TEKST

SANJA BURLOVIĆ: Budućnost je neizvjesna, borba se nastavlja!

 

Ususret Osmom martu, međunarodnom Danu žena, ali i prosvjednom Noćnom maršu koji će se održati danas navečer u tri hrvatska grada ― Zagrebu, Rijeci i Splitu, poželjeli smo predstaviti našim čitateljima/icama jednu ženu već dugi niz godina istaknutu u životu nezavisne kulture i civilne scene našeg grada, no i šire…

foto: Facebook

…Posebno u dijelu obilježenom glazbom i filozofijom anarho-panka, ali i alternativnim teatrom, izvedbenim umjetnostima i mnogim drugim područjima. Danas je s nama Sanja Burlović, dugogodišnja programska koordinatorica Attacka, kulturna menadžerica, sudionica i nositeljica brojnih projekata u sferi civilnog društva, performerka i žonglerka, volonterka i dakako, anarho-pankerica! Sa Sanjom smo porazgovarali o gorućim društvenim pitanja, s naglaskom, naravno, na sve lošiji položaj žena u današnjoj Hrvatskoj, ali i na povijest i sadašnjost Attacka, kao i prostora koji mu je dom već desetak godina ― nekadašnje tvornice Medika.

Bojan Krištofić: Možeš li se za MAZ prisjetiti kada si se, kako i gdje uključila u život civilne i kulturne scene u nastajanju, u Hrvatskoj i ostatku regije? Vidiš li sebe kao aktivistkinju, odnosno kako bi u par riječi opisala laicima što to već dugi niz godina radiš?

Sanja Burlović: Gotovo sam sigurna da sam se aktivno uključila u rad civilne i kulturne scene kroz Attack i tadašnju ekipu koja ga je činila, a njezin najveći dio bili su anarho-pankeri/ce. To je bilo krajem 20. stoljeća (ovo baš zvuči gadno, osjećam se kao da imam sto godina :). Došla sam na faks u Zagreb iz Rijeke, a u to vrijeme je Attack baš počeo s djelovanjem. Mislim da smo se mi, tadašnji brucoši s Filozofskog, prvi put susreli s Attackom na buvljaku na “Trgu Francuske” (koliko me sjećanje služi). Ja sam se u tom razdoblju družila s ljudima iz Pule koji su se jako aktivirali u Attacku, pa sam se tako i ja kroz ekipu sve više angažirala u Attackovim aktivnostima. Za mene je to bilo nešto potpuno drugačije od svega što smo tada imali u Rijeci imali ― a budimo realni, u to vrijeme tamo nismo imali ništa. I odjednom se stvara priča koja je otvorena svima koji žele nešto raditi u bilo kojem smislu, a nema postavljene hijerarhije niti velikog vođe, potpuno novo iskustvo koje me, moram priznati, i obilježilo i “odgojilo”.

Sebe ne vidim kao aktivistkinju jer ne volim taj termin, zvuči mi kao da si dajem neko zanimanje. Dobar dan, Sanja Burlović ― aktivistkinja! Nisam sigurna da mogu u par riječi opisati čime se bavim, mislim da je to dosta apstraktno ljudima van ove naše “scene”. Najnormalnija stvar mi je raditi nešto što čini barem malu promjenu, a ne da sjedim doma i kukam kako se ništa ne može napraviti. Normalno mi je da sudjelujem u aktivnostima čiji je cilj na neki način se zalagati za život onih koji nisu većina, pa sam tako u zadnjih nekoliko godina angažirana oko pitanja prava izbjeglica kroz različite aktivnosti i programe. Ono osnovno u čemu sam svaki dan jesu najviše aktivnosti nezavisne kulture, uključujući kulturne politike, a neka konstanta koja me prati je pitanje autonomnog prostora i infrastrukture za rad.

