TEKST

Crkva u ratu protiv žena

 

Pedeset je godina prošlo otkako je papa Pavao VI. potvrdio tradicionalnu zabranu kontracepcije u svojoj enciklici Humanae Vitae, netom nakon “izuma” pilule. I dok je neposredni rezultat te obnove bila manja kriza unutar Crkve jer su se zabrani suprotstavili brojni vjernici, a ponegdje i svećenstvo, dugoročne posljedice ove zabrane upravo su katastrofalne. I danas je koriste kako bi se opravdala antikontraceptivna politika u zemljama u razvoju, a kao posljedica takve politike tu su milijuni umrlih od AIDS-a. Katolkinje u bogatim zemljama Zapada još možda i imaju izbora, no on je u potpunosti izostao za žene u Africi. Od 100 milijuna neplaniranih trudnoća na svijetu godišnje, većina se dogodi upravo tamo, gdje žene nemaju pristup kontracepciji. Oko 56 milijuna neplaniranih trudnoća završi pobačajem.

Foto: Pixabay

Samo rađanje, ništa uživanje

Ta papina enciklika Ljudskom životu” kontracepciju naziva simptomom sebičnosti u društvu.  Nasuprot “umjetnoj” kontracepciji, koja je smrtni grijeh, stavlja i preporučuje prirodne metode planiranja obitelji, za koje danas (kao uostalom i tada) pouzdano znamo da su – nepouzdane.

No ta razlika, između djelotvorne i neučinkovite kontracepcije, Crkvu uopće ne zanima. Svrha seksa je, konačno, upravo trudnoća. Seks je moralan samo ako se koristi za svoju “prirodnu” svrhu rađanja. Bog je taj koji odlučuje, ne parovi, a pogotovo ne žena. Apsolutna zabrana suvremenih metoda kontracepcije neraskidivo je povezana sa stavovima Crkve o seksu i braku – za Crkvu je “čistoća” oduvijek sveta, a seks je nešto “prljavo”. No kako nije ni realno ni praktično očekivati da ljudi apstiniraju, brak je ovdje svojevrsno kompromisno rješenje. Tako ni seks unutar braka nije slobodan od crkvenih rasprava.

Budući da i egipatski, hebrejski, grčki i rimski tekstovi raspravljaju o metodama kontracepcije, za pretpostaviti je da su prvi kršćani znali za istu i da su je, vjerojatno, prakticirali. Biblija možda potiče ljude da budu plodonosni i množe se, ali ništa u njoj izričito ne zabranjuje kontracepciju. Prvi kršćanski teolozi koji su osudili kontracepciju to nisu učinili na temelju vjerskih spisa, već zbog običaja i društvenih pritisaka – one koji su prakticirali siguran seks smatralo se bludnicima.

Svrha braka je, dakle, potomstvo. Seks u braku možda nije grijeh, ali užitak radi samog užitka svakako jest. Kršćanski teolog August seksualni čin između supružnika, ukoliko par pokušava spriječiti začeće, naziva nemoralnim samozadovoljavanjem. Išao je toliko daleko da je ustvrdio da bračni parovi koji koriste kontracepciju nisu zapravo u braku. Papa Grgur I. Veliki ustvrdio je 590. da supružnici koji miješaju užitak s prokreacijom krše zakon. Prvi crkveni zakon koji brani kontracepciju pojavio se oko 600. godine i predviđa 10 godina pokore/kazne za svaku ŽENU koja je poduzela korake kako bi spriječila začeće, piše Patricia Miller.  

Nakon toga, Crkva stoljećima nije imala što drugo reći o kontracepciji. Do 1400. godine Augustinov stav postao je norma, a vjernici su unatoč tome gotovo sigurno prakticirali kontracepciju. Priručnici za svećenike iz srednjeg vijeka uopće ne spominju kontracepciju kao grijeh. Zatim, 1588. papa Siksto V. (za kojeg se smatra da je hrvatskog porijekla) zauzima najstroži i najkonzervativniji stav prema kontracepciji dotad. Svojom papinskom bulom Effraenatam prakticiranje kontracepcije izjednačuje s ubojstvom i za njega traži najstrožu crkvenu kaznu – izopćenje iz Crkve. Samo tri godine kasnije, papa Grgur XIV. ukida većinu tih sankcija.

