TEKST

Počeci prvomajske tradicije u Zagrebu

 

Izvorišta obilježavanja Prvog maja kao međunarodnog praznika rada, neredi u Chicagu 1886. godine te naredna ubojstva i egzekucije čikaških radnika, gotovo su opće mjesto temeljnog znanja o povijesti. Međutim, što zbog revizionističkog karaktera vladajuće ideologije, a što zbog manjka interesa, formalno proglašenje Prvog maja praznikom rada i početci njegova obilježavanja na prostoru Hrvatske često ostaju prešućeni ili zanemareni dijelovi ove priče. Stoga ćemo ovdje, kratkim pregledom početaka prvomajske tradicije u Zagrebu, pokušati doprinijeti poznavanju ovog značajnog dijela radničke povijesti.

Foto: Wikipedia – Prosvjed u Chicagu 1. maja 1886. godine

 

U utorak 1. svibnja 2018. godine još ćemo jednom, po sto dvadeset i sedmi puta, obilježiti Međunarodni praznik rada, odnosno Prvi maj. Državni praznik i dan na koji (gotovo) čitava Hrvatska staje s uobičajenim radnim obavezama kako bi po uhodanom običaju proslavila davno izborena radnička prava uz roštilj u prirodi ili grah u gradskim parkovima. Tradicija prvomajske proslave, koja u Zagrebu bilježi više od stotinu godina svoje povijesti, danas se uglavnom manifestira kroz pitoma javna obilježavanja na kojima državni i gradski dužnosnici protokolarno dijele ručak građanima pritom se službeno ograđujući od navodno nepoželjene politizacije ovog praznika.[1] Ovom ustaljenom ritmu suprotstavljaju se tek blijedi sindikalni prosvjedi na kojima sindikalni povjerenici u svojim govorima daju oduška inače zatomljenim radničkim parolama te prozivke više ili manje relevantne ljevice koja uputi poneku kritiku festivalskom karakteru praznika rada. U iščekivanju kako će se opisani obrazac ponoviti i ove godine, valja se prisjetiti početaka obilježavanja prvomajske proslave u Zagrebu.

Izvorišta obilježavanja Prvog maja kao međunarodnog praznika rada, neredi u Chicagu 1886. godine te naredna ubojstva i egzekucije čikaških radnika, gotovo su opće mjesto temeljnog znanja o povijesti. Međutim, što zbog revizionističkog karaktera vladajuće ideologije, a što zbog manjka interesa, formalno proglašenje Prvog maja praznikom rada i početci njegova obilježavanja na prostoru Hrvatske često ostaju prešućeni ili zanemareni dijelovi ove priče. Stoga ćemo ovdje, kratkim pregledom početaka prvomajske tradicije u Zagrebu, pokušati doprinijeti poznavanju ovog značajnog dijela radničke povijesti.

Na svom prvom zasjedanju održanom sredinom srpnja 1889. godine u Parizu međunarodna organizacija socijalističkih i radničkih partija, odnosno Druga ili Socijalistička internacionala, potaknuta namjerom američkih radnika da komemoriraju čikaške događaje, odlučila je kako će se na Prvi maj 1890. godine diljem svijeta organizirati demonstracije s ciljem borbe za radnička prava, napose za pravo na osmosatni radni dan.[2] Iako među četristotinjak delegata na konferenciji nisu sudjelovali radnici iz onodobne Hrvatske i Slavonije, vođeno odlukom socijalističke internacionale, hrvatsko radništvo, koje je bilo tek u početcima stvaranja koherentnog pokreta, donijelo je zaključak kako će se Prvi maj obilježiti i u Zagrebu. Radnička skupština na kojoj je sudjelovalo oko dvije tisuće ljude sastala se 20. travnja 1890. te službeno od zagrebačkog gradskog poglavarstva zatražila odobrenje za organiziranje prvomajske skupštine.[3] U dopisu gradskom poglavarstvu, između ostalog, radnici navode i dnevni red prvomajske skupštine:

„1. U 9 sati prie podne skupština u zgradi „Hrvatskoga doma“ sa sliedećim dnevnim redom:

a) Razprava o osmosatnoj dnevnoj radnji

b) Nedeljni počinak

c) Predlozi

2. U 2 sata poslie podne sastanak na Sveučilišnom trgu pred zgradom „Hrvatskoga doma“

3. U ½ 3 sata poslie podne zajednički polazak u povorci u Maksimir

4. U 4 sata početak zabave u Maksimiru uz glazbu, pjevanje i tamburanje.“[4]

Zagrebačko gradsko poglavarstvo, uvjetujući mirno ponašanje radnika koji ne smiju ometati radni dan, pozitivno je odgovorilo na ovaj zahtjev i dopustilo održavanje prvomjaske skupštine.[5] Prema povjesničarki Mirjani Gross, zagrebačka prvomajska povorka 1890. godine okupila je otprilike dvije tisuće i petsto ljudi koji se promarširali Zagrebom od Sveučilišnog trga, odnosno Trga Maršala Tita, do Maksimira.[6]

