TEKST

Jedno svjedočanstvo o paklu Jasenovca

 

Čitajući samo jedno od brojnih sličnih sjećanja na užase radnog, koncentracijskog i eksterminacijskog logora Jasenovac, ne možemo se ne zapitati kakav bi um zaključio da se zbog rijetkih trenutaka opuštanja i zabave logoraša ovo mjesto može smatrati ičim osim kulminacije nasilja zločinačkog režima. Ne vjerujemo da je rijetko udaranje nogometne lopte, slušanje logoraškog orkestra, gledanje predstave ili rad u radionicama i na poljima, za koji bismo usput trebali napomenuti da je bio robovski, pretjerano olakšavalo patnje onih koji su glad mogli utažiti jedino kopajući po izmetu za neprobavljenim ostacima hrane, a ti su trenutci još manje pomogli onim desecima tisuća nepodobnih ustaškom režimu koji su smaknuti na prostoru jasenovačkog kompleksa logora.

Foto: Wikipedia

U novinama čitamo članak o Jasenovcu. ‘Jasenovac nije sanatorij, ali nije ni mučilište.’ Jasenovac je, po tome članku, radni logor. Svi logoraši rade, po mogućnosti u svojoj struci. […] Naravno, u logoru vlada strogost, ali ne i nečovječnost. Logoraši imaju zdrave nastambe, dovoljno hrane, dobru odjeću i obuću, najhigijenskije ustanove na raspoloženju, liječničku njegu. I kulturne potrebe logoraša ne ostaju nezadovoljene. Održavaju se razna predavanja, kinopredstave, kazališne predstave, koncerti.[1]

Ne, autor ovih nekoliko rečenica, Milko Riffer, nije u rukama imao kolumnu prije koji dan objavljenu u jednom hrvatskom visokotiražnom dnevnom listu. Ne, Milko Riffer na svom je prisilnom putovanju iz Zagreba u Jasenovac te 1942. godine u rukama imao ustaško propagandno glasilo koje je uređivao Mile Budak, „Hrvatski narod“.

Iznimno mnogo je napisano o kompleksu logora koji se u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske nalazio na području današnje općine Jasenovac, od veoma kvalitetnih znanstvenih radova do redikuloznih kvazipovjesničarskih škrabotina. Iako bi svakako valjalo upozoriti na kvalitetne tekstove te argumentima demantirati i osuditi škrabotine, u ovom članku nećemo učiniti ni jedno od toga. Nije nam cilj ni nekom detaljnom analizom povijesnih izvora dokazivati već sasvim dobro argumentirana saznanja ozbiljne historiografije o broju žrtava jasenovačkih logora. Umjesto toga ćemo pokušati, kroz sjećanja već spominjanog Milka Riffera, dočarati kako je izgledao život jasenovačkih logoraša.

Milko Riffer autor je knjige Grad mrtvih: Jasenovac 1943. koja je objavljena u Zagrebu 1946. godine. Knjiga, zapravo memoari koje je autor počeo pisati u Beču još za trajanja samog rata, a završio u Borovu u jesen 1945. godine[2], donosi Rifferove doživljaje koji „obuhvaćaju relativno ‘mirno’ vrijeme jasenovačkog logorovanja od oktobra 1942. do oktobra 1943.“[3] Suprotno nekim tvrdnjama, ova knjiga nikada nije zabranjena, međutim, bez obzira na to što je tiskana u iznimno velikoj nakladi od čak dvadeset tisuća primjeraka, iz određenih je razloga često zanemarivana od strane jugoslavenskih autora koji se su bavili istraživanjem logora Jasenovac.[4] Nama je pak Rifferova knjiga trenutno zanimljiva iz jednog specifičnog razloga. Naime, u njoj se doista opisuju trenutci u kojima se logoraši zabavljaju i bave sportom, a opisi tih trenutaka radikalnoj desnici nerijetko služe kao argumenti u njihovom nastojanju da ovaj ustaški logor okarakteriziraju kao gotovo mondeno ljetovalište za aktivni odmor s nešto strožim kućnim redom. Na njihovu žalost, svjedočanstva preživjelih pričaju nam sasvim drugu priču.

