AKCIJA

Pismo podrške: Marš solidarnosti – Glasno o pobačaju

 

Prenosimo vam pismo podrške skupine motoristica koje će nam se u subotu 29. rujna pridružiti na Maršu solidarnosti te kako same kažu “svojom prisutnošću dodatno naglasiti da je stiglo novo doba u kojem žene mogu što žele”. Pročitajte što one misle o pitanju ženskih sloboda i prava na izbor!

Žene i motori / žene i život / žene i svijet

Vozimo, volimo sve što vole mladi i dobro se zabavljamo. Ah da, žene na motorima … nije totalni tabu, ali ipak spada u kategoriju egzotike. Percepcija žena koje voze motocikle seže od epiteta „militantnih opatica“ pa sve do „povampirenih raspuštenica“… iskreno, istina je negdje na pola puta. Činjenica da žensko biće vozi motor ne govori apsolutno ništa o njezinu karakteru, osim da voli motore (a to baš i nije neka karakterna osobina). Svekoliko pučanstvo, po našim iskustvima, odlično nas prihvaća, izuzev ponekih zalutalih kromanjonaca koji i dalje tvrde da je lanac iz kuhinje predugačak. Sociološko i kulturološko naslijeđe motociklizma bez izričitih sportskih aspiracija (povijest amaterskog i rekreativnog motociklizma kakvo poznajemo danas) vuče korijene iz Amerike s kraja ’40., po nekima i ranije. U to je doba uloga žena u društvu bila bitno drugačija nego danas … isto tako uloga žena u motociklizmu. Što da vam kažemo, 40-te su daleko iza nas, pomirite se s tim. Također, pretjerano pridavanje pažnje činjenici da netko može imati vaginu i upravljati motociklom isto je tako vrlo naporno (zamisli dostignuća, uh), fore tipa „hebo te, ženska vozi“ predstavljaju uguravanje u kalupe intelektualne sposobnosti kroz prizmu spola, a za koje svi znamo da spadaju u kategoriju mitova koje su pisali iskompleksirani slabići. Podjela na muške i ženske stvari u životu još je uvijek sveprisutna pojava ponajviše u našem tradicionalnom odgoju koji ženama nameće kuhaču umjesto upravljača. Sve to su stvari s kojima se susrećemo iz dana u dan kao ponosne vlasnice motocikala. Ne trudimo se biti „muško“, volimo svoju ženstvenost, motore vozimo zbog sebe, a ne kako bi se dokazale drugima, niti se natječemo s bilo kim, najmanje s muškim dijelom populacije. Jedina istinska razlika između ženskih i muških vozača u tome je što mi ne moramo napraviti 200 km prije nego što skupimo hrabrost javno priznati da smo se izgubile.

 

Ali nije u životu sve tako lako i lepršavo. Mi smo jednu od mnogih životnih bitaka već izborile. Nije bilo jednostavno, pogotovo ne u početku, kći i motocikl u istoj rečenici izazivaju velike traume kod roditelja i šire obitelji – susjedstvo se zgražavalo, zaposlenici autoškola nerijetko su s čuđenjem i podsmijehom upisivali nove kandidatkinje, da ne pričam o situacijama kupnje prvog motora…. A to je samo bio motocikl, prijevozno sredstvo od točke A do točke B. Od malih nogu uče nas da su žene „slabiji spol“ i iako to u kontekstu neke fizičke snage i ima smisla, taj se pojam nažalost puno češće generalizira i projicira na sve aspekte ženskog postojanja. Mentalne, radne, kreativne i ine sposobnosti tijekom većeg dijela povijesti kod žena su bile karakterizirane kao nesposobnosti. Isto tako i pravo na spolnost, pravo na izbor, pravo na slobodnu volju benefiti su u kojima žene uživaju tek u novijoj povijesti naprednijih zemalja. Prvo i osnovno želim naglasiti da je jako žalosno što to još uvijek u praksi spada pod beneficiju. Da stvar bude još gora i licemjernija razina tog benefita proporcionalna je platežnoj moći žene. Pa je tako i u ovoj situaciji kad se govori o javnom zdravstvu i pravu na pobačaj. U ovom trenutku citirala bih Anu Vračar:

