TEKST

Nova balkanska ruta

 

Uzduž nove izbjegličke rute kroz jugoistočnu Europu migranti su žrtve nasilja i nemara, dok EU okreće glavu.

Unutrašnjost izbjegličkog „smještajnog centra“ u Bihaću.
Federico Annibale

 

 

Bosna i Hercegovina, državica na Balkanu, jedna je od najsiromašnijih u Europi, a od veljače se suočava s nezapamćenim izbjegličkim valom. Takozvana balkanska ruta, kojom se migranti pristigli iz Turske i Grčke pokušavaju domoći zapadne Europe, ima novi smjer. Prethodno je prolazila Bugarskom ili Makedonijom, a potom Srbijom i Mađarskom, u smjeru Njemačke ili Austrije, ovisno o tome kojoj su se zemlji migranti nadali.

No Mađarska je pod nacionalističkom vladom Viktora Orbana uspjela zaključati granice zahvaljujući strogom nadzoru i policijskom nasilju prema migrantima. Stoga se ruta preusmjerila prema jugu, preko Albanije, Crne Gore i Bosne, gdje se sada skupljaju tisuće migranata.

Zajedno s Massimom Venezianijem s talijanske TV kuće Rai 3 proputovao sam novom balkanskom rutom sve od Janjine na sjeveru Grčke do Velike Kladuše, najsjevernijeg bosanskog naselja u blizini granice s Hrvatskom. Janjina je najveći i glavni grad sjeverozapadne grčke periferije Epir. Od albanske granice udaljena je samo sat vremena vožnje, stoga svi migranti koji žele napustiti Grčku preko Balkana svoje putovanje započinju upravo ovdje.

Zbog Uredbe Dublin III, koja ih obvezuje da predaju zahtjev za azil u prvoj članici EU-a u kojoj su registrirani, migranti izbjegavaju to učiniti u Grčkoj jer ih to sprječava da potraže azil u kojoj drugoj članici EU-a. Stoga oni životare na ulicama i po napuštenim zgradama Janjine.

“Vidite li onu ruševnu zgradu? To je nekad bio noćni klub. Sad je to naša kuća”, objašnjava mi kurdski migrant, tridesetogodišnji Bêcan. S još tri druga sunarodnjaka odvažio se na put prema Njemačkoj. Ulazimo u nekadašnji noćni klub. Dva čovjeka spavaju na tlu, na bivšem plesnom podiju, čiji dijelovi sada služe kao površine na kojima spavaju brojni migranti na putu za Albaniju. “Noću ovdje vrvi od štakora, a ponekad dolazi policija kako bi nas probudila ili natjerala da se premjestimo. Mi ne znamo kamo bismo pa se vraćamo ovamo”, objašnjava Bečan.

Odmah iza kluba nalazi se napušteno imanje, koje sada također služi kao sklonište. Bečan nam napominje da tamo nije sigurno, stoga se odlučujemo vratiti. Dolazimo do velikog polja pokraj autobusne postaje. Četvero ljudi spava u visokoj travi, na samo nekoliko metara od žara ugašene vatre koji još tinja. “Prošle je noći policija uništila njihove šatore. A oni su se kasnije, naravno, vratili ovamo. Ne znaju kamo bi drugdje otišli. Uskoro ćemo svi doći do granice i prijeći u Albaniju”, dodaje mladi Kurd.

Van iz Turske

Broj migranata koji pristižu u Grčku značajno se smanjio nakon sklapanja sporazuma Turske i EU-a u ožujku 2016. Tim je sporazumom EU Turskoj obećao 6 milijardi eura financijske pomoći kako bi se spriječio dolazak migranata u Grčku preko mora i njihov ulazak u zapadnu Europu. Prema podacima UNHCR-a, 2015. godine more je prešlo 856 000 migranta; 2016. taj je broj pao na 173 450, a 2017. na 29 718. Čini se da će se trend opadanja nastaviti i ove godine.

