TEKST

IN MEMORIAM: Domenico Losurdo (1941.-2018.)

 

Domenico Losurdo (1941. – 2018.), talijanski filozof i povjesničar marksističke provenijencije, umro je ove godine 28. lipnja u 77. godini života. Losurdo je bio profesor filozofije na Univerzitetu u Urbinu gdje je i doktorirao šezdesetih godina, a bio je neko vrijeme i dekan Fakulteta edukacije na istom Univerzitetu početkom ovog stoljeća. Bio je izuzetno angažiran u akademskom radu te istovremeno involviran u politička gibanja na talijanskoj političkoj sceni. Najpoznatiji je po bavljenju teorijskim osnovama historijskog revizionizma, kritici liberalizma i koncepta totalitarizma. Na našem govornom području odnedavno je dostupna i njegova knjiga  Historijski revizionizam: Problemi i mitovi u izdanju Prosvjete koju su s talijanskog preveli pok. Jasna Tkalec i Luka Bogdanić.

Foto: Wikipedia

Razmatrajući tako Losurdovu intelektualnu ostavštinu, u samom središtu nalazi se analiza fenomena historijskog revizionizma, s čime je povezana i kritika liberalizma i kritika koncepta totalitarizma. U tom smislu, historijski revizionizam nije razdvojen od svoje liberalne teorijske sastavnice, nije sveden na puki negacionizam te uključuje i kritiku pojma totalitarizma koji se ustaljeno koristi u historijsko-revizionističke svrhe. Veličina Losurdova rada ističe se ponajviše u uspješnom teorijskim povezivanju ovih fenomena, koncepata i političkih ideologija. Stoga se uz spomenutu knjigu još izuzetno ističu i Liberalism: A Counter-History te članak „Towards a Critique of the Category of Totalitarianism“. S obzirom na to da je snažno stajao na pozicijama afirmacije moderniteta, dio njegova opusa bio je posvećen Kantu i Hegelu kao najvećim misliocima moderne, ali i kritičarima moderne poput Nietzschea i Heideggera (Hegel and the Freedom of Moderns, Heidegger and the Ideology of War, Nietzsche, il ribelle aristocratico). Od ostalih djela valja još posebno istaknuti Class Struggle: A Political and Philosophical History, Antonio Gramsci: From Liberalism to Critical Communism, Democracy or Bonapartism i dr.

Na Losurda su snažno utjecale ljevičarske šezdesete obilježene maoističkim utjecajem na radikalnu ljevicu te uspon zapadnog marksizma koji kasnije kritizira zbog njegove sve slabije povezanosti s materijalnom bazom i stvarnim historijskim procesima. Bio je od ranih osamdesetih godina član Komunističke partije Italije (PCI), a nakon njezina raspada ranih devedesetih priključio se i njezinim derivatima koji su pokušali (ali samo pokušali) revitalizirati slavnu prošlost (poput Rifondazione Comunista (PRC)).[1] Stojeći na braniku nasljeđa političke moderne nije bio sklon novotarijama na zapadnoj ljevici, pa se nerijetko mogao steći dojam da je apologet tadašnje politike Sovjetskog Saveza i Maove Kine. Bez obzira na to, njegova predanost u demontaži hladnoratovskih mitova zauzima svakako veće i značajnije mjesto nego eventualni prigovori koji bi se mogli iznijeti uslijed specifičnog i nezavidnog stanja u kojemu su djelovali dosljedni ljevičari u akademiji.[2]

A najvažnija demontaža hladnoratovske mitologije ogleda se u raskrinkavanju koncepta totalitarizma koji je u hladnoratovskom periodu poprimio vulgarno značenje kojim se smještaju na istu ravan fašistički režimi i SSSR. Konkretno i najčešće, Hitlerov Treći Rajh i Staljinov SSSR, no nerijetko se to proširuje na fašističke i komunističke režime općenito.[3] Najveći doprinos takvom shvaćanju totalitarizma doprinijela je Hannah Arendt sa svojim Izvorima totalitarizma[4], ali tu ogromnu ulogu imaju i eksplicitno proamerički autori poput Carla J. Friedricha i Zbigniewa Brzezinskog[5]. Nasuprot tome, Losurdo stavlja naglasak na polisemiju tog koncepta te njegovu nimalo jednostavnu i jednostranu genezu, dok same korijene pojma pronalazi već u kršćanskoj teologiji. Kritika pojma totalitarizma kao apstraktno-shematskog ideološkog označitelja u hladnoratovskom duhu vodi nas do kritike historijskog revizionizma i raskrinkavanja njegovih teorijskih osnova. Posebno značajan uvjet za to je porast revizionističke historiografije u zapadnoeuropskim zemljama, Historikerstreit u Njemačkoj te trijumf neoliberalizma. Središnje figure historijskog revizionizma tako su Ernst Nolte i François Furet koji su naglasili postojanje rušilačkog kontinuiteta od Francuske do Oktobarske revolucije te shvaćanje nacističkih koncentracijskih logora kao odgovora na sovjetske gulage i već postojeći „klasni genocid“.[6] Time se, tvrdi Losurdo, nastoji likvidirati revolucionarna tradicija koja doista postoji na tom historijskom potezu, računajući i sve popratne događaje između (npr. ustanak robova na Haitiju, abolicionizam u SAD-u te mnoge druge antikolonijalne borbe). Nasuprot „rušilaštvu“ od 1789. do 1917. godine stoje liberalne, odnosno liberalno-konzervativne revolucije u anglosaksonskim zemljama, napose Američka revolucija koja je navodno na mnogo mirniji i skladniji način razvila moderne političke institucije te utvrdila stabilne društvene odnose (otuda stalno evociranje Burkea i Tocquevillea kao velikih kritičara Francuske revolucije i masovne demokracije). Kasna Hannah Arendt stoji na istim premisama kao i ove perjanice historijskog revizionizma, na što Losurdo revno ukazuje. I dok historijski revizionisti na optuženičku klupu stavljaju jakobinstvo i boljševizam, Losurdo to čini s nasljeđem kolonijalne imperijalističke politike zapadnih zemalja – upravo u tome vidi same korijene nacifašizma, ukazujući na Hitlerovu fasciniranost britanskim imperijem te nastankom nacizma kao potrebom za imperijalnim proširenjem na Istok – tamo gdje su „barbari“, što je terminologija u duhu tzv. naturalističke despecifikacije više puta potvrđene u retorici kolonijalista.

