TEKST

Otvorena znanost između politike i tržišta

 

Na području Europske unije uskoro bi mogla biti primijenjena regulativa prema kojoj bi rezultati javno financiranih znanstvenih istraživanja trebali biti dostupni svakom građaninu bez naknade. Takav ambiciozan poduhvat mogao bi imati značajne posljedice na trenutnu znanstvenu i izdavačku praksu. 

Foto: Pexels

Početkom rujna zajednica europskih organizacija koje financiraju znanstvena istraživanja Znanost Europa službeno je predstavila inicijativu koja bi mogla drastično utjecati na europsku znanost. Plan S, čiju je provedbu poduprla Europska komisija i dvanaest krovnih nacionalnih znanstvenih organizacija okupljenih pod nazivom kOAlicija S, pokušaj je da se od 1. siječnja 2020. godine obveže znanstvene institucije da se „znanstveni radovi temeljeni na rezultatima istraživanja koja su financirana javnim sredstvima dobivenim od nacionalnih vijeća i Europskog istraživačkog vijeća moraju objaviti u sukladnim časopisima otvorenog pristupa ili platformama otvorenog pristupa.“ Takva regulativa imala bi dalekosežne posljedice na dosadašnje prakse vrednovanja, financiranja i dijeljenja znanstvenih spoznaja.

Glavna meta takve politike poslovni je model velikih znanstvenih izdavačkih kuća, u kojem pet kuća (Reed-Elsevier, Wiley-Blackwell, Springer, Taylor & Francis, Sage Publications i American Chemical Society) izdaje gotovo polovicu znanstvenih časopisa. Riječima Georgea Monbiota, poslovanje tih izdavačkih kuća najlakše se može opisati kao rentijerski kapitalizam, s obzirom na to da je većina današnjih izdavačkih kuća nastala kupnjom i pripajanjem manjih izdavača i preuzimanjem etabliranih časopisa. Uredništva znanstvenih časopisa mahom funkcioniraju na volonterskoj osnovi i ne plaćaju autorske naknade za objavljene radove, koji najčešće nastaju kao rezultat javno financiranih istraživanja. S druge strane, izdavači te časopise nude knjižnicama uz basnoslovne pretplate, gdje godišnja pretplata na časopis zna doseći nekoliko tisuća dolara, a pojedincima izvan akademskih institucija nudi se kupnja pojedinog rada za nekoliko desetaka dolara. Drugim riječima, riječ je o začaranom krugu u kojem se izdavači oslanjaju na besplatno iskorištavanje stručnosti i rada znanstvenika kako bi istim tim znanstvenicima prodali rezultate tog rada uz ogromnu zaradu. No s obzirom na to da uređivanje i objavljivanje u određenim znanstvenim časopisima znanstvenicima donosi prestiž i uvjetuje financiranje, odnosno da čitav sustav vrednovanja počiva na izdavaštvu, ne čudi da svaki pokušaj promjene nailazi na niz zapreka.

Foto: Pexels

U tom je smislu Plan S posebno značajan zbog toga što predstavlja međunarodni institucionalni pokušaj preobrazbe načina distribucije i vrednovanja znanosti. Nastavljajući se na Berlinsku deklaraciju (koju je dosad potpisala 621 svjetska institucija) i odluku 28 europskih ministara znanosti o podupiranju otvorenog pristupa, Plan S u načelu planira učiniti rezultate javno financiranih istraživanja široko dostupnima obvezivanjem znanstvenika da svoje rezultate objavljuju u časopisima s otvorenim pristupom i poticanjem razvoja kvalitetnih časopisa s otvorenim pristupom. Iako su detalji načina provedbe politike uvelike nepoznati, prema zasad dostupnim informacijama autori radova zadržavali bi prava uz dopuštanje slobodnog korištenja i distribucije. Također bi bio dopušten zlatni put otvorenog pristupa u kojem autor plaća takozvane „troškove obrade članka“, pri čemu bi troškove snosila institucija koja financira istraživanje, a visina troška bila bi ograničena. Na koncu, u slučajevima kada ne bi postojali dovoljno kvalitetni časopisi otvorenog pristupa, institucije bi financirale njihov razvoj.

