TEKST

Stopa smrtnosti hrvatskoga zdravstva

 

Na papiru, hrvatsko zdravstvo možda zvuči dobro. No u praksi, liste čekanja za pretrage poput ultrazvuka nerijetko znače čekanje duže od godine dana, priče ljudi koji su morali protiv birokracije kako bi se izborili i za ono malo prava što imaju zvuče poput Kafkinog “Procesa”. Kako je u drugim zemljama?

Foto: Pixabay

Zdravstveni sustav, kao i školski o kojem smo već pisali, od svojih je početaka do danas prošao mnoge reforme. O organiziranom zdravstvenom osiguranju u Hrvatskoj možemo govoriti tek od 1922. (do 1941.) godine, kad je djelovala Zemaljska blagajna za potporu bolesnih radnika i za osiguranje protiv nezgoda u Zagrebu, odnosno Središnji ured za osiguranje radnika u Zagrebu, koji je bio nositelj socijalnog osiguranja radnika za čitavu tadašnju državu (prvo Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevina Jugoslavija). 

Od 1937. do 1947. reforme su uglavnom normativne. Spomenute 1947. godine poslovanje preuzima Državni zavod za socijalno osiguranje. Socijalno osiguranje tada postaje državno, jedinstveno i obvezno za područje čitave Jugoslavije. Sve osobe u radnom odnosu i članovi njihovih obitelji izjednačeni su u pravima. Do reorganizacije dolazi opet 1963. godine kad se u sklopu Republičkog zavoda za socijalno osiguranje i komunalnih zavoda za socijalno osiguranje obavljaju zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Socijalno osiguranje tada se izdvaja iz državne uprave i prenosi na zavode kojima upravljaju osiguranici preko skupština zavoda.

Takva organizacija ostala je sve do 1971. godine kad se iz poslova socijalnog osiguranja izdvojilo mirovinsko i invalidsko osiguranje. Od 1974. godine zdravstveno se osiguranje provodilo u samoupravnoj interesnoj zajednici, osnovanoj za područje čitave Hrvatske, pod nazivom Samoupravne interesne zajednice zdravstvenog osiguranja i zdravstva. Osiguranici su samostalno odlučivali o vrsti, opsegu i razini drugih oblika zdravstvene zaštite.

Republički fond zdravstvenog osiguranja i zdravstva Hrvatske osnovan je 1990. godine. Devedesetih dolazi do usklađivanje sustava zdravstvenog osiguranja s novim političkim i gospodarskim ustrojem zemlje i usklađivanja sustava sa standardima financiranja zdravstvene potrošnje u razvijenim europskim državama. Unatoč tome Hrvatska danas spada među zemlje koje za potrebe zdravstvene zaštite svog stanovništva izdvajaju manji udio BDP-a u odnosu na EU.

Od 1993. godine Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje preuzima poslovanje od Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja i zdravstva Hrvatske. Kao cilj navodi želju “da se svim osiguranim osobama  osiguraju prava i obveze iz obveznoga zdravstvenog osiguranja na načelima uzajamnosti, solidarnosti i jednakosti.” Je li to uistinu tako? Priče i iskustva korisnika govore drugačije. No možemo li uopće kao jedinu ocjenu sustava uzeti zadovoljstvo korisnika i što zdravstvo jedne države razlikuje od zdravstva druge?

Sustavi zdravstvene zaštite u svijetu razlikuju se ovisno o tome na koji je način stanovništvu osigurana dostupnost i pokriće troškova zdravstvenih usluga, uključenost u sustav solidarnosti, različiti su načini upravljanja, organizacije, financiranja. Razlika je naravno i u raspoloživim resursima. Svaki zdravstveni sustav pod stalnim je pritiskom očekivanja korisnika, kao i socio-demografskih kretanja, promjena u strukturi bolesti i čimbenicima rizika, novih znanstvenih spoznaja, i mora odgovarati svim tim novim izazovima. Savršeni zdravstveni sustav sasvim sigurno ne postoji, no nekim su sustavima pacijenti (i zdravstveni radnici) zadovoljniji nego drugim.

Foto: Pixabay

Zdravstveni sustavi mogu se klasificirati prema različitim kriterijima. Prema Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj kriteriji za klasifikaciju sustava zdravstvene zaštite su obuhvaćenost stanovništva zdravstvenom zaštitom, prava iz zdravstvene zaštite, izvori financiranja zdravstvenog sustava i vlasništvo nad infrastrukturom u zdravstvu. Cilj financiranja sustava zdravstva jest da se osiguraju sredstva za zdravstvenu zaštitu kako bi osigurane osobe imale odgovarajući pristup individualnoj zdravstvenoj usluzi.

Prema podacima koji su dostupni na internetskim stranicama Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) zdravstveni sustav RH ne funkcionira isključivo prema jednom modelu financiranja, već je kombinacija modela temeljenog na socijalnom osiguranju odnosno doprinosima koje građani izdvajaju iz plaće te modela koji se temelji na proračunskim prihodima.

Doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje obvezni su za sve zaposlene osobe i poslodavce. Ovisni članovi obitelji pokriveni su putem svojih članova kućanstva koji ostvaruju prava iz redovnog radnog odnosa. Samozaposleni građani sami uplaćuju doprinose za obvezno zdravstveno osiguranje. Ranjive skupine stanovništva (stariji, umirovljenici i osobe s niskim prihodima) oslobođene su plaćanja doprinosa.

Proračun HZZO-a sastoji se od doprinosa koji su uplaćeni od strane radno aktivnog stanovništva. Određeni dio stanovništva svoje osnovno osiguranje nadopunjava uplatom dodatnog zdravstvenog osiguranja kod komercijalnih osiguratelja, a koje nije u ponudi HZZO-a. HZZO kao dodatno pokriće nudi opciju dopunskog zdravstvenog osiguranja za fiksni iznos mjesečne naknade, ovisno o prihodovnom razredu u kojem se građanin osiguranik nalazi.

U teoriji, HZZO pokriva troškove zdravstvenih rizika u razini od 80% u okviru „košarice usluga“ obuhvaćene obveznim zdravstvenim osiguranjem, a koja podrazumijeva pravo na primarnu zdravstvenu zaštitu, specijalističko – konzilijarnu zdravstvenu zaštitu, bolničku zdravstvenu zaštitu, uporabu lijekova koji su na listi HZZO-a, korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvu, stomatološko-protetsku pomoć i nadomjeske te ortopedska i druga pomagala.  Ostatak troška usluga (20%) dužan je platiti sam osiguranik, a ta svota koju snosi sam osiguranik ne smije prijeći više od 2000 kuna po bolničkom računu. (Postoje naznake da će ta svota rasti.)

Osnovno zdravstveno osiguranje je obavezno (Zakon o osnovnom zdravstvenom osiguranju, 2013), a standardni paket zdravstvenih usluga sastoji se od prava na zdravstvenu zaštitu bez suplaćanja osiguranika ili uz suplaćanje u rasponu 15-80% vrijednosti zdravstvene usluge; pravo na novčanu naknadu za bolovanje u iznosu od 70% osnovice za naknadu i za troškove prijevoza; pravo za slučaj nesreće na poslu i pojave profesionalne bolesti. U odnosu na raniji Zakon iz 1993. godine prava iz obveznog osiguranja znatno su umanjena.

U okviru zdravstvene zaštite iz osnovnog zdravstvenog osiguranja više se tako ne osigurava plaćanje troškova za eksperimentalno liječenje, medicinski proizvodi, pomagala i lijekovi u fazi kliničkog ispitivanja, zahvate estetske rekonstruktivne kirurgije (osim: rekonstrukcije kongenitalnih malformacija, rekonstrucije dojke nakon mastektomije te estetsku rekonstrukciju nakon teških ozljeda), kirurško liječenje pretilosti, liječenje dobrovoljno stečenog steriliteta, liječenje medicinskih komplikacija nastalih korištenjem zdravstvene zaštite izvan osnovnog osiguranja, specifičnu zdravstvenu zaštitu radnika koja se ostvaruje temeljem ugovora radnika s poslodavcem koji u svom sastavu ima med. rada ili ugovor sa specijalistom medicine rada u privatnoj praksi.

Na papiru, hrvatsko zdravstvo možda zvuči dobro. No u praksi, liste čekanja za pretrage poput ultrazvuka nerijetko znače čekanje duže od godine dana, priče ljudi koji su morali protiv birokracije kako bi se izborili i za ono malo prava što imaju zvuče poput Kafkinog “Procesa” (priča 1, priča 2, priča 3, priča 4). Kako je u drugim zemljama?

Baza podataka o zdravlju OECD-a nudi najobuhvatniji izvor usporedive statistike o zdravstvenim i zdravstvenim sustavima u zemljama OECD-a te je bitan alat za provođenje usporednih analiza i zaključivanje na temelju usporedbi različitih zdravstvenih sustava. Podaci za 2017. godinu objavljeni su nedavno, 28. lipnja. Prema svim parametrima, najbolje zdravstvene sustave na svijetu imaju Australija, Austrija, Belgija i Kanada.

Australija
Kakvo je australsko zdravstvo? Univerzalni sustav zdravstvene zaštite Australije zove se Medicare te subvencionira većinu medicinskih troškova u Australiji za australske državljane i stalne stanovnike. Australci koji zarađuju preko određenog dohotka za zdravstvo od plaće izdvajaju 2%. Usporedbe radi, zaposleni Hrvati za zdravstvo izdvajaju 15%.

Austrija
Austrijanci za zdravstvo izdvajaju 11% BDP-a, što je više od europskog prosjeka (7,8%). Tako Austrija za zdravstvo izdvaja oko 4.000 eura po stanovniku. (Naši susjedi Slovenci izdvajaju oko 1500 eura, a mi po stanovniku trošimo tek 750 eura. U Hrvatskoj raste BDP, no ne i izdvajanja za zdravstvo.)

