TEKST

Zapisi poslije puta, dio II

 

Posljednja polovica kronika ljetne biciklijade 2017.

5. kolovoza, Biševo―Komiža

Povodom Dana domovinske zahvalnosti, državnog praznika u narodu popularnijeg kao Dan pobjede ili Dan Oluje, odlučili smo si priuštiti jednodnevni izlet na Biševo, najudaljeniji naseljeni otok u hrvatskom dijelu Jadrana. Računali smo da ćemo se tamo moći skloniti od patriotske pompe koja je toga datuma svake godine obuzimala sve krajeve Lijepe Naše pa čak i komišku partizansku koloniju.

Komiža rano ujutro

Na naše zadovoljstvo, čim smo Ejla, Tom, Niko, Andro i ja rano ujutro sišli s putničkog brodića kojim smo doplovili s Visa, ustanovili smo da nismo pogriješili. Brodić nas je iskrcao u uvali Mezoporat i sa svim ostalim putnicima nastavio prema turistima okupiranoj Modroj spilji, dok smo mi ostali stajati na sve tvrđem suncu, zdvajajući oko toga kojim putem poći, ali spremni da propješačimo cijeli otok, zatreba li. Krenuvši prema njegovom vrhu, gdje se nalazi gotovo napušteno unutrašnje selo, opustili smo se tek nakon što smo se višeput mimoišli s gospodinom u najboljim godinama, koji se odjeven samo u gaće, japanke i cvike za sunce (bez slamnatog šešira!) vozio okolo-naokolo motorom, usput pjevušeći i žvačući cvijeće. Nisam ga nikako uspijevao snimiti kako treba ― usprkos sporosti, bio je neuhvatljiv. Svoj nagon za skupljanjem slika morao sam zadovoljiti fotkajući solidno očuvane ostatke seoske škole i crkve, škljocajući mobitelom uporno kao da masturbiram.

Kratki izlet na Biševo

Tijekom čitave godine na otoku Biševo navodno živi jedna jedina osoba. Taj čovjek, kako su nam ispričali u uvali Porat, ljeti pravi roštilj za dva lokalna restorana, smještena jedan nasuprot drugome na obje strane uvale. Zimi šeće otokom posve sam i razgovara s duhovima. Kažu da je naučio njihov jezik nakon što je prekinuo s curom, nekom Slovenkom s kojom je hodao prije nekoliko godina. Obrijane glave i izbrazdana lica, leteći oko gradela izgledao je dovoljno oporo da mu se nismo usudili prići i upoznati se.

Ostaci rijetko naseljenog sela na vrhu otoka

Uvalom je odjekivala cika djece i galama odraslih. Bile su to većinom obitelji jedriličara ili jahtaša, ali i siromašnijih turista koji su poput nas doplovili brodićem na kratki izlet iz Komiže. Premda je sve vrvilo ljudima, otok se nije obazirao na njih. Noću je stalno gotovo sasvim sam, s tek ponekim šetačem ili spavačem kojem se teško otrgnuti od njegove magične, ritualne svakodnevnice što se otkriva pažljivim ponavljanjem rutinskih radnji. Na većini malih i majušnih otoka, pa tako i na Biševu, među svima koji ih iskreno vole ništa se ne događa nesmotreno i niti jedan čin nije nepotreban. Svaki se dan odvija putem radnji utvrđenih stoljećima, poput toplih suhozida, a nove se, kao i svježe kamenje, dodaju vrlo, vrlo polako. Zbog toga su otoci itekako prikladni za mikroskopsko promatranje života. Niti na jednom otoku, osim u ranom djetinjstvu, nikad me ničega nije bilo strah. Prva, primordijalna bojazan od šume i mraka, paralelno s odvajanjem od obiteljskog gnijezda u pubertetu, postaje prijatelj djetetu-čovjeku: zaista mračni predmet želje. Tako i treba biti, a Biševo je to dobro znalo. Svoje rijetke preostale ljude zato je plašilo kad je trebalo, i hrabrilo ih, i obrnuto.

* * *

Stjepan je jedna od tridesetak osoba čije je prebivalište prijavljeno na Biševu, ali zapravo borave u Komiži, a ponekad i drugdje. Ljeti svoju staru otočku kuću s djevojkom Majom i njihovim društvom posjećuje skoro svaki vikend. Upoznali smo se u uvali, a tamo nas je ugostio nakon kupanja, gostoljubivo nas pozivajući u interijer kuće koja se doimala kao potpalublje kakvog pretpotopnog broda. Nije to bilo ništa čudno ni neuobičajeno ― otočani su još više nego drugi ljudi sretni kad stranci zavole njihov zavičaj, baš kao i gorštaci. Možda je to zbog njihove nedostupnosti i ogoljenog načina života, lišenog svega što inače držimo nesvakidašnjim, a prožetog mnogim sadržajima koji drugdje ne postoje, barem ne u takvom obliku i na toj razini čistoće…

Detalj interijera stare otočke kuće

Posvuda po kući bile su obješene ribarske mreže, pletene košare i prastare fotografije brodova uramljene u pozlaćene drvene okvire. Sve što bi inače izgledalo kao unutrašnja oprema apartmana koji se previše trudi ovdje je djelovalo odiskona autentično. Prizemljem su dominirali kameni bunari za maslinovo ulje, ugrađeni u zemlju, čija je površina pomoću jastučića ukućanima služila kao kauč. Spremili smo obilan, osvježavajući ručak za sve, a poslije sam na začuđujuće udobnom kamenom kauču zaspao kao zaklan.