No tisuće ljudi i dalje prelazi tursku granicu: najbrojniji su Sirijci, Afganistanci, Pakistanci, migranti iz sjeverne Afrike, Iračani. Službene brojke ne obuhvaćaju sve migrante koji dođu do Grčke jer se oni zbog Uredbe Dublin III izbjegavaju registrirati. Svi se oni uskoro nađu na balkanskoj ruti.

Prije nego što prijeđemo albansku granicu na prijelazu Kakavia, zaustavljamo se u Kalpakiju, 27 kilometara od granice. “Svakoga dana vidimo ljude koji hodaju prema granici, čak i obitelji s malom djecom”, kaže nam Katerina, konobarica koja radi u tom malom grčkom mjestu. Policija ne može ništa, a grčke su vlasti i više nego sretne kad ti ljudi napuste zemlju jer time više nisu na teret državi, koja ih mora zbrinuti.

Na graničnom prijelazu razgovaramo s carinikom koji je na pauzi. Kažemo mu da istražujemo ilegalne prijelaze iz Grčke u Albaniju. On nam pokazuje brdašce u blizini granice: “Vidite ono brdo? Tamo kreću različiti putevi, a svi vode u Albaniju”, kaže s podsmijehom. Slijedeći njegov savjet, uskoro dolazimo do puteljka koji vodi uzbrdo prema planinskom grebenu. Odmah je jasno da njime ljudi prolaze svakoga dana, u pokušaju da prijeđu granicu. Pelene, UNHCR-ovi letci, ambalaža od hrane leže razbacani po tlu.

Nakon 20 minuta hoda, GPS nam pokazuje da smo prešli granicu i stigli u Albaniju. Sljedeće što vidimo nagna nas na povratak u Grčku: albanski policajac sprema se uhititi dvojac koji je ilegalno prešao granicu.

Na sastanku s austrijskim kancelarom Sebastianom Kurzom u svibnju 2018. albanski je premijer Edi Rama ustanovio da je broj “ilegalnih” migranata u Albaniji sa 162 u siječnju 2017. skočio na 23 111 u 2018. godini. Ako je u pravu, to je dokaz da je balkanska ruta promijenila smjer.

Kurz se nada da će se ta nova izbjeglička ruta zatvoriti. Njegov je plan spriječiti bilo kakve neregulirane prijelaze granica između balkanskih zemalja. U svom se stilu zakleo da će Europska unija pomoći Albaniji da poboljša kontrolu granica. Cilj je te politike eliminirati sve legalne i ilegalne pristupe Europi, podići još više političke i fizičke zidove oko Europske unije.

Masnica na migrantovoj nozi. Federico Annibale

Kurz je sada kancelar unutar političke koalicije čiji važan dio čini krajnje desna Slobodarska stranka Austrije (FPÖ). Tijekom austrijskih izbora 2017. FPÖ je svoju propagandu temeljio na strahu od „izbjegličke invazije“ i navodnoj “islamizaciji” zemlje.

Tirana, glavni grad Albanije, jedini je prihvatni centar za tražitelje azila u cijeloj zemlji. Migranti u Albaniji koji nemaju regulirani pravni status ne mogu putovati autobusom ni taksijem. Ako ih na pograničnom području otkrije policija, smjesta ih vraća u Grčku, no ako ih pronađu unutar teritorija države, dovode ih u centar u Tirani.

“Ovdje nas je dovela policija”, kaže nam Mohammed pred ulazom u sklonište u glavnome gradu. On je iz Maroka, a na dalek put pošao je avionom iz Istanbula. “Ostali dolaze taksijem iz Kakavije. Vrlo je skupo, no barem dođeš do ovamo, gdje možeš odmoriti prije nego nastaviš prema Crnoj Gori”, objašnjava. Albanija je vrlo korumpirana zemlja; vlasti znaju za šverc taksijima, no dozvoljavaju tu praksu.