Belgija
Iako svaki Belgijanac ima pravo na zdravstveno, neplaćanje doprinosa ili beskućništvo “rupe” su u sustavu zbog kojih neki ljudi ipak nisu osigurani. Belgijancima se od bruto plaće oko 13% uzima za zdravstvo (povrh čega poslodavac još plaća 15-22%). Plaćanje se strogo nadgleda kako radnici ne bi ostali zakinuti za svoja prava. Doprinosi za samozaposlene iznose 20-22%.

Kanada
Kanadska Vlada osigurava kvalitetu njege kroz federalne standarde. Za razliku od hrvatske birokratske hobotnice, administativna strana kanadskog zdravstvenog sustava vrlo je jednostavna. Za razliku od prethodno navedenih sustava, privatni zdravstveni izdaci čine 30% financiranja zdravstvene zaštite u Kanadi. Zakon o zdravstvenom osiguranju Kanade ne obuhvaća lijekove na recept, kućnu njegu, dugotrajnu njegu ili stomatološku njegu pa se većina Kanađana oslanja na privatno osiguranje svojih poslodavaca. Kanada je tako, s izuzetkom pokrajine Quebec, jedna od rijetkih zemalja s univerzalnim zdravstvenim sustavom koji ne obuhvaća lijekova na recept. Neke pokrajine ipak pokrivaju trošak lijekova za starije i ljude slabijeg imovinskog stanja. Kanađani naglasak stavljaju na preventivnu skrb i rano otkrivanje bolesti. Kanada na zdravstvo troši 11.5% BDP-a.  Izdvajanja za zdravstvo ne moraju znači biti najveća da bi sustav bio najbolji, efikasnost sustava znači više od novca uloženog u njega – za razliku od Njemačke u kojoj na 1000 stanovnika dolazi 8 kreveta, u Kanadi je taj broj samo 2.

Foto: Pixabay

 

Francuska
Ljestvica Svjetske zdravstvene organizacije iz 2010. godine razlikuje se od ljestvice OECD-a te na prvo mjesto stavlja francusko zdravstvo. Francuski problemi podsjećaju poprilično na hrvatske: sve starije stanovništvo i velik broj nezaposlenih osoba predstavlja problem za održivost sustava. Kao i u Hrvatskoj, zdravstvo se financira iz dohotka, no reformom iz 1998. godine umjesto dotadašnjih  6.8% bruto plaće i zaposlenika i još 12,8% na teret poslodavca, država oporezuje i kapitalnu dobit, a porezi od igara na sreću također su preusmjereni u zdravstvo. Danas radnici izdvajaju samo 0.75% svog bruto dohotka. 
Važan element francuskog zdravstvenog sustava je solidarnost: što bolesnija osoba, to manje plaća. To znači da osobama s ozbiljnim ili kroničnim bolestima sustav osiguranja pokriva sve troškove. Za stvari koje obvezni zdravstveni sustav ne pokriva, postoji velik broj privatnih planova osiguranja, a tržište tih programa vrlo je konkurentno. Privatno osiguranje često subvencionira poslodavac, što znači da su premije skromne. Oko 85% Francuza koristi takvo privatno osiguranje, subvencionirano od strane poslodavca.
Liste čekanja postoje i u Francuskoj. Najčešće se radi o specijalističkim pregledima poput MR-a (zbog manjeg broja aparata) ili primjerice zbog neravnomjerne raspoređenosti specijalista na nekom području. Više od polovice pacijenata čeka na pregled ili pretragu manje od mjesec dana (duže nego u Australiji, primjerice), manje od 30% na pregled ili pretragu čeka dva mjeseca. Duže od četiri mjeseca na pregled čeka 7% pacijenata, što je na razini Švedske ili Nizozemske. Kao i u Hrvatskoj, pacijente specijalistima upućuje liječnik opće prakse.

Bez obzira na to gledamo li podatke i kriterije OECD-a ili WHO-a, zemljama na vrhu zajedničko je da je osnovnim osiguranjem obuhvaćeno više te da pacijenti privatno izdvajaju manje novca za zdravstveno osiguranje (u SAD-u primjerice, “slavnom” po lošem zdravstvenom sustavu, taj je omjer podjednak) te da je broj neosiguranih osoba vrlo malen (ili takve osobe uopće ne postoje – Kanada). WHO ističe da dobar zdravstveni sustav pruža kvalitetnu uslugu svim ljudima, kada i gdje im je potrebna. Odlikuje ga snažan mehanizam financiranja, dobra i adekvatno plaćena radna snaga, dobro održavani objekti i logistika za isporuku kvalitetnih lijekova i novih tehnologija. Dakle sve ono što Hrvatska želi, ali nikako ne uspijeva biti.

 

I.Š.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Izvori:

HZZO
WHO
OECD
Health care in Canada
Health care in Australia
Health care in Austria
Health care in Belgium
Health care in France

 

.

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close