih organizacija, hrvatske i srpske nacije. Kolektivno pamćenje pokušava se s druge strane postaviti iznad tih različitih i nerijetko suprotstavljenih kolektivnih sjećanja, tako da se ciljanom politikom pamćenja uspostavi kolektivno pamćenje na službenoj državnoj razini. To znači da će politika pamćenja izdvojiti određena kolektivna sjećanja i dati im prednost nad drugima te će neka propagirati, a druga zaboraviti. Zbog toga je središnje mjesto sukoba upravo ta službena politika pamćenja koja kolektivno pamćenje gradi tako da neka kolektivna sjećanja postaju nadređena drugima. To se najviše vidi na primjeru obljetnica i komemoracija, spomenika i naziva ulica, udžbenika i nastavnih programa, kao i drugih državnih i institucionalnih politika. Upućuju se kritike političkoj stranci Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića Neovisni za Hrvatsku da joj je jedini program (uz aspiracije prema kulturnim politikama) preimenovanje ulica i trgova – nauštrb čitavog niza socioekonomskih pitanja – no iz perspektive kolektivnog pamćenja to je zapravo odlučujuće jer se u borbi oko naziva ulica opredmećuje sva simbolička borba oko kolektivnog pamćenja.

Historiografija ima razne društvene uloge te ima svoj položaj u društvenom polju. Kako bismo objasnili položaj historiografije u konstrukciji kolektivnog sjećanja? Na koji način historiografija zapravo utječe na kolektivno sjećanje?

Historiografija je od svojih početaka imala vezu s kolektivnim sjećanjem, nastojeći da slavne ličnosti i djela ne padnu u zaborav. Kasnije, u 19. stoljeću, historiografija postaje moderna disciplina koja se poziva na znanstvenost, objektivnost i istinu, međutim istovremeno je u službi izgradnje modernih nacija. Pripala joj je uloga oblikovanja službenog pamćenja pomoću velikih nacionalnih pripovijesti iz kojih uvijek netko ispadne. Zanimljivo je da sami povjesničari ne smatraju da je društvena uloga historiografije da utječe na konstrukciju kolektivnog pamćenja. Reći će nasuprot tome da se bave važnim temama iz nacionalne povijesti ili temama bitnima znanstvenoj zajednici. Mnogi dakle nisu osvijestili tu povezanost historiografije i kolektivnog pamćenja pa onda ni ne razmatraju je li uloga povjesničara da se kritički postavi prema toj ulozi i propagiranju kolektivnog pamćenja koje nastoji preuzeti dominaciju ili ju već ima. Rekao bih zato da u Hrvatskoj važan akter nije historiografija nego povjesničari. U izgradnji kolektivnog pamćenja sudjeluju država, politika, mediji, obrazovne i kulturne institucije, a s njima i historiografija kao međutim tek jedan od kotačića u tom mehanizmu. Osim toga, u domaćim prilikama historiografske knjige nemaju nikakav javni utjecaj. Drugačije je s povjesničarima, s obzirom na to da su oni prilično zastupljeni u javnosti, i u svojim intervjuima i komentarima konkretno djeluju u ime određene političke i ideološke opcije. Zaključno rečeno, historiografija jest dio kolektivnog pamćenja, ali su politika, mediji i javni akteri bitno utjecajniji od nje, iako historiografija svakako služi za davanje legitimiteta. No posebno su važni povjesničari jer dopiru do politike i javnosti te treba govoriti o tipovima društvenog angažiranja hrvatskih povjesničara.

Branimir Janković, foto: Mreža antifašistkinja Zagreba

Sami svjedočimo tome koliko je povijest zastupljena u javnom diskursu te kako postoje brojni prijepori i velik interes za povijest. Sami ste rekli u jednom intervjuu kako je povijest danas ključno mjesto prijepora u našem društvu i šire, više nego sadašnjost. Zašto prošlost zauzima to centralno mjesto prijepora u suvremenom društvu?