 

Otpor

Do 20. stoljeća metode kontracepcije napredovale su zajedno sa znanjem o ljudskom reproduktivnom sustavu. Posljedično, obitelji su brojčano sve manje pa Crkvi pitanje kontracepcije postaje gotovo prioritet. Kontracepcija prestaje biti samo predmet rasprave među teolozima i postaje tema razgovora između katoličkih parova i njihovih župnika.

Godine 1930. papa Pio XI. u svojoj enciklici Casti Connubii za kontracepciju kaže da je inherentno zlo, a supružnici koji prakticiraju kontracepciju “krše Božji i prirodni zakon”. Ni kondomi ni dijafragme pa čak ni ritmička (kalendarska) metoda (brojenje plodnih i neplodnih dana) nije dopuštena. Jedino apstinencija nije smrtni grijeh.

Idući papa, Pio XII. 1951. dopušta kalendarsku metodu za parove koji imaju “moralno valjane razloge za izbjegavanje rađanja”. Papa tada također formalno priznaje da nije grijeh uživati u seksu (ako si u braku). Vrijeme je to kada dostupnost kontracepcijske pilule raste i katolici žele eksplicitno dopuštenje Crkve kako bi je mogli koristiti. Čak i pojedini svećenici smatraju da Crkva ne može sa sigurnošću tvrditi što je božja volja kad je pilula u pitanju. Godine 1958., kada je pilula već bila testirana na ljudima, Pio XII. izjavljuje da je upotreba pilule prihvatljiva ako je se koristi kao lijek zbog bolesti maternice ili organizma, čak i ako uzrokuje sterilnost. (60 godina kasnije hrvatski se svećenici čudom čude pilulama kao lijeku.) Žene su tako mogle koristiti pilulu za liječenje bolnih i obilnih menstruacija, odnosno koristiti je kao kontraceptivnu metodu tvrdeći da su im menstruacije prebolne ili preobilne. Budući da se pilula može koristiti i za reguliranje neredovitih menstruacija, zbog čega kalendarska metoda može postati učinkovitija, ostaje pitanje zašto jednostavno ne dopustiti  korištenje pilula?

Njegov nasljednik Pavao VI. formira Papinsko povjerenstvo za kontrolu rađanja između 1963. i 1966. koje zaključuje da bi Crkva trebala proširiti svoja učenja tako da obuhvate i prihvate kontracepcijske metode. Osim svećenstva, članovi povjerenstva bili su i katolički parovi koji su iz prve ruke mogli svjedočiti o neučinkovitosti kalendarske metode, stresu i pritiscima pod kojima se nalaze parovi koji je prakticiraju. (I dan danas Crkva tvrdi da prakticiranje ovih metoda zbližava supružnike.) Mijenjanje tako rigoroznog stava zapravo ne bi bilo neobično. Tijekom povijesti Crkva je promijenila mnoga stajališta – od onog da se Sunce vrti oko Zemlje do (valjda) svog stava o ropstvu. Unatoč mišljenju Povjerenstva, papa Pavao VI. donosi spomenutu Humanae vitae, kojom, kao što smo već ustvrdili, zabranjuje “umjetna” kontraceptivna sredstva. Mnogi smatraju da takva odluka ima više veze s očuvanjem crkvenog autoriteta nego sa samom kontracepcijom. Za Crkvu jednostavno nije moguće priznati svoju pogrešivost i ustvrditi da su stoljećima bili u krivu.

