TEKST

Tvorničke priče

 

Donosimo prijevod dvije kratke priče koje su napisali kineski radnici, a koje su izvorno objavljenje u časopisu migrantskih radnika (nongminggong) Tvorničke priče. Prijevod priča na engleskom objavljen je na web-stranici kolektiva Chuang. Imajte na umu da je ponekad suhoparan stil priča odraz činjenice da su ih pisali upravo radnici i da je časopis Tvorničke priče napravljen za radnike, ne akademike ili nevladine organizacije. No kako i tvrde iz samog Chuanga takav stil odraz je upravo suhoparne svakodnevice i života kakvog radnici iza zidova tvornica vode.

Foto: Pexels

Jedan dan

“Volim korijandar” (Wo Ai Xiangcai)

Rad u tvornici pretvorio me u robota. Moje je postojanje mehaničko. Gotovo svaki dan ponavljam svoju ulogu u istim scenama.

Alarm me budi točno u 7:20 ujutro. Odem u zahod, operem lice, presvučem se, nemam vremena za pranje zubiju, grabim ključ i trčim ravno u tvornicu. U kantinu stižem nešto prije 7:40, pronalazim zdjelu i jurim prema prozoru iz kojeg poslužuju hranu. Teta s druge strane prozora servira mi zdjelicu kaše i palačinku tanku kao papir. Ovo je moj doručak. Zato što time ne mogu napuniti želudac, i u kantini mi ne žele dati još jednu palačinku, često na ulici kupujem parena peciva. To je jedini način da izdržim do podneva.

Naša radionica nalazi se na četvrtom katu. Radimo maske za lice. Svaka radna jedinica ima proizvodnu kvotu koju određuju za to posebno određeni zaposlenici koji nam stoje za leđima i mjere naše vrijeme štopericama. Uvijek pokušavaju povećati kvotu tako da broje više nego što zapravo proizvedemo. Nadalje, to rade ujutro kada imamo najviše energije, prisiljavaju nas da tu brzinu održavamo 11 sati. Inače ne možemo ispuniti kvotu i moramo raditi prekovremeno bez naknade. Većina radnika ne može ispuniti mjesečnu kvotu. Iako uprava u radionici nije nešto posebno stroga i ne treba vam nikakvo posebno dopuštenje za odsustvo, svi su nesigurni. Neki čak ne idu ni na zahod – ne zato što im nije sila, već zato što ako odu neće moći ispuniti proizvodnu kvotu. Većina ljudi čeka dok ne završi s poslom, tako da su na kraju smjene zahodi uvijek pretrpani.

Kada je vrijeme za pauzu, predvodnik reda daje znak da se red zaustavi, tada se poredamo i čekamo da nam on kaže da možemo ići. Jedan po jedan bi trebali mirno provući karticu, no red se često prekidao kada su svi htjeli što prije stići u kantinu, tako da bi predvodnici obično stajali pokraj — navodno da nametnu disciplinu, no obično bi samo vikali na nas. Kada bi napokon provukao karticu, presvukao se iz radne odjeće i otrčao s četvrtog kata do kantine, ona bi već bila prepuna s 200 ljudi poredanih ispred četiri prozora. Grabim zdjelu, hodam do kraja reda, i potom čekam i čekam, zavirujem drugima u zdjele da vidim što im se poslužuje. Kada je napokon moj red, shvaćam da je jelo koje sam htio odavno nestalo i da su jedino ostala jela koja ne voli nitko drugi, ne samo ja. No nemam izbora, uzimam par žlica ukiseljenog povrća kako bi napunio želudac (i kasnije se žalio). Kolegama se često žalim zbog nedostatka pristojne hrane, ali oni krive mene zato što kasnim i kažu da bi imao puno toga za jesti samo da se požurim. Iako se ne svađam s njima, uvijek mislim kako ako imaš određeni broj ljudi i određenu količinu hrane ne bi trebalo biti važno tko stiže prvi ili posljednji; čak i da sam došao ranije, to bi samo značilo da netko drugi ne bi stigao jesti.

Iako je hrana loša moram nešto jesti — razmišljam o pet sati rada koje moram obaviti popodne, tako da je nekako uspijevam progutati. Popodnevna smjena je ista kao jutarnja, beskonačno pečaćenje maski za lice (to znači spajanje pokrivala za usta i traka za uši. Konzumiranje večere je kao konzumiranje klonirane verzije ručka: sve je jednako. Ponekad pomislim kako se naknada za kantinu u potpunosti troši na ukiseljeno povrće — nije toga vrijedno, no ne mogu ništa napraviti. Izlazak iz tvornice kako bi jeo oduzima previše vremena i siguran sam kako su ulični štandovi još manje čisti od kantine. Iako mi se kolege podsmjehuju kada to čuju, nadam se da će se kantina poboljšati.