Naravno, izdavači su najavu nove politike dočekali s negodovanjem, izjavljujući kako takva restriktivna politika „potencijalno podriva cijeli sustav znanstvenog izdavaštva“ te kako bi mogla „poremetiti znanstvenu komunikaciju, štetiti istraživačima i zadirati u akademske slobode.“ Čak su i neki znanstvenici izrazili skepsu prema ovako zamišljenom Planu S. Njihova je bojazan da će primjena takve politike isključivo na europske zemlje dovesti do polarizacije znanstvene zajednice na Europu i ostatak svijeta, time isključujući europske znanstvenike iz objavljivanja u postojećim kvalitetnim časopisima. Problematičnim se čini i prihvaćanje zlatnog puta otvorenog pristupa prema kojem autor ili institucija plaćaju troškove objave, s obzirom na to da nije poznato u kojoj će mjeri biti moguće provesti ograničavanje tih troškova i koji bi bio njihov maksimalan propisani iznos. Nije teško zamijetiti kako se u takvim okolnostima problem plaćanja pristupa radovima potencijalno preobražava u problem plaćanja objave rada. U najgorem scenariju, krajnji bi rezultat bilo stanje gore od sadašnjega, u kojem europski znanstvenici ne bi mogli objavljivati u postojećim časopisima s pretplatom, a veliki izdavači ne bi popustili pred pritiskom i promijenili svoj poslovni model. Europske znanstvene institucije bile bi dovedene u situaciju da moraju i dalje plaćati ogromne iznose kako bi imale pristup kvalitetnim časopisima, istovremeno plaćajući troškove izdavanja vlasititih istraživanja u časopisima otvorenog pristupa, što bi se najnegativnije odrazilo na znanstvene zajednice europske periferije.

U ovom je trenutku teško uopće predvidjeti sve moguće ishode Plana S, kao i njegovu zbiljsku izvedivost s obzirom na očekivani početak primjene za nešto više od godinu dana. Unatoč tomu, Plan S ima potencijala doprinijeti izjednačavanju istraživačkih uvjeta europskog centra i periferije, odnosno manjih zemalja koje poslovično raspolažu puno manjim budžetima za znanost. Pogleda li se situacija u Hrvatskoj, uočljivo je da je nacionalna politika već sada uvelike usmjerena prema otvorenom pristupu. Hrvatski znanstveni časopisi u pravilu su neprofitni (jer su financirani iz javnih sredstava) i dostupni široj javnosti, ali hrvatske znanstvene institucije (sveučilišta i knjižnice) usto izdvajaju velik dio budžeta za pretplate na strana izdanja. Iako je točne procjene iznosa teško dobiti jer se dio pretplata financira na nacionalnoj razini, dok dio plaćaju same institucije ili projekti, prema dostupnim podacima za 2017. godinu vidljivo je kako Sveučilište u Zagrebu kao najveća znanstvena institucija godišnje izdvaja više od 4 milijuna kuna za pretplate na časopise, odnosno zakupe baza časopisa. Čak i uz tolike iznose, pristup časopisima često je ograničen na određena godišta, pregled pojedinih dijelova radova (najčešće sažetaka) i na određeni vremenski period pristupa časopisima. Naglašeniji pomak prema otvorenom pristupu omogućio bi upravo manjim sveučilištima poput hrvatskih da uz manje troškove mogu pratiti i sudjelovati u suvremenim znanstvenim kretanjima.

Na koncu, u temelju svih borbi za otvoreni pristup novom znanju nalazi se ne samo spoznaja da su trenutne izdavačke prakse negativne iz pragmatičkih razloga, odnosno paradoksalne činjenice da izdavači skupo prodaju nešto što su dobili praktički besplatno, nego i moralni imperativ prema kojem bi znanje trebalo biti javno dostupno, a znanost društveno korisna. Već niz godina različite polulegalne i ilegalne inicijative poput Library Genesisa i Sci-Huba, riskirajući sudski progon, rade na tome da učine što veću količinu znanstvenih publikacija dostupnu široj javnosti i predstavljaju praktički jedini izvor dostupan manjim znanstvenim zajednicama i neovisnim istraživačima. Njihova popularnost i neizostavna uloga u cirkulaciji znanja pokazuje da trenutačni sustav ne funkcionira. Utoliko su institucionalni poticaji na preobrazbu načina distribucije znanja (poput onih nizozemske vlade i Plana S) značajni.  Jedino preostaje vidjeti koliko će politička volja uspjeti izmijeniti ustaljene trgovačke i akademske prakse.

Nikola Cerovac

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close