TEKST

Zapisi poslije puta, dio I


Druga polovica kronika ljetne biciklijade 2017.

Luka Vis

Igrom slučaja ili spletom okolnosti, kako nam drago, pisanje trećeg i posljednjeg dijela ovog ljetnog putopisa (ljetopisa?) oduljilo se preko svake mjere. Tako tekst više nije mogao biti nazvan zapisom usred puta, već je njegovo vremensko usmjerenje naposljetku postalo poslije. Sjećanja su svježa i nisu nimalo izblijedila, no zbog toga što je osnovni princip pisanja postalo prisjećanje, k tome vrlo postupno, odlučio sam tekst postaviti kao seriju kratkih, jasnih vinjeta, koje bi u cjelini trebale čitateljima/cama predočiti tijek drugog poluvremena mog (pri)morskog putovanja. Ono obuhvaća tjedne nakon našeg pedaliranja do same obale Jadrana, dok sam poslije boravka u Sućurju na Hvaru nastavio sam ploviti brodovima i biciklirati otocima, od mjesta do mjesta. Također, tekst je svojim opsegom ponovo premašio izvorno zamišljeni raspon, pa će se dvjema polovicama Zapisa usred puta tako pridružiti i dvije polovine Zapisa poslije puta. Počnimo s prvom!

31. srpnja ― 3. kolovoza / Sućuraj―Jelsa―Stari Grad―Hvar

Hrvoje je odlučio ostati još jedan dan (i noć!) u Sućurju, a nakon toga otići samo do Jelse gdje je namjeravao boraviti u kampu Milna oko tjedan dana, prije prebačaja brodom u Anconu i potom bicikliranja Italijom do Venecije i njezinog neizbježnog Bijenala. Festival Tam-tam završio je nedjeljnim akustičnim nastupom Tene Rak u kampu i iskapljivanjem posljednjih zaliha alkohola iz naših šatora. Mrđenović se predvečer trajektom iz Drvenika vratio s obale gdje je fotografirao Jadransku magistralu za svoju novu seriju, uzevši sa sobom par boca žestice, ali ovaj put ja nisam imao volje za ozbiljno igranje te igre. Valjalo se odmoriti za narednu dionicu puta, koja je sada bila nešto duža jer je trebalo preći biciklom gotovo cijeli Hvar, ne samo njegove dvije trećine ili tri četvrtine, i uspeti se i spustiti s jednog relativno strmog brda.

* * *

Kostur starog hotelskog kompleksa ― zahrđale željezne armature s ogrubjelim betonskim tkivom ― izronio je iz šume na rubu Jelse snažno poput izumrlog pretpovijesnog sisavca: istodobno silovito i plaho. Stao sam da ga razgledam i izvjesno mu se vrijeme divio. Tek par mjeseci poslije saznao sam od Ploca da se tamo kasnih devedesetih održao jedan od prvih trance partya u Hrvatskoj, gdje se on slučajno zatekao usred svog prvog bicikliranja do mora, još kao petnaestogodišnjak. Sada ondje nije bilo nikoga osim par mladih obitelji i penzionera koji nisu ustali dovoljno rano da bi na plaži uhvatili svoj komadić hlada, a prostor što odiše hladnoćom neprerađenog samoupravnog betona nikad nije ni bio privlačan prosječnim turistima. Spontano ili planirano, Jelsa je na površini svoje pojave sačuvala ponešto od staromodne patine jugoslavenskog turizma, usprkos postojanju par mondenih restorana i klasičnih cocktail-barova koji su više promašeni pokušaj glamura nego njegovo pretenciozno izražavanje. Stoga budući mladi nomadi mogu slobodno čekati da propadne još koji hotelski mastodon kako bi ga svojim teškim ritmovima zaposjeli prije lakih nota.