* * *

Usporavanje tutnjave brodskog motora značilo je da smo se počeli približavati Komiži. Sunce je zalazilo i proslava Dana Oluje bila je već u punom jeku. Tijekom plovidbe sam opet zadrijemao, a iz polusna su me prenuli tonovi dalmatinskih pjesama u tamburaškim aranžmanima. Kakav užas! Nakon što smo se uspjeli probiti kroz svjetinu koja se otimala za brudet i pržene lignje, shvatili smo da je dio kampera, mahom Srba koji ondje tradicionalno ljetuju, pronašao utočište u divljoj konobi kod Rade. Njegove rakije bile su najbolje u Komiži. Posegnuli smo za šljivom, pa za smokvom, pa za dunjom, a jedna djevojka odlučila je na gitari izvoditi pjesme Vana Morrisona dugo u noć…

Zgrada društvenog doma u Podšpilju

Pogled mi je pao na Gusarsku gospu. Njena kamena oprava treperila je svjetlima taman svanulog punog mjeseca, a sve što joj je pročelje odbijalo našlo je svoj dom na mirnoj površini mora. Zamišljao sam kako se Gospina kapija otvara, dok iz nje u barkama prekrivenima palminim lišćem isplovljavaju gusari naoružani samo mrkim pogledima. Bio sam uvjeren da se pojavljuju samo ponekad, u noćima poput ove, a inače se kriju od spodoba kojima putovanje nije poziv nego roba kakvu više nisu umjeli ukrasti.

Došlo je vrijeme da otputujem dalje.

7. ― 20. kolovoza, Primošten―Zlarin―Pašman―Zadar

Povratak u kopnenu stvarnost isprva je potaknuo mali psihološki, pa čak i kulturni šok. Nakon dva tjedna provedena isključivo na otocima, istinabog prilično prometnima u ovo doba godine, pristajanje u splitskoj trajektnoj luci ponovo me uvuklo u pulsiranje potpuno različitih vibracija. Naspram nepisanog otočkog reda i samorazumljive ravnoteže, koja je prisutna čak i u pomaknutim sredinama poput Hvara, splitska riva odzvanjala je kakofonijom najraznovrsnijih zvukova i slika, od otrovnih do ljekovitih, sjedinjenih u neprekidnom, nemjerljivom metežu. Ipak, tko se uspije probiti kroz taj poslovični prometni čep, pogotovo ako je biciklist s pretovarenim dvokotačnim prijateljem, čak i u po’ bijela dana još može doživjeti nešto vrijedno spomena. U mom slučaju, to su opet bile punjene paprike kod Fife, koje me ni tada nisu razočarale.

Uživao sam u njima sam, promatrajući ljude koji su se sjatili na terasu središnjeg lokala Matejuške: sređene strane turiste koji su u nakrcanom gradu poželjeli kušati nešto osobito, pa su ih vodiči poslali ovdje; zatim lokalce, neke opuštene, a neke zajapurene, ovisno o tome koliko su brzo stizale njihove narudžbe te na koncu i goste s Dalekog Istoka ― mnogobrojne, ali i dan-danas začudne igrače presudnih uloga jedinih odraslih na planetu što se usprkos godinama barem na prvi pogled doimaju nevini. Koliko je njihova djetinja radost fotografiranja svega postojećeg nešto što zaista jest tako, a koliko sasvim suprotna navika koju mi domaćini možda potpuno pogrešno tumačimo, nikako nisam mogao procijeniti sa sigurnošću. Nije ih imalo smisla to pitati. Čemu osporiti jednu od rijetkih preostalih zagonetki u nekadašnjem ljetnikovcu okrutnog rimskog cara? Ipak, čak je i svrgnuti Dioklecijan činio smiješnim novijeg vladara koji je s uzvisine spuštenim pogledom zabrinuto promatrao svoje podanike, usput se pridržavajući za veliku mramornu kocku. Zašto, ni to nisam znao, jer sumnjam da bi ga srce izdalo kad bi vidio da se sve oko njega razvija onako kako je zamislio.

Grafit iz Kaštela

Koliko god mi takvi ekstremi karakterno odgovarali, trebalo se zaputiti ka sjeveru, prema Jadranskoj magistrali i njezinim monotonim, deprimirajućim kilometrima. Budući da je već bilo popodne, nisam bio siguran posjedujem li potrebnu snagu volje kako bih toga dana prevalio neophodnu dionicu puta, makar sam morao stići samo do Primoštena, na još jedan muzički festival ― na Super Uho. Ipak, uspio sam! Festival kao takav nije me toliko zanimao, koliko sam čvrsto odlučio ne propustiti priliku da uživo čujem i vidim moćni čikaški Shellac, a ni Njujorčani Liars nikad nisu bili naodmet, dapače. Skoro sam zakasnio na sve skupa pa se uopće nisam presvukao ― zavezao sam bicikl za banderu na ulazu u festival i cijelu noć ostao u bickama, baš me boljela briga, iako je moje međunožje već osjećalo posljedice takvog načina života. Na sreću, Shellac i Liars nastupali su jedni za drugima, odašiljući valove energije proporcionalne usijanju tijekom umjetnog cjepanja atoma. Ama baš nitko nije ostao ravnodušan ― čak su i samozatajni ljudi plesali kao da ne postoji sutra. U neku ruku i nije. Muzičari su uspjeli sabiti sve senzacije svoje agresivne, ali prijemčive glazbe u trenutak koji je prijetio da će potrajati vječno. Katkad dođe do toga na najboljim partijima i koncertima ― vrijeme teče dokle god traje glazba, a obje kategorije istodobno jesu i nisu konačne. Mi se stoga krećemo među njima kao jedina opipljiva bića koja ih mogu pokušati probaviti. Nažalost, ipak ne unedogled. Tijelo je uvijek posljednji sudac, a tijelo nekoga tko je vozio bicikl nekoliko desetaka kilometara kako bi to doživio otišlo je spavati u šumarak pokraj plaže. Ja sam ostao negdje drugdje.

