TEKST

Lamija Begagić i Lejla Kalamujić: Javnim i privatnim prostorom i dalje dominira bauk rata

 

S dvije bosansko-hercegovačke spisateljice Lejlom Kalamujić i Lamijom Begagić bliska sam na nekoliko razina. Sve tri živimo i pišemo u specifičnim prekarnim okolnostima, sve smo dijelom malog, ali žilavog LGBT književnog kruga i sve nas bole i na reakciju potiču slične sistemske nepravde – društveno uređenje koje vrednuje i slavi isključivo kapital, ali i patrijarhalne i konzervativne sredine koje na svim poljima bodu sekszizmom, šovinizmom i nasiljem.

Lejla Kalamujić
Lamija Begagić

 

S Lejlom i Lamijom sam razgovarala o njihovim proznim knjigama, aktivizmu i našim egzistencijama na Balkanu.

Lamija, prije godinu i pol si objavila svoj prvi roman „U zoni“, nakon relativno dugog kratkopričaškog staža. Što se u tvom životu i odnosu prema pisanju trebalo promijeniti da do toga dođe? Je li ulazak u roman bio gladak ili stresan?

LAMIJA: Prvo sam pročitala da me pitaš da li je ulazak u roman bio gladan umjesto gladak, i svidjelo mi se, jer mi  glad donekle i opisuje tu snažnu potrebu da se okušam u novoj formi koja se najednom javila.

Kad sam bila mlađa, vjerovala sam i izjavljivala da je kratka priča forma nad formama, da je gnijezdo, toplina bakine kuće, utočište, sigurna zona i kojekakve tričarije i da se samo tu osjećam kod kuće. Vremenom, ona je ostala sve to, redovno joj se vraćam kao sa kakvih ludih derneka, zorom, s graktanjem vrana i zviždukanjem uličnih čistača, ali se javila i neka radoznalost, ili, možda bolje reći hrabrost, s obzirom na određenu vrstu samouvjerenosti koju je donijelo iskustvo, da se okušam i s nečim drugim. Prvo sam pokušala u romanu i bilo je, manje-više, glatko. Zavoljela sam te junakinje i uspjela ih sprovesti od fiktivne tačke A do tačke B, ono čega sam se kao kratkopričašica plašila da neću umjeti. Rado bih se okušala i u drami. Glad nije zadovoljena.

U zoni je prije svega roman o odnosima: obiteljskim, partnerskim, ali je djelomice i roman o tvom rodnom gradu Zenici i Zagrebu u kojem živi tvoja protagonistkinja.  Zašto ti je bilo važno da pišeš o životu izvan granica prostora koji dobro poznaješ?

LAMIJA: Mislim da sam kao autorka u ovom romanu ipak ostala u poznatom prostoru, bar kada gledamo toponimski. Zenica i Zagreb važna su mjesta u mojoj vlastitoj biografiji, a važni su i naratorki Almi. Ona je rođena Zeničanka koju je profesionalni sport odveo u Zagreb, mene za Zagreb, već petnaestak godina vezuju privatne i prijateljske veze. No, mada se neka početna i završna poglavlja dešavaju u hrvatskoj metropoli, ključno mjesto ipak ostaje rodna Zenica i to ne ova današnja, već ona sa kojom sam očito imala raskrstiti, na ovaj ili onaj način, a izabrala sam, eto, ovaj, jer vjerujem da na koncu svi progovorimo kroz literaturu i kroz nju ubijamo i vlastite demone.

