TEKST

INTERVJU: Ne smijemo dopustiti da novi zakon bude “zabrana bez zabrane”

 

“U bolnici u mom gradu nitko ne radi pobačaj. Posudila sam novac i otišla u privatnu kliniku u drugi grad. Roditelji nisu smjeli saznati / Rok od 10 tjedana opasno se bližio. Pitala sam prijateljicu za novac. I imala sam sreće jer mi je mogla posuditi.” – Ovo su stvarna svjedočanstva stvarnih žena koja nas uvode u temu ovogodišnjeg, 11. po redu, Marša solidarnosti u organizaciji Mreže antifašistkinja Hrvatske i Platforme za reproduktivna prava.

 

 

Ove godine suorganizatorica marša je Platforma za reproduktivna prava, a naziv Marš solidarnosti: Glasno o pobačaju. Na pitanje zašto solidarnost baš na ovu temu, iz MAZ-a poručuju da su žene kroz povijest bile na prvim linijama borbe za pravednije društvo, zbog čega treba stati u obranu slobodnog odlučivanja o rađanju i reproduktivnih prava žena, a time i u obranu kvalitetnog javnog sustava zdravstvene zaštite. Pogotovo sad, kažu, kada su napadi na ta krvavo izborena prava sve snažniji i učestaliji. O subotnjem Maršu solidarnosti i temama koje pokriva razgovarale smo s Anom Lovreković, Sanjom Kovačević i Paulom Zore ispred Platforme za reproduktivna prava te Anjom Grgurinović i Doroteom Held iz Mreže antifašistkinja Zagreba.

 

Pobačaj je tema o kojoj se ili šuti ili priča o suprotstavljenim pozicijama prava na život i prava na izbor. Vi, pak, u proglasu ističete socioekonomsku kategoriju. Zašto je ta pozicija danas zanemarena?


Anja Grgurinović (Mreža antifašistkinja Zagreba): Već dugo se pitanje pobačaja svodi na lažnu dihotomiju života i smrti. Odluka o pobačaju ili rađanju djece pozicionira se kao individualni odabir svake žene, kao da odluka nije temeljena na, između ostaloga, i socioekonomskom kontekstu. Državnom vrhu socioekonomski kontekst nije “napet” jer nemaju interesa ni kapaciteta za ulaganje u gotovo uništene socijalne servise poput vrtića i jaslica. Vjerski krugovi i njihove organizacije argumentaciju svode na neznanstvene i namjerno nejasno definirane kategorije “svetosti života”, “božjih stvorenja” itd. Pritom se nedvosmisleno odriču socioekonomskih razloga za odluku o prekidu ili iznošenju trudnoće, a jasno je i zašto. Ako socioekonomska kategorija prestane biti faktor odluke, onda u skupini razloga zbog kojih žena može na zahtjev prekinuti trudnoću ostaju ugroženost života žene, ugroženost zdravlja žene, deformacija fetusa i slučajevi silovanja. Takav scenarij ovdašnjim je životarima i obiteljašicama više nego prihvatljiv. Doduše, i to treba uzeti s rezervom jer – ako se bore za zabranu pobačaja – onda ih sigurno nije briga za zdravlje i živote žena koje će stradati ili umrijeti od posljedica ilegalno izvedenog pobačaja (najčešće nestručno izvedenog u nedovoljno higijenskim uvjetima). Također, Vice Batarelo, čelnik jedne od vodećih klerikalno-konzervativnih udruga, Vigilare, izjavio je da pobačaj ne bi trebao biti dozvoljen ni u slučaju silovanja.
S druge strane, nerijetko se o pravu na prekid ili iznošenje trudnoće govori isključivo u kontekstu autonomije ženskog tijela. Taj diskurs zanemaruje jednostavan problem: malo vrijedi pravo na pobačaj ako žene nemaju novca za pobačaj, koji u 2018. godini košta između 2000 i 3000 kuna, dakle iznos veći od minimalne neto plaće u Hrvatskoj (2750 kuna), a u najboljem slučaju tri četvrtine te plaće. Malo vrijedi pravo na pobačaj ako žene teško dolaze do osnovnih informacija o pobačaju, ako doživljavaju posramljivanje na svakom koraku, ako nema ginekologinja i ginekologa koji u javnim bolnicama žele obaviti pobačaj.

