TEKST

Iznimno neprikladno, ili zašto revizionizmu nije mjesto na Festivalu tolerancije, ma kako simpatičan bio

 

The Excepetion (2016), jedan od filmova kojim je otvoren ovogodišnji Festival tolerancije, priča je o romansi koja u središte stavlja nacističkog časnika Stefana Brandta u okupiranoj Nizozemskoj, čija je glavna zadaća zaštita bivšeg njemačkog cara Wilhelma II. u njegovoj rezidenciji u egzilu.  Stereotipan zaplet u kojem se neočekivana ljubav ispriječi dužnostima te u konačnici pokaže jačom sam po sebi ne bi naročito upadao u oči da nije nekoliko čimbenika koji se mahom daju objediniti označiteljem ozbiljnog historijskog revizionizma.

 

Foto: Facebook/Festival of Tolerance

 

Fikcija ne mora (i ne može) biti historijski precizna. Stavljajući u zagrade svu kompleksnost tih pojmova, jednostavno želim reći da je podudaranje umjetničkog djela s nekim njegovim tobožnjim historijskim referentom odavna napušteno kao ultimativni kriterij vjerodostojnosti. Činjenica da Hitler nije ubijen 1944. u akciji jedinice Basterds, koja nikada nije ni postojala, ne diskreditira Tarantinove Inglourious Basterds (2009), kao što su i pitanja je li Turing uhićen 1952. ili 1953. te je li stroj za dekodiranje nazvao Christopher ili Victory od male važnosti za prosudbu Tyldumova The Imitation Game (2014). Sitne mimetičke nedosljednosti poput pogrešnih nosova aviona u Nolanovu Dunkirku (2017) ili preuranjenog straha pred plinskim tuševima u Spielbergovoj Schindler’s List (1993) doista su malog značaja te u prvi planu izbijaju tek dežurnim autorima poglavlja o historijskoj preciznosti na Wikipediji i nadobudnim studentima povijesti; prosječne gledatelje uglavnom neće omesti pri uranjanju u svijet djela i prepoznavanju njegovih autonomnih kriterija vjerodostojnosti. Stoga ova kritika filma The Exception (2016) redatelja Davida Leveauxa, prikazanog u nedjelju, 8. travnja na otvaranju ovogodišnjeg Festivala tolerancije u Zagrebu neće biti jedno od tih sitničavih samosvrhovitih grintanja oko historijske nepreciznosti.

Pa ipak, grintati moramo. Jednako je naime jasno da se svako djelo u tkanju svog svijeta koristi materijalom historije te potom ne ostaje autistično zatvoreno u sebe, već govori nešto i (o) svijetu s one strane svog ruba. To možda i osobito dolazi do izražaja kod žanrova koji tu poveznicu izravno apostrofiraju. Stoga nije baš irelevantno kako jedna historijska drama tretira materijal kojim raspolaže; što i kako iz bujice prošlosti izdvaja, što fikcionalizira i kako raspoređuje naglaske. Naročito profilirano to pitanje postaje kod osjetljivih historijskih događaja, tim više ako se ostavimo apstrakcija i govorimo o konkretnoj projekciji u kontekstu festivala čija agenda nedvosmisleno stavlja naglasak na određenu tematiku i točno određene priželjkivane učinke odabranih djela, kako je to slučaj s Festivalom tolerancije. Utoliko je prilično neobično što su se selektori ovogodišnje inačice Festivala odlučili na otvaranje s gorespomenutim filmom.

Foto: Youtube/screenshot

Iako The Exception (2016) ni sa strane filmskog zanata nije ni približno najjači adut koji je ovogodišnji Festival tolerancije ponudio, pitanje prikladnosti izrazitije se nameće osvrnemo li se na sadržajnu stranu. Radi se, naime, o ratnoj romansi koja u središte stavlja nacističkog časnika Stefana Brandta (Jai Courtney) u okupiranoj Nizozemskoj, čija je glavna zadaća zaštita bivšeg njemačkog cara Wilhelma II. u njegovoj rezidenciji u egzilu. Stereotipan zaplet u kojem se neočekivana ljubav ispriječi dužnostima te u konačnici pokaže jačom sam po sebi ne bi naročito upadao u oči da nije nekoliko čimbenika koji se mahom daju objediniti označiteljem ozbiljnog historijskog revizionizma.

