TEKST

Konfuzije s antisemitizmom

 

Prije nekoliko mjeseci Pariz je potreslo ubojstvo žene, Židovke, koja je svojedobno preživjela holokaust. Zadobila je više ubodnih rana, sumnja je pala na dva mlađa susjeda od kojih ju je jedan često posjećivao, a židovska zajednica u Parizu konstatirala je kako se „noćna mora Židova nastavlja“, da se povećava broj antisemitskih napada, itd. Kod većine tih napada počinitelj je osoba arapskoga podrijetla, a tako je bilo i u ovom slučaju. Ono što je na široj razini veoma zanimljivo jest to kako se sukob između Izraela i Palestine odražava na međuetničke i međukonfesionalne odnose u zapadnoeuropskim zemljama te kako se, prema tome, formira samo političko polje – naročito čak političko polje na ljevici, a desnica to obilato koristi. 

Foto: Pexels

Prije nekoliko mjeseci Pariz je potreslo ubojstvo žene, Židovke, koja je svojedobno preživjela holokaust. Zadobila je više ubodnih rana, sumnja je pala na dva mlađa susjeda od kojih ju je jedan često posjećivao, a židovska zajednica u Parizu konstatirala je kako se „noćna mora Židova nastavlja“, da se povećava broj antisemitskih napada, itd. Kod većine tih napada počinitelj je osoba arapskoga podrijetla, a tako je bilo i u ovom slučaju.

U isto vrijeme dok se povećavaju opasnosti za Židove u Francuskoj, u Velikoj Britaniji političku scenu potresa navodno koketiranje dijela Laburističke stranke s antisemitizmom, što koriste vladajući torijevci i blerističko krilo laburista za potkopavanje popularnog laburističkog lidera Jeremyja Corbyna.[1] Nije to novost – problemi oko navodnog antisemitizma u Laburističkoj stranci imaju svoju povijest – spomenimo samo primjer radikalno lijevog, velikog zagovornika palestinske neovisnosti Georgea Gallowaya i njegovu Respect party te bivšeg londonskog gradonačelnika iz redova laburista Kena Livingstona. Ono što je na široj razini veoma zanimljivo jest to kako se sukob između Izraela i Palestine odražava na međuetničke i međukonfesionalne odnose u zapadnoeuropskim zemljama te kako se, prema tome, formira samo političko polje – naročito čak političko polje na ljevici, a desnica to obilato koristi. Francuska se ljevica, recimo, raskolila vrlo jasno po tom pitanju, odražavajući tako dublje društvene podjele koje isto nisu novoga datuma.[2]

Foto: Pexels

Osim toga, postoje još neki empirijski podaci koji mogu upućivati na antisemitizam na ljevici, no o tom se problemu ne može govoriti ako ne vidimo što se sve smatra antisemitizmom i koliko je malo potrebno da se dobije ta etiketa. To znači da dolazi do ozbiljnog razilaženja između antisemitizma kao stvarne pojave i antisemitizma kao „psovke“. Drugim riječima, koliko zapravo antisemitizam parazitira kao etiketa akonto stvarne tragedije židovskog naroda poznatije kao holokaust? Mnogi političari vole u razne svrhe, uglavnom manipulatorske, uspoređivati jednu tragediju upravo s tragedijom židovskog naroda (često je to poznato i pod nazivom reductio ad hitlerum), dok u nekim slučajevima to prelazi čak i u čisto ludilo.[3] Tako su antisemitizam i holokaust postali opća referentna mjesta, i time izgubili na svom stvarnom značenju te se nerijetko pretvorili u manipulatorsku alatku za delegitimaciju. Slično tome (ali ne i isto!) stvara se još jedna diskvalifikatorska oznaka, pogonjena problematikom integracije muslimana u nemuslimanskim zemljama – islamofobija. Ta pojava i oznaka nije tek dobila na svom značenju uslijed rasplamsavanja migrantske krize, već prati ponajviše zapadnoeuropska društva desetljećima. Vodeći se pak primjerima iz uvoda ovog teksta, možemo primijetiti dosta sličnosti između antisemitizma i islamofobije (i to ne samo na razini aktivnosti krajnje desnice), ali i prijepore te paradokse koji se razvijaju uzduž toga. Tako, primjerice, laburisti odgovaraju torijevcima da se oni ne brinu za islamofobiju u svojim redovima, a i veći je dio kampanje oko Brexita bio pogonjen upravo širenjem straha od muslimanskih izbjeglica. O drugim zemljama, poput Njemačke, Austrije, Italije i većeg dijela istočnoeuropskih zemalja ne treba ni govoriti, s obzirom na to da je rast krajnje desnih, tzv. populističkih stranaka pogonjen upravo time. No bez obzira na realan problem, islamofobija je isto postala i diskvalifikacijska oznaka, jednako kao i antisemitizam, što je naročito vidljivo na nekim sveučilištima. Drugim riječima, to što je nešto diskvalifikacijska oznaka, ponekad i samo psovka, ne znači da ne postoji realan problem, ali on utoliko gubi na svojoj prepoznatljivosti, ukoliko dolazi do inflacije tog pojma. Na primjeru Trumpa i njegove retorike možemo vidjeti upravo korištenje etničkog sukoba između Židova i Arapa, pri čemu se on jasno svrstava na jednu stranu – židovsku, što je eskaliralo njegovom odlukom o premještanju američke ambasade u Jeruzalem, a što je izazvalo velike proteste Palestinaca. Bez obzira na to, jedan dio medija optužio ga je za antisemitizam, vjerojatno pod utjecajem toga što dio pokreta koji na terenu podržava Trumpa doista i koketira s antisemitizmom. Svejedno, i ovdje se primjećuje ogromna konfuzija.

