TEKST

Za industriju, za brodogradnju

Još su neki glasovi artikulirali radničku borbu i katastrofalan odnos s upravom poduzeća i, u inicijalnom momentu mimo sindikalne, a naposljetku i uz nju, sproveli su je i u praksu. Riječ je o organiziranju radnika kroz Stožer za obranu brodogradnje – Uljanik (SZOB). S obzirom na gotovo pa potpuni izostanak medijske pokrivenosti njihovog djelovanja u javnoj sferi u proteklih pola godine, sada je očito da se radilo o ključnom potezu koordinacije radnika koji su izvršili pritisak na upravu, ali i na sindikate.

Foto: Facebook

Išla koka na pazar, ukaljala nožicu

Omiljenoj među mlađim naraštajima, ovoj se popularnoj priči koja počiva na figurama lančane reakcije odnosno rekurzije mora priznati jedna stvar, a ta je da ona u svojoj suštini ne govori ama baš ništa o namjerama kokinog puta na pazar. Naravno, njena plastičnost ne objašnjava kauzalitet procesa koji su zadesili pulski Uljanik i riječki 3. maj, kao ni dovođenje u krizu šireg brodograđevnog sektora, pa sve i kad bismo originalne likove zamijenili upravom Uljanika, strateškim partnerom Kermas grupe vlasnika Danka Končara, državom, Europskom komisijom ili trima uključenim sindikatima i sl., no po njenoj formi neke strukturne sličnosti ovdje ipak možemo naznačiti, pa barem da trenutni kaos vođenja tog poduzeća privremeno dobije neki smisleni historijski izraz. Prije svega, kad je riječ o bilo kojoj vrsti suspektne trgovine, poput koke na pazaru, a koja u svoj proces pritom uključi veći broj aktera, za očekivati je da će u jednom trenutku stvari poći po zlu i da će se određeni višak ili dug prenositi dalje do nečijeg, ničim izazvanim, benevolentnog „Hoću!“. Nadalje, svako će pogođeno polje ovisiti o sljedećem susjednom polju i tako u nedogled, priče radi, a potom i unatrag, kad se kaos slegne, kako bi se priča raspetljala i dobila kakav-takav kraj. Kao i u kanonu narodne književnosti, autoru priče teško se ulazi u trag, vremenski je doduše i možemo na lenti negdje smjestiti u devedesete, a historijski smo poučeni da je njena struktura ona duljeg trajanja i da će se skupa sa svojim učincima vjerojatno prenositi preko nekoliko generacija. Stvarni su likovi priče o Uljaniku gotovo jednako privilegirani poput svojih pandana u književnoj funkciji, naime, imaju vremena čekati potez susjednog polja. Novca za isplatu plaća, kažu, nema, barem dok se u odbijancu ne oglasi briselska komisija. Osim u slučaju stečaja – tad je moguća isplata tri mjesečne plaće.

U svojoj karikaturalnoj varijanti i grimasi, ovo je priča o dovođenju Uljanika i njegovih radnika u krizu. Jedina je razlika ta što priča o koki i ne poznaje poziciju poput organiziranog radničkog subjekta, dok je priča o Uljaniku konačno dobila njegovo ozbiljenje.

Spomenik na ulazu u 3. maj u Rijeci, Wikipedija.

 