Brandt je naime u toj fabuli, inačici priče o tome da ljubavi i ljudskosti ima čak i među najcrnjim negativcima, istovremeno i nemušto upakirano utjelovljenje davno raskrinkanog mita o jasnoj crti koja dijeli časne pripadnike Wehrmachta od monstruoznih SS-ovaca odgovornih za sve zlo tijekom nacističke okupacije Europe. Radi se o klišejiziranom tipu militaristički nabrijanog mačo-arijevca spremnog služiti Domovini čak i neposredno nakon nepotpunog oporavka od ranjavanja, no istovremeno naglašeno distanciranog od zločinačke politike Reicha. Dapače, časnik je to koji iza sebe ima sudjelovanje u operacijama 1939., no umjesto ratne slave sa sobom je iz Poljske ponio traume i negativne karakteristike u dosjeu, prouzročene tučnjavom sa SS-ovcem odgovornim za masovni zločin. No ekskulpacija satnika Brandta šupljikava je. Duboko u pozadinu potiskuju se logički nesklad između tobožnje konsternacije zločinačkom stranom ratnog pohoda te želje da se u njega što prije aktivno vrati, kao i nezgodna implikacija opaske da ga je od težih posljedica u poljskom incidentu spasio utjecajni nepoznati netko u Berlinu – funkcionalno nužne da bi se objasnilo njegovo preživljavanje, no razotkrivajuće u odnosu na činjenicu da si je status pravedne iznimke priuštio igrajući na kartu poznanstva u vrhu zločinačkog režima.

Slična demarkacija ponavlja se i na kolektivnom planu: wehrmachtovci i monarhisti, skupine Nijemaca koje film suprotstavlja SS-u, za razliku od SS-ovaca u njemu u pravilu ne pozdravljaju s “Heil Hitler!” i ne podržavaju nacističku rasnu politiku (oboje je također kontrafaktualno). Istovremeno pak proslavljaju nacističke ratne pobjede te implicitno hvale stratešku odvažnost koja ih je generirala, pa taj raskorak stvara dojam da je poveznica rata i masovnih nacističkih zločina tek akcidentalna i da bi se prvi mogao zamisliti i bez potonjih. Proturječan tretman rasne politike vidljiv je i pojedinačno kod kapetana Brandta, čije se protivljenje progonu Židova kondenzira u bračnoj ponudi ženskom glavnom liku – britanskoj špijunki Židovki Mieke de Jong (Lily James). No Brandtov anti-antisemitizam, izgrađen oko pojedinačnog slučaja, onaj je koji kaže “Meni to nije važno”, poručujući da ga antisemitska politika režima kojem služi neće spriječiti u odabiru izabranice, ali istovremeno i da se njegovo protivljenje toj politici tu zaustavlja. Zato on Mieke kao (romantično-nepromišljeno) rješenje predlaže skrivanje njezinog židovskog porijekla, dok bi on nastavio služiti Domovini.

Foto: Youtube/screenshot

Relativizacija antisemitizma naglašeno prati i lik ponajviše ušminkan historijskim revizionizmom – cara Wilhelma (Christopher Plummer). Iako je tek okidač i katalizator veze između protagonista, Wilhelm je najupečatljiviji lik filma te se povremeno čini kao da je ljubavna fabula izgovor uvođenju prizora njegove svakodnevnice, a ne obrnuto. Nesumnjivo je to i lik načinjen da svojim gegovima prigrabi najveće simpatije publike, što je – sudeći po reakcijama na projekciji – redatelju i uspjelo. No tragikomičan simpatični starčić, zarobljen u prošlosti bez dodira sa stvarnosti i opterećen sjećanjima na životne i državničke neuspjehe, fikcionalizacija je militarističkog, šovinističkog, neuravnoteženog cara, koji sasvim sigurno nije izvor sveg zla u Europi na prijelomu stoljeća, kako je to u godinama oko Prvog svjetskog rata prikazivala propaganda Antante, no daleko je i od slike tek tragičnog čovjeka na krivom mjestu u krivom vremenu, kako to prikazuje film.

