TEKST

Tokofobija – fobija od ovakvog društva

 

Tokofobija je strah od porođaja ili trudnoće. Može biti primarna (dugotrajna, primjerice od adolescencije) ili sekundarna (npr. zbog traumatičnog prošlog poroda), a može biti i simptom (prenatalne) depresije. Kod trudnica koje pate od tokofobije zabilježen je viši stupanj psihološkog morbiditeta u slučajevima kad im je zanijekano pravo na preferiranu metodu poroda. Tokofobija je vrlo specifično i ozbiljno stanje koje još uvijek čeka da ga se u praksi prizna kao takvo.

Foto: Pexels

Ovaj je mjesec Guardian objavio priču o tome kako su društvene mreže mogući krivci za porast tokofobije od 2000. godine. Tako se navodi izjava Catrione Jones, koja predaje primaljama na Sveučilištu u Hullu, a koja kaže da samo guglanje poroda buduće majke preplavi stravičnim pričama o porodu. Forumi i društvene mreže na kojima majke dijele svoje negativne priče s poroda, prema Jones, imaju ulogu u porastu tokofobije.

Njezin je komentar pokrenuo raspravu u kojoj se mnogi s Jones ne slažu: smatraju da je dijeljenje iskustva pozitivna stvar koja žene može pripremiti na porod; također smatraju da je komentar Catrione Jones patronizirajući te bi mogao u ženama koje dijele svoja iskustva izazvati osjećaj krivnje.

Govoreći na Britanskom znanstvenom festivalu, Jones je rekla kako tokofobija obuhvaća širok spektar emocija, od kojih sve nisu dijagnosticirane kao poremećaj. Zbog toga bi broj žena koje pate od tokofobije mogao biti viši od pretpostavljenih 14%, čak i 30%, ustvrdila je Jones.

Louise Kenny sa Sveučilišta u Liverpoolu, rekla je da je tokofobija nedovoljno istražena, no složila se da unatoč tome što dijeljenje iskustava može imati pozitivan utjecaj na mnoge, kod nekih žena (koje za to imaju predispozicije) može trigerirati tokofobiju.

Julie Jomeen sa Sveučilišta u Hullu tokofobiju je nazvala fenomenom modernog doba. “Neke od tih žena doista misle da će umrijeti. Prije dvjesto godina ljudi su prihvaćali da mogu umrijeti pri porodu. Danas očekujemo da porod bude siguran.”

No Julie Jomeen u jednoj stvari griješi – nisu ljudi prihvaćali da mogu umrijeti pri porodu. Ljudi su prihvaćali da ŽENE mogu umrijeti pri porodu. Cijenimo li život žene danas ipak više?

Sophie Walker iz britanske feminističke stranke (Women’s Equality party) ukazala je na to da su zdravstvene potrebe žena u medicini često zanemarene i neshvaćene. Pri porodu se mnogi zahvati rade bez konzultacije sa ženama. Porod nije zdravstveni problem koji će liječnici riješiti, no žene se i dalje tretiraju kao pacijentice. Prema Walker, bilo bi bolje govoriti i kritizirati te stvari, a ne se baviti forumima i društvenim mrežama na kojima žene samo traže malo solidarnosti i razumijevanja, koje ne mogu naći nigdje drugdje.

Foto: Pixabay


Problem zdravstvenih potreba žena nije vezan samo uz trudnoću i porod. Kod mnogih stanja, poput
endometrioze, prosječno vrijeme potrebno za postavljanje dijagnoze iznosi – sedam do deset godina. Samo zato jer liječnici odmahuju rukom na simptome, smatrajući da žene pretjeruju, odgovarajući im da su njihovi simptomi, koji im ozbiljno utječu na kvalitetu života, psihičko i fizičko zdravlje, sasvim normalni. Žene u ovom društvu naprosto nisu vjerodostojni svjedoci ni kad je njihova vlastita bol u pitanju. Istraživanja to potvrđuju. Istraživanje Sveučilišta u Pennsylvaniji pokazalo je da će muškarci češće dobiti lijek protiv boli nego žene. A ako kojim slučajem žene uspiju dobiti analgetik, na njega će čekati duže od muškaraca. Istraživanje Sveučilišta na Rhode Islandu pokazalo je pak da će bolno postoperativno stanje kod muškaraca češće biti tretirano analgeticima, dok će žene u istim slučajevima dobiti – sedative. Jednostavnije rečeno, muškarcima treba sredstvo protiv bolova. Žene se samo trebaju smiriti.

Ako potražimo endometriozu u bazi medicinskih ispitivanja, naša potraga će rezultirati s manje od tisuću kliničkih ispitivanja. Ako pak potražimo erektilnu disfunkciju, naći ćemo oko dvije tisuće kliničkih ispitivanja. Gotovo kao da medicina prioritet daje muškarcima, dok su zdravstveni problemi žena zanemareni i neshvaćeni. 