„Vjerojatno je najbolja ilustracija negativnih promjena koje su se dogodile u području javnog zdravstva vezano uz zaštitu reproduktivnih prava žena, nejednaka mogućnost pristupa postupku pobačaja u različitim gradovima i regijama. Visoke cijene pobačaja i sve veći broj liječnika/ica koji u javnim bolnicama koriste institut priziva savjesti, onemogućio je pristup ovoj legalnoj zdravstvenoj usluzi velikom broju deprivilegiranih žena, pogotovo onima koje žive u manje razvijenim sredinama. Tome treba nadodati kako je otvaranje privatnih ginekoloških ordinacija i poliklinika također doprinijelo smanjenju dostupnosti pobačaja na zahtjev u okviru javnog zdravstvenog sustava, jer dio liječnika/ica, koji se u bolnicama koriste institutom priziva savjesti, nema problem s njegovim provođenjem u privatnim ordinacijama.“ [1]

Ne treba biti atomski fizičar da se dođe do zaključka da pravo na život i moralne vrijednosti zapravo nemaju nikakve veze s pravom na pobačaj. Ovdje je isključivo riječ o inicijativi lobija za privatizaciju zdravstva s ciljem povećanja profita. Vrlo mudro orkestrirano lobiji su našli potporu u obliku određenih građanskih inicijativa koje i nisu baš najmudrije jer se još uvijek svi sjećamo njihova prvog „Hoda za život“ kada se s razglasa orila pjesma „I want to break free“ grupe Queen. [2] (op.a. ta ista građanska inicijativa poduzima nadljudske napore da se uskrate prava LGBT osobama i ostalim neistomišljenicima). I tu se sve generalno komplicira jer je inicijativa u direktnom dosluhu s predstavnicima najpopularnije vjerske zajednice kod nas. I svi ćemo gorjeti u paklu jer tko se bolje razumije u ženski reproduktivni sustav od onih koji vjeruju u bezgrešno začeće. Doktori i kler, opasna kombinacija jer „Quidquid latine dictum sit, altum videtur“ (što god se kaže na latinskom zvuči mudro). Zanimljivo kompilirano i odlično upakirano prodaje se ideja da je pravo na pobačaj nešto neljudsko i kriminalno. Ali istodobno vrlo licemjerno sva ta briga za nerođene brzinom svijetlosti iščezava u trenutku rođenja, dijete postaje majčina (roditeljska) odluka i na njoj je da se skrbi za dijete kako god zna i umije. Ne želim ulaziti u razloge zašto bi žena željela pobaciti, jer to nije laka odluka. Ali zabrana pobačaja ili nedostupnost pobačaja ne donose ništa dobro. Teško mi je procijeniti što je veće zlo, ilegalni pobačaj ili neželjeno i nevoljeno dijete. Kao autorica ovog teksta želim napomenuti da sam majka i čvrsto stojim iza stajališta da svaka žena mora imati pravo odlučiti hoće li i kada će roditi. Od početka svijeta za trudnoću je potrebno dvoje, ali žena je ta koja se stigmatizira u slučaju neželjene trudnoće. Vrijeme je da se prestane s takvom praksom. U mnogim područjima života žene su zakinute za svoja prava kao ljudska bića. Dug je put do ravnopravnosti. Ovo je samo jedno od prava za koje se treba ponovno izboriti.

 

Svijet kakav poznajemo mijenja se iz dana u dan. Mnogi su pozitivni pomaci već ostvareni i nema više uzmicanja. Strah od promjena i protivljenje promjenama najviše govori o slabosti i neobrazovanosti onih koji takve osjećaje javno ističu. U današnje doba žene imaju priliku uživati u životu više nego ikad (nažalost nisu se sve još oslobodile okova prošlosti). Svaka mala pobjeda, bez obzira koliko se nevažna činila, korak je naprijed. Sloboda i obrazovanje najvažniji su elementi svijetle budućnosti, kako za žene tako i za cjelokupni ljudski rod. Najveći neprijatelj ženskog roda jest šutnja. I još jedna latinska za kraj „Qui tacet, consentire videtur“ (Onaj koji šuti, smatra se da pristaje.) Danas nećemo šutjeti.

 

Mina Žunac

 

Izvori:

[1] Ana Vračar, Prema kraju socijaliziranog zdravstva

http://slobodnifilozofski.com/2018/07/prema-kraju-socijaliziranog-zdravstva.html

 

[2] „Hod za život“ / „I want to break free“ Queen

4:12 izjava Jasmina Stavrosa

4:30 izjava Tomislava Španića i Ivice Petrovića, tamburaški sastav „Barabe“

(čak ni sami glazbenici te producenti TV kuće ne uviđaju apsurd situacije)

– proizvodnja Laudato TV svibanj, 2016. https://www.youtube.com/watch?v=o9idU663PkQ

 

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close