Prihvatni centar zatvoren je i za ulaz nam je potrebna dozvola, stoga odlučimo pričekati vani i razgovarati s ljudima koji putuju novom rutom. “Ostat ćemo ovdje još nekoliko dana, a onda nastavljamo prema Crnoj Gori”, kaže nam još jedan štićenik centra za tražitelje azila, Mohammedov prijatelj.

To poslijepodne odlazimo iz Tirane i vozimo se prema mjestu Hani i Hotit, pokraj granice Albanije i Crne Gore. Ovdje je policija itekako pedantna – provjeravaju nam svaku rupu i pretinac u automobilu. Crnogorske vlasti optužuju Albaniju da olako propušta migrante preko granice. No, zbog istih razloga kao i Grčka, Albanija nema motiva baviti se ljudima koje lako može propustiti u susjedne države – za njih je migracija problem koji prebacuju na druge.

Outsourcing humanitarizma

Zahvaljujući sredstvima Europske unije, ove je godine u Crnoj Gori otvoren prvi i jedini prihvatni centar za migrante. EU financira sve zemlje pogođene promjenom rute, a s Crnom Gorom nedavno je potpisan i sporazum o humanitarnoj pomoći vrijedan 3 milijuna eura.

Sljedećeg jutra vozimo se selima u blizini crnogorsko-albanske granice. Stižemo u Tuzi, udaljen od granice s Albanijom nekoliko kilometara, i stajemo u kafić. Stanovnici su ovdje uglavnom etnički Albanci, no za razliku od ostatka zemlje, koja je dominantno kršćanska, ovdje većinu čine muslimani. Nekoliko džamija i njihovi minareti izdižu se nad tradicionalnim crnogorskim kućicama.

Čuli smo glasine o tome da vjerski objekti služe kao skloništa za velik broj migranata, koji su prešli granicu preko planina koje odjeljuju dvije nacije. “Da, i mi smo za to čuli”, kaže nam sredovječan muškarac koji sjedi u kafiću. “Ljudi dolaze preko planina i zatim slijede željezničku prugu koja granicu povezuje s glavnim gradom, Podgoricom.”

Kraj pruge se nalazi praonica automobila, u kojoj radi Dragan iz Tuzija. Pitamo ga što misli o putovanju koje migranti moraju proći da bi došli do Europe. “Mislim da to nije normalno, mislim da to nije u redu. Ljudi ne bi trebali prolaziti to grozno putovanje. Nemam riječi, nemam komentara. Tužan sam”, kaže.

Ispod cestovnog nadvožnjaka odbačene karte za vlak, donje rublje, cipele i prazne boce za vodu pokazuju put kojim prolaze migranti. Podgorica je udaljena samo dva sata hoda, a zatim ljudi taksijem odlaze do prihvatnog centra u Spužu.

Kad smo stigli u Spuž, ugledali smo skupinu od petnaest Pakistanaca koji leže u sjeni stabala, čekajući registraciju odnosno dozvolu da uđu u prihvatni centar. Budući da se Uredba Dublin III ne odnosi na zemlje izvan EU-a, migrantima nije važno hoće li biti registrirani u Crnoj Gori, to ih ne može spriječiti da zatraže azil unutar Europske unije.

Taksi se zaustavlja pred glavnim ulazom i iz njega izlaze tri Marokanca. “Stigli su ravno s granice”, objašnjava Šaid, 23-godišnji Pakistanac koji je sa svojim sunarodnjacima noćas prešao granicu.

Pitamo ga kako je stigao ovamo, da nam ispriča o svojem putovanju. “Put od Grčke do ovamo praktički smo prevalili pješice, osim nekih kratkih dijelova koje smo prešli autobusom ili nas je odvela policija u svojem kombiju. Umorni smo i prljavi. No, ako Bog da, stići ćemo do Italije, do Trsta”, mirno odgovara Šaid. Kao i u Tirani, i ovdje će migranti odmoriti nekoliko dana, a zatim nastavljaju put prema Bosni.