Ističemo, trenutno je pobačaj dostupan samo ženama koje imaju dovoljno novca da ostvare svoje pravo na pobačaj. Što je sa ženama koje su na minimalcu, nezaposlenim ženama, ženama koje rade u nesigurnim uvjetima, studenticama, ženama bez zdravstvenog osiguranja, ženama iz ruralnih područja, ženama s djecom bez podrške obitelji i šire zajednice, tražiteljicama azila – onima koje nemaju stvarni izbor? Također, reproduktivna prava nisu samo pitanje pobačaja i kontracepcije. Nije riječ samo o pravu žena da nemaju djecu, već i o pravu da ih imaju, ali u adekvatnim socioekonomskim uvjetima. Pitanje legalnog, javno dostupnog i besplatnog pobačaja pitanje je kvalitete života žena, ali i pitanje kvalitete života u Hrvatskoj općenito.

 

Kakav scenarij možemo očekivati vezano za novi tzv. Zakon o pobačaju koji bi trebao biti donesen do kraja iduće godine? Prema rješenju Ustavnog suda, pobačaj ne smije biti zabranjen, ali je, prema preporukama Suda, moguće uvođenje obveznog savjetovanja i perioda mirovanja prije obavljanja pobačaja. Može li novi zakon regulirati priziv savjesti, koji predstavlja prepreku dostupnosti pobačaja u Hrvatskoj?

Paula Zore (Platforma za reproduktivna prava): Novi tzv. Zakon o pobačaju neće moći zabraniti pobačaj u punom smislu te riječi. Ali mogao bi biti restriktivniji, što obuhvaća spomenuta obvezna savjetovanja i period čekanja. Taj crni scenarij je izgledan – većinu u Saboru koji će donijeti novi zakon ima HDZ, čije je Ministarstvo zdravstva 1995. godine u Nacrt prijedloga Zakona o prekidu trudnoće (koji nije nikada stavljen u saborsku proceduru) uvrstilo obvezno stručno savjetovanje. To stručno savjetovanje, prema Nacrtu, tada su trebali provoditi “liječnici opće obiteljske medicine, liječnici školske medicine, socijalni radnici i djelatnici vjerskih zajednica” – iz nekog razloga, ne i ginekolozi i ginekologinje. Aktualni ministar zdravstva Milan Kujundžić u ožujku ove godine potvrdio je da je jedno od promišljanja i obvezno savjetovanje. Savjetovanje je spominjala i HDZ-ova zastupnica Branka Juričev Martinčev: “Jačat će se savjetovališta, preventivne i edukativne mjere na način da žena ne dođe u potrebu za tim i da pobačaj da bude iznimka”, rekla je lani u ožujku.

Makedonija je dobar primjer kako savjetovanja u javnim bolnicama vrlo brzo mogu dobiti vjerski karakter. Tamo je 2013. godine novi Zakon o pobačaju uveo obvezno savjetovanje i period čekanja u trajanju od tri dana. U intervjuu za prolife.hr iz 2017., Svetlana Jovanova, ravnateljica makedonske anti-choice organizacije “Lidija – srce koje kuca”, pohvalila se kako ima već dva centra i savjetnice u dvije makedonske bolnice te istaknula da su ciljevi i misija organizacije “utemeljeni na Bibliji i na moralnim vrijednostima kojima nas Biblija uči”.