Pogled na mjesto Zlarin s jugozapada

Otok u blizini kopna u mnogočemu je nalik svojoj udaljenoj braći, ali se u bitnim elementima ipak razlikuje od njih. Nekome tko se prvi put nalazi u takvim suprotnostima to je možda teško objasniti. Razlika se ne očituje samo u učestalosti brodskih veza s kopnom, pa time i u općem ritmu kretanja na otoku: ljudi, životinja, kojekakvih dobara… Ne, razlika je dublja i ne može se opisati samo kvantitativno, ali se može namirisati i naslutiti. Čovjek, bilo putnik, bilo otočanin, jednostavno osjeća da kopno nije daleko, i to ne samo zato što ga najčešće može vidjeti. Bliži otoci napola pripadaju moru, a napola kontinentu i ta podvojenost je ono što ih čini uzbudljivima. Premda su puni svojih neponovljivih specifičnosti, ne predstavljaju potpuno samostalni mikrokozmos kao njihovi daleki rođaci, dok se kopnu u isti mah nadaju i podsmjehuju mu se. Dakako da ni jedan jadranski otok, nažalost, ne može preživjeti bez kopna, ali intenzitet njihovih veza znatno varira.

Kamp Malpaga na Zlarinu: kuća s kuhinjom i tavanom

Zlarin je jedan od tih bližih otoka i komadić zemlje na kojem provodim cijela ljeta ili njihove djeliće još od sredine devedesetih, prije kraja rata, isprva stalno s roditeljima, a danas ponekad i bez njih. Ovisi kako se poklopimo. Zlarin, u usporedbi s raznim drugim jadranskim otocima, nije spektakularno lijep ― na njemu nema pješčanih plaža, ni jako visokih stijena, ni zaista gustih šuma, a ni neke velike divljine koja izaziva strahopoštovanje. Zlarin je ugodan, pristupačan i pitom. Međutim, kako to nerijetko biva, njegova privlačnost zasniva se na logici posve različitoj od prikazivačke, moglo bi se reći “razgledničarske”. Isto tako bilo bi klišejizirano kazati da se ona otkriva u karakterima njegovih ljudi, ali rodni otok pjesnikinje Vesne Parun, k tome dom i mnogih drugih umjetnika od formata (poput Ivane Jelavić, Leona Lučeva, pokojnog Mladena Bjažića…), iz godine u godinu privlači osobe sklone stvaralačkoj dokolici, što je u novije vrijeme naišlo na unisono odobravanje otočana, pa su se ondje počele događati zanimljive stvari. Potrefio sam samu špicu sezone ― šest dana sam bio na otoku i šest noći smo bančili do zore. Započeli bismo na plaži, na rivama ili terasi hotela, a završavali u Fingacu, uvijek u Fingacu, u samom središtu mjesta gdje cjelonoćni tulumi izgleda nisu smetali nikome od susjeda.

Jutro na zlarinskom Fingacu nakon cjelonoćne fešte

Ipak, za mene je Zlarin bio najzagonetniji upravo u zoru, prije odlaska prvog broda, prije nego što ribarnica proradi s ranojutarnjim ulovom i prije nego što na glavnu rivu pristane brod-plac s voćem i povrćem. Tih pola sata otok je bio najtiši. Tumarao bih uličicama sve do točke gdje kamen prerasta u makiju; ako bih sreo koju nonicu u crnini pozdravio bih je s “Hvaljen Isus!” ili tek kimnuo glavom. Najviše sam volio sjediti na klupi pred starom, napuštenom osnovnom školom, gdje će uskoro biti deset godina otkad smo Andrea i ja na Zlarinu prvi put zapalili… Iz visokog prozora na vrhu školske zgrade bujala je biljka penjačica koja je prožela čitavu fasadu poput krvožilnog sustava, pretvarajući je u polje za buduće masline. Kuća na koju sam bacio oko imala je redni broj 42 u Alfierovoj ulici. Dobrostojeća starija žena koja ju je prodavala obećala mi je da će me čekati dok ne budem imao novaca. Njoj se ne žuri, pa joj neće biti problem strpiti se sljedećih deset godina.


Nakon bančenja na Zlarinu, nekoliko dana provedenih u Ždrelcu na otoku Pašmanu, u staroj kući Sonjine familije, na Putu Tarokina, napokon je proteklo u znaku klopanja, kupanja i spavanja. Ekipa nije bila zainteresirana ni za što drugo i to mi je savršeno odgovaralo. S Anom i Anom, Juricom i Žacom, Vandom, Krešom i Markom stigao sam se praktički samo pozdraviti, ali su me Sonja i Borna ugostili tijekom narednih dana, do sljedećeg vikenda. Bila je to sigurna luka koja se nije isticala ničim osobitim, ali je zadržala sve značajke obiteljskog ljetovališta gdje se brčka u plićaku, a svako popodne jede pomfrit i liže sladoled. Prije par godina tamo smo na plaži sreli Stipu Mesića koji je pristao slikati se s nama, pritom jednoj od Ana besramno buljeći u sise. Stari dripac. Premda već tada više nije obnašao predsjedničke dužnosti, svi su ga mještani i turisti i dalje nazivali tom titulom. Čini se da će u Ždrelcu Mesić zauvijek ostati predsjednik s velikim P!