Foto: Wikipedia – Zahtjev radništva za osmosatnim radnim vremenom

Iako je Pariški kongres Socijalističke internacionale prvomajsko obilježavanje zamislio kao jednokratan događaj, iskustvo masovnih demonstracija koje su tog 1. maja 1890. godine zahvatile brojne europske i američke gradove nagnalo je delegate socijalističkih i radničkih partija da već u kolovozu 1891. godine, na Briselskom kongresu Internacionale, prvomajske demonstracije proglase događajem koji će se ponavljati svake godine kao dio kontinuirane borbe za radnička prava.[7] Vođeno ovom odlukom, zagrebačko je radništvo od naredne 1892. godine nadalje prvomajsku skupštinu organiziralo kao svoju najveću godišnju demonstraciju koja je imala za cilj poboljšati politički i ekonomski položaj radnika u Hrvatskoj i Slavoniji. Te su demonstracije uglavnom bile organizirane po jednakom dnevnom redu kao i one 1890. godine, odnosno, obavezno su se sastojale od skupštine na kojoj se raspravljalo o problemima radnika, povorke kroz grad i zabave.

Zagrebački su radnici novouspostavljenu tradiciju prvomajskih skupština uspjeli u kontinuitetu održavati svega šest godina, od 1892. do 1897. godine. Naime, upravo početkom devedesetih godina konačno dolazi do formalnog organiziranja radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji. Tako je radništvo 1892. godine pokrenulo glasilo Sloboda: Glasilo hrvatske socialne demokracije, a dvije godine kasnije organizirana je Socijaldemokratske stranka Hrvatske i Slavonije, prva politička stranka na području današnje Hrvatske koja je težila zastupanju radničkih interese na osnovama socijalizma. Politički angažman Socijaldemokratske stranke, vođen zahtjevima za uvođenjem općeg prava glasa i osmosatnog radnog vremena, naišao je na veoma plodno tlo, osobito među seljaštvom, te do 1897. godine stranka postaje dovoljno značajan politički oponent vladajućem režimu da bi ban Khuen-Hedervary pokrenuo niz represivnih akcija, sudskih progona istaknutijih socijalista i zabrana radničkih skupština s ciljem destabilizacije i uništenja radničkog pokreta. Tako je na zahtjev za odobrenjem održavanja prvomajske skupštine 1898. godine zagrebačko gradsko poglavarstvo odgovorilo:

„Pošto je gradsko ovo poglavarstvo odlukom od 27/4 1898 br 15367III 1898 upravljenom na Stjepana Habermana, st. U Kačićevoj br. 10, zabranilo koli svaku proslavu 1. svibnja kao radničkog blagdana toli obdržavanje po Habermanu prijavljene skupštine s razloga, što se slavljenje 1. svibnja imade smatrati radničkom demonstracijom proti postojećemu pravnom i društvenom poretku, – neprima grad. ovo poglavarstvo na znanje prijavu Vašu od 28/4 1898, kojom prijavljujete obdržavanje javne skupštine na 1. svibnja 1898, na kojoj bi se prema dnevnom redu razpravljalo o pitanju: „Što traži radničtvo“, te Vam zabranjuju održavanje iste.“[8]

Tako je uz opravdanje da zagrebačka prvomajska skupština ugrožava postojeći društveni poredak završilo prvo poglavlje povijesti obilježavanje Međunarodnog praznika rada u Zagrebu. Represije bana Khuena ujedno su označile kraj prve faze organiziranja radništva u onodobnoj Hrvatskoj i Slavoniji.

Iz ovdje citiranog dnevnog reda jasno je kako su zagrebačke prvomajske skupštine imale djelomično festivalski karakter koji se očitavao u povorci gradom i radničkoj zabavi u parku Maksimir. Međutim, s obzirom na opravdanje zabrane iz 1898. godine, valja ukratko pregledati i  sadržaj prvomajskih skupština. Iako detaljniji opisi ovih skupština uglavnom ili nisu napisani ili nisu sačuvani, u Slobodi su svake godine objavljivani izvještaji i citati nekih od govora održanih na prvomajskim skupštinama. Jedan od zapisanih govora održao je, 1892. godine, „drug Burkele“ koji svoj svoj govor završava:

„Radnici! Stupite u borbu za osmostani dnevni rad, da ne propadnete tjelesno usljed prekomjernog rada i da na taj način priskrbite posao bezposlenim! Sdružite se bez obzira, da li radite po tvornicah, radionicah ili na polju. Ne smatrajte one, koji traže posao, da vam hoće oduzeti kruh, već ih smatrajte kao braću i ljude, koji imaju također pravo na život. Vi ste potlačeni i izrabljivani i samo ako se pobratite i ujedinite moći ćete postići dostojan položaj, s toga kličem: „Proleterci svih zemalja udružite se!““[9]