Wilhelmovo pranje ruku ponovno se događa na račun dežurnih negativaca – SS-ovaca utjelovljenih u lokalnom gestapovcu Dietrichu (Mark Dexter), ali i SS-reichsführeru Himmleru (Eddie Marsan), čija je večera s carem središnja točka te ekskulpacije. Wilhelm se zgraža nad Himmlerovim hladnim komentarima o Konačnom rješenju i eugeničkim ubojstvima koji slijede careve klišejizirane opaske o židovskom kapitalu u SAD-u, te preko usta ne uspijeva valjano prevaliti ni proceduralno povlađivanje, već mu u tome mora pripomoći carica Hermine (Janet McTeer). Tako se za blagovaoničkim stolom konstruira razlika između monstruoznog antisemitizma Himmlerova Endlösunga te usputnog, “folklornog” antisemitizma stare Njemačke, koji se tobože svodi na čangrizave komentare i bezopasne kuloarske teorije zavjere, a u konačnici je iskupljen komentarom careva pobočnika, pukovnika Von Ilsemanna da su mnogi njemački Židovi krvarili za Njemačku. Pritom se, dakako, posve ignoriraju činjenice da je historijski Wilhelm bio antisemit, kao i da nacistički antisemitski zločini nisu fenomen koji se sručio iz vedra neba, već su izrasli na ranijem sentimentu.

Historijski utemeljena činjenica obostranog animoziteta između Wilhelma i Hitlera koristi se u filmu za konstrukciju oštrog diskontinuiteta između carske i nacističke Njemačke na svim razinama, pri čemu se nacističko razdoblje prikazuje daleko više kao izopačenje nego kao logična posljedica prethodnih razdoblja njemačke povijesti. Problematičan je rezultat toga izrazito reakcionarna romantizacija Njemačkog Carstva u sklopu koje ne samo da se sve negativne strane Carstva prikrivaju romantičarskom patinom, nego se kao nuspojava javlja i unižavanje emancipacijskih pomaka koji su se u međuvremenu dogodili (a koje nije za zahvaliti nacistima).

Na spomenutoj večeri s Himmlerom i oko nje nacisti se prikazuju kao divljaci koji ne znaju za protokole uljudnosti na koje se u carskoj rezidenciji minuciozno pazi, a ta se neuljudnost implicitno povezuje i s njihovom zločinačkom stranom. Zgražanje cara i carice nad “takvim ljudima” nedjeljivo je usmjereno i manirima koji odudaraju od dvorskih hoch standarda i zločinima koje čine. Slična je situacija i s Gestapovim agentom Dietrichom, koji se Brandtu hvali da je do jučer bilo nezamislivo da mesarov sin iz Münchena pretresa carsku rezidenciju, naglašavajući da taj uspon može zahvaliti nacionalsocijalizmu. Jednako tako i Himmler svoje odbijanje da Wilhelma adresira kao cara povezuje s referiranjem na “Nacionalsocijalističku demokratsku radničku partiju”. Podcrtavanje punih naziva nacizma i nacističke partije dovodi egalitarističke označitelje u tim nazivima u vezu s narušenim društvenim redom koji je „takve ljude“ propustio gore, suprotstavljajući ga gotovo medievalnoj viziji zauzimanja pozicije plemenitim rođenjem (indiciranim onim „von“ što ga Von Illsemann naglašava) ili služenjem domovini (kako se iz djetinjstva u bijedi izvukao Brandt; iako i sam potomak nekadašnje junkerske aristokracije). S historijske je strane situacija, dakako, drukčija; navodne bitne veze nacizma i fašizma sa socijalističkim emancipacijskim projektom historiografija je prokazala kao poratni desničarski mit, dok je njihova suradnja s predratnim strukturama društvene moći dobro dokumentirana.

Romantičarsko-reakcionarna komponenta filma naglašena je provodnim motivom služenja Domovini kod svih glavnih likova, ali i osobito orijentacijom tog služenja. Jaz koji se otvorio između njihova koncepta Domovine i Trećeg Reicha Brandt, Von Illsemann, Wilhelm i drugi ne pokušavaju zatvoriti tražeći referent Domovine u nekoj dolazećoj utopijskoj budućnosti, već zagledani u prošlost. Stoga je Von Illsemannov odgovor Brandtu o zauvijek izgubljenoj Domovini jedna od varijacija lamentacije nad izgubljenim zlatnim dobom i propalim ancien régimeom, koju u tom obliku prihvaća i Brandt, odlučujući da Domovinu ne može napustiti čak ni ako ju je zbog ljubavi izdao, a koja jedva da ima ikakvu naznaku protuteže u trudničkom trbuhu de Jong što ga završni kadrovi filma suprotstavljaju bombardiranju nacističke upravne zgrade u kojoj radi Brandt.