Nakon večere slijede još dva sata prekovremenog. Ovo je najlakši dio dana, budući da znamo da je gotovo, barem to. Kako se približavamo kraju, svi su sve uzbuđeniji, kao da ćemo biti „oslobođeni“. To je razlog zašto navečer radimo tako brzo i čini se da smo puni energije. Konačno smo gotovi, oslobođeni i nakon što izađemo kroz tvornička vrata, umor zbog kojeg je moje tijelo bilo otežano nesvjesno se otopi u buku trgovačke četvrti. Također zaboravljam represiju radionice, kao da je jedino što ostaje nepodnošljivi fizički umor. Tek onda shvaćam da sam se stvarno istrošio u radionici.

Svaki dan ponavljam ovo postojanje, u radionici, nemoćan da vidim sunce, često a da nijednom ne odem na zahod. To se događa tako često da se bojim da će mi sunce oštetiti oči! Iako je ovo bio samo jedan dan, možda će moj cijeli život izgledati ovako dok god „potvrđujem“ svoju radnu snagu u tvornici.

 

Pogled na 20 godina u shenzhenskim tvornicama

Hao Ren

Rođen sam 1963. S 15 sam završio niže razrede srednje škole i otišao sam od doma tražiti posao. Otkako sam ’92. stigao u Guangdong, radio sam u puno tvornica. Sjećam se tvornica odjeće koje su vodili šefovi iz Hong Konga, s Tajvana, iz Guangdonga, Fujiana i čak nekoliko iz Hunana. Postojale su neke male razlike između šefova iz različitih mjesta: šefovi iz Hong Konga bili su malo velikodušniji — pretpostavljam da su imali više novca tako da su se prema vama ponašali malo bolje. No svi su šefovi uglavnom isti. Kako ono kažu: “Gdje god ideš, vrane su crne; čim izađeš iz vučje jazbine naći ćeš se u tigrovim ustima.”

Najveći škrtice bili su jebeni šefovi s Tajvana. Oni su bili najstroži upravitelji. Kako se rad za njih uopće može nazvati radom? Često bi nas vrijeđali i tukli, prijetili da će nas otpustiti čim ne slušaš zapovijedi ili su nas tukli kada stvari nisu 100 posto išle po planu. No nisu samo tajvanski šefovi bili okrutni — zapošljavali su brutalne zaštitare. Šefovi iz Hong Konga također su imali zaštitare, no oni nisu tukli ljude, ili ih barem nisu tukli često. Tako su tajvanski šefovi bili najveći tirani.

Uprava se promijenila u proteklih nekoliko godina. Bar je postala humanija. Druga stvar je što su se ljudi koji su radili za upravu malo opametili. Nešto su shvatili: da su i oni samo radnici. Prije su svi mislili „Ja sam poseban, ja sam ovakav i onakav, ja sam upravitelj.“ No što se dogodilo kada bi ih otpustili? Ispostavilo se da nisu drugačiji od nas.  Prije je uprava bila izrazito glupa, radili su sve što je bilo u njihovoj moći da ljube dupe šefovima i zajebavaju radnike samo da bi još malo zadržali svoje poslove. Mislili bi ovako: sada radim na slobodnom tržištu, nema za što se ne mogu pobrinuti, tako da bi još jače udarali na radnike. Kao i zaštitari tajvanskih šefova: oni bi mislili: “Ja sam faca, radim kao konj i tučem ljude za šefa, dobro mi je, šta ne, šef me poštuje.”

Postoje različiti razlozi zašto su tvornice danas humanije nego prije. Prvi veliki razlog je taj što se vlada malo promijenila. Drugo, došlo je do nekih promjena u širenju znanja o pravnim pitanjima. Treći je taj što su se radnici počeli buditi. Ja sam sâm jedan od tih radnika. Prije je bilo puno upravitelja i šefova koji bi tukli radnike, neki su udarali tako jako da bi slamali ljudima ruke i noge. Dosta često se to mogli vidjeti, no na kraju su shvatili da će im se to samo obiti o glavu: kada bi izašli iz tvornice često su ih napadali gangsteri i skitnice. Sada je velik broj upravitelja napokon shvatio kako stvari funkcioniraju.

Stav šefova prema radnicima također se promijenio zbog pritiska s raznih strana. Jedna strana je vlada, a druga je, pa, ona „Gdje god postoji ugnjetavanje, postoji i otpor“. Jednom sam imao stvarno groznog šefa. One koji su za njega radili nije smatrao ljudskim bićima, već se ponašao kako mu se prohtjelo. Na kraju su ga napali noževima. Jasno sam to vidio — bio sam ondje. To ga je stvarno sjebalo. Svugdje su ga rezali, no uspio je pobjeći. Da nije pobjegao sigurno bi ga ubili. Bio sam udaljen samo nekoliko metara. Na kraju su ga pustili. Radnici nikada prije nisu napravili nešto tako i nisu htjeli napraviti veliku frku – na kraju krajeva bojali su se.