Točno godinu dana kasnije Sloboda donosi još jedan izvještaj s prvomajske skupštine koji ovaj puta počinje zanimljivim opisom ambijenta u kojm se skupština održava:

„Velika dvorana „Sokola“ bila je priredjena u proslavu tog dana, uz predsjednički stol stajala su na crvenih stalcih poprsja socijalističkih pobornika Marxa i Lassallea, a tik do njih na stolu nadpisi „Proleterci sviju zemalja sjedinite se“ – „Radnici su temelj svjetske budućnosti“. Lozinke tih prvaka.“[10]

Na ovaj opis dobro se nadovezuje dio govora Ivana Ancela, jednog od vođa radničkog i socijalističkog pokreta u Hrvatskoj:

„I pri tome veli se, da su „švabski agitatori“ koji viču. Jest u ovoj dvorani dva su „švabe“ evo (pokazujući) Marxa i Lassallea, jest to su dva „švabska agitatora“ učinila, da se je i u Hrvatskoj počelo radničtvo buditi. Neka im bude zato slava! (Burni i dugotrajni slava im!)… Nama kojim se veli, da smo „švabski agitatori“, dužnost je pokazati, kako je hrvatskim radnikom mjesto samo u jednoj stranici, a to je lievo krilo lieve radikalne stranke, u socijalnoj demokratiji.“[11]

Foto: Wikipedia – štrajk ruskih radnika u tvornici Putilov 1917. godine

Ovi citati i opis ambijenta u kojem se održavala prvomajska skupština paradigmatski su okvir djelovanja hrvatskog radničkog pokreta krajem devetnaestog stoljeća. Pozivanje na Marxa, Lassallea, Engelsa te na ujedinjenje radništva pod krilom socijaldemokracije jasno eksplicira političku poziciju radničkog pokreta kao socijalističku. Upravo je to jasno opredjeljenje za socijalizam i marksizam predstavljalo ključan dio ugroze za postojeći pravni i društveni poredak zbog koje su prvomajske skupštine na kraju i zabranjene.

Iz ovog kratkog pregleda rane povijesti zagrebačke prvomajske tradicije očituju se dvije temeljne karakteristike obilježavanja Međunarodnog praznika rada. Prva od njih, vidljiva iz dnevnog reda skupštine održane 1890. godine, je festivalski karakter skupštine. Jednako kao i danas, tako i krajem devetnaestog stoljeća, s povorkom kroz grad i zabavom u parku Maksimir, Međunarodni praznik rada bio je dan odmora i zabave. Za razliku od prve, druga karakteristika koju možemo istaknuti izgubila se te je čak postala nepoželjnom na današnjim prvomajskim proslavama. Naime, predvodnici hrvatskog radničkog pokreta s kraja devetnaestog stoljeća jasno su pozicionirali borbu za politička i ekonomska prava radništva, ta je njihova borba polazila s lijevih, socijalističkih pozicija. Za razliku od devetnaestostoljetnih radnika, nama suvremeni političari i sindikalni predvodnici, bez obzira na povremene isprazne parole, radnička prava nastoje smjestiti u svojevrsni politički vakuum odbacujući lijeve pozicije u kojima su ta prava nužno utemeljena. Na taj način današnje prvomajske proslave postaju gotovo impotentni i tek zbog snage tradicije nužni dio radničke kulture bez stvarnog potencijala borbe za prava radnika.

 

Karlo Držaić

 

BIlješke:

[1] „Političari za 1. maj došli u Maksimir i izbacili hrpu banalnih fraza o radničkim pravima“, Telegram, 1.5.2015. (https://www.telegram.hr/politika-kriminal/u-maksimiru-se-pojavili-bandic-i-bernardic-dijeli-se-60-000-porcija-graha/)

[2] Rosa Luxemburg, „What Are the Origins of May Day?“, 1894. (https://www.marxists.org/archive/luxemburg/1894/02/may-day.htm)

[3] Mirjana Gross, Radnički pokret u Hrvatskoj potkraj XIX stoljeća: Izabrani izvori (Zagreb: Školska knjiga, 1957.), 24.

[4] idem, 24.

[5] idem, 25.

[6] idem, 24.

[7] Luxemburg, „What Are the Origins of May Day?“ (https://www.marxists.org/archive/luxemburg/1894/02/may-day.htm)

[8] Gross, Radnički pokret u Hrvatskoj potkraj XIX stoljeća, 39.

[9]Sloboda: Glasilo hrvatske socialne demokracije, 15.5.1892.

[10] Sloboda, 15.5.1893.

[11] idem

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close