Situacija je različita od zemlje do zemlje i različito se tumači. Netko će reći da je prezentizam globalna ideologija našeg vremena u smislu da se o budućnosti – posebno ne u vidu kakvog utopijskog horizonta – uopće više ne govori, a da je prošlost izgubila svoju važnost. Po tome bismo živjeli u prezentizmu, dakle sada i ovdje, dok nam prošlo i buduće zapravo nije nimalo konstitutivno bitno. Nadalje, jedni će reći da je povijest samo naizgled ključno mjesto prijepora u Hrvatskoj i da je to tek najobičnija prašina koju nam se baca u oči da bi se maknula pozornost s Agrokora ili neke druge životno važnije socioekonomske teme. Govorimo stoga o prošlosti jer nemamo što reći o sadašnjosti i budućnosti. Drugi su mišljenja da se u ekonomskoj krizi ljudi neminovno okreću povijesnim i ostalim antagonizirajućim temama. Ta tumačenja dovode u pitanje stvarnu važnost povijesti kao mjesta prijepora. No ja mislim da u našem slučaju povijest zaista jest ključna točka društvenog prijepora. Navedena suprotna tumačenja držim suviše situacijskima, iz kojih proizlazi da loša ekonomska situacija automatski rezultira viškom govora o povijesti. To međutim zanemaruje da je povijest kod nas kontinuirano važna. Hrvatski nacionalni identitet presudno se konstruira na osnovu povijesti, raznim hrvatskim nacionalizmima povijest je dugotrajno temeljna ideološka sastavnica, a središnja preokupacija kolektivnog pamćenja u Hrvatskoj je određena interpretacija povijesti. Zato naš problem s povijesti nije situacijski – iako ima naravno i toga – nego mnogo dublji i kompleksniji. Tome dakako neprestano pridonosi što smo neposredno poslijeratno društvo s obzirom na rat 1990.-ih, a da nismo prestali biti poslijeratno društvo i s obzirom na Drugi svjetski rat, koji je na hrvatskom i jugoslavenskom prostoru bio svjetski, ali i građanski rat. U svim zemljama koje su imale građanski rat povijest igra ključnu ulogu u suvremenim prijeporima. Dovoljno je spomenuti Španjolsku, a u zadnje vrijeme čak i SAD. Koliko god bilo i situacijskih razloga i aktualnih (zlo)upotreba povijesti u razne svrhe, svega toga ne bi bilo da nema tako jakog kontinuiteta važnosti pridavane povijesti. A kao poslijeratnom društvu što rata sredinom, što rata krajem 20. stoljeća, povijest će nam očito i dalje biti privilegirano mjesto prijepora.

Zašto dolazi do historijskog revizionizma? Predstavlja li povijest NOB-a toliku prijetnju pa da se toliki napori ulažu u taj revizionizam? Predstavlja li historijski revizionizam u svojoj suštini obračun s revolucionarnom tradicijom?