Javna distorzija problematike Uljanika

Lik je radničkog subjekta u mainstream medijima najčešće prešućivan, izguran tamo negdje na marginu javne sfere i reaktiviran po potrebi, postaje gotovo pa sezonski, i to kad situacije poput neisplate plaća zbog distribucije tih sredstava dobavljačima i dijelu kooperanata, da ne spominjemo odmah najgore, te mogućnost odlaska u stečaj postaju realnost, a pregovaračke pozicije u zahtjevima ujedinjenog radničkog tijela postaju sve ugroženije materijalnim pritiscima. Na prvi spomen državnih potpora ovome poduzeću kojemu prijeti stečaj uzbiba se čitav liberalni komentatorski štab, a iz državnog se vrha čuje defetistički stav o „vrućim krumpirima“ koji im stalno dospijevaju u ruke, a potom na red dolazi i politički cinizam ministra financija o tome kako „svemu jednom dođe kraj“. Nakon što prvi radnike popljuju i otpišu kao sisače državnog proračuna i neodgovorne dioničare, bez prethodnog proučavanja nivoa participativnosti „radničko-dioničarskog“ tijela u skupštini društva okomljavaju se na samu formu štrajka, te ju u svom elementarnom nepoznavanju radnog zakonodavstva nazivaju „neinstitucionalnim pritiskom“ odnosno „uličnim“ sredstvom. Navodi se i kako radnici „štrajkaju sami protiv sebe“, samo što tome ne prethodi analiza historijata upravljanja poduzećem i sustavnog urušavanja cijene njegovih dionica kako bi, naposljetku, cijena jedne zaključno s 8. lipnja ove godine iznosila svega 8 kuna, jer kad bi se to proučilo zajedno s radikalnom konzekvencom neisplate plaća za srpanj, svima bi postalo veoma jasno zašto se i pod kojim se zapravo zahtjevima stupilo u štrajk.

Operacijska logika upravljanja poduzećem već je natuknuta, no dominantna se diskusija i dalje iscrpljuje u čudnim smjerovima. Postavljaju se pitanja o funkcionalnosti privrede brodograđevnog sektora, nečega čiji račun tek tržište mora izravnati, ali se u proces proizvodnje pritom ne ubrajaju multiplikativni faktor te produktivnost dobavljača i ostalih industrijskih i socijalnih subjekata, a budućim se uvjetima rada uopće ne zamara. Na solidarnost mainstream medija s tim zanemarenim subjektom već smo navikli, no informacije koje grade svijest o odnosu privatnog kapitala i rada te državnog intervencionizma, a ne postavljajući pritom pitanje o održivosti zajednice u društveno-ekonomskom kontekstu kontinuiranog urušavanja brodograđevne industrije, poprilično su zabrinjavajuće. Nasuprot tome, izvrsnu i vrijednu analizu trenutnog stanja u lokalnoj, europskoj i svjetskoj brodogradnji, a i samom Uljaniku, ponudio je Igor Lasić još u travnju ove godine, pa pozivajući se na dokument Europske komisije (Study on new trends in globalisation in shipbuilding and marine supplies – Consequences for European industrial and trade policy) ističe kako je zaključeno da „Europa mora na neprilike reagirati manje protržišno – djelomičnom integracijom pojedinačnih nacionalnih resursa i većim javnim ulaganjem u istraživanje i razvoj novih tehnologija.“

Osim toga, još su neki glasovi artikulirali radničku borbu i katastrofalan odnos s upravom poduzeća i, u inicijalnom momentu mimo sindikalne, a naposljetku i uz nju, sproveli su je i u praksu. Riječ je o organiziranju radnika kroz Stožer za obranu brodogradnje – Uljanik (SZOB). S obzirom na gotovo pa potpuni izostanak medijske pokrivenosti njihovog djelovanja u javnoj sferi u proteklih pola godine, sada je očito da se radilo o ključnom potezu koordinacije radnika koji su izvršili pritisak na upravu, ali i na sindikate.

 