Zabrana kontrole rađanja tako se nastavila, neovisno o razlozima zbog kojih par želi koristiti istu, i unatoč tome što, s teološke strane gledano, nema nikakve razlike (osim nepouzdanosti) između “umjetnih” i prirodnih metoda kontracepcije. Naime, ako su dopuštene prirodne metode kontracepcije, onda svrha seksa u braku više nije samo prokreacija. A ako je tako, sasvim je svejedno koja se metoda kontracepcije koristi.

 

Mrzitelji žena

Ili možda Crkvi odgovara upravo nepouzdana metoda? Održavanje veze između seksa i rađanja neophodno je za opstanak tradicionalne, podređene uloge žene. Tradicionalna obitelj u kojoj je muškarac glava i u kući i izvan nje, a ženi je mjesto u kući gdje izdržava, često na štetu vlastitog zdravlja, trudnoću za trudnoćom, upravo jest cilj Katoličke crkve. Dopustiti ženama da kontroliraju svoje tijelo i same biraju hoće li, kada i koliko puta roditi, ugrožava ono što Crkva smatra prirodnim poretkom.

Foto: Pixabay

Pa početkom prošlog stoljeća katolički su biskupi osudili žene koje rade jer napuštaju svoju djecu i uništavaju dom! Kao što piše američka feministkinja i teologinja Rosemary Radford Ruether u svom eseju Žene, reproduktivna prava i Crkva, Crkva je neprijateljski nastrojena prema feminizmu jer, tvrde dvadesetih godina prošlog stoljeća, “ženska bi se priroda iskvarila takvim muževnim aktivnostima poput glasovanja”. Još je papa Pio XII. godine 1930. osudio žensku emancipaciju jer “potkopava božanski utemeljenu poslušnost žene mužu i udaljava je od njezine istinske i jedine uloge majke i domaćice.”

No nakon što su žene izborile pravo glasa, Crkva ih više ne naziva inferiornim i nepotpunim ljudskim bićima (osim u Hrvatskoj), sad su – komplementarne: žene su različite od muškaraca, prirodno su nježnije i brižnije, no zadržavaju svoju prirodnu ulogu samo prihvaćanjem svoje tradicionalne uloge majke, supruge, domaćice. Stanislas De Lestapis, isusovac i sociolog, u svojoj knjizi “Planiranje obitelji” iz 1961. godine govori o “kontracepcijskom mentalitetu”. Po njemu, kontracepcija ženama omogućava slobodu planiranja trudnoće, što nužno vodi do pada majčinskog instinkta i rasta odbojnosti prema djeci, povećane promiskuitetnosti žena i “zbunjenosti među spolovima”. Nije li upravo slatko kako nitko nigdje ne brine za krepost muškaraca?

Unatoč enciklici pape Pavla VI., katolička praksa, mahom u Europi i SAD-u, počela se približavati protestantskoj. Većina katolika koristila je kontraceptive smatrajući da su, unatoč tome, dobri katolici. Osjećajući da je rasprava o kontroli rađanja više-manje izgubljena, Crkva se počela okretati zabrani pobačaja.

 

Pritisci Mussolinijeve države na UN

Za početak globalnog rata protiv abortusa zaslužan je papa Ivan Pavao II. Odlučno je odbacio i kontracepciju i pobačaj, ali i bilo kakvo redefiniranje obitelji koje bi moglo uključivati homoseksualne parove. Žensko ređenje također je nedopustivo. Svaki napor nacionalnih vlada po pitanju seksualnog obrazovanja, planiranja obitelji ili legalizacije pobačaja budno je motren od strane Vatikana.  Vatikan, kao stalni promatrač UN-a, redovito glasuje na konferencijama. Na konferenciji u Kairu trudio se promijeniti jezik o obitelji, spolu i seksualnosti, čega smo se već dotakli ovdje. O stavu Vatikana prema ženama govori i to da nije potpisao Međunarodnu konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena. Jedine druge države koje su odbile potpisati su Iran, Somalija, Sudan, Palau, Tonga i SAD (182 države potpisale su ovu konvenciju).

