TEKST

Anarhija, smrt i smijeh: zašto sam pogledao Johna Cleesea?

 

Što je, uostalom, i najslađe ismijavati? Sve što je zločesto, sve što je glupo, a posebno ono što od vas čini budale. Vlast, mediji, televizija, vojska, crkva, ortodoksni vjernici za koje život djeteta počinje snošajem, prijenosi utakmica, tv-paneli, loš zdravstveni sustav, politika, građanski pogledi na seksualnost i uloge spolova, umišljeni intelektualci i umjetnici, španjolska inkvizicija, masoni i ostale teorije zavjere, zatucani brđani, mafijaški filmovi, bogataši i viša klasa. Ništa nije toliko sveto (niti toliko nevino!) da Monty Python ne bi od toga napravio skeč. Mnogi od tih skečeva otišli su u vječnost, zabilježeni u povijesti kao briljantne minijature pisanja i izvedbe. 

John Cleese na početku europske turneje u Oslu
Izvor: Twitter

Kao duže vrijeme nezaposlen radnik naše ekonomski posrnule države, imao sam dobar razlog za ne pogledati gostovanje čuvenog komičara Johna Cleesea. Naravno, mislim na cijenu: 350 do 500 kuna za svojevrstan stand up sedamdesetosmogodišnjeg gospodina nije mala stavka ni za one s redovnom plaćom i ugovorom na neodređeno. Zanimljivo je primijetiti da ulaznice za istu Cleeseovu turneju u Sjedinjenim Američkim Državama nisu bile puno skuplje od zagrebačkih. Zadnjih dana prije gostovanja, gledajući ulomke iz Monty Pythonovih filmova, shvatio sam da nasuprot ovoga čvrstog razloga protiv, imam više razloga za trošenje crne rezerve iz novčanika.

O kvaliteti Johna Cleesea kao zabavljača nema puno potrebe raspravljati. Spomenimo tek listu najvećih komičara svih vremena koju su za Channel 4 sastavili profesionalci iz struke (komičari, scenaristi, redatelji, itd.), na kojoj je zauzeo drugo mjesto. No ono što me posebno “udarilo” gledajući ponovno te filmove, valjda nakon više desetljeća zaborava, jest anarhičnost Pythonovih, tako i Cleeseovih tvorevina. Ono što nas je kao klince, upravo u našim formativnim godinama, vjerojatno najviše privlačilo Letećem cirkusu, bila su šestorica uglađenih i kvalitetno obrazovanih mladih intelektualaca koji su, unatoč pristojnom odjelu i engleskoj putovnici (točnije jedan je Amerikanac), od establišmenta radili nevjerojatnu parodiju.

Što je, uostalom, i najslađe ismijavati? Sve što je zločesto, sve što je glupo, a posebno ono što od vas čini budale. Vlast, mediji, televizija, vojska, crkva, ortodoksni vjernici za koje život djeteta počinje snošajem, prijenosi utakmica, tv-paneli, loš zdravstveni sustav, politika, građanski pogledi na seksualnost i uloge spolova, umišljeni intelektualci i umjetnici, španjolska inkvizicija, masoni i ostale teorije zavjere, zatucani brđani, mafijaški filmovi, bogataši i viša klasa. Ništa nije toliko sveto (niti toliko nevino!) da Monty Python ne bi od toga napravio skeč. Mnogi od tih skečeva otišli su u vječnost, zabilježeni u povijesti kao briljantne minijature pisanja i izvedbe.

Pomalo lijeva ali opet i antipolitička, pomalo apsurdna i nadrealna, ali sasvim “televizična” i globalno popularna, ova zabava šestorice pajtonovaca kroz 45 epizoda serije i tri filma, bila je zapravo jedna od anarhičnijih medijskih pojava u prošlom stoljeću. (Ostali pretendenti mogli bi biti studentski nemiri 1968. i film The Fight Club.) Kreacija je to koja je gledatelje zabavljala podjednako kao i autore, i koju su prestali stvarati čim ih je prestalo zabavljati, umjesto da čekaju pad gledanosti, kao što se to danas radi.

Pajtonovci su se izborili da na prvom programu televizije mogu izgovoriti “guzica”, “sranje” i slične riječi, a velik dio showa činilo je parodiranje baš BBC-ja, matične kuće koja ih je emitirala. Fast forward u 2018. – pokušajte nešto slično na HRT-u. Kada je 1974. prikazana posljednja sezona Letećeg cirkusa, britanska televizija više nije bila ista; svijet komedije se podijelio na onaj prije i nakon Pythona.

Još jedan poticaj da doprinesem prihodima djedice koji se odbija umiroviti jest činjenica da je prije 20-ak godina odbio titulu engleskog lordstva. Slučajevi Britanaca koji su odbili najveću počast za pripadnike puka su malobrojni. Razlog vjerojatno leži negdje u mnogim Pythonovim skečevima koji s puno satiričke gorčine prikazuju englesku gospodu, vojne časnike ili članove plemstva.