Pogled na Velo Grablje

Spora cesta od Starog Grada do Hvara vodi preko brda, a ne kroz njega i pored samog Sunca, a ne iznad njega, i samo malčice ispod. Jer, na vrhu brda ― odakle puca pogled na predivno nepravilno Velo Grablje ― Sunce ne samo da mi nije stajalo na dlanu, nego mi je procurilo između prstiju i žbica i razlilo se kroz morske brazde, koje su lijeno čekale da ga prime. Kako tri-četiri dana nisam biciklirao zbog partijanja na festivalu, zadihao sam se dok se nisam popeo, a vrh brda, osim što je omiljeno svratište ranog kolovoškog Sunca, jednom je didi također poslužio kao mjesto za štand s mirodijama i rakijama. Možete zamisliti čime je napunio moju praznu bočicu!

Gromače na brdu iznad Hvara

U gradu Hvaru dočekao me dio moje odabrane obitelji ― sestre Ana i Biba, potonjin čovjek Šime i sin Pave, kao i još nekoliko članova lokalnog klana Šoša. Jedne od tri večeri provedenih tamo odlučili smo zaroniti u hektičnu hvarsku noć, nakrcanu kukcima sa svih strana svijeta. I mi sami bilo smo dio njihovog beskrajnog roja. Ljetni Hvar danju se može doimati prenapučenim, pa ipak opuštenim, jer je u središtu grada moguće provesti dva sata na kavi bez previše pretjeranih podražaja, ali noću svi mi insekti naprosto nagonski žurimo ka svjetlu. Njegovi najsnažniji izvori nalaze se duboko pod zemljom. Tko je željan prepustiti se njihovoj intenzivnoj vrtnji, sigurno će naići na zanimljiva iskustva kakva priželjkuje tijekom “godine”, kada njemu ili njoj grid u kojem svakodnevno žive uskraćuje manevarski prostor za izražavanje ida, koji ih svejedno stalno prati. Meni je to bilo zgodno promatrati gotovo kao TV-dokumentarac o prirodi, no lagao bih kad bih rekao da se nisam dobro osjećao u takvom, potpuno instinktivnom okruženju. Ipak, sljedeće, posljednje večeri u Hvaru, priuštio sam si samostalnu šetnju gornjim slojevima grada, u želji da vidim ulice donekle neokrznute sveopćom užurbanošću i neprekidnom kupoprodajnom pompom. Ispalo je da takvih ipak ima. Iza visokih uglova u zasjedi je čekao mrak kako bi mi poput starog egzibicionista pokazao da i on može biti privlačan…

3. ― 7. kolovoza / Vis―Komiža

Prvo ljetovanje u mom životu, godine 1988., zbilo se na Visu (dakako, s roditeljima), otkad do danas čuvamo malu seriju analognih fotografija u boji koje neizravno prikazuju foto-finiš jednog vremena, nepovratnog kao i sva ostala. No, vrativši se na Vis prvi put poslije tridesetak godina, sudeći prema sačuvanim fotografijama mogao sam samo zaključiti da je mnogo toga što sam na njima vidio ostalo gotovo netaknuto, pogotovo u Komiži koja je na otoku bila moje krajnje odredište. Doduše, da bih došao do tamo, morao sam prvo preći otok uzduž, što sam odlučio učiniti pravocrtno, ravno preko brda, a ne okolo-naokolo, kroz sela Podselje, Podšpilje i Podhumlje, što se poslije pokazalo lošom odlukom. Pokušavajući se uspeti biciklom na brdo, i to na vrhuncu kolovoške vrućine tog neobično vrelog ljeta, po prvi put sam na bicikliranju pomislio da bi mi se moglo nešto dogoditi ako nastavim. Vozio sam po najžešćem suncu jer je mali turistički brod na Vis s Hvara stigao kasno, a nije mi se dalo čekati sve do navečer da počne padati mrak i zemlja zahladi, jer su me prijatelji očekivali u Komiži. Tako da nije bilo druge nego sići s bicikla i gurati ga. Tada sam naučio da na putovanjima mogu biti racionalan i da ne treba tjerati svoje po svaku cijenu, klimatskim uvjetima usprkos, što sam ranije redovito činio. Kad sam stigao u Komižu, u birtiji kod Braneta dočekali su me Niko, Petra i Andro s hladnim pivama, dok je Ploc bjesomučno frljio po fliperu. Nemilosrdno Sunce užarilo je do usijanja kamena pročelja starog otočkog grada, temperatura je bila nepodnošljiva pa nije bilo druge nego zabiti se u separe i pijuckati pića dok nam se nebo nije smilovalo.