BK: Attack je svakako višestruko zaslužan za razvoj lokalne scene, glazbene i svake druge. Do danas je već debelo stasala generacija mladih ljudi koji su rasli skupa s Attackom i koji ga, htjeli ne htjeli, donekle uzimaju zdravo za gotovo. Tako je, primjerice, i moje otkrivanje panka, slobodarskog i skvoterskog pokreta te sličnih subkulturnih fenomena koincidiralo s različitim etapama Attackove priče. Prvi dodir s udrugom i njenim prostorima zbio se u prvom polugodištu prvog srednje kad me frendica iz škole odvukla na večer slam poezije u Močvarin podrum / garažu, što je bilo pri kraju te faze Attacka (kasne 2002.). Poslije smo počeli redovito zalaziti u Vilu Kiseljak iliti skvot na Knežiji, i tako dalje… Moje pitanje nije lako, ali glasi: kad odvažeš prošlost i sadašnjost Attacka, pogotovo nakon što je objavljena sjajna knjiga o radu udruge, bi li rekla da ste postigli ponešto od svega što ste u početku željeli? Također, koje bi projekte, situacije i akcije izdvojila kao formativne za tebe, tijekom dosadašnjih dvadesetak godina postojanja Attacka?

SB: Prvo moram ispraviti netočan navod, a to je: podrum nije bio Močvarin, taj podrum je tada bio Attack. Kasnije, tek kad smo mi izašli, počela ga je koristiti Močvara, dok je sada to dio Pogona. Attack i URK su zajedno skvotirali tvornicu Jedinstvo 1999. godine, gdje je nama, nažalost, pripao mali dio kolača, a to je bio taj neadekvatni i nedovoljni prostor podruma tvornice Jedinstvo, gdje nije bilo moguće raditi neke stvari koje smo svi mi u početku entuzijastično mislili da će se ostvariti. Postigli smo ponešto od svega što smo u početku željeli, ali to nije u potpunosti ostvareno i naravno da nismo zadovoljni postojećim stanjem. Dakle, uspjeli smo ponovno zauzeti prostor, a to je sadašnja Medika, koja zapravo odgovara nekoj viziji koja je zacrtana u počecima Attacka. To znači prostor koji nije samo noćni klub, već ima niz drugih mogućnosti te u kojem se ostvaruju različiti programi, a ljudi koji su aktivni ne moraju nužno biti i sudionici programa noćnog kluba, ako to ne žele.

Situacija s Medikom nikako nije bajna, ali je ipak neki pomak u odnosu na naše prethodne prostore u kojima smo djelovali. Uspjeli smo napraviti autonomni prostor koji se polako razvija u društveni centar, jer imamo programe za djecu, community radio, programe koji radimo s izbjeglicama i azilantima, izvedbene i edukativne programe, knjižnicu, Hacklab i open source platformu, filmsku produkciju, vizualne umjetnosti i sl. Naravno, prostora za napredak ima jako puno, ali neću sad nabrajati što sve treba popraviti, u kojim se smjerovima treba razvijati. Mogu reći da nam je vizija da jednom postanemo samoodrživi, što je u Hrvatskoj prilično izazovno. Vidjet ćemo kako će se razvijati naša priča kad napokon oformimo zadrugu (predali smo papire i čekamo rješenje).

Teško mi je izdvajati pojedinačne projekte i akcije, ali mogu sigurno potvrditi da je anarho-pank scena koja je bila okupljena oko Attacka i cijela ta subkultura, način razmišljanja i djelovanja, utjecala afirmativno na mene i zapravo izgradila moju osobnost i današnji način razmišljanja. Možda sad često ne reagiram radikalno u afektu, već malo porazmislim pa uljepšam svoju reakciju, ali da, i dalje su to moji stavovi, mada sam ipak malo spremnija na kompromise, koliko god mi to teško bilo priznati.

BK: Postupna tranzicija dijela scene u Mediku iz Vile Kiseljak, dotadašnjeg zagrebačkog skvotiranog prostora, krenula je 2007. Povijesne crtice radi, možeš li nam ispričati kako je izgledalo “zauzimanje” Medike i kad je Attack ušao u prostor, kako su započeli prvi programi i akcije..?