Bilo mi je važno da u priču uđe i ta Zenica, jednako moja, Zenica iz ratnih devedesetih, ona koja nije dospjela na Dnevnike i u zvaničnu verziju ratne prošlosti, ona u kojoj su u smrt odvođeni doktori jer nisu nosili odgovarajuće prezime, iz koje su preko noći odlazili lokalni Srbi, čije su ulice, jednako preko noći, preplavili bradati čuvari javnog morala znani kao mudžahedini…

A zašto je bilo važno? Zato što sve manje vjerujem da postoji neangažirana književnost i zato što literatura možda nije samo još jedan front za borbu, ali svakako jeste, poput onih virtualnih farmerskih igrica, nepregledno prazno polje na koje možete posaditi razne zasade, pustiti neke likove unutra i gledati hoće li se ukorijeniti…

Naratorka i glavna protagonistkinja romana je lezbijka i stolnotenisačica Alma koja se nalazi na životnoj prekretnici: zbog teške ozljede pred oproštajem je od karijere profesionalne sportašice, a i njezina petogodišnja veza je u krizi. Zašto je tebi bilo važno da u svom romanu baš odabereš lezbijke sportašice?

LAMIJA: Dva su se okidača desila koja su me navela da pišem o životu profesionalne sportistkinje. Prvi je trenutak kad je sinovo opušteno treniranje stolnog tenisa postajalo sve ozbiljnije i zahtijevalo sve više odricanja. Tad sam primjetila kako se život cijele naše porodice počeo vrtiti oko tog stolnoteniskog stola i nužno sam morala primijetiti taj neviđeno nepravedni odnos prema djevojčicama i prema ženskom sportu općenito.

Drugi je, pak, trenutak, bilo neko opušteno nedjeljnopopodnevno surfanje televizijskim kanalima. Zastavši na nekoj utakmici, protresao me komentar sportskog komentatora kako gledamo vjerovatno posljednje utakmice tog i tog igrača jer je rođen 1986. godine i sprema se za zasluženu mirovinu.

Shvativši da je to osoba šest godina mlađa od mene, u naponu snage i moći, kada bi trebala, u nekim drugim branšama, da uživa u onom opuštajućem spoju mladosti i iskustva kakvog imamo sredinom tridesetih, on prekida sve što je zapravo znao raditi.

Tu negdje sam smjestila i Almu, između te rodne i dobne perspektive, na prekretnicu odlaska u sportsku mirovinu, ali i prvog ponovnog susreta sa demonima prošlosti jer je, kao aktivna sportistkinja, rijetko imala priliku pohoditi rodni grad.

Pored  tog preobražaja koji Alma prolazi sa sobom i simboličnog “opraštanja” rodnom gradu, imala je sa sobom i partnericom odraditi i još jednu krizu, a to je kriza njihove veze koja se, mada su živjele u mikrosvemirima prihvaćenosti, skupa u unajmljenom stanu, daleko od roditelja, ipak su se još držale obale, iz nagomilanog straha da se odmetnu malo dalje na pučinu.

Govoriti o istospolnom odnosu kao o odnosu koji nakon pet godina i velikih promjena nužno zapada u krize, o načinima na koji se nosi sa sredinom i sredina sa njim, jednako mi je bilo važno za normalizaciju teme, kao i priča o nezvaničnoj i nepravoj historiji.

Već si godinama aktivna u različitim feminističkim organizacijama i neformalnim skupinama u BiH. Što je ono što vam prije svega najviše nedostaje da bi se mravlji koraci napretka u životu LGBT i ostalih manjina ubrzali? Što vidiš kao dobar znak napretka na ovim poljima, a u čemu se sastoje prepreke, individualno i kolektivno?

LAMIJA: Ono što su nama danas mravlji koraci, iz perspektive LGBT ljudi u BiH prije deset godina možda su, ne znam, slaba sam sa zoološkim aluzijama, ali, recimo, gepardov trk. Hoću reći, stvari se mijenjaju sporo, ali ono što imamo danas, nismo imali tako nedavno, prije samo desetak godina. Dobar znak je vidljivost, stalni rad sa institucijama, relativno dobra zakonska i pravna legislativa (mada je borba za istospolno partnerstvo još nedosadanjan san), učešće javnih osoba u kampanjama koje podižu nivo tolerancije, sve više otvaranja mladih ljudi, srednjoškolaca, sve više jako mladih ljudi u aktivizmu, relativno živ klupski život… Prepreke su u nedovoljnoj edukaciji, diskriminatornim kurikulima, još uvijek velikoj dozi straha od autiranja, aktivizma, ukratko u zatucanoj i patrijahalnoj sredini koja se, vrlo često, krije pod krinkom religioznosti kako bi opravdala netrepeljivost i strah.