Foto: Pixabay

Studija “Djevojka koja je vikala bol: predrasude protiv žena pri tretmanu boli” (“The Girl Who Cried Pain: A Bias Against Women in the Treatment of Pain”), autorica Diane Hoffmann i Anite Tarzian, pokušava objasniti zašto muškarci imaju prednost pred ženama u gore navedenim slučajevima. Studija ukazuje na neke paradokse kad su razlike između muškaraca i žena u odnosu na bol i medicinski tretman u pitanju. Iako žene češće pate od kronične boli, biološki su osjetljivije na bol od muškaraca te ne reagiraju isto na određene analgetike, žene često prime slabije lijekove od muškaraca. Žene možda imaju više mehanizama obrane (prevladavanja) od muškaraca kad je u pitanju bol, no to možemo pripisati generalnoj percepciji da žene imaju veći prag podnošljivosti boli (nemaju) i da se njihova bol ne mora uzeti za ozbiljno. Žene se ne doživljava dovoljno ozbiljno kad se žale na bol. A pod dovoljno ozbiljno mislimo na to da će njihova bol biti odbačena kao emocionalna ili bol čiji je uzrok psihogen, stoga nije stvarna. Žene obično više brinu o svom izgledu od muškaraca (društveno uvjetovana stvar), a liječnici često pretpostave da ih ne boli jer su fizički atraktivne. Muškarci koji pate od kronične boli često će odgađati posjet liječniku, no kad jednom zatraže liječenje, tretman će primiti brže i bit će agresivniji nego kod žena. A ovdje se još nismo ni dotakli uloge koju igraju siromaštvo, seksualno opredjeljenje i rasa. 

Kroz čitavu povijest ženska su se psihička i fizička stanja pripisivala histeriji, zbog čega su masovno zatvarane u sanatorije ili bi im bio propisivan brak kao lijek, jer što ženi može pomoći više od malo penisa? Danas žene imaju 23% manje šanse da im na ulici netko pruži prvu pomoć i da prežive, lošije ih liječe od demencije, a cijeli tretman koji žene danas u zdravstvu dobivaju doveo je do toga da se boje reći koji su im problemi, kako ne bi bile proglašene histeričnim hipohondrima. 

Žene imaju manje šanse da prežive sepsu (uglavnom zbog nepropisane preventive i spore reakcije), starije žene dobit će lošiju skrb i teže primiti intenzivnu terapiju od muškaraca, teže će doći do terapije za koronarne bolesti, pogotovo ako je riječ o mlađim ženama. Pa ako žene čak ni u slučajevima gdje boluju od (i muškarcima) poznatih i proživljenih stanja ne doživljavaju ozbiljno, kako mogu očekivati human pristup trudnoći i porodu? Kako se možemo nadati da će njihovi strahovi i osjećaji dobiti pažnju koju zaslužuju, i posljedično tretman koji im je potreban? Kako, kad “stručnjaci” tokofobiju nazivaju bolesti modernog doba i odmahuju rukom na anksioznost trudnica? Nema ništa iracionalno u strahu od istiskivanja novog čovjeka kroz otvor na svom tijelu. Nema ništa iracionalno u strahu od abnormalne boli prije, za vrijeme i nakon poroda. Nisu društvene mreže te koje šire horor priče. Problem je ne priznavanje ženama da je porod horor, i ne pripremanje žena na ono što ih očekuje. Klinička psihologinja Nicole Highet izjavila je: “Istraživanje pokazuje da je trauma manja kod žena koje nisu imale visoka ili idilična očekivanja o porodu.” Žene moraju biti informirane. Pa ako realne informacije i riječi podrške i razumijevanja ne mogu dobiti od liječnika, čudi li nas uopće da ih traže po formumima?

Foto: Pixabay


Prije nekoliko godina udruga RODA pokrenula je akciju
“Prekinimo šutnju” u kojoj su pozvali žene da podijele svoje loše iskustvo poroda, kao dio procesa izlječenja od traume i kao čin bunta protiv tradicionalno ukorijenjenog stava da se o lošem iskustvu poroda ne priča i da je jedino važno da je porod rezultirao zdravim djetetom. Daniela Drandić iz udruge RODA rekla je da je jedna od aktivnosti koja se provodila u okviru inicijative bilo anketiranje žena o iskustvima u porodu. Anketu je u Hrvatskoj ispunilo preko 4000 žena, od kojih je 90 posto rodilo u zadnjih 5 godina. Čak 28 posto žena izjavilo je da je iskustvo poroda pogoršalo njihovo generalno raspoloženje, a 33 posto žena izjavilo je da je iskustvo poroda utjecalo na njihovu želju, odluku ili ozbiljno razmišljanje o tome da više ne rađaju.

Većina žena izjavila je da se njihovo mišljenje tijekom poroda nije poštovalo i da su se osjećale usamljeno. U 75 posto slučajeva zdravstveno osoblje se ženama nije predstavilo, a u 67 posto slučajeva žene su izjavile da je zdravstveno osoblje govorilo o njima u trećem licu, koristeći riječi poput ovo ili ona. Iako je 77 posto žena izjavilo da su htjele blisku osobu uz sebe na porodu, 22 posto to nije ostvarilo jer osoblje nije dozvolilo prisutnost pratnje ili pak pratnja nije zadovoljavala neki od postavljenih uvjeta.

Žene trebaju imati kontrolu nad svojim tijelima, na što pristaju i na što ne pristaju. Trudnice nisu pacijentice već roditeljice. Treba ih voditi i savjetovati, ali ne tako da im se uzme sva kontrola i moć odlučivanja o vlastitom tijelu. Imamo puno većih problema od strašnih priča s društvenih mreža. Ne možemo ženama govoriti da trebaju biti sretne, ako se osjećaju slomljeno. Ne možemo ih grditi zbog straha, ako im nismo u stanju omogućiti zdravstvenu skrb bez predrasuda. I ne možemo im zamjerati ako će svoju priču htjeti podijeliti s nekim tko ih čuje.

Prečesto žensku bol pokušavamo minimalizirati, ismijati, ušutkati. Prečesto se ženska iskustva omalovažavaju, a želje žena odbacuju kao hirovi. Ne treba nas micati s društvenih mreža i foruma, treba nam priznanje i tretman tokofobije, i treba nam ime za ovu fobiju koju polako razvijamo: fobiju od ovakvog društva.

 

I.Š.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

 

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close