TEKST

Osnaživanje novih i ženskih glasova

 

Čitajte o tome kako jedan ženski kolektiv u Kini mijenja način na koji se govori i piše o Kini i tko to radi, tko daje glas ženskim i marginaliziranim glasovima i kakve to veze ima s neuravnoteženim odnosom između stranih dopisnika i njihovih pomoćnica/ka i s odnosima moći u stranim redakcijama.

Foto: Pexels

Sve je krenulo s jednim dokumentom. Prije oko dvije godine rodila se ideja da se napravi dokument gdje će biti navedene žene stručnjakinje koje se bave Kinom. Naime, sadašnje članice kolektiva NüVoices shvatile su da su stručnjaci koji se uglavnom zovu na intervjue, u emisije, na panele i predavanja o Kini – uglavnom stariji muškarci, bijelci. Žene, a pogotovo Kineskinje, uglavnom nisu sudjelovale, niti su ih zvali na takve događaje (vrlo često i zato što uopće nije bilo poznato da se bave tom tematikom!). Stoga su članice kolektiva odlučile crowdsourceati popis stručnjakinja koje se bave Kinom u širem smislu i podijeliti ga sa svim zainteresiranima, budući da su smatrale da postoji puno istraživačica, književnica, novinarki koje se bave Kinom, a za koje ljudi jednostavno nisu znali (pa ih stoga nisu mogli ni pozvati da govore na panelu/događaju). Google dokument je u svakom trenutku dostupan i aktivan te se još uvijek uvelike koristi. Kao feministička organizacija ne temelje se na isključivosti budući da smatraju da svatko može doprinijeti vlastitim perspektivama, već na inkluzivnosti, solidarnosti i međusobnoj podršci.

NüVoices su kolektiv novinarki, urednica, istraživačica i zapravo svih koji se na neki način bave Kinom u širem smislu. Žele osnažiti ženske glasove i dati im prostor, na što zapravo ukazuje i sam njihov naziv – riječ na kineskom znači žena, žensko, a izgovara se tako da nalikuje engleskoj riječi new (novo). Prva ideja o organiziranju došla je s gore spomenutim dokumentom prije oko dvije godine kada je prikupljen popis stručnjakinja koje se bave Kinom. Kolektiv radi puno toga, organiziraju panele i razgovore, druženja, rade i podcast, a također rade i na knjizi (inspiriranoj knjigom The Good Immigrant za čije je tiskanje novac skupljen tzv. crowdfundingom) u kojem će objaviti priče Kineskinja.

O kolektivu i njegovu nastanku smo razgovarali s Johannom Chiu, jednom od osnivačica kolektiva koja je u Pekingu radila kao strana dopisnica, a izrazito nas je zanimala i problematika i pitanje tzv. news assistants koji su bili i tema prve epizode podcasta tog kolektiva i kojima ćemo se baviti u ovom tekstu.

Prije svega je potrebno objasniti pozadinu ove problematike i što je čini tako zanimljivom. Naime, kineska vlada svojim regulativama kineskim građanima zabranjuje da u stranim redakcijama rade kao strani dopisnici (dakle, u svojstvu –  nazovimo to tako – „pravog“ novinara), već oni mogu raditi samo kao tzv. novinski/e pomoćnici/ce (news assistants). To znači da se njihov posao često svodi na prevođenje i pomaganje stranim dopisnicima. Međutim, njihov se posao vrlo često naravno svodi na puno više od toga, što su potvrdile i dvije sugovornice podcasta NüVoices na tu temu. Jedna sudionica (govorile su anonimno) koja radi u televizijskom novinarstvu naglasila je kako radi sve: od odlaska na teren, istraživanja, nalaženja sugovornika, intervjua i snimanja, no još uvijek je u redakciji ne smatraju novinarkom. Što onda naravno znači i da je manje plaćena od stranih dopisnika. Sudionice podcasta su govorile i o svojim plaćama i o tome koliko je zapravo velika diskrepancija između njihovih plaća i onih stranih dopisnika. Primjerice, jedna je navela kako je njena plaća nakon četiri godine rada na takvim zahtjevnim poslovima jednaka novopridruženom članu koji radi isti posao pomoćnika, a minimalno tri ili četiri puta manja od one stranih dopisnika koji su tek došli na posao i skoro ništa ne znaju o navedenom poslu. Vrlo se često događa da ti mladi dopisnici ne znaju doslovno ništa (uključujući i osnove kineskog jezika) i mnogo ovise o svojim kineskim kolegama koji im pružaju svakakvu pomoć – od odlaska u banku i bolnicu do pomoći u samom poslu. Diskrepanciji u poslu i neravnoteži između pomoćnica/ka i dopisnika uvelike doprinosi i činjenica što strane redakcije iskorištavaju sivu zonu u kojem se veliki broj tih pomoćnika nalazi. Chiu nam je recimo rekla kako se troškovi za plaće pomoćnika često navode pod stavkom „razno“ ili čak „uredske potrepštine“. Mala plaća uz neuvažavanje i nemogućnost napredovanja dovode i do toga da veliki broj ljudi u tom poslu ne ostaje dugo, za par godina traže nešto drugo, jer se s niskom plaćom novinskog pomoćnika ne može normalno živjeti, posebice ne u velikim gradovima poput Pekinga i Šangaja.