* * *

Ušao sam već duboko u kolovoz, a mentalno se sasvim odvojio od Zagreba, ne mogavši više pravo zamisliti kako je život tamo tekao. Sjedilačkih dana na pojedinim postajama nije bilo toliko da bih kod njih razvio ikakvu rutinu, tako da je usprkos čestim zaustavljanjima moja svakodnevnica proteklih nekoliko tjedana bila putovanje. Konstantna vrtnja kotača u vrludavom naletu. Naravno, bilo je ugodno buditi se svakog jutra izvan bilo kakvog uobičajenog okvira življenja, znajući da ruta ipak nije posve turistička te da me zapravo ništa ne tjera na povratak. Datum dolaska u Zagreb je doduše postojao, jer sam se na samom početku rujna morao pojaviti na vjenčanju bliskih prijatelja, ali kako me doma osim toga nije čekao nikakav posao, niti nekakva sigurna mogućnost nastavka dosadašnjeg života, bio sam sklon praviti se da povratka neće biti, a da će bicikl ostati moj jedini oslonac. Nisam mogao ni sanjati da ću sigurnost koja mi je nedostajala vrlo brzo pronaći.

Vodeći zadarski zabavljači

Vikend u Zadru, proveden kod obiteljskih prijatelja, familije Kvarantan, u njihovoj kući na Kolovarama, poslužio je kao lakmus papir prije zadnjeg velikog zalogaja i ponovnog uspinjanja na brod, kad sam planirao obići biciklom Silbu, Lošinj i Cres pa se s najsjevernije točke posljednjeg otoka trajektom prebaciti u Istru. Na Silbi me nije bilo sedam godina, otkako smo Andrea i ja prekinuli, a na Cresu i Lošinju nisam bio nikada. Sedam ― znakovita brojka! U toj univerzalnoj magičnoj numeri kao da je tinjao poziv na povratak otoku koji me već bio dobrano obilježio. Kako se poslije pokazalo, tako je bilo i ovaj put.

Noć uoči polaska sjedio sam s Vesnom i nonom u dvorištu s pogledom na kanal između Zadra i najbližih mu otoka, Ugljana i Pašmana. Srkali smo kavu i grickali kekse dok smo puštali da sunce zađe iza čuvenog zadarskog obzora. Moj drug Alan već je otputovao, negdje u okolicu Trogira. Postajalo je sve mračnije, ali nije nam padalo na pamet upaliti svjetla. U tami se čulo samo blago zveckanje posuđa i tiho mrmorenje glasova dvije žene, stare i sredovječne, i jednog mladića, čiji su se strahovi, kako je volio vjerovati, polako topili u talogu kave, zasijecanju mora i bilježenju brazdi putem. Slušajući oko sebe, stjecao sam svijest o razdoblju koje je bilo preda mnom, kao i onom koje sam već ostavio za sobom. Sutra je trebalo ustati rano, pa sam pozdravio domaćice i povukao se u svoju malenu sobu s krevetom na kat, koja se nije nimalo promijenila otkad sam često boravio u njoj, u mojim nježnim godinama.

Luka Gaženica nedugo prije polaska trajekta za Silbu

21. ― 31. kolovoza, Silba―Lošinj―Cres―Pula―Zagreb

More je tog ponedjeljka ujutro, kako se kaže, bilo mirno kao ulje. Prošla je Vela Gospa, približavao se kraj kolovoza i turista je u Zadru bilo već nešto manje. Dogodila se tradicionalna Gospina rošada. Među vezovima trajektne luke Gaženica vrzmalo se tek par desetaka ljudi, ali su mornari Jadrolinije svejedno užurbano i nervozno vršili utovar dobara za otoke. Na palubi trajekta koji je plovio do Ista, Premude, Oliba i Silbe sunčalo se par penzionera i nekoliko djevojaka, vjerojatno strankinja, a tek pokoji mladić. Prepoznao sam jednog mršavog ćelavca, Domagoja kojeg nisam vidio godinama. Nisam ni sumnjao da i on plovi za Silbu, gdje je, kako se pokazalo, zadnjih godina sudjelovao u priređivanju raznih događanja na otoku, u režiji umjetničke organizacije Silba Environment Art, na čijem je čelu bila Natasha Kadin, kustosica iz Splita koju ću uskoro upoznati. Zaista, Silba nije bila dio mog izvornog plana, ali sam na zadarskim ulicama vidio plakate za koncert Ivanke Mazurkijević i Mrle iz Leta 3 tih dana na otoku, što me podsjetilo da se tamo dešava svašta. Zbog toga sam se skupa s biciklom ukrcao na brod.