Povijesni revizionizam je jedan od onih pojmova koji se mnogo koristi, iako se očito ne slažemo oko njegove upotrebe. Česta je primjedba povjesničara koji ne odobravaju njegovo korištenje da je revizionizam ili revizija nužno obilježje historije kao discipline, jer su tumačenja određenih povijesnih pojava uvijek podložna novim pogledima, da je to jednostavno nužni mehanizam znanosti. Naravno da je tome tako, ali to nije cijela istina, pa je bitno iznijeti preciznija definiranja. Pod pojmom povijesnog revizionizma kriju se barem tri sadržaja u odnosu na to kako ga se kod nas upotrebljava. Jedno je revizija, što je pojam koji bih predložio da se koristi u znanstvenom smislu nužnosti kontinuiranog revidiranja pogleda na određene povijesne probleme. Drugo je negacija ili negacionizam, što često miješamo s povijesnim revizionizmom. Negacionizam je kada se primjerice negira da je Jasenovac bio logor smrti. Takvih tvrdnji i tumačenja ima nažalost sada već iznimno mnogo, a reći za njih da su revizionizam značilo bi veliko ublažavanje. Korištenje pak pojma povijesni revizionizam išlo je u međunarodnoj historiografiji u vrlo različitim smjerovima. Povjesničari na desnici govorili su da ljevica koristi taj pojam kako bi ih diskreditirala dajući im etiketu kojom se želi odbaciti mogućnost drugačijih pogleda i preispitivanja nekih uvriježenih tumačenja. Međutim u angloameričkoj historiografiji za vrijeme Hladnog rata revizionistima su imenovani uvjetno rečeno lijevi povjesničari koji su govorili o revizionizmu totalitarne paradigme kada je ona primjenjivana na Sovjetski savez. Za njih sovjetski totalitarizam nije značio potpunu kontrolu i pružao je drugačiju perspektivu ako se uključi socijalna povijest i povijest odozdo. Pojam revizionizma može se dakle susretati na različitim polovima. Važnije je što on zapravo znači i kako ga definirati. Pod revizionizmom možemo smatrati slučajeve kada imamo lažno navođenje pojedinih činjenica, njihovo iskrivljavanje ili prešućivanje, grubo zanemarivanje konteksta ili naglašavanje jednog, a zanemarivanje drugog konteksta i sl. No najvažnije je da se zapravo radi o prevrednovanju. To je aspekt koji je najviše vezan uz kolektivno pamćenje i politike pamćenja. Prevrednovanje može značiti tumačenje određenih povijesnih događanja i osoba prema kojem direktno ili indirektno proizlazi da primjerice nacionalizam nije toliko problematičan ili da NDH nije tako loša kao što ju se prikazuje ili da je komunizam mnogo gori od fašizma. Upravo je stoga prevrednovanje ono o čemu treba najviše govoriti kada se govori o povijesnom revizionizmu. Čak i znanstveno provedena revizija postojećih pogleda može imati u pozadini revizionizam, tj. ideološko prevrednovanje. Iako sve navedeno govori u prilog opravdanosti upotrebe pojma revizionizam, osobno nisam sklon njegovom tolikom upotrebljavanju. Toliko ga se naime koristi da se ispraznio od svoga sadržaja. Osim toga, ništa se ne rješava samim imenovanjem, treba se fokusirati na to o kakvoj je vrsti zloupotrebe ili ideološkog prevrednovanja riječ.

Koncept totalitarizma jedan je od zastupljenijih koncepata koji se koristi i to vrlo često kao nešto što je samo po sebi razumljivo. To zasigurno ne pomaže obogaćivanju rasprava koje se vode o svim tim gorućim pitanjima. Slažete li se s tim? Zašto je tome tako i je li to možda posljedica manjka bavljenja teorijom i metodologijom unutar historije što se onda prelijeva i izvan historiografskog polja?