Politika nasilja

Sljedećeg jutra spremni smo za nastavak putovanja prema Bihaću, gradu na sjeverozapadu Bosne. Bihać je od granice s Hrvatskom udaljen tek 10 kilometara, a migranti se ovdje skupljaju zbog jednostavnog razloga: blizu je Slovenija, a ruta prema Trstu čini se jednostavna. No broj migranata koji ostaje u Bihaću svakoga dana raste. Kao članica EU-a, Hrvatska provodi čvrstu strategiju granične kontrole: metode za zatvaranje ove rute obuhvaćaju sve od helikoptera i noćnih dvogleda do policijskih snaga golemih razmjera.

Napuštena škola u predgrađu Bihaća, ispred nogometnog stadiona, sada služi kao “smještajni centar” za stotine migranata. “Ovo je jedina zgrada koju nam je gradonačelnik dodijelio kako bismo se uhvatili u koštac s ovom humanitarnom krizom”, kaže nam Adem, zaposlenik bosanskog Crvenog križa, organizacije koja je službeno odgovorna za zgradu. “Ovu smo intervenciju zbog situacije s migrantima započeli 23. travnja. Migranti su počeli navirati početkom travnja, a kako nisu znali gdje bi spavali, podigli su šatore u središtu grada. Zato je gradonačelnik odlučio ponuditi ovu poluraspadnutu zgradu, koja je ipak bolja od kampiranja na otvorenom, no nije ni blizu pristojna”, otvoren je Adem.

Zgrada nije sigurna – većina prozora nema staklo, a stubišta su bez rukohvata i predstavljaju opasnost od pada.

Napuštena škola u kojoj je smješteno 300 ljudi uz potporu Crvenog križa u Bihaću. Federico Annibale

“Znamo da su ovi uvjeti grozni, ali nemamo alternativu. U početku je ovdje bilo samo četrdesetak ljudi, no sada se njihov broj svakog tjedna povećava za stotinu. Jučer smo za ručkom podijelili 900 obroka, a od prošlog mjeseca ovamo dolazi sve više obitelji, sada je ovdje pedesetoro djece”, nastavlja Adem. Crveni križ boji se da bi taj broj mogao još značajno porasti. Ljeti se izbjeglički val intenzivira zbog povoljnijih vremenskih uvjeta.

Upoznajemo još jednog Kurda koji nas poziva kod sebe na čaj. Ime mu je Javarin i ovdje spava s još pet Kurda iz Iraka. Uskoro se soba napuni drugim Kurdima i s njima razgovaramo o glasinama koje su došle do nas. “Je li istina da su hrvatski policajci prebili migrante koji su prešli granicu?” pitamo ih ozbiljno. “Da, istina je.” U sobi je desetero ljudi i gotovo svatko od njih bio je prebijen ili opljačkan od policajaca ili pak svjedočio policijskom nasilju nad migrantima. Jedan nam migrant pokazuje tablet s oštećenim ekranom: “Kad su me pronašli, ekran su mi razbili kamenom”, kaže.

“Ako pronađu dobar telefon, onda ga zadrže. Ako je jeftin, unište ga ili utor za punjač unište nožem, tako da postane neupotrebljiv. Znaju da telefone upotrebljavamo za lokalizaciju GPS-om, što nam pomaže da pronađemo put kroz šumu”, objašnjava nam Javarin.

Prethodno jutro granična policija prebila je i protjerala iransko-kurdsku obitelj. “Još uvijek imaju masnice.” Zatražili smo da ih upoznamo, na što je Javarin ustao i dozvao ih iz susjedne sobe.

Do nas dolazi sredovječan muškarac, pridržavajući rukama bolna leđa. Sjedao je vrlo polako i pažljivo, uz pomoć žene, koja mu je pokušala umanjiti bol. Njihova su lica tužna i bespomoćna. Nakon nekoliko minuta pridružila im se osmogodišnja kći, hvatajući se za majku.