Novinski pomoćnici ne dobivaju uvažavanje za svoj rad, a uglavnom nisu ni potpisani kao autori tekstova (tek su nedavno neke agencije počele pomoćnike potpisivati ili navoditi da su pomogli u istraživanju). Ono što Chiu naglašava jest i da su većina tih pomoćnika zapravo novinarske pomoćnice, budući da su to većinom žene koje su studirale engleski, a one uglavnom studiraju humanističke studije. Navedeno dovodi do velike rodne neravnoteže u redakcijama u kojima kao strani dopisnici najčešće rade stariji muškarci, bijelci, koji ne znaju jezik mjesta u kojem se nalaze, a njihove pomoćnice su mlade Kineskinje. Cijela struktura je dakle utemeljena na neravnoteži i nejednakosti. Zanimljiv je i izvještaj Global Reporting Centra Sveučilišta British Columbia koji potvrđuje tezu o velikoj neravnopravnosti između stranih novinara koji dolaze u stranu državu i onih na terenu (tzv. fixeri), lokalnih stanovnika koji govore jezik, a često su znatno manje plaćeni od stranih novinara, dok uglavnom rade najgore i najopasnije poslove a da se on ne vrednuje ili priznaje. A pritom treba i istaknuti da oni poslije uglavnom ostaju u svojim državama i nakon što strani novinari odu te su često izloženi prijetnjama i nasilju.

Ono što Chiu također ističe jest da je za razumijevanje ove situacije u azijskim državama bitno istaknuti i kulturu tzv. expata, osoba koje privremeno žive u drugoj državi. Zbog novinara koji su expati, koji u neku državu dolaze na određeno (kratko) vrijeme, koji neće ondje ostati dugo, pa često ni je poznaju jezik države u kojoj se nalaze, niti ga žele naučiti, dolazi do izostanka odgovornosti – prema mjesta o kojem se piše, pa i sugovornicima i kolegama. To je posebno slučaj ako se svakih nekoliko godina prebacuješ iz jednog mjesta u drugo te ne stižeš razviti odnos s mjestom u kojem se nalaziš i lokalnim stanovnicima. Pridodajmo ovome razmještenost i udaljenost od središta medijskih kuća, ureda za ljudske resurse i bilo kakve fizičke redakcije i možemo lako shvatiti kako u takvim okolnostima dolazi do neravnoteže u moći između novinara i njihovih pomoćnica/ka i kako pomoćnice/i vrlo lako mogu proći nezamijećeni. Vrlo često je zapravo slučaj da središta redakcija i urednički kolegiji koji se nalaze na drugom kraju svijeta obično niti nisu svjesne postojanja pomoćnica/ka niti problema s kojima se oni suočavaju.

Sve to dovodi do još nekih bitnih pitanja koje upravo u kolektivu NüVoices žele adresirati: Tko piše o Kini i drugim azijskim državama i tko ima tu privilegiju?; Na koji način pišu i kakvim se temama bave?; Kakav pristup može imati netko tko uopće ne poznaje jezik neke države ili ga uopće ne želi naučiti? Kao što nam je Chiu naglasila velik broj pomoćnica se žalio da su priče ili teme koje strani dopisnici biraju često plošne ili stereotipne, da ne ulaze u dubinu problema, a stručnjaci koje intervjuiraju su sami često bijelci i muškarci. Upravo su zato ovakvi kolektivi i stvari koje rade bitni – jer rade na diversifikaciji i jačanju glasova, posebice onih marginaliziranih.

 

M.G.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close