Konačno, osim historijskorevizionističke komponente, i drugi aspekti filma čine ga dvojbenim izborom za otvaranje Festivala tolerancije. S obzirom na kontekst prvog dana festivala i druga dva prikazana filma – odlične For Nonna Anna (2017) i Disobedience (2017) – nameće se onaj rodni. The Exception (2016), naime, nominalno ima dvoje protagonista, no asimetrija agentivnosti između njih iznimno je izražena. Britansko-nizozemska agentica Mieke de Jong isprva djeluje kao obećanje agentivnog i jakog ženskog lika, no ukupno gledano njezino je djelovanje strukturalno u potpunosti podređeno “jakim” muškarcima. Na zadatak je šalje Churchill, nadređeni na terenu joj je lokalni svećenik, a otkad se upozna s Brandtom, u potpunosti je determinirana njegovim djelovanjem: on je onemogućuje u izvršenju zadatka, istražuje je, otkriva, drži na životu propuštajući je prijaviti, ograničava joj i usmjerava djelovanje te je u konačnici i spašava i izvodi na slobodu, dok se ona na svakom tom koraku pokazuje nedovoljno sposobna uspjeti samostalno. Uostalom, De Jong čak ni svoju ulogu u pokretu otpora ne preuzima iz vlastitih uvjerenja; u njemu se našla nakon što su joj nacisti ubili muške pripadnike obitelji – oca i brata, a nakon završetka zadatka vraća se u London špijunsku dužnost zamijeniti majčinskom. Nekoliko komičnih momenata usmjerenih u drugom pravcu, poput onog u kojem de Jong odlučno naređuje Brandtu da skine odjeću sa sebe (no time samo reproducirajući obrnutu scenu njihovog prvog susreta), teško da bitno mijenjaju činjenicu njezine agentivne podređenosti rodno stereotipnom mačo-muškarcu.

Foto: Youtube/screenshot

Imajući sve to na umu, doista je potrebno pitati se je li takav film bio valjan izbor za udarnu, prvu i najposjećeniju projekciju Festivala te uklapa li se on uopće u ostatak programa. Ne dovodeći u pitanje činjenicu da je riječ o zabavnoj historijskoj romansi/drami koja je i više nego gledljiva, ima svojih dobrih tehničkih strana i nesumnjivo je prijemčiva široj publici (ako je to bio kriterij za otvaranje), sporni elementi ipak su u problematičnom nesuglasju s proklamiranim ciljevima Festivala, ali i s onim što su na formalnom, tematskom i vrijednosnointonacijskom planu ponudili ostali odabrani filmovi.

The Exception (2016) možda jest imao intenciju afirmacijom određenih vrijednosti koje podrivaju čvrstu demarkaciju neprijateljskih tabora u nekom historijskom trenutku napraviti kritički odmak od tradicionalnih etičkih etiketa i crno-bijelog pogleda na svijet, kako to sugerira i višestruko pojavljivanje motiva Nietzscheove knjige Jenseits von Gut und Böse u filmu, no u realizaciji u tome nije uspio. Umjesto toga, vrlo važne je miteme nacističke mitologije (ne isključivo nje) – od stereotipnih rodnih i društvenih uloga, preko antimodernističke zagledanosti u mit o organskoj prošlosti i romantičarske klišeje pa do kulta Domovine koji afirmira služenje i žrtvovanje poradi nje – samo odvojio od (tobože kontingentnih) zločinačkih mrlja, te je iste vrijednosti reafirmirao utjelovivši ih u istaknute i afirmirane likove. Stoga je u raspravi koju Brandt i De Jong vode glede pitanja je li naslovna iznimka Brandt ili su to SS-ovci odgovor blizak stihu njemačkih pank-rokera Die Ärzte kada kažu “Ausnahmen gibt’s leider keine”. Radi se, naime, tek o prividnoj alternativi: privlačnoj i odbojnoj strani jednog te istog novčića. Dobra je strana čitave priče tek to da je The Exception (2016) jedna takva iznimka u inače kvalitetnom programu Festivala.

 

Autor: Zvonimir Glavaš

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close