“Uhvatili su nas na cesti prema Sloveniji. Kad su nas pronašli, odveli su nas u šumu”, objašnjava nam otac, Sivan.

“U šumi, daleko od svijeta, počeli su tući mene i ženu”. Pokazuje nam masnice na tijelu: ramena, rebra, koljena. Ozljede su svježe. Pitamo ga o kćeri, u nadi da je nekako uspjela izbjeći taj prizor. “Sve je vidjela”, odgovara nam majka. “Plakala je, a oni su je polili vodom da prestane.”

Policajci su im zatim oduzeli novac i razbili jedan od mobitela. “Drugi mi je bio skriven u donjem rublju”, objašnjava Sivan. Kad su s njima završili, hrvatski policajci vratili su ih u Bosnu. “Pobjegli smo iz Irana jer smo kao Kurdi bili progonjeni. Naša ljudska prava neprestano su se kršila, a mi smo se nadali da će ih ovdje poštovati. Prevarili smo se.”

Otkrili smo da nasilje koje je doživjela Sivanova obitelj nije izoliran slučaj. U Bihaću smo razgovarali s još barem petnaestak ljudi koji su priznali da su doživjeli nasilje od hrvatske policije. Poput mađarskih vlasti prošle godine, hrvatske se vlasti sada trude suzbiti prelazak preko granice namjernom i proračunatom primjenom nasilja. No takva sistemska okrutnost ljude nikada nije odvratila od racionalnog poriva za migracijom. Upitavši sve u prostoriji namjeravaju li i dalje pokušavati prijeći preko opasne granice, svi su bez oklijevanja odgovorili – da.

Prepušteni na milost i nemilost Europe

Cilj je Europe stegnuti svoje vanjske granice i zaštiti šengenski prostor. On se sastoji od 26 članica EU-a koje su potpisale sporazum o ukidanju graničnih kontrola i uvođenju jedinstvene vize za svoje države. Schengen je svojim građanima osigurao gotovo potpunu slobodu kretanja, no istovremeno je proizveo rigidnije vanjske granice EU-a.

Ilegalna protjerivanja dolaze u paru s kršenjem ljudskih prava – a to obično provode zemlje s kojima graniči EU, kako bi odgovornost bila što dalje od Bruxellesa. Granice predstavljaju rasnu podjelu: otvorene su za slobodno kretanje kapitala i građana Zapada, a zatvorene za stanovnike bivših kolonija ili one koji jednostavno nisu dovoljno bogati da dobiju legalnu vizu.

Ono što je ključno jest da je Hrvatska članica EU-a i da njezini političari sjede u Europskom parlamentu. Europska unija u cjelini je odgovorna za nasilje koje se događa na njezinim vanjskim granicama.

EU je pod opsadom nacionalističkih i rasističkih političkih pokreta. Mjere štednje prebacile su socijalni teret gospodarske krize na najsiromašnije klase Europe, a političari su to razdoblje iskoristili da bi ljude ujedinili protiv migranata. Migranti se predstavljaju kao otklon od modela društva koji Europi nameće sve snažnija desnica, a istovremeno nema snažne internacionalne ljevice koja bi zaustavila zastranjenje u politički rasizam.

Usred svega toga migranti su prepušteni na milost i nemilost političkog slučaja. Bez legalne rute prema Europi, oni su prepušteni Sredozemnom moru ili ruševinama sjeverne Bosne. Ono što im je sad potrebno nije još više volontera ili NGO-ova na granicama, nego političko rješenje. Humanitarnu krizu uzrokuje politička kriza. Sada je vrijeme da se liječe uzroci, a ne simptomi, i da se zaustavi začarani krug nemara koji provodi Europska unija.

Za pomoć u uređivanju zahvaljujem Francie Helen Grahl.

Napisao: Federico Annibale

Poveznica na izvorni članak: Nova balkanska ruta

S engleskog prevela Petra Bušelić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close