SB: Uff, zauzimanje Medike! Bilo bi najbolje da pročitate moj tekst iz knjige Naša priča ― 15 godina Attacka. Osjećam kao da se stalno ponavljam i govorim iste stvari. Dakle, Attack je s dijelom ekipe koja je skvotirala Vilu Kiseljak, konkretno je s nama najviše radio Veco, stalno bio u raznim akcijama po gradu. Radili smo niz privremenih zauzimanja napuštenih prostora tokom noći kako bi u njima napravili ilegalne partije. Zašto partije? Jednostavno, bilo ih je najlakše realizirati, a u slučaju da nas pronađe policija, mogli smo brzo pokupiti opremu (dva monitora, mikseta i playeri) i pobrati se iz prostora. Nakon nekoliko takvih akcija, porastao nam je apetit i sjetili smo se jedne davne priče koja nam je servirana na nekom sastanku u Gradskom uredu za kulturu. Tada su nam rekli da će riješiti pitanje prostora za rad i dodali da postoji Lapidarij na Gornjem gradu koji bi bio baš dobar za Attack. Vodeći se tom pričom, mi smo odlučili skvotirati prostor Lapidarija i u tome smo uspjeli čak dva puta. Prvi put smo održali pank koncert, a drugi put trance party.

Kako Lapidarij nije uopće odgovarao potrebama Attacka, dali smo se u potragu za prostorom koji će bar donekle zadovoljiti naše želje. Ekipa iz DHP kolektiva je skontala da je prostor Medike prazan već neko vrijeme i odlučeno je da svi zajedno idemo u akciju okupacije, za koju je odgovornost preuzeo Attack. Tada je tako Attack ušao u Mediku! Zapravo, bili smo jedni od nositelja inicijative i oni koji su tada, a i kasnije, preuzeli odgovornost za cijeli prostor. Od programa koji su se dešavali u tadašnjoj fazi bili su to uglavnom pank koncerti, dok smo mi žongleri/ke i cirkuski umjetnici/e uredili prostor dvorane, koji je i dan-danas Dvorana za izvedbene umjetnosti, a koriste ju prvenstveno cirkuski umjetnici/e. Bilo je tu i par umjetničkih ateljea, ali ne sjećam se više točno koliko, miješaju mi se godine. 🙂 Službeni Attackovi programi krenuli su tek nakon godinu dana, kad smo bili primorani potpisati ugovor za prostor, jer je alternativa tome bila evakuacija.

BK: Prošle godine, uoči lokalnih izbora, Grad Zagreb je izvršio dosad najsnažniji pritisak na stanovnike Medike s ciljem njihovog permanentnog iseljavanja, međutim vi ste skupa s redovitim posjetiteljima i sudionicima programa pružili zaista organiziran otpor i prijetnja je zasad otklonjena. U međuvremenu su se u Attacku nastavili odvijati koncerti i partiji, mada nešto rjeđe nego sezone 2016./’17., nakon (pre)duge pauze u radu napokon je obnovljena i opet otvorena Birtija (ex-Chakka), Infoshop i knjižnica Pippilotta rade dosadašnjim ritmom, kao i Hacklab i Galerija Siva, kazališni prostor na katu također je iznova živnuo, a samo je Grey Room, čini se, nekako zamro. Tvoj komentar na opisane događaje i sadašnje stanje je..? Kako vidiš blisku budućnost Medike i Attacka zajedno s njom? Koliko Attack kao organizacija ovisi o prostoru Medike, i obrnuto?

