TEKST

Krajnja desnica u Europi – I. dio

 

U zadnje vrijeme svjedočimo trendu jačanja alternativnih desnih stranaka koje nerijetko koketiraju s otvoreno fašističkim praksama. Od izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a te nedavnog izbora Jaira Bolsonara za brazilskog predsjednika, problem rasta desnice postaje još veći. Stoga vam donosimo tekst o krajnjoj desnici u Europi – u prvom dijelu pregleda čitajte o općenitim i zajedničkim karakteristikama svih opcija europske krajnje desnice koje su danas aktivne i aktualne.

Foto: www.pixabay.com

Fenomen krajnje desnice i/ili „desnog populizma“ više nije marginalija koja je, čas jače, čas slabije, bila prisutna u političkom životu većine zemalja svijeta – od pobjede Trumpa sve do izbora Jaira Bolsonara za predsjednika Brazila nazire se trend jačanja alternativnih desnih opcija koje nerijetko koketiraju s otvoreno fašističkim praksama, a svima je zajednička pozadina strukturna slabost postojećeg socioekonomskog i političkog sistema.[1] U Europi gotovo da i nema zemlje čija krajnja desnica ne prelazi izborni prag, a taj je trend naročito potaknut izbijanjem ekonomske krize krajem prošlog desetljeća te, još i više, migrantskom krizom koja je eskalirala 2015. godine. U ovom ćemo se tekstu koncentrirati na fenomen krajnje desnice u Europi, poglavito u zemljama Europske unije, s obzirom na to da su sljedeće godine u svibnju izbori za Europski parlament  na kojima se predviđa uspjeh takvih stranaka i pokreta, u čiji se kampanju upleo i najpoznatiji Trumpov ideolog Steve Bannon. U ovom, prvom dijelu, naglasak će biti na općenitim i zajedničkim karakteristikama svih opcija krajnje desnice u Europi te njihovim uvjetima mogućnosti, a u drugom ćemo dijelu, konkretnije, napraviti kratki pregled po zemljama.

Od pada Berlinskog zida 1989. godine i skorog sloma Sovjetskog Saveza utvrđen je svjetski političko-ideološki konsenzus oko neupitnosti liberalne demokracije kao genuinog političkog okvira i tržišne ekonomije kao ekonomskog odnosa.[2] Nasuprot tome stoje autoritarni i „totalitarni“ režimi te plansko-dogovorne ekonomije.[3] Prema tome, i tradicionalno umjereno lijeve, socijaldemokratske opcije prihvaćaju neupitnosti tržišnih postulata (famozni blairovski „treći put“), a Europska se unija nameće kao oličenje slobode, prosperiteta, multikulturalizma i poštivanja ljudskih prava („ujedinjeni u različitosti“). Za taj liberalni zapadni svijet tek je napad na njujorške blizance 11. rujna 2001. godine bio događaj koji je djelomično uzdrmao „konsenzus“. No, ujedno se radi o događaju koji će potaknuti nove ratove u svijetu te izazvati jače produbljivanje nejednakosti između centra i periferije. Iako su

Foto: Jörg Haider/ Izvor: Wikipedia

američki ratovi na Bliskom istoku i radikalizacija islama djelomično izazvali ideju „kraja povijesti“ i dali na većem značaju ideji „sukoba civilizacija“[4], u većini europskih zemalja u većem dijelu prvog desetljeća ovog stoljeća i dalje su pobjeđivale „konsenzualne“ stranke centra. Istina je, bilo je i izuzetaka koji su se doživljavali kao anomalija koju snažna međunarodna zajednica, ali i suvereni narodi moraju spriječiti – tako je Austrija dobila još 2000. godine sankcije od Europske unije jer je ekstremni desničar Jörg Haider ušao u vladajuću koaliciju, a u drugom krugu predsjedničkih izbora u Francuskoj 2002. godine ujedinjuje se cijeli politički spektar od krajnje ljevice do desnog centra oko Jacquesa Chiraca (kandidata republikanske stranke desnog centra) kako na vlast ne bi došao fašist Jean-Marie Le Pen. Ta se desnica ranih dvijetisućitih godina, prema njezinim glavnim protagonistima, još nerijetko nazivala desnicom „haiderovsko-lepenovskog“[5] tipa i doživljavana je znatno manje kao neposredna opasnost. Izbijanjem pak ekonomske krize 2008. godine na scenu stupaju diljem Europe brojne druge krajnje desne opcije – od Orbána u Mađarskoj (Jobbik je stalno bio u prikrajku) do Zlatne zore u Grčkoj.[6] Konačno, eskalacijom

Foto: Jean-Marie Le Pen/ Izvor: Wikipedia

migrantske krize 2015. godine definitivno se može govoriti o strelovitom usponu alternativne, krajnje desnice – otada pa do danas elektoralne uspjehe doživljava u svim zemljama Europske unije osim u Hrvatskoj, Španjolskoj, Portugalu, Irskoj, Malti i Rumunjskoj.[7] Valja napomenuti da njezino djelovanje nije ograničeno samo na političke stranke, već da vrlo značajnu ulogu (možda čak i veću u nekim slučajevima) igra

civilno društvo.[8]