Na koncu, tu je i neizbježan dobni razlog. Cleese u naslovu turneje duhovito upozorava da će uskoro umrijeti, no njegov show je ujedno i jedino što danas možemo vidjeti od legendarnih Pythona. Nakon smrti člana trupe Grahama Chapmana 1989. (čovjeka kojeg povijest pamti kao prvog koji je izgovorio “shit” na britanskoj televiziji), Python je nastavio držati nastupe sve do 2014. godine. Nakon toga je Terry Jones obolio od demencije pa trupa više nije nastupala zajedno.

Terry Gilliam, koji se nakon Pythona proslavio kao redatelj kultnih filmova (Brazil, Strah i prezir u Las Vegasu, 12 Majmuna…), u svibnju ove godine pretrpio je srčani udar – Terry drži se i nastavi snimati! Spomenimo da se Gilliam odrekao američkog državljanstva za vrijeme Busha, a njegov Čovjek koji je ubio Don Kihota dolazi ove godine u kina.

Podijelit ću s vama na kraju i zadnji razlog da odem u Lisinski: želio sam da oko mene sjedi 2000 ljudi, od kojih nijedan nije simpatizer Željke Markić. Sve rečeno uzevši u obzir, učinio sam stoga nešto – uvjeravam sam sebe – anarhično: ne mareći što će biti sutra, potrošio sam zadnju lovu na šou.

Tako dolazimo do dizanja zastora u lipnju u Lisinskom, i to dvaput – naš komadić Europe pokazao se kao postojbina die hard fanova pa je organizator ubacio još jedan datum, dvije večeri pred punom dvoranom. Cleese je na svom Twitter accountu objavio da mu je Zagreb među dražim gradovima na turneji (nije se libio napisati ni koji su najgori).

Vremešni Englez u svom je nastupu bio iznimno duhovit, sasvim na visini svoje reputacije, i relativno aktualan, premda je ranije znao izjaviti da se “svemu može smijati ako prođe dovoljno vremena”. Ipak smo se malo smijali Trumpu i Putinu – u dvoranu valjda ipak nisu zalutali ostrašćeni zagovornici obojice.

Inače dvosatni nastup nije imao prijevod na hrvatski (umjesto toga, imao je ne-baš-idealan razglas – na što smo pomalo i navikli u toj dvorani) pa je već i ta činjenica osujetila dolazak populacije koja u kafani analizira izbjegličku krizu dok popunjava listić za kladionicu.

Ako se svemu možemo nasmijati onda to možemo i smrti: shodno nazivu turneje i godinama izvođača jedan blok bio je posvećen urnebesnim dosjetkama na račun onoga što čeka svakoga od nas. Dobar dio večeri otišao je na priče vezane uz Monty Python. Poštovatelji uvijek rado poslušaju poneki novi detalj o nastanku kultne grupe: iz njih se vidi dobro koliko takav fenomen danas ne bi bio moguć.

Komičar je morao opravdati reputaciju politički nekorektnog pa su jedan od blokova nastupa ispunile prgave šale o različitim nacijama. Nakon par takvih, čak i o Englezima, bilo bi razumno čuti neku o Hrvatima. Da se zagrebački gost malo udubio u materiju, primijetio bi recimo da se naši ljudi u dvorani vole nasmijati, ali istoga časa kada izlaze na stanku smrtno su ozbiljni. Zanimljivo, nije li?
No Cleese više nije mlad i energičan da bi pripremio nešto posebno za svaku večer. I tu je zapravo kvaka. Pajtonovac je prije dvije godine pregovarao s BBC-jem o autorstvu nove humoristične serije. Novih vijesti o tome nema, ali tu je nova turneja. Neobično je da 78-godišnjak izlazi sam na pozornicu i nosi šou na svojim leđima, za što treba iznimno puno energije. Očigledno je bilo da mnogi video klipovi i stanka u sredini nastupa služe da uhvati dah, što je sasvim razumljivo. Ostaje dojam da ovaj John Cleese nastoji i dalje hodati u cipelama jednog mlađeg.

Čovjek koji u ozbiljnim godinama zbija neobuzdane šale o smrti mora biti ili hrabar ili budalast, ili John Cleese. Spopala me grozna misao: misli li Cleese zapravo otići dok je na pozornici, dok se publika smije? Ne znam, ali to bi zapravo bio sjajan – pajtonovski način za napustiti ovu našu dolinu suza.

So always look on the bright side of death
Just before you draw your terminal breath
Life’s a piece of shit, when you look at it
Life’s a laugh and death’s a joke, it’s true
You’ll see it’s all a show
Keep ’em laughin as you go
Just remember that the last laugh is on you…

 

I.G.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu. 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close