„Ako nismo od uprave, i nismo od sindikata, onda je očito da smo od radnika“

Organizacijski moment Stožera koji iznosi situaciju koju pratimo od ove srijede ujutro, dakle generalni štrajk radnika Uljanika do isplate plaća, svoje korijene vuče neposredno nakon suspenzije štrajka u siječnju ove godine, u koji je trebalo stupiti pod istim zahtjevom. Iako su plaće i božićnice isplaćene 24. siječnja, a regionalni je povjerenik Sindikata metalaca Hrvatske Đino Šverko nakon toga ustvrdio kako „smo zadovoljni, nemamo razloga da štrajkamo“, okolnosti nakon pokušaja siječanjskog štrajka pokazuju veliko nezadovoljstvo i nepovjerenje radnika prema načinu na koji su se sindikati u tom trenutku i u narednim mjesecima postavili prema Uljanikovoj problematici, a konzekventno i prema ulozi Stožera u radničkom organiziranju. Iako je istina da je poslodavac ispunio svoj zahtjev, čime je zakonska osnova za stupanje u štrajk nestala, radnici su u općem procesu gungule i nedostupnosti informacija oko sanacije brodogradilišta ostavljeni po strani, sa sumnjom u to da su uvjeti njihovog rada izloženi ogromnoj nestabilnosti, da su zakinuti u pravovremenom obavještavanju oko sudbine Uljanika, sa sumnjom, dakle, u to čije interese zapravo zastupaju sindikati.

Kako kažu, nezadovoljstvo ishodom pripreme štrajka i nikakav uvid u budući plan poslovanja Uljanika i namjeru njihove uprave, „bila je kap koja je prelila čašu.“ U inicijalnom momentu koji je prethodio ideji osnivanja Stožera radi se o svega par radnika koji u škveru rade na različitim poslovima, odnosno suprotnim stranama, koji se „do tog trenutka zbog geografskih razloga uopće niti nisu poznavali“, no o ovom su slučaju, kažu, „postavljali ista pitanja.“ S obzirom na to da na njihovu adresu nisu stizali nikakvi odgovori, radnici su krenuli s informiranjem i samoorganiziranjem. Poučeni organizacijskim primjerima i iskustvima radnika uključenima u Stožer za obranu Rafinerije nafte Sisak i sličnih radničkih tijela, 28. veljače, čini se, osnovan je Stožer. U izjavi o osnivanju koju potpisuju Marko Alviž, Samir Hadžić, Franko Belas i Deni Širol, svjesni da ne posjeduju formalno-pravnu težinu poput sindikata, adresira se problem višegodišnje razjedinjenosti onih sindikata koji djeluju u Uljaniku (Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije, Sindikat metalaca Hrvatske te Jadranski sindikat), stoga ih se poziva da podrže rad Stožera „koji može postati centar, srce i žarište radničke borbe za spas brodogradilišta i radnih mjesta.“ No u narednih dvanaest dana rad Stožera podržao je samo Jadranski sindikat (JS), riječima Borisa Cerovca: „Inicijativa SZOB-a koja se dogovara sa sindikatima, a ima za cilj očuvanje brodogradilišta i radnih mjesta bit će od JS prihvaćena. Ali, u JS od SZOB-a isto tako očekujemo da se oni odazovu akcijama koje budu odrađivali sindikati odnosno JS. Akcije koje se budu odrađivale moraju biti u skladu sa odredbama zakonskih akata, kako radnici zbog propusta ne bi odgovarali.“

S druge strane, izostala je podrška ostalih dvaju sindikata – Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije (SIKD) i Sindikata metalaca Hrvatske (SMH). Štoviše, kao reakcija na sindikalni sastanak svih triju sindikata 7. ožujka, sa zahtjevom za prisustvovanje člana SZOB-a, a koji je preglasan s dva prema jedan i odbijen, SZOB počinje dobivati sve veću potporu ostataka radnika, kako članova sindikata tako i onih koji to nisu. Štoviše, ovaj je događaj većini radnika pokazao, kako kažu iz SZOB-a, da „ako nismo od uprave, i nismo od sindikata, onda je očito da smo od radnika.“ Ovdje je otprilike ključan moment i pregib priče odnosno moment mobilizacije šireg radništva Uljanika i povezivanja s ostalim radnicima brodograđevnog sektora. Franko Belas, član Stožera, u intervjuu za Novosti navodi kako u Stožeru inzistiraju „na potrebi strateškog osmišljavanja spasa i razvoja ukupne hrvatske brodogradnje, jer je nju samo tako i moguće održati. Zato smo u kontaktu s kolegama iz 3. maja i Brodotrogira, kao i iz kooperantskih poduzeća u kojima radnici također nemaju pristup pouzdanijim informacijama o transakcijama između Uljanika i njihovih firmi, pa ne znaju kad mogu očekivati zaostale plaće“. Od ožujka do trenutka stupanja u štrajk, 22. kolovoza, malo se što promijenilo u odnosu uprave prema radnicima, no SZOB je među radnicima u tih par mjeseci dobio ogromnu podršku. U međuvremenu je odabran strateški partner, odrađeni su sastanci uprave i Vlade, nitko u tom smislu nije posjedovao stabilnu projekciju budućeg poslovanja, a radnici još uvijek nisu došli u posjed ključnih informacija.