SB: Zapravo, Medika ima već dugo problema s par susjeda, opravdanih i neopravdanih, koji su nas prijavili svim inspekcijama. Tako je lani došla i protupožarna inspekcija koja je utvrdila da je nama Grad Zagreb dao u najam prostor koji ne zadovoljava minimalne tehničke uvjete. Istina, ovaj zakon na koji se poziva protupožarna inspekcija i te standarde ne zadovoljava 90 posto javnih ustanova uključujući i škole u RH, ali to ne mijenja situaciju da Medika nema baš nista riješeno po tom pitanju. U tom trenutku kad je inspekcija donijela to rješenje ― da se prostor ne smije korisititi, Gradski ured za imovinsko pravne poslove i imovinu grada nam je poslao dopis da moramo napustiti prostor Medike i tada smo krenuli u akciju. Bandiću to nije odgovaralo u kampanji pa je gasio vatru, odnosno Grad nas nije izbacio, ali nije ni riješio neke osnovne stvari: produžio Attacku ugovor za korištenje prostora, dao drugim korisnicima ugovore, riješio prenamjenu prostora i omogućio bar dio minimalnih tehničkih uvjeta, a prvenstveno sanaciju stepenica koje vode na prvi kat i da ne idam sad u detalje. Attack koristi i upravlja većinom prostora Medike (u to ubrajamo klub Attack, Galeriju Siva, Filmski studio, Hacklab, Infoshop i knjižnicu Pippilottta), a ujedno kao jedini legalni korisnik koordinira i vodi računa o tom cjelokupnom prostoru, jer smo logično jedini koji su pravno odgovorni. Radimo različite programe koji se odvijaju u tim prostorima, poput kazališnih programa, edukacija, rezidencija, radio emisije na internetskom radiju, itd.

Grey Room je prestao s radom u dosadašnjem smislu, jer se kolektiv koji koristi taj prostor odlučio posvetiti svom primarnom interesu, a to su grafiti. Sad je Grey Room prostor u kojem se crta i radi, dešavaju se programi, ali to više nisu koncerti i partiji. Stvar je u tome što svako toliko dolaze određene inspekcije u Mediku i da bi sve radilo kako treba, nužno je ozbiljnije se pozabaviti birokracijom, zakonima, atestovima, izolacijom i sl. Onda to postaje nešto što više nije hobi nego ti počinje oduzimati puno vremena i više ti nije gušt to raditi. Npr. kolektiv iz Greya uza sve to više jednostavno nije htio biti servis za partije vanjskih organizatora koji nemaju baš neke prevelike veze s prostorom i načinom djelovanja i zapravo im je svejedno, radili oni parti u Medici ili negdje drugdje.

Što se tiče same Medike ― budućnost je neizvjesna, borba se nastavlja! Attacku je dobro što ima taj prostor, ali to nam nije, kako bi se reklo, pitanje života ili smrti, što je vidljivo iz naše dugogodišnje povijesti. Attack je bio Attack u raznim prostorima i bez njih. Naravno da nam je lakše i važno za razvoj da imamo svoj prostor. Gledajući iz ove prespektive i poznavajući unutarnju dinamiku te koliko zapravo Attack hendla sve stvari u Medici, od pravnih do programskih, mislim da je trenutno za prostor značajnije da je Attack njegov dio i da ga koordinira.

BK: Što je nekoć (kasnih 90-ih i ranih 2000-ih) značilo biti žena i feministica te se baviti ženskim pitanjem na lokalnoj i regionalnoj civilnoj i alternativnoj sceni, a što to podrazumijeva danas? Pitamo te ovo u kontekstu sve češćih “scenskih” rasprava (ponajviše internetskih, ali ne isključivo) o odnosima između rodova i spolova u dijelu društva koji se smatra progresivnim, no izgleda da to nije uvijek tako. Kakvo je tvoje mišljenje kao veteranke scene? Jesu li žene na punk i alternativnoj sceni ravnopravne muškarcima i ako nisu, zašto?

SB: Iskreno, ja se nisam nikada bavila isključivo ženskim pitanjem, jer sam oduvijek bila involvirana u akcije koje su u to vrijeme radili razni anarhistički kolektivi te aktivnosti vezane uz anarho-pank scenu. Bavili smo se raznim stvarima, a između ostalog to je i uključivalo položaj žene na našoj sceni. Nikad sebe nisam smatrala isključivo feministicom, mada su nas mnogi sa šire punk scene tako percipirali. Mislim da je tada bilo puno lakše biti žena na sceni koja je radila nešto, zbog toga što jer anarho-pank scena, po mom mišljenju, bila puno jača i radila više stvari nego danas. Možda sam u krivu i nadam se da će me netko uskoro demantirati. 🙂 Pri čemu moram napomenuti da je bila velika razlika u tome jesi li žena aktivna na sceni u Zagrebu ili nekom drugom hrvatskom gradu (neću imenovati). Mislim da je anarho-pank prije imao puno više utjecaja na sceni u Zagrebu, nego što ima danas, i mislim da se danas na pank sceni dosta relativiziraju pitanja seksizma, čemu si i sam svjedočio u internetskim raspravama.