Foto: Pexels

Kako bilo, s obzirom na to da je Država Izrael (koja je, usput budi rečeno, nedavno proglašena isključivo nacionalnom državom židovskog naroda) veliki saveznik SAD-a (naročito pod predsjednikom Trumpom i njegovom administracijom), ona ima političke moći manipuliranja antisemitizmom, pri čemu je svaku kritiku politike Države Izrael moguće označiti kao antisemitizam, a to se najbolje vidi na britanskom primjeru. Definicija antisemitizma koju su prihvatili torijevci[4] u Donjem domu britanskog parlamenta ukazuje na poroznost granice između antisemitizma i anticionizma, te koliko je to manipulativno i politički potencijalno diskvalificirajuće područje. A što bi onda bila izjava izraelskog premijera Benjamina Netanyahua o Hitleru ako ne antisemitizam? No onda smo tek na pragu ogromnog paradoksa – kako Židov i izraelski nacionalist može biti antisemit? Dežurni neprijatelj svjetske desnice, milijarder George Soros koji je u sukobu s izraelskim premijerom misli da je to moguće, a primjer Mađarske nas doista dovodi na teren da pomislimo kako je to moguće. Ipak, u pozadini toga zapravo je tenzija između internacionalizma i globalizacijskih procesa (to dvoje nije sinonimno) te ponovnog vraćanja veće uloge nacionalnih država. Otkad Židovi imaju svoju nacionalnu državu, više nije moguće u potpunosti izjednačavati židovstvo s internacionalizmom i Židove s apatridima. U desničarskom imaginariju tako jedne Židove (Izraelce) predstavlja nacionalist Netanyahu, a druge Židove predstavlja internacionalni „spletkar“ Soros. Imajući to na umu, antisemitizam nam kao takav, kao pojednostavljena oznaka, prestaje biti zadovoljavajućom i operativnom u svakom pogledu.

I dok doista postoji antisemitizam u brojnim europskim zemljama, dijelom kao posljedica upravo židovsko-palestinskog sukoba, nedvojbeno postoji i iskorištavanje tragedije holokausta  kako bi se svaka kritika Države Izrael poistovjetila s antisemitizmom, makar je stvarni antisemitizam često oprečan toj kritici. Slična je stvar i s islamofobijom – velika je razlika između toga da se konstatira kako u brojnim islamskim zemljama postoje degradirajuća pravila za žene i homoseksualce, u odnosu na političku kampanju koja se temelji na strahu od muslimanskih imigranata. Jednako tako nije islamofobno konstatirati da je francusku Židovku ubio Arapin, dok je, primjerice, politika Države Izrael prvi pravi kandidat za islamofobiju, pri čemu joj uvelike pomažu europski i svjetski desničari svojom retorikom i politikom.   

Bilješke:

[1] U tome posebnu pomoć imaju od strane konzervativnih tabloida kao što su Daily Mail i The Sun, ali i od uglednih liberalno-lijevih kao Guardian. Osim optužbi za antisemitizam, od čega se nedavno Corbyn i ogradio, Corbyna je potresala i optužba da je bio špijun nekadašnje čehoslovačke komunističke obavještajne službe.

[2] U slučaju Francuske, zemlje koja je imala jednu od najpoznatijih antisemitskih afera u prošlosti (Dreyfuss), radi se o podjeli između integralista i komunitarista te etnonacionalista i građanskih nacionalista. Na francuskoj desnici ono što su dugo vremena bili Židovi, sada su muslimani, pa se može činiti da se kurs „lepenovaca“ nešto promijenio, makar suštinski nije.

[3] Recentni je primjer za prvo predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, a za drugo primjer zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića od prošle godine.

[4] Laburisti su pak predložili vlastitu definiciju antisemitizma.

 

Karlo Jurak

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close