Da, s pojmom totalitarizma je uglavnom kao i pojmom revizionizma – česta upotreba sugerira kao da je samorazumljiv, iako to nije dakako slučaj. Trebali bismo za početak razlikovati njegovu upotrebu u povijesnoj i drugim znanostima od one u javnosti, kada je dio kolektivnog pamćenja i svakodnevnog govora, premda je to nerijetko međusobno povezano. U historiografiji se pojam upotrebljava kako bi opisao potpunu, totalnu kontrolu nad javnom i privatnom sferom (što je najbliže značenju totaliteta koje je u osnovi riječi totalitarizam) pa se onda navodi kada je ima u određenim režimima i određenim fazama, a kada ne. Neki povjesničari posve odbacuju upotrebu pojma, držeći ga politički i ideološki obojenim, a neki upozoravaju da se pojmom totalitarizma implicira potpuna kontrola nad raznim društvenim područjima, što u praksi često nije bio slučaj niti se time može objasniti funkcioniranje samog sistema. U međunarodnoj historiografiji prisutna su istraživanja koja fašističkom i komunističkom pokretu pristupaju kao totalitarnom eksperimentu s ciljem oblikovanja posve novog čovjeka i društva. U komparativnoj historiografiji ima mnogo različito postavljenih usporedbi fašizma i komunizma, a opsežno se razvijaju i teorije totalitarizma. Jasno je da se sve može historiografski uspoređivati i teorijski uopćavati, no problem su naravno političke implikacije koje se iz toga izvlače. Da, točno je da hrvatska historiografija nažalost većinom kronično izbjegava teorijsku i konceptualnu refleksiju pa olako koristi pojmove i bez ikakve potrebe za njihovim definiranjem. Rezultat je da povijesna znanost upotrebljava pojmove poput revizionizma i totalitarizma u njihovom svakodnevnom značenju. U tom svakodnevnom značenju, prisutnom u javnosti i kolektivnom pamćenju, pojam totalitarizma znači samo zločinački režim, nužno uvezan u sintagme kao što su svi totalitarni režimi ili totalitarni komunistički režim u značenju zločinačkog komunističkog režima. To se smatra gotovo definicijom koju ni treba obrazlagati jer je to jednostavno tako. Stoga onaj tko ju osporava, zapravo opravdava zločine. Upotreba sintagmi i fraza o dva totalitarizma (fašističkom i komunističkom) ili osudi svih totalitarnih režima ima u Hrvatskoj političku svrhu izjednačavanja NDH i jugoslavenskog komunizma/socijalizma. Pritom su domaće politike povijesti prisvojile dominantnu politiku povijesti Europske unije iz koje je proizišao tako zdušno prihvaćeni spomenuti izraz osude svih totalitarnih režima.

Foto: Mreža antifašistkinja Zagreba

Kako smo već prije spomenuli, kolektivno pamćenje se fizički otjelovljuje u imenima ulica, trgova, u spomenicima itd. Koliko zapravo revizionizam koji se sustavno događa u institucionalnim okvirima potiče revizionizam u vaninstitucionalnim okvirima?

Spomenici, imena ulica i trgova te komemoracije i obljetnice ključna su uporišta kolektivnog pamćenja i ponajvažnije točke na kojima se sukobljavaju različita kolektivna sjećanja. Tko će dobiti prednost ulaska u službeno kolektivno pamćenje ovisi dakako od politike koja je na vlasti. Problem s državnim institucijama je u tome što ne reagiraju, odnosno što pružaju pasivnu ili otvorenu podršku. Ne reagiraju nažalost ni strukovne udruge poput povjesničarskih zbog otpora znatnog dijela članova njihovih vodećih tijela. No ono što nam se događa ne može se objasniti samo time da politika pritišće državne institucije koje se tome povijaju te se dakle sve odozgo pasivno prenosi na društvo. I politika i institucije su iznimno važne, ali ne treba zanemariti da često presudan pritisak dolazi upravo odozdo. Razne grupe poput braniteljskih, antifašističkih i drugih organizacija civilnog društva koje imaju svoje kolektivno sjećanje vrše pritisak odozdo – svakako s nejednakih startnih pozicija – na institucije i na službenu politiku pamćenja. Tom kontinuiranom i jakom pritisku odozdo (u vidu tekstova na brojnim portalima i društvenim mrežama, različitih vrsta akcija većeg broja udruga, kao i peticija i javnih poziva) politika i institucije nekad širom otvore vrata, a nekad manje, nekad ih izbjegavaju, a nekad koriste za svoje ciljeve. Ne treba zaboraviti da dobar dio primjerice braniteljskih udruga uvijek ima mnogo žešće zahtjeve od onih koje su im političke stranke, obrazovne i kulturne institucije, HRT – bez obzira koliko im bili skloni – spremni ispuniti. Iako pritisak odozdo ne opravdava odgovornost institucija, personalne promjene u institucijama i strankama te u konačnici promjena vlasti nimalo ne rješavaju probleme. Mnogo je tu aktera uz spomenute – primjerice Crkva i EU – čije dominantne politike povijesti (premda te zajednice nisu posve homogene) imaju znatan upliv. Smatram dakle da je pitanje odnosa institucionalno–izvaninstitucionalno malo složenije i dinamičnije nego što se obično razumijeva. No naravno da državne institucije daju bitno ohrabrenje određenim štetnim praksama i zato treba snažno tražiti od njih da u raznim prilikama kažu jasno – stop!