Riffer je sredinom 1942. godine uhićen zbog suradnje s antifašistima te je nakon nekoliko mjeseci provedenih u ustaškim zatvorima, između ostalog i u zloglasnom mučilištu na današnjem Trgu žrtava fašizma, sproveden u Jasenovac gdje je proveo sljedećih godinu dana prije nego li je njegova obitelj uspjela isposlovati da ga se pusti na slobodu. Za razliku od većine stanovnika logora, Riffer je imao razmjernu sreću što je ubrzo razmješten na razne administrativne poslove koji su ga izuzeli od obaveze obavljanja teškog fizičkog rada te vrlo vjerojatno bili razlogom što je uspio preživjeti godinu dana logorovanja u Jasenovcu. Iako nas ovdje zanimaju uvjeti života u logoru, valja reći kako autor spominje nekoliko događaja kada su za njegove internacije ubijene stotine i tisuće logoraša, a umiranje i pojedinačna ubojstva bili su logorska svakodnevica.

Uvjete života u logoru dobro opisuje nekoliko Rifferovih citata koje donosimo redom njihova javljanja u knjizi. Iako su citati doneseni bez potpunog konteksta, vjerujemo kako oni i više nego dovoljno plastično dočaravaju život u jasenovačkom logoru te da komentar istih nije ovdje potreban.

Alija je grcao kraj mene. Alija nije bio slab. Nasmiješena lica podnosio je udarce poživinčene ustaške policije. Nije se bojao smrti. Nisu ga u Zagrebu mogli impresionirati ni onda, kad su ga noću, vezanih očiju, vodili u Maksimir i pokazivali mu, kako sjekirama ubijaju neposlušne skojevce. Ovdje je Alija plakao, zaronivši glavu u pilovinu, i zazivao majku. Ako napišem, da mi samica u podrumu Savske ceste izgleda kao Kirova spavaonica u poredbi s nastambom u III C, jer je ova otvorena streha bila nastamba, nisam napisao ništa.[5]

„Ciganski logor“ bio je mali odvojak, separe logora III C, velik kojih 400 kvadratnih metara, odvojen bodljikavom žicom. Ulaz u taj logor nije imao vrata. Ovamo su nekada logorovali Cigani, no tih više nema, ostao je samo naziv njihova mučilišta. Sada služi taj logor kao „sanatorij“ za one teške bolesnike, koji se liječe Suvorinovom terapijom, bez hrane, kako se „duhovito“ izrazio zastavnik Maričić u lakovanim čizmama. Grobari su već ispod streha izvukli 27 leševa i pokrili ih vrećama. Jedan još nije mrtav, agonija još traje. Iz poluotvorenih usta, na kojima sjedi roj muha, cijedi se zelenkasta pjena.[6]

Foto: Wikipedia, pogubljeni zatvorenici u Jasenovcu

Latrina je bila najživlje posjećeno mjesto u logoru III C. Nalazila se iza kuhinje. Bila je veoma primitivna: obična rupa od 4 m duljine i po 2 m širine i dubine. Uzduž i poprijeko bile su položene daske, na kojima je po cijeli dan čučalo preko stotinu logoraša mučenih kroničnim proljevom i dizenterijom. Druga stotina čekala je strpljivo spuštenih gaća, da se isprazni koje mjesto na dasci. Bilo ih je koji su satima čučali na dasci i nisu se mogli od nje odvojiti, jer je iz njih lijevalo bez prestanka. Kada sam došao u logor, latrina je bila do vrha napunjena crijevnim izmetom, krvlju i urinom, tako da je sredina daske ležala najmanje 20 cm ispod površine. Rojevi muha poput oblaka lebdjeli su oko jame, kupali se u žitkoj smjesi i napadali usta inertnih posjetilaca ove ustanove, što je oko sebe širila neopisiv smrad. No taj smrad nije mogao smetati one najbjednije, koji nisu ni na što drugo mislili, nego kako će utažiti glad, što je orgijala u njihovim praznim crijevima. Ti kosturi, bivši ljudi, sjedili su oko latrine i kašikama lovili nesvarene dijelove hrane: grah, kukuruz. Neki nisu imali ni vremena da operu lovinu, nego su je izravno prinosili ustima.[7]