Gdje god Katolička crkva prođe, ženska/ljudska prava ne rastu. U svim državama u kojima ima ikakav utjecaj, Crkva lobira protiv kontracepcije i seksualnog odgoja, ali i zastrašuje uskraćivanjem sakramenata. Hitnu kontracepciju ovakvo je lobiranje učinilo nedostupnom u mnogim zemljama. Možda najbrutalniji primjer katoličke klerikalne neosjetljivosti na žene jest apel spomenutog Ivana Pavla II. 1993. silovanim trudnim ženama da prihvate neprijatelja u njima.

Već smo spomenuli da ni korištenje kondoma za sprečavanje AIDS-a nije Crkvi prihvatljivo, unatoč tome što je uporaba kondoma glavno sredstvo za zaustavljanje širenja virusa. Crkva posebno voli napomenuti da kondomi ne sprečavaju ili čak i pomažu širenje virusa HIV-a.

Doduše, od 2006. Vatikan dopušta upotrebu kondoma za sprječavanje AIDS-a, ali samo između bračnih parova. Vjerski “stručnjaci” kod nas i dalje propovijedaju kako kondom ne štiti od virusa HIV-a.

Kad je pak pobačaj u pitanju, čak i zemlje u kojima je zabranjen dopuštaju neke iznimke, primjerice dopuštaju pobačaj u slučaju silovanja i incesta, ili ako je ugrožen život žene.

Najstrašniji primjer kriminalizacije pobačaja u svim slučajevima, bez iznimke, trenutačno je u Salvadoru. Do 1997. Salvador je dopuštao pobačaj upravo u gore navedenim slučajevima. No 1995. papa Ivan Pavao II. imenovao je nadbiskupom San Salvadora Fernanda Sáenza Lacalleu, otvorenog konzervativca i pripadnika skupine Opus Dei. Konzervativni katolici 1999. zabranili su pobačaj u svim okolnostima. Sam papa Ivan Pavao II. posjetio je Salvador netom prije glasovanja o zakonu i pozvao na njegovo donošenje. Pobačaj je tako definiran kao ubojstvo od trenutka začeća. Kazna za ženu koja napravi abortus je od dvije do osam godina za pobačaj u prvom tromjesečju i 30-50 godina ako pobačaj napravi nakon prvog tromjesečja. Većina procesuiranih žena su siromašne žene koje već imaju djecu. Bogataši i dalje imaju mogućnosti odletjeti u SAD ili posjetiti privatnog liječnika. U Europi, Poljska se grčevito bori protiv kriminalizacije pobačaja, o čemu smo pisali ovdje. Irska se, krajem svibnja ove godine, nakon 35 godina zabrane, oslobodila horora koji zabrana pobačaja nužno nosi sa sobom. Dirljiva pobjeda razuma iza sebe ostavlja tisuće istraumatiziranih žena kojima su mučna stanja gubitka djeteta učinjena težima, žena čiji su životi visili o koncu jer im liječnici nisu smjeli spasiti život dok nose žive, iako ozbiljne deformirane fetuse, žena koje je zakon prisilio da devet mjeseci nose i rode djecu začetu silovanjem.

Foto: Pexels

Laži, spinovi i propaganda

Za to vrijeme u Hrvatskoj, udruge poput ProLife Hrvatska i Vigilare lobiraju za zabranu pobačaja i istovremeno šire propagandu o štetnosti kontracepcije, seksualnog odgoja, ili pak reklamiraju Stevea Bannona, čijih smo se planova za Europu već dotakli ovdje. Katolički “stručnjaci” poput Ivana Poljakovića pišu o “zlu” kontracepcije, dok istovremeno šire laži o abortusu u razvijenim zemljama. Posebno nam je draga ova glupost da se u Nizozemskoj dijete može abortirati do 12. godine. Nizozemska, istina je, ima najliberalniji zakon o abortusu, no nekako zaboravljaju statistiku po kojoj ista ta Nizozemska ima manje pobačaja od katoličkih država poput Španjolske, Italije, Portugala i – Hrvatske. Nizozemska je divan primjer države u kojoj je seksualni odgoj učinio čuda pa do abortusa, zahvaljujući znanju i modernoj kontracepciji, rijetko kad dolazi! A kada dođe, ljudi su dovoljno educirani da abortus odrade debelo prije 10. tjedna (iako je abortus u Nizozemskoj dopušten do 21. tjedna). Groningenov protokol, kojeg “stručnjak” Poljaković navodi kao primjer abortusa u 12. godini života djeteta, šokirat ćete se ali – uopće nije abortus. (Nevjerojatno da se služe lažima kako bi širili svoju agendu! Nije li laganje grijeh?)