Tu dolazimo do kritike liberalizma. Losurdovo viđenje liberalizma uvelike se razlikuje od mainstream shvaćanja koja na liberalizam gledaju kao na ideologiju ljudskih prava i individualnih sloboda (tzv. „hagiografija liberalizma“). Nasuprot tome (zato „protupovijest“), Losurdo naglašava krajnje reakcionarne, rasističke temelje liberalne ideologije i prakse koja se sastojala u segregaciji, rasizmu, ropstvu i genocidu.[7] Ukazujući na reakcionarnu narav (klasičnog) liberalizma, Losurdo zapravo objašnjava koja se ideologija prešućuje kada se govori o velikim stradanjima 20. stoljeća – upravo ona ideologija koja je služila kao opravdanje kolonijalnih avantura zapadnoeuropskih zemalja i ropstva na jugu SAD-a. To je dio koji izmiče historijskim revizionistima, pa je, stoga, „protupovijest“ liberalizma neodvojiva od razumijevanja historijskog revizionizma, ali i nacifašizma čija se povijest njime falsificira. To sačinjava puni krug Losurdova istraživačkog pothvata koji ostavlja najdublji trag u historiografiji i političkoj teoriji. Zato Losurdo treba biti neizostavna literatura za svakoga tko se želi kritički baviti poviješću i političkom teorijom.

A danas je Losurdo potrebniji nego ikada. Razina obrazovanosti i uopće javni diskurs u pogledu „kontroverznih“ povijesnih tema  na vrlo su niskom nivou – kroz obrazovanje i medije olako se plasiraju teze o „dvama totalitarizmima“, o „nasljeđu totalitarizma“, o „zabrani totalitarnog znakovlja“ i slično. To ponavljaju i političari i znanstvenici i raznorazni komentatori svih fela. Ne bi se bilo teško okladiti u to da velika većina njih (ako ne i svi) ne znaju zapravo reći ni dvije-tri rečenice o genezi pojma totalitarizma, o transformacijama njegove primjene te o njegovoj ulozi u danim kontekstima. Isto je tako i s historijsko-revizionističkim tendencijama koje su za neke desne grupacije glavni dio političkog programa – je li se moguće s tim tendencijama obračunati samo na razini ispravljanja činjenica i optuživanja protivnika za fašizam? Ili bi trebalo obratiti pažnju i na pozadinu historijsko-revizionističkog diskursa koju je Losurdo tako minuciozno objasnio? Konačno, tu je i liberalizam, zapravo liberalna ideologija u svoj svojoj širini, kao opće mjesto često prividno antirevizionističkog diskursa i lažnoga progresa. Sama ta činjenica koje konotacije danas poprima liberalizam svjedoči upravo o pobjedi revizionističkih snaga nad socijalizmom i postojećoj likvidaciji revolucionarne tradicije – upravo ono o čemu je Losurdo pisao.

Karlo Jurak

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Bilješke:

[1] Nakon burne prošlosti za Komunističku partiju Italije šezdesetih i sedamdesetih godina koja je uključivala operaistički pokret i „vruću jesen“, ali i „historijski kompromis“ s demokršćanima, dolazi do nevjerojatnog pada i propasti te partije od čega se talijanska ljevica nije još uvijek oporavila, a ne postoje ni naznake da hoće.

[2] Losurdova kritika „zapadnog marksizma“ svodi se dijelom na poznate teze Perryja Andersona o raskolu između teorije i prakse te na kritike „zapadnih marksista“ poput Adorna, ali i onih novije generacije i eklektičnijeg karaktera poput Foucaulta. Više o tome vidi u zadnjem podnaslovu teksta na Jacobinu: https://jacobinmag.com/2018/07/domenico-losurdo-italian-marxism-counter-history.

[3] Pojednostavljeno, ali i najtočnije – svaki govor o „dvama totalitarizmima“ može se svesti na to.

[4] Treba ipak naglasiti razliku između Arendtine prve verzije Izvora totalitarizma s kraja četrdesetih te dopunjenog izdanja s kraja šezdesetih godina. U dopunjenom izdanju jasno je naglašeno revizionističko izjednačavanje nacizma i boljševizma, dok je u prvom izdanju veći naglasak na imperijalističkim korijenima nacizma i antisemitizma, što je i Losurdova teza.

[5] Dovoljno je reći da je Brzezinski bio i član kabineta predsjednikâ SAD-a Lyndona B. Johnsona i Jimmyja Cartera te da se zalagao za Vijetnamski rat i američku intervenciju u Afganistanu krajem sedamdesetih godina.

[6] Naročito se ističu djela Françoisa Fureta O Francuskoj revoluciji te Ernsta Noltea Fašizam u svojoj epohi.

[7] Od teoretičara najviše se u vidu ima Lockea, Burkea i Tocquevillea, te njihovi stavovi o ropstvu, Indijancima, „barbarima“ i rasnoj segregaciji; a na djelu je to viđeno kroz kolonijalne prakse i robovlasnički odnos na jugu SAD-a.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close