Silbenska luka Žalić u sumrak

Kad poželim pojasniti na čemu se temelji nezadrživa privlačnost Silbe ljudima koji tamo nikad nisu bili, opet se suočavam sa zamkom zaplitanja u uobičajene floskule iz turističkih vodiča, koje nije lako izbjeći jer otok stvarno jest tako nestvarno lijep kako bi njihovi pisci htjeli da vjerujete. Stoga ću pokušati izokola. Prvi put kad sam bio na Silbi, ljeta 2008., među ekipom koju sam tada poznavao vladao je običaj da se novajlije već prve noći obavezno vodi na groblje, tobože popiti koju u gotičkom okruženju, ali zapravo ih dobro isprepadati. Bila je to neka vrsta inicijacije. Stvarno smo te prve večeri, prije deset godina, negdje iza ponoći (ako me sjećanje dobro služi), iz birca ili s plaže krenuli prema groblju, koje se nalazi otprilike usred otoka, u najužem dijelu njegove obrnute osmice. Silbensko groblje nije nimalo nalik gradskim, pa čak ni većim otočkim grobljima, nego je njegova mala površina doslovno načičkana nadgrobnim spomenicima koji zauzimaju gotovo svaki pedalj svih mogućih puteva. Ima tamo grobova vrlo starih, ima i mladih, ali svi skupa pletu gustu mrežu sjećanja u koju putnik upada čim zakorači na to tiho tlo, ne sluteći ništa. Mada mračno i šporko, premda drevno i ponosno, groblje noću čak ni za tog prvog ulaska nije izazivalo isključivo jezu ili zebnju, već je prije izražavalo dojam misterije, postojanja nečeg neobjašnjivog i nedokučivog. Naposljetku, da bi se do njega uopće došlo valjalo je proći prostranim križnim putem s po jednom kapelicom za dvije postaje, a kako se mjesto udaljavalo tako se šumski pokrov sve više sužavao iznad nas, dok je prolaz između drveća počeo nalikovati na ulaz u spilju. Još od Platona, preko Isusa do Robinzona Crusoea, spilja je snažan simbol u podsvijesti čovječanstva. Bez imalo mistifikacije bilo je bjelodano jasno da je dolazak na Silbu bio ravan ulasku u spilju ili prolasku kroz nju, a inicijacija prijeko potrebna.

Ulaz u crkvu s grobovima pomoraca i kapetana

K’o za vraga, maltene čim sam sišao s broda i dogurao bicikl do unajmljene sobe, našao sam se s pivom u ruci sjedeći na zidiću na početku upravog tog puta. Ono što tada nisam znao bilo je da se u smjeru gdje se put odvaja prema Portu Sv. Ante nalazi Natashina drvena kućica i da je Domagojev plan bio da odemo baš tamo, ali je prvo valjalo s njom i ostalima udrit’ piće i zapivat’, kako se ondje činilo… Kad sam joj na pitanje što radim na Silbi odgovorio da sam se došao samo odmoriti, naglo je izgubila interes za mene, no poslije smo uzajamno obnovili obostrano zanimanje. Ja sam pak bio fasciniran njenom energijom, kao i posvećenošću njene ekipe, svih tih ljudi koji su bili voljni na tako udaljenom komadu kopna graditi nešto ni iz čega. U čudnoj slutnji budućnosti već tada sam shvatio da želim biti dio toga.


Ispalo je da se koncert održava već sljedeće večeri u trajektnoj luci, na Žaliću. Na terasi konobe Alavija sreo sam svoju profesoricu engleskog iz srednje, inače udovicu umjetnika Hrvoja Šercara koja je na Silbi imala prastaru kamenu kuću, njihovog sina Franu i njenog bratića, pa smo svi skupa pomalo pili čekajući da počne svirka. Skoro sam zaboravio kako je veličanstveno izgledao zalazak sunca u smjeru Lošinja, iza te vječne crte koja me stalno podsjećala na granicu između zemalja poznatih ljudima i zagonetne Waitapu u nezaboravnom romanu Jože Horvata. Taman kad je koncert trebao početi, ribari su se vratili s punim mrežama i počeli svoj ulov nuditi na rivi ― učas se tamo stvorilo cijelo mjesto, a graja je ispunila mul dok je dan umirao. Nekako kad su se mreže ispraznile a torbe napunile, zrakom su se prostrli topli elektronički tonovi s Mrletovih uređaja, dok je Ivankin hrapav i melodiozan glas ispunio preostale praznine među nazočnima. Na trenutak je kroz mene prošao dobro poznati drhtaj, koji dolazi onda kad doživiš nešto istinito. Zahladilo je. Zapalio sam cigaretu i zamolio žar da me grije dok se, da citiram Mišu Kovača, pjesma spajala s nebom. Premda je pala noć, još uvijek je bilo plavo.

Ruševna kapelica usput od mjesta do uvala Dobre vode i Mavrova

Nije da se idućih dana na Silbi nisam družio s ljudima, no prilično sam uživao u samoći. Kako sam boravio u središtu mjesta, često sam iznova posjećivao lokacije koje su me nekoć oduševljavale, ali i otkrivao nove. Među potonje je spadala i omanja crkva čijeg postojanja ranije uopće nisam bio svjestan, no tad je izronila pokraj velikog mramornog križa, pozivajući me da uđem u nju širom otvorenim vratima. Unutra nije bilo nikakvih sakralnih objekata osim karakterističnih crkvenih klupa. Duge zrake niskog sunca smjerno su padale na niz nadgrobnih ploča čvrsto uglavljenih u pod. Bili su to stari grobovi pomoraca, smješteni u crkvi još od 18. stoljeća, doba procvata Silbe kao važne sjevernojadranske luke, čiji su si najuspješniji kapetani mogli priuštiti privilegiju da budu pokopani u samom mjesnom svetištu. Pitao sam se bih li mogao podnijeti da mi grob postane bitno arheološko nalazište, kao što se dogodilo tolikima prije mene koji su, umjesto u kraljevstvu nebeskom (tko god njime vladao), postali ovjekovječeni objektivom fotoaparata. Nisam bio ništa bolji od onih koji su mislili da nam poznavanje pogrebnih običaja prošlosti može olakšati svakodnevnicu ― i sam sam požurio pretvoriti osmrtnice kapetana u megabajte.