Naravno, situacija je radikalizirana s neisplatom plaće za srpanj, stoga je štrajkaški odbor najavio štrajk od 22. kolovoza do ispunjenja zahtjeva za isplatom plaće, uz štrajk solidarnosti radnika 3. maja. Prvi je dan, s obzirom na koordinaciju triju sindikata i SZOB-a protekao drugačije od planiranog, kako nam javljaju iz SZOB-a, zbog toga što je „štrajkaški odbor htio drugačiji program“ od onoga koji su radnici proveli. No drugi i treći dan protekli su u boljoj koordinaciji između štrajkaškog odbora koji je pristao na zahtjeve radnika koje predstavljaju, u solidarnosti s građanima i građankama Pule. Sasvim je jasno, stoga, u retrospektivi, da je potez formiranja SZOB-a glavna prekretnica i motor radničkog organiziranja unutar Uljanika. Iako je radnički zahtjev za odstupanjem uprave odbijen, a skupština je dioničara pomaknuta sa 31. kolovoza na 14. rujna, njihov je stav jasan: proizvodni pogon ne namjeravaju prepustiti u ruke budućim rentijerima pulskog škvera.

Njihovi razlozi sasvim su opravdani – interes je golem.

 

Uslužno i, prije svega, kruzerski

Spomenuti plan restrukturiranja uz pronalazak strateškog partnera, kao obveza u slučaju nemogućnosti vraćanja državnog jamstva u vrijednosti od 96 milijuna kuna zaključno s 22. srpnja, upućen je u Bruxelles 13. srpnja i čeka na verifikaciju, no njegovi detalji javnosti, a pogotovo radnicima Uljanika, i dalje nisu poznati. U objavi SIKD od 6. kolovoza stoji sljedeće: „Od ministra gospodarstva saznalo se da program sadrži isključivo brodogradnju, a ne i projekte koji predviđaju izgradnju poslovno-stambenih objekata na prostoru Uljanika te da takve projekte Vlada neće podržati. To samo znači da takve ideje postoje što je samo po sebi zabrinjavajuće. Obzirom da je program, očigledno, doživljavao velike promjene do samog upućivanja u EK, jasno je zašto o njemu nisu davane javne informacije. Nažalost nijedna od tih verzija nije dostavljena ni sindikatima usprkos višestrukim zahtjevima.“ No, čak se i 19. srpnja, šest dana nakon predaje plana restrukturiranja Uljanika Europskoj komisiji, u prilogu HRT-ove emisije Otvoreno, moglo čuti kako predsjednik uprave Uljanika, Gianni Rossanda, govori kako se „jedan dio nekretnina treba staviti u drugu funkciju kako bi se omogućilo strateškom partneru da bude zainteresiran, da nađe svoj interes u spašavanju brodogradnje.“