Tu je naime riječ o eutanaziji, zgodan spin, zar ne? Možda da uskoro u statistiku abortusa počnemo uvrštavati i prometne nesreće? Jer zašto ne, oni koji čitaju Poljakovića očito nisu razvili mogućnost kritičkog mišljenja. Pa iako eutanazija NIJE abortus, i ne može se uspoređivati s njim, objasnit ćemo da je Groningenov protokol direktiva po kojoj pedijatri mogu aktivno završiti život djeteta (dječja eutanazija) bez straha od kaznenog progona. Protokol nudi procedure i smjernice za donošenje ispravne odluke, koja u konačnici nije u rukama liječnika već roditelja (liječnici i socijalni radnici moraju se s njom složiti). Kriteriji su, između ostalog, nepodnošljiva patnja i očekivana (ne)kvaliteta života. Samo roditelji mogu pokrenuti postupak. Za nizozemskog državnog odvjetnika, dječja eutanazija (dijete mlađe od jedne godine) prihvatljiva je ako su četiri uvjeta propisno ispunjena: ako dijete beznadno i nepodnošljivo pati, ako se roditelji slažu s eutanazijom, ako se konzilij liječnika slaže s eutanazijom, ako je pažljivo izvršena. Godine 2005. provedena je revizija svih (22) prijavljenih slučajeva između 1997. i 2004., svi su se odnosili na novorođenčad sa spina bifidom i hidrocefalusom. Nijedno od djece nije napunilo ni jednu, a kamoli 12 godina. Štoviše, djeca sa spina bifidom ne mogu ni teoretski doživjeti 12 godina.

Ali nije Poljaković jedini. Čak i ako ne lažu, njihova propaganda nema veze sa zdravim razumom niti čini dobro ljudima. Primjerice, don Stojić ženi koja boluje od teške autoimune bolesti govori kako treba prestati koristiti kontracepciju i predati sve u božje ruke. Dosta je lako druge osuditi na smrt ili rađanje teško deformiranog djeteta, nije li? Ili kad kontracepciju brani majci petero djece.

A kad smo već stigli do petero djece, dotaknimo se još jedne majke petero djece. Jane Furlong-Cahill. Majke koja svjedoči, leži u bolničkom krevetu, krvari, trza se u agoniji. Sigurna je da će umrijeti. Nemoćna, zaviče: “Kvragu, ne mogu umrijeti. Imam petero djece!” Njezini vapaji alarmirali su ženu koja je s njom dijelila sobu i koja je pozvala liječnika. Dijagnoza? Hematom nastao pri rađanju petog djeteta. Nije joj bio prvi. Krvarila je i nakon četvrtog djeteta. Savjete liječnika nije slušala jer je bila predana vjernica, a Crkva je rekla da je kontracepcija grijeh. 

Foto: Pixabay

I tako se, godinu dana nakon zadnjeg krvarenja, samo godinu dana nakon zadnjeg poroda, ponovno našla u životnoj opasnosti. Ležeći tada tako bespomoćno, donijela je odluku: “Papa može imati svu djecu koju želi. Ja sam završila.” 

Papa, svi donovi ovog svijeta i ostala katolička muška klika, slobodno može rađati. Žene nisu strojevi za tiskanje djece. Žene nisu bolje polovice. Žene su cjelina. I žene će pružiti otpor!

 

I.Š.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

 

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close