Pogled prema Komiži s vrha središnje otočke ceste

Moglo bi se reći da paralelno postoje tri Komiže: sjeverna, srednja i južna. Ne određuju ih isključivo zemljopisne osobine, nego i drugačiji karakter grada u svakoj od tri neformalne cjeline. Južna Komiža najmanje je napučena i možda ponajviše ruralna, s najvećim brojem izdvojenih kućica i zemljišta prošaranih maslinama, makijom i suhozidovima. Tamo se nalazi i plaža Kamenice sa šumovitim, brdovitim rtom iznad sebe, popularnim okupljalištem izletnika svih generacija koji ondje kampiraju već godinama. Nažalost, sama plaža, odnosno uvala već je par godina nagrđena glasnim disco-klubom čije nadvodno i podvodno osvjetljenje predstavljaju “prvorazredno” onečišćenje okoliša, no izgleda da za to nikoga nije briga. Meni je to bilo dovoljno da u kampu provodim što manje vremena i zapravo samo spavam, iako sam u par navrata požurio do Kamenice prije zalaska Sunca kako bih ga promatrao dok nestaje iza Biševa… Zbog tog prizora vrijedilo je otrpjeti sat vremena dosadne elektroničke glazbe i invazivnog, neprikladnog svjetla.

Središnja Komiža vjerojatno je najposjećenija i najmnogoljudnija ― na njezinu rivu stisnule su se sve dobrostojeće konobe i restorani, dok su ponajbolji kafići okružili mali trg na njezinom kraju, s Branetovom birtijom na čelu. Ovdje se dobro jede i još bolje mingla, tu se održavaju otočke fešte i ribarske noći i tu se turizam s prijetvornim licem u gradu najviše udomaćio ― u dobru, i u zlu. Kao najzanimljivija cjelina u ovom dijelu Komiže ukazala mi se mjesna stražarna kula i nevelika agora podno nje, koja danas predstavlja mjesto za sastanke gradskog vijeća staraca i početnu točku igre djece koja posvuda naganjaju pse i mačke. K tome, kula skriva vrijednost važnu za sve avanturiste, bilo da k njoj stižu brodovima, biciklima ili na daskama ― javno kupatilo dano svima na korištenje, iako je službeno samo za nautičare.

Komiška kuća

Sjeverna Komiža se, kako se pokazalo, najsporije i najsramežljivije prepušta koracima i dodirima šetača i promatrača. Čim čovjek zađe u prvu ulicu poslije Branetove birtije i prođe desetak metara, gradska vreva gotovo nestane, a veće grupice ljudi zadržavaju se samo na terasama par preostalih konoba do kraja mjesta, pogotovo noću. Nije ni danju mnogo drugačije, barem dok se ne stigne do mamutskog hotela Biševo i široke, šljunčane gradske plaže točno pred njim. Na putu do tamo od središnje Komiže, što znači laganu šetnju dugu petnaestak minuta, bio sam neobično sklon zaviriti kroz sva otključana vrata i otvorena dvorišta. Nadao sam se približiti otočanima usred njihovih svakodnevnih rituala, ali ne tako da ih zaskočim ili iznenadim, već da budem toliko nevažan da me niti ne primijete dok se okupljaju za kasnom ljetnom večerom, a i ja sjedam za postavljen stol. Nakon što bih ih se dosita nagledao dok kusaju svoja lagana ljetna jela, zavlačio bih se pod klupe i tražio njihove mačke da im se uvučem u dupe, da me se više ne mogu riješiti, gotovo kao dosadnog kućnog duha s dobrim namjerama. Ipak, nije se dogodilo ništa od toga jer je sparina bila tako jaka da su se svi zavukli toliko duboko u svoje debele kamene kuće da nikoga nisam mogao naći…

Nastavit će se.

Zgrada mjesne zajednice u Podšpilju

Autor teksta i fotografija: Bojan Krištofić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close