Plaža u uvali Mavrova

Svako popodne obilazili smo jednu od skrovitih silbenskih plaža i uvala. Vraćajući se s Dobre vode, utrkivali smo se s padanjem mraka, ali Fran i Džimi vodili su našu malu grupu sigurnim koracima kroz koloplet šumskih stazica. Svako malo, kad bismo izbili bliže obali, pred nama bi puknuo snop mjesečevog svjetla, koje se iz noći u noć činilo gotovo nepromjenjivo, kao da se njegove mijene na Silbi zbivaju sporije nego drugdje. Vrijeme je otočanima dozvoljavalo luksuz da se ne opterećuju njegovim protokom, dok je zauzvrat zahtijevalo da poštuju njegovu svakidašnju ćudljivost ― ako je kišom odlučilo zaustaviti život na nekoliko dana, onda je to bilo tako. Sutradan predvečer u uvali Ugljenica jedva se kupalo išta ljudi. Na prvom stablu pri granici šume markerom je bilo napisano “zapalimo još jednu pa idemo”. Bio sam spreman popušiti cijelu šteku cigareta samo da bih produžio taj trenutak.

Detalj iz uvale Ugljenica

Prvog jutra u Malom Lošinju probudio sam se u Dunjinom ateljeu, koji mi je velikodušno prepustila dok je ona boravila u Barceloni. Zaspao sam s knjižurinom o nautičkim rutama Jadrana rasklopljenom na prsima. Izravnom brodskom linijom doplovio sam sa Silbe samo kako bih prespavao, a odmah nakon što mi je Dunjina majka ljubazno spravila kavu pozdravio sam se, sjeo na bicikl i zaputio se, kako sam mislio, ravno prema Osoru. Ipak, nije sve moglo proći tako brzo. U lošinjskim Nerezinama naletio sam na Karlu s mužem i djecom, koja mi je otkrila da u Sv. Jakovu Petra, Stipan i Škofić odsjedaju na nekoj vrsti kratke umjetničke rezidencije, pa sam im se odlučio pokušati “uvaliti” na jednu noć. Pokazalo se da su ih skupa s još nekoliko kolegica i kolega pozvali nekakvi prosvijećeni švicarski bogataši koji su u Sv. Jakovu kupili dvije kuće kako bi mogli priređivati simpozije za umjetnike, u suvremenom i klasičnom smislu. Stipan je sumnjao da će me domaćini primiti glatko, ali kao i svaki put kad bih negdje stigao biciklom, nije bilo nikakvih poteškoća. Dakako, ponio sam par boca izvrsne vrbničke žlahtine kao propusnicu, no ipak ih nisam htio opterećivati još i prisutnošću na večeri. Iskoristio sam priliku da obiđem uistinu maleno mjesto koje me uporno prizivalo. Nije se nalazilo blizu mora, nego u kotlini okruženoj niskim, šumovitim brdima. Noću ničime nije pokazivalo da je smješteno na otoku, dapače, moglo je biti i u srcu Istre. Sve su kuće bile recentno obnovljene ili vrlo dobro održavane; poput živog muzeja mjesto nije imalo ni jednu ruševinu ili bilo kakav znak nebrige svojih stanovnika. Nije bilo nikakvih zajedničkih sadržaja osim konobe, crkve i dječjeg igrališta ispred nje. Pod oskudnim svjetlom javne rasvjete nije se mogao raspoznati ni jedan jedini ljudski lik, ali su na kućama mnogi prozori bili osvjetljeni. Lutao sam besciljno, želeći ubiti vrijeme i neprestano pokušavajući pronaći nešto što bih mogao nazvati dušom otoka, jer mi je dotad izmicala.

Spomenik kipara Dušana Džamonje u Malom Lošinju, iz 50-ih godina (s lijeva na desno: Josip Zanki, Stipan Tadić & anonimus)

Postajalo je kasno ― potmula crkvena zvonjava javljala je da bi moglo biti deset ili čak jedanaest sati, ali nisam brojao… Naposljetku sam nabasao na cestu koja je vodila van mjesta, ponovno prema malom groblju zatečenom na ogromnoj litici iznad obronka što se obrušavao prema obali mora. S groblja se širio čudan smrad, vjerojatno od otpada koji već danima nitko nije pokupio, pa mu se nisam usudio prići bliže. Zaustavio sam se dvjestotinjak metara prije, odakle su se mogli dobro vidjeti križevi koji su se probijali kroz krošnje, u točki gdje je sijala zadnja lampa, a kraj nje se šepirila posljednja kuća. Bila je to poveća, luksuzna prizemnica, ni lijepa ni ružna, već betonski prosječna, zalutala među zgrade koje su nastavile čuvati ponešto od prošlosti i zaogrnuta bujnom vegetacijom što je pažljivo prekrivala njenu neupečatljivost. Neizbježnost je kući davala unutrašnjost. Svjetla su gorjela. U prostranoj, sterilno uređenoj blagovaonici, mlada obitelj ― majka, otac, kćerka i sin, očito gosti nepoznatih vlasnika ― sjedala je za kasnu večeru. Sa zidova u ljude su zurili njihovi blijedi, ispijeni dvojnici ― posvuda su bile obješene jeftine kopije slika iz Picassove plave faze. Kontrast je bio nestvaran. Ljudi uopće nisu obraćali pozornost na likove sa slika, ionako su bili samo prolaznici u kući koja je zapravo pripadala potonjima. Razmišljao sam kako su kopije Picassovih lica s upalim očima sretne jer se ne moraju po cijele dane mučiti s posjetiteljima muzeja, niti s profesionalnim osiguranjem. Njihov je jedini zadatak bio da sudjeluju u djeliću scenografije Sv. Jakova par mjeseci godišnje, a inače su bile slobodne da žive izvan umjetnikovih uskih okvira. Autor ili autorica lica iz Sv. Jakova bili su anonimni i nesebično su im usadili svoju nevažnost. Možda su ona bila pravi žitelji mjesta.