Koja je uloga države i državnih politika u pokušaju zaborava NOB-a? Kada gledamo odnos i sukob između NOB-a i Domovinskog rata, odnosno onoga što oni simboliziraju, je li sjećanje na NOB neprihvatljivo zato što su njezine vrijednosti u kontradikciji s vrijednostima koje nosi Domovinski rat?

Pitanje države i državnih politika nije, kao što sam rekao, jednoznačna stvar jer je naziv Trg maršala Tita u Zagrebu promijenjen tek kad je stalni pritisak odozdo koji je dolazio s desnice uspio doći do dijela političke vlasti. Premda državne i mnoge lokalne politike neće poticati izmjene i drugih trgova i ulica s Titovim imenom, zaista se međutim može reći da postoji kontinuitet odnosa prema NOB-u. On može varirati ovisno kako se Tuđman, Sanader, Milanović, Bandić postave u nekoj konkretnoj situaciji, no u cjelini je NOB u svakom slučaju ostao posve po strani. Nekoliko je razloga za spomenuti zaborav i odbacivanje NOB-a. Njemu su najprije suprotstavljeni oni čiji su članovi obitelji bili dio ustaškog pokreta. Nekima je NOB problem zbog poraza NDH koju su mnogi među njima, čak i kad se ograđuju od rasnih i genocidnih praksi, skloni vidjeti kao hrvatsku državu. NOB je naravno problem onima čiji su članovi obitelji stradali na Bleiburgu i u sklopu poslijeratne osvete, o čemu pola stoljeća nisu mogli govoriti. Tu je i Katolička crkva koja, ne samo zbog stradanja svećenika (zanemarujući svećenike koji su bili u NOB-u), samu revoluciju ima za neprijatelja još od Francuske revolucije. Mnogo je dakle grupa čije je kolektivno sjećanje izričito suprotstavljeno NOB-u, odnosno nažalost nerijetko i antifašizmu u cjelini. Rezultat je to nasljeđa svakog građanskog rata, kao što je i već spomenutog Španjolskog građanskog rata, u kojem suprotne strane žele nadvladati jedna drugu i desetljećima nakon rata. Danas se tome pridružuje snažno protivljenje jugoslavenstvu (koje je dio NOB-a), posebno među onima koji hrvatski nacionalni identitet žele vezati isključivo uz Domovinski rat. To će se dobro vidjeti prilikom stogodišnjice stvaranja Jugoslavije 1918. godine, kada će javna debata po mjeri hrvatskog nacionalizma očekivano biti na vrlo niskoj razini. Osim jugoslavenstva problematičan je i slogan “bratstvo i jedinstvo” koji je bio alternativa dugotrajnom hrvatsko-srpskom sukobu, odnosno međusobnom ubijanju tijekom Drugog svjetskog rata. Ujedno i kao oblik hrvatsko-srpske suradnje, NOB se time ne uklapa u narativ koji hrvatsku povijest i hrvatski nacionalni identitet promatra samo iz perspektive Domovinskog rata i uopće hrvatsko-srpskog antagonizma. Tu je nadalje svakako i socioekonomski aspekt, u smislu da NOB zbog revolucije i socijalizma predstavlja problem za danas dominantni društveni i ekonomski sistem. Mnogo je dakle razloga (spomenutih i nespomenutih) koji su doveli do toga da je NOB posve po strani, a da je preostao samo antifašizam kao zadnja crta obrane. Njegovo mjesto u Ustavu tolerira se samo reda radi i iz kakvih-takvih međunarodnih obzira, političke vlasti izbjegavaju ili uopće ne komemoriraju pobjedu nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, stoga je priznavanje antifašizma tek deklarativno, s figom u džepu i na samom rubu ispadanja iz kolektivnog pamćenja i ostajanja na razini kolektivnog sjećanja određenih grupa. Neki će međutim utješno reći da je u mnogim zemljama Srednje i Istočne Europe antifašizam potpuno potisnut, dok kod nas borba oko njegovog mjesta u kolektivnom pamćenju još uvijek traje i ipak nije okončana. Ako se borba dakle još odvija, ostaje problem kako mnogim drugima prenijeti urgentnost situacije (da je sam antifašizam kao takav doveden u pitanje) i važnost da se upravo oni, odnosno što više društvenih skupina uključe u nju, čineći koalicije sa svima kojima antifašizam usprkos različitim pogledima može biti vezivna kopča. To nije samo organizacijska nego i intelektualna zadaća u vidu formuliranja relevantnih ideja koje bi bile dovoljno motivirajuće, kao i kohezivne. Nemoguće je pritom zaobići povjesničare i pitanje njihove društvene uloge.