Vjerojatno je to započelo u drugoj polovici ’96. ili ’97. kada je Hong Kong vraćen Kini: to je bilo vrijeme kada se veliki broj radnika počeo javno osvećivati članovima uprave. Prije toga su zgodnije djevojke morale spavati sa šefom kada god je on to htio, šef je mogao raditi što god je htio i to se događalo dosta često. Tek je tijekom devedesetih ovo ponašanje postalo rjeđe, oko ’96., tada se okoliš stvarno promijenio. ’97. kada je Hong Kong vraćen širile su se glasine da je rat neizbježan i velik broj šefova i radnika su pobjegli doma. Kada bi god čuli da će doći do rata, ispostavilo bi se da su to glasine, tako da su se radnici vratili nakon nekoliko mjeseci. ’98. i ’99. ljudi su postali hrabriji i glasine su se stišale.

Je li vlada ’94. ili ’95. donijela zakon o radu? ’96. je već postojalo puno tvornica koje su zapošljavale migrantske radnike i ’97. je Hong Kong vraćen Kini, tako da nije moglo biti nekih većih političkih promjena. Vlada je ’98. krenula popularizirati zakon o radu. No nisu ga htjeli puno popularizirati ili provoditi i samo je mali broj ljudi znao da postoji, tako da je zakon postao praktički beskoristan.

I kako se sve veći broj tvornica otvarao [radnik je mogao birati gdje će raditi i stav je općenito bio da] ako im ne trebam ovdje, samo ću otići negdje drugo. Zahtjevi radnika bili su realistični i van tvornice državna represija nije bila jaka. Kraj devedesetih je bio težak, no nakon rada vani nekoliko godina shvatio bi kako svijet funkcionira i postajao hrabriji. Osim toga radnici su imali i neke tehničke vještine. Nakon nekoliko godina rada postajali su dosta vješti. S vještinama je lakše naći posao. Ljudi se manje boje kada imaju malo kapitala.

Tada nije bilo puno štrajkova. Oni nisu bili tako česti do 2007. i 2008. i tek je 2008. njihov broj narastao. U Longgangu nema puno velikih tvornica i najveći su se štrajkovi dogodili 2008. Razlog tome je što su zakon o radu i ugovorno pravo postali rašireni među radnicima, budući da su i vlada i NGO-ovi puno radili na njihovoj popularizaciji. U to vrijeme sam podijelio puno letaka — svaku večer moje kolege i ja dijelili bi letke u tvornici. Još jedan razlog mora biti taj što su radnici postali obrazovaniji. Tada sam radio u tvornici cipela i rijetko sam radio prekovremeno, pa sam imao puno vremena. Blizu mjesta gdje sam živio nalazila se ploča i tamo smo organizirali posebne treninge o radnom pravu. Radili bi to jednom tjedno ili jednom u dva tjedna, uglavnom nekoliko puta mjesečno. Svaki put bi došlo deset ili čak dvadeset ljudi. Oni bi onda to znanje prenosili svojim prijateljima ili poznanicima, koji bi to potom objašnjavali drugima.

U to vrijeme poseban razlog zašto su ljudi štrajkali bio je prestanak ugovora o radu, a radnicima je bila uskraćena otpremnina temeljena na duljini radnog staža. Pa kako ne štrajkati? Moglo bi se reći da sam sudjelovao u tome, to je bilo krajem 2007., tada je skoro svaki dan bio jedan štrajk. Organizirali su se u raznim industrijama i svaki dan je u barem nekoliko tvornica bio organiziran štrajk. Velik broj ovih štrajkova vidio sam vlastitim očima: sve više ljudi nije išlo na posao, blokirali su vrata tvornica ili prosvjedovali na trgovima. Ako bi razgovarali s radnicima koji su sudjelovali u štrajkovima, morali bi reći kako je svaki štrajk bio uspješan. Ili barem da je štrajkanje bolje od ne štrajkanja, budući da su šefovi uvijek bili prisiljeni platiti za nastalu štetu i radnicima. U tvornicama u kojima radnici nisu dizali frku ili organizirali štrajk ništa se puno nije promijenilo. Štrajkovi su se uglavnom odvijali u velikim tvornicama s više od 200 ili 300 ljudi. Yunchang, Dahua, Jinghong su sve bile velike tvornice u kojima je radilo više od tisuću ljudi.

Prijevod: M.G.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close