Na primjer, a to je u određenim stilovima panka oduvijek tako, žena je objektivizirana ― kad se radi o bendu u kojem pjeva ili svira žena ili žene, automatski se u najavi ističe da je to hardcore / crust ili whatever bend sa ženskim vokalom, ili je to ženski bend. Nikad nećeš naići na najavu benda gdje je istaknuto da je to muški vokal. Ili je tu i dalje vrući primjer kalendara kojim se htjelo osnažiti žene u panku, a potpuno je fulao ceo fudbal, kako bi se reklo. Način na koji su žene tamo prikazane, a prikazane su kao seksualni objekti, nimalo ne osnažuje žene u panku. Ako je cilj bio istaknuti drugarice na sceni i pomoći im, onda je trebalo napraviti slike gdje su žene prikazane kako rade ono što na sceni rade, a ne u seksi pozama tako da kalendar izgleda kao da je rađen za automehaničarsku radionicu. Video koji promovira taj uradak neću uopće komentirati, jer se odmah uzrujam! Mislim da se neke od tih cura imale najbolju namjeru, ali ih je autor iskoristio. Iako sam rekla da neću više to spominjati, nisam izdražala, jer to me jako ljuti. Očito je da se partijarhat šulja i na pank sceni, a protiv toga se moramo svjesno boriti. Da ga izbacimo barem iz panka! 🙂 Kako je jednom rečeno: “Budimo realni, zahtijevamo nemoguće!”

BK: Na današnji četvrtak, 8. marta, u Zagrebu će se još jednom održati Noćni marš u organizaciji fAKTIV-a, neformalnog feminističkog kolektiva, kojim aktivistice skupa s građankama i građanima ukazuju na sve veću i zabrinjavajuću deprivilegiranost žena u hrvatskom društvu, od sistemskog smanjivanja slobode odlučivanja o vlastitom tijelu i planiranju obitelji, preko propadanja socijalnog sustava koji je istovremeno omogućavao sigurno zaposlenje i majčinstvo do banalne, ali većini očito nerazumljive činjenice da zatiranje ženskih sloboda istodobno znači i neslobodu muškaraca. Hoćeš li sudjelovati u Noćnom maršu i misliš li da ima skorog izlaza iz situacije u kojoj smo se zatekli?

SB: Naravno da ću sudjelovati u Noćnom maršu i pozivam sve muškarce i žene da se pridruže, jer to je najmanje što možemo napraviti. Treba izaći na ulicu i pokazati koliko nas ima koji se ne slažemo za položajem žena danas i koliko nas se ne slaže s konstantnim zakidanjem ženskih i ljudskih prava. Ako ostanemo doma, konzervativci, Crkva i njihovi sljedbenici imat će argumenata da pokažu kako se za ženska prava bori samo grupica ekstremnih feministica i da to nije volja većine. Zato treba pokazati suprotno, da su oni marginalna skupina koja je trenutno glasna, ali uvjerena sam da neće još dugo biti toliko glasna! Ima li izlaza iz situacije? Naravno da ima! Uopće ne sumnjam u to, treba samo biti ustrajan. Povijest je pokazala tko je u pravu i nimalo me ne zabrinjava buka koju Crkva i konzervativci rade. Mogu im samo poručiti onu staru ― no passaran!

BK: Za kraj, kakva bi bila tvoja poruka djevojčicama, djevojkama, mladim, ali i starim ženama koje se tek trebaju emancipirati i ujediniti?

SB: Poručila bi im da budu solidarne i da slušaju Punk! 🙂

 

razgovarao: Bojan Krištofić

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close