Pučka umjetnost Sv. Jakova

Usred prelaska mosta između Lošinja i Cresa i ulaska u Osor, napokon sam jasno osjetio da sam stigao u regiju koja pored samog mora više nema prisnih veza s Dalmacijom. Pristajući trajektom u Mali Lošinj, čovjek u krajoliku, u mirisima, u veduti najvećeg jadranskog otočkog grada još uvijek prepoznaje svojevrsnu pitomost, pa čak i umiljatost karakterističnu za južnije hrvatske škoje (uz nekoliko izuzetaka, poput na primjer Paga), dok se već u malenom Osoru razabire drugačija vibracija koja putniku donosi ponešto od kontinentalne divljine, prvenstveno planinske. Dakako, baš se Dalmacija diči najvišom i najgrubljom domaćom planinom, Dinarom, ali creska divljina svojom naočitom surovošću između kopna i mora kao da predstavlja odmetnutu sestru nutrine Gorskog kotara i Istre ― članicu obitelji prognanu u davnini zbog neukrotivosti, zbog odbijanja da se potpuno preda ljudima. Smješten na strateški oduvijek važnom sjecištu puteva, pomorskih i cestovnih, Osor putnika svojom utvrđenom minijaturnošću kao da upozorava što ga na Cresu čeka: sela i gradići izdvojeni na pozicijama odakle su se stoljećima mogli djelotvorno braniti od napadača, a među njima kilometri i kilometri tvrdih puteva koji obavijaju život sveden na njegove najosnovnije i najsnažnije elemente.

Osor, glavni gradski trg

Čim sam izašao iz Osora, uza središnju otočku cestu dočekala me svježa lešina srne ili košute i tako postavila ton za dionicu toga dana. Njezine tamne oči bez jasnih zjenica nastavile su odražavati trenutak kad se život odvojio od zglobova koji još par sekundi nisu prestali pucati. Nepotreban produžetak kretanja životinji je poklonila cesta koja nije prepolovila samo nju, nego i njeno porijeklo. Civilizacija je postupno prokrčila svoj krhki put duž otoka, ali su se svako malo zbivali susreti koji su i nju i divljinu podsjećali na njihov temeljni sukob. Bila je to ukorijenjena suprotstavljenost, ovdje vidljivija nego drugdje.

Bicikl pod osorskim zidinama

Otprilike na pola puta od Osora do grada Cresa čekala me Vrana i njeno jezero. Dopedalirao sam ondje oko tri popodne, usred najjačeg ljetnog zvizdana, a selo koje je brojalo svega nekoliko kuća bilo je i manje nego što sam očekivao. Nije bilo nikakvih znakova da tamo netko živi osim potkošulja i gaća koje su se vijorile na jednom od prozora, na kući koja je bila najbliža nizbrdici što se pružala sve do jezera. Posvuda se prostirala dalekosežna tišina ― nigdje ni zujanja kukaca, a kamoli koraka poput mojih. A opet, život sam na rubu te provalije, ispunjene nemjerljivom masom vode hipnotički tirkizne boje, osjećao začuđujuće čvrsto i obvezujuće. Duboko u sebi znao sam da se ničega ne trebam plašiti, ali su u kolotečnoj svakidašnjici trenuci tako pročišćenog, cjelovitog doživljaja života bili relativno rijetki. Dugo se nisam htio odvojiti od tog prizora, a kad sam to napokon učinio, izgleda da sam morao nabasati na još jedno zaboravljeno groblje, koje su dan-danas vjerojatno posjećivali još samo malobrojni potomci pokojnih stanovnika Vrane. Svega par desetaka grobova opasanih širokim zidom okruživalo je skromnu kapelicu, čija je kapija bila čvrsto zakračunata. Moja spontana potreba da uđem unutra ostala je neutažena jer zahrđali lokot nikako nisam mogao probiti, pa sam se zadovoljio time da kraće vrijeme istražujem malene fotografije na pločama, skupljam i uspoređujem prezimena pokojnika i tako gradim svoju itnimnu genealogiju Vrane, po svoj prilici daleku od istinite. Uskoro je postalo prevruće za tako zahtjevan zadatak, a počela me dozivati i posljednja postaja mojih otočkih putešestvija ― grad Cres. Nagazio sam pedale i još jednom se vinuo uvis.