Jesu li povjesničari u Hrvatskoj uopće dovoljno aktivno angažirani u borbi protiv revizionizma u vlastitom polju i općenito u javnom diskursu? Na koji način bi se ta borba mogla osnažiti pogotovo jer znatan broj profesionalnih povjesničara predstavlja stjegonoše revizionizma? U zadnjih se nekoliko godina povećala aktivnost NGO sektora i raznih udruga i portala koji se posvećuju borbi protiv revizionizma. Događa li se možda takvo nešto zato što sami povjesničari ne reagiraju adekvatno? Dopiru li povjesničari do širih masa ljudi?

Apsolutno se slažem da povjesničari ne reagiraju dovoljno ili uopće ne reagiraju. To međutim dobrim dijelom proizlazi i iz logike akademskih povjesničara koji se tradicionalno tako pozicioniraju. Povjesničari naime zadnja dva stoljeća uglavnom smatraju da se trebaju isključivo držati objektivnosti, nepristranosti i neutralnosti. Riječ je međutim o prividnim idealima s obzirom na to da su povjesničari usprkos tome nužno pozicionirani i imaju svoje konkretne stručne, javne ili političke interese te su dobro svjesni koja vrst kolektivnog pamćenja dominira i kakvo je ponašanje s tim u vezi konjunkturno i može dovesti do određenih funkcija i sl. No problem je i što povjesničari koji se primjerice protive nacionalizmu i uklanjanju naziva Trga maršala Tita smatraju da se ipak ne trebaju upuštati u kritičko angažiranje. Polaze pritom od toga da angažiranju nije mjesto u povijesnoj znanosti, iako su povjesničari angažirani samim time što se eksplicitno ili implicitno neizbježno pozicioniraju. Pretpostavka je da akademskoj historiografiji angažiranje ne donosi ništa dobroga, da povjesničari time gube kritičnost i počinju se upuštati u sukobe umjesto da se bave svojom strukom. Stoga je jedan od zadataka povjesničara koji ne misle tako da razbijaju to čvrsto ukorijenjeno uvjerenje da angažiranje ne znači iznevjeravanje struke već upravo suprotno. U cjelini su povjesničari, historiografija i institucije načelno prilično konzervativni. Obilježavanja i komemoracije koje oni organiziraju vrlo su konvencionalne i zato su mnoge udruge civilnog društva i portali koji kreativno, empatično i zauzeto rade na povijesti nerijetko zanimljiviji i važniji. Na kraju krajeva, dio njih zaista je učinio veliki posao u suprotstavljanju radikalizaciji ponovno zahuktalog nacionalizma zadnjih godina.

Razgovor vodila Anja Grgurinović

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close