LEJLA, sedam godina nakon knjige kratkih priča Anatomija osmijeha za malog BiH izdavača Dobra knjiga objavila si drugu knjigu kratkih priča (koju ponegdje smatraju i romanom) Zovite me Esteban i ona doživljava prilično široku i pozitivnu recepciju u regiji i izvan nje, na prostoru Evrope.  Kako se dogodio taj proboj, što ga je potaknulo, tko ili što je ovoj knjizi dao važan „vjetar u leđa“?

LEJLA: Mislim da je prvi vjetar u leđa bio uži izbor za nominaciju za Evropsku književnu nagradu. Bh. žiri je javno objavio uži izbor, i vjerujem da je to privuklo pažnju. Nakon toga je uslijedila nagrada Edo Budiša i to je sigurno dodatno „poguralo“ knjigu.

U Estebanu pričaš o djetinjstvu, odrastanju na Balkanu, majci, predratnom, ratnom i poratnom Sarajevu, životu u izbjeglištvu i takozvanom miru.  Dolazak rata vješto oblikuješ kroz metafore kuće i podstanara koji prvo označavaju ideologije, a potom stvarni sukob.  Tko su naši novi podstanari?

LEJLA: Nažalost ja vjerujem da su podstanari i danas isti. I javnim i privatnim prostorom i dalje dominira bauk rata. To možda i jeste najveća tragedija.

U romanu pišeš pismo i Elizabeth Bishop, vođena njenom pjesmom „Umijeće gubljenja“. Tvojoj pripovjedačici dijagnosticirana je bolest uslijed gubitaka (citiram!): „majke, najbližih srodnika, kuće (dvije) i pojma o vremenu“.  Usprkos svemu, pripovjedačica nastavlja živjeti, a knjiga se zatvara u načelno pozitivnom ozračju.  Svladamo li ikad umijeće gubljenja?

LEJLA: Vjerovatno sam više puta do sad izjavila, ali u to stvarno vjerujem, pa mi nije problem opet ponoviti: ono što nas je oštetilo, oštetilo nas je za čitav život. Ne vjerujem u neko iscjeljenje. Za mene savladati umijeće gubljenja zapravo znači naučiti živjeti s tim. Može se činiti malim, ali mislim da to baš i nije lako naučiti.

Čime si preokupirana u novom rukopisu? Kojim temama, kakvom atmosferom i stvarnošću? U kojoj je uopće fazi nova knjiga i kada otprilike predviđaš njeno izdavanje?

LEJLA: Nakon Estebana napisala sam i jednu dramu. Oko toga se trenutno dešavaju neke lijepe stvari. Sad pokušavam dovršiti roman. Mislim da sam uspjela ispričati tu priču, prije svega, sebi. Ne bih mnogo da najavljujem, prije nego se sve stvari poslože. Ako bih morala odrediti osnovnu temu, biće to knjiga o samoći. Što se tiče izdavanja, stvari su poprilično otvorene. Ne zavise samo od mene. A nadam se da bi se to moglo desiti početkom naredne godine.

Životi su nam obilježeni političkim i društvenim previranjima, vas dvije u BiH živite svu apsurdnost različlitih religijskih, etničkih, rodnih i klasnih podjela i stalnih proturječja. Kako održavate moral u takvim okolnostima, što i tko vam pomaže i odmaže?

LAMIJA: Zvuči patetično, ali porodica i prijatelji i saznanje da još uvijek postoje desetine žena koje, vođene principima solidarnosti i pravičnosti, izlaze, govore, reaguju, pomažu, pišu, čitaju…  Također, kolegice i kolege okupljene oko Školegijuma i ideje pravednijeg obrazovanja koji prave male i velike korake ka svijetu gdje obrazovanje nije privilegija i nije tu da uplemeni, već oplemeni, kako reče nedavno preminuli, jako dragi profesor Zdenko Lešić. I na koncu, djeca, ne samo moja, već i sva ona, poput klinaca iz Jajca koja, bez obzira što ih sistemski više uče agrarnoj reformi u Čečeniji, nego kritičkom mišljenju, ipak ustaju, dižu glas i ne pristaju na podjele.