Ne želeći nipodaštavati nikoga, ipak ću reći da je Cres jedini otočki grad koji sam dosad posjetio, a da sam ga doista osjećao gradom. Jednostavno, Cres je grad ― ili gradić ― i svojom pojavom i svojim sadržajem. Kad njegov zaljev iznenada izroni iza zadnjeg ispriječenog brda, i to u blagi sumrak, na umornog biciklista ostavlja snažan dojam, a zagasito šumovite padine koje natkriljuju kuće i tornjeve ponovo ga podsjećaju na neprekidno ispreplitanje kulture i pretpovijesti. Naravno, stoljetni utjecaj venecijanskih veleposjednika ovdje je bio iznimno snažan, što se na prvi pogled primjećuje na pročeljima kuća, raznoliko šarenima, a ne sirovo-kamenima, kao na otocima južne Dalmacije. K tome, prošlost cijelog Cresa sustavno je njegovana u sadašnjosti, s detaljnim legendama pokraj vratnica patricijskih i drugih važnih kuća i zgrada, načičkanih na ograničenom nizinskom pojasu tako da tvore neodoljiv labirint uskih uličica, dostojnih najegzotičnijih drevnih gradova. Premda arhitektonski principi i dosljedna organizacija prostora svakako postoje, nije moguće pronaći dva zaista slična objekta, profana ili sakralna, kao što se ne mogu primijetiti ni dva ista otvorena prozora ili crijepa na krovovima, izlizana godinama. Cres također itekako drži do svih svojih stečenih ustanova, pažljivo obilježivši one koje su predstavljale prijelomne točke u procesu “buđenja naroda”, odnosno njegovog organiziranja i samoodređenja. Među takvima posebna mjesta pripadaju zgradama bitnim za okupljanje partizanskog pokreta otpora protiv nacifašističkih okupatora, dok je na najistaknutijoj točki, tik do glavnih gradskih vrata, podignut mramorni spomenik u čiju su površinu duboko urezane riječi koje otočani nisu zaboravili.

Spomenik NOB-u u gradu Cresu

U Cresu sam spavao samo jednu noć, unajmivši prvu sobu na koju sam naišao, taman pored ulaza u malo gradsko brodogradilište. Odlučio sam da neću ni pokušati nikoga upoznati ― želio sam u večeri uživati sam i tek promatrati ljude bez potrebe da ih slušam. Propješačio sam grad uzduž i poprijeko, prvo rivom otpočetka do kraja, pa ukrug po unutrašnjosti; da bih konačno, kad je već postajalo kasno, zastao na terasi najluksuznijeg creskog hotela, gdje je čovjek s gitarom izvodio Neil Youngovu Like a Hurricane. Zanimljiv izbor za labuđu ljetnu noć: meni je to oduvijek više bila jesenska pjesma. Okupljeni su svojim dlanovima nenametljivo davali ritam čitavom ritualu, držeći se u polukrugu podalje od izvođača, nasmiješenih lica. Samo je jedna žena, odjevena u laganu haljinu, plesala ispred njega zatvorenih očiju, ne tražeći nikoga da joj se pridruži u njezinoj točki ― prepuštala se jedino izvedbi pjesme. Iskapivši malo pivo dok svirač nije završio, bilo mi je i više nego dovoljno samo gledati njene odmjerene, uravnotežene pokrete. Svojim slobodnim kretanjem odavala je počast cijelom otoku.

Detalj sa creske ceste 🙂

Prije nego što sam legao, zaustavio sam se još pred barom Plavica ― najpopularnijem creskom omladinskom okupljalištu, kako se činilo. Da, sezona je sigurno bila na izmaku, ali nekoliko grupica svejedno nije popuštalo preostalom ljetu. Bili su to većinom stranci, backpackeri iz obližnjeg kampa ili djeca bogatijih roditelja koja su ispunila hotelske sobe viška, izmiješana s lokalnom ekipom što je rastezala boravak kod baka i djedova, ususret nepozivom povratku studiju na obali. Osjećao sam se dobrodošlo u tom zalasku godišnjeg doba. Mada me prije Pule čekao još jedan cijeli dan ozbiljnog bicikliranja, zaista zadnji na ovom putovanju (odavno sam odlučio da ću se do Zagreba kotrljati busom, s biciklom rastavljenim u gepeku, zbog te prijateljske svadbe kojoj sam se obećao prvog rujna), opraštajući se od otoka ujedno sam se mirio s rutom zacrtanom otpočetka. Ispred mene bili su još i supovi i meridijani, i trajekt i tvornice, i Labin i Raša, i Barban i Vodnjan, ali u svim tim mjestima već sam bio, svim se tim cestama vozio, pa iako su uvijek otkrivale nešto novo, ozbiljnijih izazova više nije bilo. Ljepota jest, svugdje i stalno… No žalio sam što na Cresu nisam mogao ostati još barem par dana, istražujući okolna sela, ispitujući svoje snage. Sviđala mi se samoća, povratak u okvire svakodnevnice nije mi izgledao realan. Ipak, bilo je ključno vratiti se ― put bez povratka nije imao svrhe, niti bih stalno putujući mogao znati jesam li se promijenio, mislio sam. Pred sobom sam već vidio velike reklame nadomak Zagreba, naplatne kućice u Lučkom, okretište tramvaja, Hendrixa i Savski nasip, mostove preko rijeke koja je sjekla svaki moj dan i činila da se pomalo osjećam putnikom čak i kad sam svakog jutra samo išao na posao. Priželjkivao sam da sljedeće putovanje bude duž njenog toka; vjerovao sam da ću u okrilju Save i njezinih sestara biti kod kuće stotinama, možda i tisućama kilometara dalje.

Kraj (do sljedećeg puta!)

Rt Kamenjak, najjužnija točka Istre

Bojan Krištofić

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close