Dakle, u samo četiri godine vjerske organizacije ušle su u javne bolnice. Hrvatska tu “dobro” kotira: hodovi “za život”, bdjenja pred bolnicama. Evo, uskoro kreće još jedan ciklus maltretiranja pacijentica pred javnim bolnicama u organizaciji inicijative “40 dana za život”, a glavna tema je “postabortivni sindrom” – koji ne postoji, kojeg nema u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB-10), ni u MSD priručniku dijagnostike i terapije, koji opovrgavaju relevantna istraživanja. Tu je i novootvoreni “Centar za život” u zagrebačkoj Tratinskoj ulici, a koji se opisuje kao “savjetodavno mjesto za trudnice u vezi informiranja o trudnoći, nerođenom djetetu, porodu, kao pomoć osobama koje pate od postabortivnog sindroma te bračnim parovima koji imaju problema s plodnošću”. Centar je prostor udruge “Hrvatska za život”, koja je producirala film “40 dana”, koji će se uskoro prikazivati u kinima, crkvama i katoličkim školama diljem Hrvatske. Savjetovanja, dakle, već postoje, a savjetuje se i po bolnicama, iako takva praksa nije zakonski regulirana. Tako voditelj Odjela ginekologije i opstetricije šibenske Opće bolnice, Ivan Zmijanović, početkom godine izjavljuje: “Na samom početku razgovora ženi kažem da sam ja odvjetnik djeteta te da mi, kao njegovom odvjetniku, kaže zašto želi prekinuti trudnoću, a ja ću potom reći zašto da je ne prekine”. Pitanje je samo hoće li se već postojeća, za žene opasna praksa pretočiti u zakon i postati zabrana bez zabrane.

Novi hrvatski Zakon o pobačaju osim gore navedenih instituta trebao bi urediti i troškovnik prekida trudnoće, odrediti, dakle, hoće li (i u kojim slučajevima) troškove snositi žena ili će pobačaj biti besplatan, kao i priziva savjesti liječnika, liječnica i bolničkog osoblja. Naglašavamo: priziv savjesti je sredstvo ograničavanja dostupnosti pobačaja u Hrvatskoj. 54 posto ginekologa i ginekologinja poziva se na priziv savjesti, što znači da je pobačaj u Hrvatskoj, iako legalan, već sada nedostupan. S rastom broja prizivača, raste i broj pobačaja obavljenih u privatnim klinikama, pa tako priziv savjesti postaje alat privatizacije zdravstvenih usluga (ako žena zbog priziva savjesti nema pristup pobačaju u sustavu javnog zdravstva, prisiljena je obratiti se privatniku i platiti uslugu, premda ilegalno) i kriminalizacije pobačaja, što posljedično jača društvenu stigmu – ako je pobačaj obavljen ilegalno, u privatnoj klinici, žena neće javno govoriti o svojim iskustvima.

Priziv savjesti definitivno treba regulirati – sam koncept nije reguliran međunarodnim dokumentima ili standardima ljudskih prava, već nizom zakona i etičkih kodeksa, što omogućuje višestruko tumačenje koncepta, a konzekventno i zlouporabu. U Hrvatskoj su prizivači javnim novcem plaćeni za posao koji ne obavljaju, ne provjeravaju se razlozi za korištenje priziva savjesti, niti se provjerava prebacuju li dio svog rada na privatnu praksu. Priziv savjesti žene izlaže nepotrebnim periodima čekanja, pa tako i nesigurnijim zahvatima u višim stupnjevima trudnoće. Prisiljava nas na obavljanje pobačaja u privatnim klinikama, a time nas potencijalno dovodi u smrtnu opasnost zbog izvođenja zahvata u ilegalnim i nesigurnim uvjetima.

 

Spomenuta regulacija priziva savjesti samo je jedan od zahtjeva koje ističete na društvenim mrežama koje još zahtjeve planirate adresirati na subotnjem Maršu solidarnosti?