Tek sam deset dana u logoru i skoro sam se posve navikao na altamirske uvjete života u njemu. Navikao sam već da gladujem, da jedem prijesne, neoljuštene i gnjile krumpire, da pušim suho vrbovo lišće u novinskom papiru, da se ne perem, da pijem smrdljivu, tifoznu vodu. Da gledam Maričića, kako svakodnevno, iz sporta, ubija pištoljem po nekoliko logoraša, koji su negdje usput pobrali kakav odbačeni krumpir ili klip kukuruza, da hodam u lancima. Danas mi se čini upravo nevjerojatnim, da je nekada postojao običaj, da se jede iz čistih tanjira. Pitam se, da li je zaista potrebno, da čovjek jede vilicom i nožem, kad je za sve dovoljna i limena kašika. Očigledno je, da je pribor za jelo glupa predrasuda. Evo, ja nosim svoju staru limenu porciju, crvene boje, od koje je otpala gotovo sva caklina, i koju nisam za ovih deset dana ni jednom isplahnuo, na uzici oko pasa, a kašiku, koju nakon jela pomno obližem stavljam u stražnji džep od hlača i — mirna Bosna. Jedino sadržaj porcija čini se da nije predrasuda. To osjećam, kad ujutro pijem kukuruzni čaj, u podne, kad jedem krumpirovu juhu, u kojoj ponekad pliva komadić konjskog pluća ili komadić dlakavog mesa, i navečer, kad jedem puru. Ne mogu to pojesti, ako prethodno prstima ne začepim čvrsto nosnice. Možda je to razmaženost, koje će s vremenom također nestati. Navikao sam i na svakodnevne nastupe, s kojih Maričić odvlači na stotine žrtava u Gradinu. Ne bojim se čak ni smrti, jedino se ne mogu oteti paničnom strahu s pomisli na željezni malj, koji je u Gradini već punih deset dana u stalnom pokretu. Pomisao na malj kida mi živce i dovodi me na misao da ukradem kakav krumpir, pa da me Maričić metkom oslobodi panike Gradine.[8]

Logoraši logora III C nisu dobivali hrane; Matković ih je osudio na smrt od gladi, a obećao onima, koji bi se usudili da osuđenicima doture koricu kruha, metak iz Maričićeva pištolja. Naravno, ta prijetnja nije zastrašila sve, i mnogo je hljebova iz pekare bilo na čaroban način prebačeno preko žice, ali to se moglo učiniti samo izuzetno. Normalno, ljudi su umirali od gladi, ali polagano. […] Morao sam se uhvatiti rukom za smradni, amonijakom izgriženi oluk pisoara, da se ne srušim. Pozlilo mi je od prizora, koji mi se ukazao nedaleko od žice logora III C. Na snijegu sjedila su tri ljudska kostura i noževima kidali meso s gole lešine svoga mrtvog druga. Komade mesa trpali su neobično lakomo u usta i žvakali takvom brzinom, te sam čuo, kako im škljocaju zubi. Jedan je podigao nogu lešine i s nje strugao nožićem mršavo mišičje. Jedva sam se vratio u dezinsekciju. Dugo je trebalo, dok sam se umirio. Zapao sam u histerični plač i jecanje, koje nisam mogao zaustaviti ni stisnutom šakom, što sam je gurao u usta. Božo me je mirio i sam tiho plakao. U dezinsekciji nije bilo na sreću nikoga. Tek nakon pola sata uspio sam da se saberem i da zapalim cigaretu. Ponovo sam izašao i otišao do pisoara. S druge strane žice nije bilo više nikoga; ležale su u hrpi samo oglodane kosti i odrezana bradata, siva glava pokojnika. Nju nisu pojeli. Bio je to prvi Badnjak bez mirisa oprženih borovih iglica, bez kolača i riblje čorbe, bez darova.[9]