Jednim od glavnih motiva koji pogone krajnju desnicu doživljaju se upravo muslimani, odnosno strah od „islamizacije Europe“, što je ojačano migrantskom krizom i pojedinim terorističkim napadima koji su se dogodili na europskom kontinentu zadnjih godina. Retorika „obrane kršćanske Europe“ od „islamske najezde“ dubinski počiva na tezi o „sukobu civilizacija“, prilagođenoj aktualnim zbivanjima, najviše pojačanim dolaskom imigranata islamske konfesije na europsko tlo. Uz to nerijetko dolazi i  ultrakonzervativna agenda, koja zabrinutost za „bijelu kugu“ i slab natalitet koristi kao oruđe u borbi protiv ženskih reproduktivnih prava (npr. pravo na abortus) i neheteroseksualnih zajednica. Poruka je da je bitno osnažiti vlastiti nacionalni identitet i tradicionalne vrijednosti, kako bismo se mogli obraniti od najezde „drugih“, očuvati „zdravo nacionalno tkivo“, da se spriječi vlastita kulturološka (ali i biološka) propast i dekadencija. Ta retorika jako podsjeća na retoriku tzv. „konzervativnih revolucionara“ u Vajmarskoj Njemačkoj koji su stvorili teren za jačanje nacizma[9], a u „rebrandiranoj“ verziji na „novu europsku desnicu“ Alaina de Benoista. Dakle, uz napade na raznorazne manjine, odnosno manjinske, ugroženije identitete, nadovezuju se i napadi na fenomen tzv.

Foto: Alain de Benoist/ Izvor: screenshot – YouTube

političke korektnosti (rasprostranjenije u SAD-u i Kanadi), u čemu ovi desničari vide jedan tip zavjere tzv. „lijevo-liberalnih“ elita, otuđenih od „autentičnog naroda“, koje raznim zakonodavnim odredbama npr. o „pozitivnoj diskriminaciji“ i o suzbijanju „govora mržnje“ guše – upravo slobodu govora i nameću, kako oni kažu, pravila i zakone protivne „tihoj većini“ – onoj „većini“ koju navodno oni reprezentiraju.[10] Osim toga, u prokazivanju „odnarođene vlasti“ (uglavnom okoštalih struktura lijevog i desnog centra, „eurobirokrata“) parazitiraju na realnom osjećaju političke nereprezentiranosti velikog dijela masa, koristeći tako, sukladno gornjim obilježjima, „anti-establišment“ retoriku, retoriku „žrtvenog jarca“ te retoriku direktne demokracije.[11] U tome se ogleda populistički karakter krajnje desnice, i to ne samo u Europi. Teorije zavjere koje dolaze uz to, npr. negiranje globalnog zatopljenja, dodatno odaju antimodernistički i antiprosvjetiteljski karakter krajnje desnice. Drugim riječima, odaju simptom krize moderrniteta i racionalnosti, što je povezano i s krizom kapitalizma i krizom liberalne demokracije.

Dakle, nemoguće je i nepoželjno svesti danas krajnju desnicu samo na antiimigrantske sentimente i posljedičnu politiku sekuritizacije. U suštini se radi samo o jednoj od trenutnih tema i poticaja za manipuliranje strahovima i osjećajem nesigurnosti. Ipak, pritom se ne smije zaboraviti da je politika radikalne retradicionalizacije znatno obuhvatnija – jačanje tradicionalnih društvenih veza (npr. obitelji kao strogo definirane patrijarhalne zajednice) zapravo predstavlja ispunjavanje ispražnjenog prostora nastalog slabljenjem i demontažom socijalne države. Također ih nerijetko karakterizira izraziti ekonomski liberalizam, često zamagljen nacionalnim konzervativizmom i propagiranjem snažne uloge države u održavanju hijerarhije i poretka No, te stvari ne moraju biti u koliziji – korištenje politike minimaliziranja države u privredi ili ojačavanja njezine uloge samo su taktičko-strateške tehnike

Foto: Članovi Zlatne zore na skupu u Ateni/ Izvor: Wikipedia

vladanja kapitala. Zato se može govoriti i o „očuvanju kapitalizma od samoga sebe“ – dok on, logikom svog razvoja, razbija međudržavne granice, stvara i hrpu kontradikcija uslijed čega dolazi do pobune određenih socijalnih slojeva i frakcija buržoazije. Ta je kontradiktornost možda najočitija na primjeru Trumpa kao predsjednika SAD-a i fenomena Brexita koji trenutno duboko polarizira britansko društvo.[12] Drugim riječima, funkcioniranje slobodnotržišne kapitalističke privrede nije fundamentalno zatrto ako se dovodi u čvršći nacionalni okvir s nacionalnim valutama (najbolji primjer za to je svojedobno protivljenje Margaret Thatcher zajedničkoj europskoj valuti te politika bivšeg češkog predsjednika i premijera Vaclava Klausa). Zato je opreka između globalizma i „suverenizma“, na kojoj inzistira ta krajnja desnica, ali i veliki dio centrističkih političara, novinara i analitičara, zapravo lažna opreka, odnosno opreka koja nam mnogo više prikriva nego što nam otkriva.