I vino. Crno. Čitlučka Blatina ili trebinjski Vranac .

LEJLA: Meni bliski ljudi svakako. Djela hrabrih žena i muškaraca. Ali i ti glasovi koje ne čuješ (u javnosti), ali znaš da su tu negdje. Iskreno, pomaže mi i književnost. Odnosno izbor književnica i književnika koje čitam. Guraju me, nadam se, naprijed.

Život u Sarajevu i na Balkanu, u našim mikro i makrokozmosima, poprilično frustrira stalnim ponavljanjem povijesti. U aktivističkom smislu također ustrajavamo na stalnim ponavljanjima borbi za prava žena, etničkih, seksualnih i ostalih manjina, djece, radništva. Međutim, najčešće gubimo te male i velike bitke. Kako usprkos tome ostati aktivistkinjom koja vjeruje u važnost otpora nasiljima, izrabljivanjima, diskriminacijama…?

LAMIJA: A ne znam. Zvuči otrcano, ali valjda uđe pod kožu, postane potreba, poriv, prosto se uporno dešavaju toliko sulude stvari da ti je mimo razuma ne ustati protiv njih, kao što ustaješ svako jutro i piješ kafu i pereš zube… Mada, raduje sretati mlađe od sebe, uz nadu da ćemo neku ulicu katkad i preskočiti i ne plašiti se da na njoj, ne dođemo li mi, neće biti nikoga…

LEJLA: Frustrira itekako. Nisam od onih koji misle da je takvo ponavljanje nužno, ali da je danas na sceni, pa jeste. Prošlost je uvijek opasan pojam. Posebno u rukama šovinističkih politika koje mijenjaju historijsku i mitsku perspektivu. Jer mit obećava vječnost. A valja zbog svoje preočigledne smrtnosti, ljudi se toliko očajno žele upisati u vječnost. Ne znam koliko ovo što ja radim može da se nazove aktivizmom (s obzirom da mnoge žene, ali i muškarci, puno više izlažu svoje živote), ali moj otpor se prije svega zasniva na dubokom nevjerovanju u spomenute političke koncepte.

Obje vas uvrštavaju u LGBT književnost u regiji, nišu skrojenu iz obzira prema “manjinama”, ali i kako bi se tematski odredila vaša literatura.  Kako doživljavate tu odrednicu, je li potrebna, korisna, diskriminirajuća? Jer sjetimo se, nemamo nišu za “hetero mušku” ili “hetero žensku” literaturu.

LAMIJA: Ne znam ko je ono rekao da ne bi imala naročite potrebe da ističe svoju seksualnu orijentaciju kao identitet da živi i radi u nekom San Franciscu, ali da ovdje i sada, s ciljem normalizacije i senzibilizacije, mora stalno da ponavlja kako je lezbejka, da je i sama sebi dosadna. Tako nekako gledam i na ove odrednice u literaturi, ako će to uticati na vidljivost, nek’ je nazivaju kako god. Sve u nadi da ćemo jednom živjeti i taj San Francisco, u kanonizaciji gdje to neće biti nužno, osim za lakšu katalogizaciju.

LEJLA: Iskreno, prije nego sam se sama odredila, mene su odredili. Ali ja nemam problem s tim. I to je stvar perspektive. Iako nije imenovana kao takva, većinska književnost jeste heteronormativna. Da nije, ne bi uopšte bilo potrebno skovati naziv “LGBT književnost” ili “kvir književnost” kao nešto nepripadajuće. I koliko god da joj se nudi mali prostor, meni je to veoma zanimljiva i potentna poetika danas.

 

Razgovor vodila: Antonela Marušić.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close