TEKST

IN MEMORIAM: Domenico Losurdo (1941.-2018.)

 

Domenico Losurdo (1941. – 2018.), talijanski filozof i povjesničar marksističke provenijencije, umro je ove godine 28. lipnja u 77. godini života. Losurdo je bio profesor filozofije na Univerzitetu u Urbinu gdje je i doktorirao šezdesetih godina, a bio je neko vrijeme i dekan Fakulteta edukacije na istom Univerzitetu početkom ovog stoljeća. Bio je izuzetno angažiran u akademskom radu te istovremeno involviran u politička gibanja na talijanskoj političkoj sceni. Najpoznatiji je po bavljenju teorijskim osnovama historijskog revizionizma, kritici liberalizma i koncepta totalitarizma. Na našem govornom području odnedavno je dostupna i njegova knjiga  Historijski revizionizam: Problemi i mitovi u izdanju Prosvjete koju su s talijanskog preveli pok. Jasna Tkalec i Luka Bogdanić.

Razmatrajući tako Losurdovu intelektualnu ostavštinu, u samom središtu nalazi se analiza fenomena historijskog revizionizma, s čime je povezana i kritika liberalizma i kritika koncepta totalitarizma. U tom smislu, historijski revizionizam nije razdvojen od svoje liberalne teorijske sastavnice, nije sveden na puki negacionizam te uključuje i kritiku pojma totalitarizma koji se ustaljeno koristi u historijsko-revizionističke svrhe. Veličina Losurdova rada ističe se ponajviše u uspješnom teorijskim povezivanju ovih fenomena, koncepata i političkih ideologija. Stoga se uz spomenutu knjigu još izuzetno ističu i Liberalism: A Counter-History te članak „Towards a Critique of the Category of Totalitarianism“. S obzirom na to da je snažno stajao na pozicijama afirmacije moderniteta, dio njegova opusa bio je posvećen Kantu i Hegelu kao najvećim misliocima moderne, ali i kritičarima moderne poput Nietzschea i Heideggera (Hegel and the Freedom of Moderns, Heidegger and the Ideology of War, Nietzsche, il ribelle aristocratico). Od ostalih djela valja još posebno istaknuti Class Struggle: A Political and Philosophical History, Antonio Gramsci: From Liberalism to Critical Communism, Democracy or Bonapartism i dr.

Na Losurda su snažno utjecale ljevičarske šezdesete obilježene maoističkim utjecajem na radikalnu ljevicu te uspon zapadnog marksizma koji kasnije kritizira zbog njegove sve slabije povezanosti s materijalnom bazom i stvarnim historijskim procesima. Bio je od ranih osamdesetih godina član Komunističke partije Italije (PCI), a nakon njezina raspada ranih devedesetih priključio se i njezinim derivatima koji su pokušali (ali samo pokušali) revitalizirati slavnu prošlost (poput Rifondazione Comunista (PRC)).[1] Stojeći na braniku nasljeđa političke moderne nije bio sklon novotarijama na zapadnoj ljevici, pa se nerijetko mogao steći dojam da je apologet tadašnje politike Sovjetskog Saveza i Maove Kine. Bez obzira na to, njegova predanost u demontaži hladnoratovskih mitova zauzima svakako veće i značajnije mjesto nego eventualni prigovori koji bi se mogli iznijeti uslijed specifičnog i nezavidnog stanja u kojemu su djelovali dosljedni ljevičari u akademiji.[2]

A najvažnija demontaža hladnoratovske mitologije ogleda se u raskrinkavanju koncepta totalitarizma koji je u hladnoratovskom periodu poprimio vulgarno značenje kojim se smještaju na istu ravan fašistički režimi i SSSR. Konkretno i najčešće, Hitlerov Treći Rajh i Staljinov SSSR, no nerijetko se to proširuje na fašističke i komunističke režime općenito.[3] Najveći doprinos takvom shvaćanju totalitarizma doprinijela je Hannah Arendt sa svojim Izvorima totalitarizma[4], ali tu ogromnu ulogu imaju i eksplicitno proamerički autori poput Carla J. Friedricha i Zbigniewa Brzezinskog[5]. Nasuprot tome, Losurdo stavlja naglasak na polisemiju tog koncepta te njegovu nimalo jednostavnu i jednostranu genezu, dok same korijene pojma pronalazi već u kršćanskoj teologiji. Kritika pojma totalitarizma kao apstraktno-shematskog ideološkog označitelja u hladnoratovskom duhu vodi nas do kritike historijskog revizionizma i raskrinkavanja njegovih teorijskih osnova. Posebno značajan uvjet za to je porast revizionističke historiografije u zapadnoeuropskim zemljama, Historikerstreit u Njemačkoj te trijumf neoliberalizma. Središnje figure historijskog revizionizma tako su Ernst Nolte i François Furet koji su naglasili postojanje rušilačkog kontinuiteta od Francuske do Oktobarske revolucije te shvaćanje nacističkih koncentracijskih logora kao odgovora na sovjetske gulage i već postojeći „klasni genocid“.[6] Time se, tvrdi Losurdo, nastoji likvidirati revolucionarna tradicija koja doista postoji na tom historijskom potezu, računajući i sve popratne događaje između (npr. ustanak robova na Haitiju, abolicionizam u SAD-u te mnoge druge antikolonijalne borbe). Nasuprot „rušilaštvu“ od 1789. do 1917. godine stoje liberalne, odnosno liberalno-konzervativne revolucije u anglosaksonskim zemljama, napose Američka revolucija koja je navodno na mnogo mirniji i skladniji način razvila moderne političke institucije te utvrdila stabilne društvene odnose (otuda stalno evociranje Burkea i Tocquevillea kao velikih kritičara Francuske revolucije i masovne demokracije). Kasna Hannah Arendt stoji na istim premisama kao i ove perjanice historijskog revizionizma, na što Losurdo revno ukazuje. I dok historijski revizionisti na optuženičku klupu stavljaju jakobinstvo i boljševizam, Losurdo to čini s nasljeđem kolonijalne imperijalističke politike zapadnih zemalja – upravo u tome vidi same korijene nacifašizma, ukazujući na Hitlerovu fasciniranost britanskim imperijem te nastankom nacizma kao potrebom za imperijalnim proširenjem na Istok – tamo gdje su „barbari“, što je terminologija u duhu tzv. naturalističke despecifikacije više puta potvrđene u retorici kolonijalista.