Ono što je poznato jest to da je Končar Uljanik obavezan dokapitalizirati u slučaju prihvaćanja plana, no unaprijed nije voljan dati novac potreban za isplatu plaća jer postoji mogućnost da Europska komisija plan restrukturiranja uopće ni ne prihvati. Stoga je osnovana i legitimna sumnja radnika u intenciju iza restrukturiranja Uljanika, kad jedina vizija alternative brodogradnji ide u smjeru još jače industrije turizma, čak i usprkos prethodno navedenoj izjavi ministra Darka Horvata o otklanjanju „bočnih udara“ odnosno o tome da plan restrukturiranja ne podrazumijeva poslovno-stambene objekte. Odrednica o diverzifikaciji poduzeća za vrijeme sanacije, čini se, ide nauštrb brodogradnje izmještanjem proizvodnog pogona u lovu na škversku nekretninu i ukidanjem pojedinih njegovih dijelova, gotovo sigurnim otpuštanjem velikog broja radnika, daljnjom prekarizacijom rada i progresivnim gašenja brodogradnje kakvu poznajemo, a sve to bez ikakve ozbiljne diskusije o mjerama socijalne politike u slučaju stečaja ili potpune promjene proizvodnog procesa. No nikakvog oblika socijalne politike ovdje nema, ali je poruka kroz habituse turističkih vizionara sasvim jasna. Plan restrukturiranja Uljanika, u suprotnome, u ozbiljnoj bi analizi podrazumijevao i svima već očit scenarij transformacije kompletnog polja u kojemu Uljanik sudjeluje. Ili bi se o njemu barem razgovaralo. U pitanju je broj radnih mjesta s pripadajućim uvjetima rada, srednjeobrazovni i visokoobrazovni aparat, poslovanje ostalih polja u industriji brodogradnje, dakle čitav proizvodni proces čija mašinerija zavisi od ovog proizvodnog sektora.

Kao što navode Chiara Bilić i Gloria Grujić, „čini se da nema alternative za one radnike koji ne žele biti dio turističkog sektora i koji nemaju svoje apartmane, vile i kuće za odmor. Prelaskom s brodogradnje na izričitu turističku orijentaciju grad Pula, kao i Hrvatska, gube mnogo. Brodogradnja drži niz industrijskih grana poput strojogradnje, industrije boje i lakova, crne i obojane metalurgije, razne kovinoprerađivačke industrije, drvne i drvno-prerađivačke industrije te održava infrastrukturu: srednje školstvo, visoko školstvo, znanost i trgovinu, i zato je važno da je ne uništimo.“ No sve se više doima kako je potpuna suprotnost slika i prilika organizirane moći koja se natječe za neku buduću pulsku razglednicu, pretendenticu za glavni štacijon domaće cruising industrije. I nije ovdje riječ o argumentiranju pomoću zamjene teza, posrijedi je realan zaokret. Naime, ako bi se i ranije ovlaš zavirilo u dokumente poput Master plana turizma Istarske županije 2015. – 2025. i Strategije razvoja turizma grada Pule 2016. – 2020., vidjelo bi se kako je interes Grada za nautički i cruising– turizam golem, predviđen je i trgovački centar koji se trenutno gradi, kao i novi terminal na Rtu Guc čija bi izgradnja po navedenom izračunu iznosila preko milijardu kuna. Ništa od toga, naravno, nisu novosti.

Istini za dušu, strategija predviđa i neki nedorečeni oblik industrijskog turizma u sklopu Uljanikove funkcije, „u obliku tura, posjeta i/ili sudjelovanja u nekim od procesa industrijske proizvodnje“, no takvo što u ovoj situaciji ne zavređuje ozbiljniju pažnju. Možda je i najzanimljivija Studija izvedivosti i analiza troškova i koristi za izgradnju terminala za pomorski i putnički promet u Puli, posebice pasus koji se tiče otvaranja radnih mjesta, pa kaže: „Iako su prihodi od kruzinga i preljev novca na lokalno gospodarstvo značajni predviđa se povećanje zaposlenosti od 1% na razini grada Pule što na zaposleno radno aktivno stanovništvo od 31.192 iznosi gotovo 300 zaposlenika.“ Da zabune ne bi bilo, uz ekskulpatorski naglasak na „iako“, potencijalna brojka od 300 podrazumijeva projekciju otvaranja radnih mjesta u lučkoj upravi, ali obuhvaća i zapošljavanja koja se „očekuju i kod potencijalnih koncesionara za obavljanje gospodarske djelatnosti, lokalnih poduzeća koja sudjeluju u „opskrbi broda“, turizmu i građevinskom sektoru.“ Pa važimo industrije i uvjete rada.

 

Filip Tenšek

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close