Jedne sunčane nedjelje priredio je logorski orkestar „Ćelo“, uz sudjelovanje najboljih logorskih pjevača, koncert na ribnjaku u počast drugaricama iz Stare Gradiške. Cijela obala na muškoj strani, od pekare pa sve do Slobodanova vrta, bila je prekrivena logorašima. Nije bilo logoraša, osim dežurnih radnika u električnoj centrali, koji je ostao ravnodušno spavati u baraci. Svi su se sjatili na ribnjak. Obrijani, čisti i s nekom naročitom pomnjom odjeveni. Na drugoj strani, na uskom prostoru između drvenih zidova, kojima su žene bile odvojene od ostalog dijela logora, skupili se subjekti naših čežnja oko žičane ograde. Stajale su tamo u više redova, jer je duljina žičane ograde bila malena. U prvom redu žene su se držale rukama za okanca ograde. Prizor je bio jadan za normalno oko. Izgledao je kao kavez zoološkog vrta, iza čijih su se rešetaka natisnule životinje, koje, u pristojnoj udaljenosti, razgledava publika.[10]

Lice mi se odjednom smrklo. U svojoj sreći mislio sam samo na sebe. Zaboravio sam, da iza mene ostaje preko dvije hiljade logoraša, od kojih većina sigurno ne će biti moje sreće. Da, većina će ostati ovdje, u ovom paklu, krematoriju, klaonici, živoj grobnici, najvećem gradu Hrvatske, velegradu mrtvih[11], gdje hodaju još samo živi mrtvaci, od kojih će slijedećih mjeseci, mjeseci obračuna, krvavog i nepoštednog, samo rijetki uskrsnuti. Lice mi se smrklo, a u srce mi se uvukla gorka, pregorka tuga. Zar ne bi bilo časnije ostati među njima, među braćom, koja su sa mnom dijelila i dobro i zlo, koja su me voljela, i koju sam ja volio? Da se zajedno borimo goloruki protiv moderno naoružanih kanibala, u čijem je rječniku skrupula nepoznata riječ, pa da zajednički iznesemo ili najveću pobjedu, ili da svi poginemo pokošeni mitraljeskom vatrom.[12]

Čitajući samo jedno od brojnih sličnih sjećanja na užase radnog, koncentracijskog i eksterminacijskog logora Jasenovac, ne možemo se ne zapitati kakav bi um zaključio da se zbog rijetkih trenutaka opuštanja i zabave logoraša ovo mjesto može smatrati ičim osim kulminacije nasilja zločinačkog režima. Ne vjerujemo da je rijetko udaranje nogometne lopte, slušanje logoraškog orkestra, gledanje predstave ili rad u radionicama i na poljima, za koji bismo usput trebali napomenuti da je bio robovski, pretjerano olakšavalo patnje onih koji su glad mogli utažiti jedino kopajući po izmetu za neprobavljenim ostacima hrane, a ti su trenutci još manje pomogli onim desecima tisuća nepodobnih ustaškom režimu koji su smaknuti na prostoru jasenovačkog kompleksa logora.

Ne, Jasenovac nije bilo nikakvo odmaralište pa čak ni stroga korekcijska ustanova s radnom obavezom. Što je Jasenovac bio za ondašnje logoraše jasno je govorio natpis koji je jedan od njih ugljenom napisao na jedan od željezničkih pragova naslaganih na hrpi pred ulazom u logor:

„LASCIATE OGNI SPERANZA VOI CH’ENTRANTE“.[13]

Za njih je Jasenovac bio pakao.

 

Karlo Držaić

 

Bilješke:

[1] Milko Riffer, Grad mrtvih: Jasenovac 1943. (Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske, 1946.), 19-20.

[2] Riffer, Grad mrtvih, 191.

[3] Idem, 8.

[4] Postoji niz pretpostavki o tome koji je razlog spomenutog zanemarivanja. Neke od njih navode kako se autorov opis logora smatrao preblagim. Iako postoje razne druge pretpostavke, ova nije za odbaciti jer se Rifferovo slojevito sjećanje neposredno nakon završetka okupacije i rata doista moglo doimati neadekvatnim.

[5] Riffer, Grad mrtvih, 29.

[6] Idem, 38.

[7] Idem, 46-47.

[8] Idem, 60-61.

[9] Idem, 116-117.

[10] Idem, 174-175.

[11] Nevjerojatan intenzitet ubijanja kojem je sam svjedočio nagnao je autora da u uvodu knjige pretpostavi kako je u Jasenovcu moglo biti ubijeno i do 800 000 ljudi. Ta je brojka znatno pretjerana, ali govori o tome kako su logoraši doživljavali masovna i konstantna ubojstva.

[12] Riffer, Grad mrtvih, 189.

[13] Idem, 21.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close