Tu dolazimo do kritike liberalizma. Losurdovo viđenje liberalizma uvelike se razlikuje od mainstream shvaćanja koja na liberalizam gledaju kao na ideologiju ljudskih prava i individualnih sloboda (tzv. „hagiografija liberalizma“). Nasuprot tome (zato „protupovijest“), Losurdo naglašava krajnje reakcionarne, rasističke temelje liberalne ideologije i prakse koja se sastojala u segregaciji, rasizmu, ropstvu i genocidu.[7] Ukazujući na reakcionarnu narav (klasičnog) liberalizma, Losurdo zapravo objašnjava koja se ideologija prešućuje kada se govori o velikim stradanjima 20. stoljeća – upravo ona ideologija koja je služila kao opravdanje kolonijalnih avantura zapadnoeuropskih zemalja i ropstva na jugu SAD-a. To je dio koji izmiče historijskim revizionistima, pa je, stoga, „protupovijest“ liberalizma neodvojiva od razumijevanja historijskog revizionizma, ali i nacifašizma čija se povijest njime falsificira. To sačinjava puni krug Losurdova istraživačkog pothvata koji ostavlja najdublji trag u historiografiji i političkoj teoriji. Zato Losurdo treba biti neizostavna literatura za svakoga tko se želi kritički baviti poviješću i političkom teorijom.

A danas je Losurdo potrebniji nego ikada. Razina obrazovanosti i uopće javni diskurs u pogledu „kontroverznih“ povijesnih tema  na vrlo su niskom nivou – kroz obrazovanje i medije olako se plasiraju teze o „dvama totalitarizmima“, o „nasljeđu totalitarizma“, o „zabrani totalitarnog znakovlja“ i slično. To ponavljaju i političari i znanstvenici i raznorazni komentatori svih fela. Ne bi se bilo teško okladiti u to da velika većina njih (ako ne i svi) ne znaju zapravo reći ni dvije-tri rečenice o genezi pojma totalitarizma, o transformacijama njegove primjene te o njegovoj ulozi u danim kontekstima. Isto je tako i s historijsko-revizionističkim tendencijama koje su za neke desne grupacije glavni dio političkog programa – je li se moguće s tim tendencijama obračunati samo na razini ispravljanja činjenica i optuživanja protivnika za fašizam? Ili bi trebalo obratiti pažnju i na pozadinu historijsko-revizionističkog diskursa koju je Losurdo tako minuciozno objasnio? Konačno, tu je i liberalizam, zapravo liberalna ideologija u svoj svojoj širini, kao opće mjesto često prividno antirevizionističkog diskursa i lažnoga progresa. Sama ta činjenica koje konotacije danas poprima liberalizam svjedoči upravo o pobjedi revizionističkih snaga nad socijalizmom i postojećoj likvidaciji revolucionarne tradicije – upravo ono o čemu je Losurdo pisao.

Karlo Jurak

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Bilješke:

[1] Nakon burne prošlosti za Komunističku partiju Italije šezdesetih i sedamdesetih godina koja je uključivala operaistički pokret i „vruću jesen“, ali i „historijski kompromis“ s demokršćanima, dolazi do nevjerojatnog pada i propasti te partije od čega se talijanska ljevica nije još uvijek oporavila, a ne postoje ni naznake da hoće.

[2] Losurdova kritika „zapadnog marksizma“ svodi se dijelom na poznate teze Perryja Andersona o raskolu između teorije i prakse te na kritike „zapadnih marksista“ poput Adorna, ali i onih novije generacije i eklektičnijeg karaktera poput Foucaulta. Više o tome vidi u zadnjem podnaslovu teksta na Jacobinu: https://jacobinmag.com/2018/07/domenico-losurdo-italian-marxism-counter-history.

[3] Pojednostavljeno, ali i najtočnije – svaki govor o „dvama totalitarizmima“ može se svesti na to.

[4] Treba ipak naglasiti razliku između Arendtine prve verzije Izvora totalitarizma s kraja četrdesetih te dopunjenog izdanja s kraja šezdesetih godina. U dopunjenom izdanju jasno je naglašeno revizionističko izjednačavanje nacizma i boljševizma, dok je u prvom izdanju veći naglasak na imperijalističkim korijenima nacizma i antisemitizma, što je i Losurdova teza.

[5] Dovoljno je reći da je Brzezinski bio i član kabineta predsjednikâ SAD-a Lyndona B. Johnsona i Jimmyja Cartera te da se zalagao za Vijetnamski rat i američku intervenciju u Afganistanu krajem sedamdesetih godina.

[6] Naročito se ističu djela Françoisa Fureta O Francuskoj revoluciji te Ernsta Noltea Fašizam u svojoj epohi.

[7] Od teoretičara najviše se u vidu ima Lockea, Burkea i Tocquevillea, te njihovi stavovi o ropstvu, Indijancima, „barbarima“ i rasnoj segregaciji; a na djelu je to viđeno kroz kolonijalne prakse i robovlasnički odnos na jugu SAD-a.