Dorotea-Dora Held (Mreža antifašistkinja Zagreba): Pobačaj ne smije biti sveden na takozvano žensko pitanje. Borba za reproduktivna prava podrazumijeva i borbu za besplatno, dostupno i kvalitetno javno obrazovanje i predškolski odgoj, za sigurna radna mjesta, solidarne mirovinske i stambene politike, za socijalizaciju kućanskog rada. Jer danas žene ne pokušava podčiniti samo crkva, propovijedajući da su građanke drugog reda, da su podređene muškarcima, da im treba oduzeti pravo na odlučivanje o slobodnom rađanju djece. Tu je i država, koja skrb o djeci i starijima vraća u kuću ženama, jer novca za izgradnju ili obnovu vrtića i domova za starije “nema”. Koja pod krinkom “fleksibilizacije” radnog zakonodavstva ženama sugerira da rade privremeno, povremeno i potplaćeno – da bi više vremena provele skrbeći za obitelj. Država koja je ugovor na neodređeno pretvorila u rijetkost te dopustila raspad zdravstvenog i mirovinskog sustava.
Stoga ćemo, osim regulacije priziva savjesti, zahtijevati i besplatan pobačaj, jer borba za reproduktivna prava koja ne uključuje zahtjev za besplatnim i javno dostupnim pobačajem, borba je tek za privilegirane žene. Zahtijevat ćemo destigmatizaciju pobačaja kao društvene teme. Zahtijevat ćemo i besplatno, kvalitetno i solidarno javno zdravstvo, jer se tako borimo i za pravo žene da donese odluku koja se tiče njenog tijela, zdravlja i života.

 

Spominjete besplatno i solidarno javno zdravstvo: početkom mjeseca udruga RODA – Roditelji u akciji objavila je rezultate ankete o naplaćivanju pregleda trudnicama, osiguranicama HZZO-a, koja je provedena ovo ljeto.

Sanja Kovačević (Platforma za reproduktivna prava): Prema objavama udruge RODA, pacijentice, osiguranice HZZO-a iz Makarske i Karlovca prijavile su im ginekologe/inje koji su na redovnim pregledima od trudnica tražili plaćanje pregleda u gotovini, bez računa, nakon čega je udruga provela anketiranje trudnica i slučajeve prijavila nadležnim institucijama. Naime, HZZO bi osiguranicama trebao u potpunosti pokrivati troškove zdravstvene skrbi koji se tiču trudnoće, poroda i babinja – za trudnice bi, dakle, skrb trebala biti u potpunosti besplatna. Međutim, rezultati ankete udruge RODA pokazuju da je 41 žena prijavila pet različitih ordinacija u Karlovcu za spomenuto postupanje. U Splitu je 31 žena prijavila deset ordinacija, Rijeka je zaradila 19 prijava, a prijava je bilo i u Čakovcu, Dugoj Resi, na Krku, u Varaždinu i Zagrebu. Kad već pričamo o udruzi RODA, prije tri godine pokrenule su kampanju #PrekinimoSutnju, koja se bavila nasiljem prema rodiljama u bolnicama diljem Hrvatske.

Spomenuti primjeri govore nešto o stanju reproduktivnih prava u Hrvatskoj, jer, treba naglasiti, nije riječ samo o pravu žena da nemaju djecu, nego i o pravu da ih imaju, u adekvatnim uvjetima. Dehumanizirajući odnos prema ženi, kojega je dio i odnos prema ženi kao pacijentici, posebno u domeni reproduktivnog zdravlja, posljedica je duboko ukorijenjenog patrijarhata koji je uvijek ruku pod ruku s vladajućom klasom nastojao poniziti i obezvrijediti žene, ne bi li dokinuo njihovu društvenu snagu. To je praksa u kojoj se nasilje nad ženom provodi i kad rađa i kada ne želi ili ne može roditi bilo zbog materijalnih ili bilo kojih drugih uvjeta i okolnosti. Provodi se, kao što dobro znamo, i nakon što rodi, između ostaloga i uskratom društvenih mehanizama koji bi trebali osigurati sigurnost njoj i njezinoj djeci.

Priziv savjesti, liste čekanja, dehumaniziran odnos prema pacijentima, a posebno prema pacijenticama u ginekološkim ordinacijama i rađaonama, nedostatak potrebne opreme i stručnog liječničkog kadra – sve te poluge kojima se urušavaju zdravstvena prava, nisu slučajne i uglavnom nisu posljedica nemara ili neznanja. Posljedica su sustavne državne politike kojom se, polako ali sigurno, potkopava i uništava javno zdravstvo.

Na eventu na društvenim mrežama objavile ste da ćete se na Maršu solidarnosti prisjetiti žena koje su bile žrtve restriktivnih zakona koji otežavaju ili postupno kriminaliziraju pobačaj?

Ana Lovreković (Platforma za reproduktivna prava): Da, prisjetit ćemo se svih žena koje su osuđene i pogubljene ili izdržavale višegodišnje kazne jer su pobacile, pomogle drugoj ženi kod pobačaja ili samo podijelile savjet. Sjećamo se i babica i liječnika osuđenih na robiju jer su pružili stručnu pomoć ženi koja je odlučila prekinuti trudnoću – kao što je Marija Stramičar, primalja iz Tuhelja, strijeljana 1942. jer se odazvala na molbu druge žene da joj pomogne pri pobačaju.

Dok čekamo reviziju zakona iz 1978. godine, svjesne preporuka Ustavnog suda, stava ministra zdravstva i poražavajuće situacije u javnim bolnicama, jasno nam je što moramo tražiti jer učimo iz socijalističkog nasljeđa, borbe naših drugarica i ostvarenih rezultata – izborenog ustavnog prava na pobačaj, a potom zakona koji je na snazi već četrdeset godina. Borba za pobačaj nije se vodila odvojeno od drugih borbi – ona je gradila temelje politike planiranja porodice u šezdesetim i sedamdesetim godinama, zajedno sa zahtjevima za pripadajuću zdravstvenu skrb prije, tijekom i nakon poroda, bolnice, rodilišta, jaslice, vrtiće, dječje domove i škole. Ove zahtjeve uzimamo već iz govora Vide Tomšič na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ-a 1940. godine, kada govori o borbi za pravo na pobačaj kao dijelu šire borbe radničke klase. Ta je borba bila usmjerena protiv nepravednih i licemjernih zakona koji su pretežno pogađali žene slabijeg ekonomskog statusa, ne dajući im drugi izlaz osim ilegalnog pobačaja, najčešće nestručno izvedenog, u nehigijenskim uvjetima, s uvijek prisutnom opasnosti od smrti, za razliku od žena koje su si mogle priuštiti plaćeni, a time i sigurniji i diskretniji pobačaj.

S obzirom na naslijeđe, naši bi zahtjevi danas trebali biti još radikalniji, trebale bismo se boriti da se pobačaj ponovno ustavno definira kao što je to bilo 1974., kao što je to danas u Sloveniji. Ali stvarnost nas vraća stepenicu unatrag. Zato se danas borimo za besplatan i dostupan pobačaj, baš kao što su se naše drugarice u prošlom stoljeću borile za isti cilj, zajedno sa solidarnim zdravstvenim radnicama i radnicima, drugarima i organizacijama. Historijat borbe za pobačaj potvrđuje nam ono što trenutačni politički moment nalaže – pobačaj mora biti besplatan jer je jedino tako dostupan svim ženama, neovisno o ekonomskim i društvenim uvjetima u kojima žive.

 

I za kraj, zašto je bitno da se o pobačaju govori glasno?

Anja Grgurinović (Mreža antifašistkinja Zagreba): Rasprava o pobačaju mora se odvijati u javnosti, ne u privatnoj sferi. Kao važno političko, društveno i zdravstveno pitanje, pobačaj je uvijek bio tema javnih rasprava, i to je razlog zbog kojeg danas znamo posljedice kriminalizacije pobačaja i stigmatizacije žena, ignoriranja socijalnih indikacija, uvođenja komisija i savjetovanja te nepostojanja adekvatne zdravstvene skrbi. Posljedice su uvijek snosile žene, njihovo zdravlje, njihovi životi.

U posljednjih desetak godina kontracepcija nije postala besplatna, seksualni odgoj nije zaživio u školama, plaće zasigurno nisu porasle – a broj pobačaja pada. To ne znači da broj žena koje planiraju roditeljstvo raste, to znači da je dio žena pobacio u inozemstvu, dio ilegalno u privatnim klinikama, a dio pod različitim pritiscima rodio. I sve se to odvijalo potiho.

Zato poručujemo: o pobačaju govorimo ili anonimno ili potiho. Vrijeme je da to promijenimo, da se zajedno izborimo za dostupan i besplatan pobačaj i progovorimo glasno o pobačaju.

 

Intervju vodila: Ivana Živković

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close