Izbori za Europski parlament sljedeće godine smatraju se jednim od ključnih izbora koji će pokazati opstaje li trenutni politički konsenzus birokratâ iz Bruxellesa – onih koji se sada predstavljaju kao zaštitnici civilizacije od desnog radikalizma ili će ključne pozicije zauzeti njihovi izazivači – s krajnje desnice. Postoji i treća opcija – jačanje lijeve alternative trenutnom europskom statusu quo, međutim, njihovi pomaci prema naprijed su ili prespori ili završavaju debaklima od kojih se alternativna ljevica vrlo teško oporavlja. Kako bilo, problem krajnje desnice ili „desnog populizma“ nije više problem koji je moguće ikako minimalizirati i opravdati, mada se može razumjeti.

U sljedećem ćemo nastavku napraviti kraći, ali konkretni pregled krajnje desnih stranaka u Europi, s naglaskom na Europskoj uniji. Te su stranke i pokreti raspršenim po različitim, iako ideološki srodnim, „obiteljima“ europskih stranaka – ima ih u ENF („Europa nacija i slobode“), ECR („Europski konzervativci i reformisti“), EFDD („Europa za slobodu i direktnu demokraciju“), ali i u vladajućoj EPP („Europska pučka stranka“). Neke su stranke izvan svake međunarodne afilijacije, ili tek čekaju primanje u neku od njih.

 

Karo Jurak

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

 

Bilješke:

[1] Pod sintagmom „alternativne desne opcije“ podrazumijevaju se sve one opcije s desne strane političkog spektra koje na neki način izazivaju desni mainstream koji je već desetljećima oličen u strankama desnog centra, uglavnom liberalno-konzervativne i/ili demokršćanske provenijencije. „Krajnost“ u sintagmi „krajnja desnica“ podrazumijeva upravo to izazivanje mainstreama, a „populizam“ retoriku koja je prividno „antiestablišment“ u navodnoj opreci između „naroda“ i „elita“. Ta „alternativna desnica“ (pojam u ovom slučaju ne treba poistovjećivati s istoimenim fenomenom u SAD-u) ne može se izjednačiti s (neo)fašističkom opcijom, makar su i takve ovdje uključene. Osim (neo)fašističkog ekstrema, ovdje je uključen i čitav niz tzv. desno-populističkih izazivača, tradicionalnih konzervativaca ili čak nove liberalne desnice, koji se nameću kao „anti-establišment“ opcija – i prema „dekadentnim“ socioekonomskim elitama, i prema dugogodišnjim okoštalim političkim strukturama lijevog i desnog centra, prikazujući sebe kao „autentične predstavnike naroda“.

[2] Vrhunac apologije tog vjerovanja predstavlja poznata knjiga političkog filozofa Francisa Fukuyame Kraj povijesti i posljednji čovjek. Koliko su takve teze bile promašene, danas je svjestan i sâm Fukuyama, što je izrazio u svojoj novoj knjizi Identity: The Demand for Dignity and the Politics of Resentment.  

[3] Drugim riječima, svi oni koji malo odskaču iz formalnih okvira liberalne demokracije bazirane na parlamentarizmu, podvojenosti države i društva te trodiobe vlasti. „Totalitarni“ je ovdje pod navodnicima zbog spornosti i nedovoljne definiranosti tog pojma, čija geneza i način korištenja ovdje nisu tema.

[4] Osporavanje „kraja povijesti“ ipak ne nastaje odjednom – već je 1993. godine, samo godinu dana nakon objave Fukuyamine knjige, konzervativni Samuel Huntington objavio u časopisu Foreign Affairs članak „The Clash of Civilizations“ u kojemu osporava prestanak sukoba u budućnosti te najavljuje sukobe po kulturalno-civilizacijskim linijama uslijed pripadajuće podjele svijeta. Svoje je teze detaljnije obrazložio par godina kasnije u knjizi The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order.

[5] Primjerice, profesor s Pravnog fakulteta u Zagrebu Duško Sekulić u svom članku iz 2001. godine pod nazivom „Je li nacionalizam hrvatska sudbina?“ proročki kaže: „Eventualna duboka ekonomska kriza koja bi zaustavila proces europskog integriranja omogućila bi jačanje snaga heiderovsko-lepenovskog tipa u Europi i Hrvatskoj. Tome može pridonijeti unutarnji proces na kojima se hrane svi heideri i lepeni i za koji možemo prognozirati da će rasti ubuduće. Kao rezultat globalizacije, ali i potrebe za radnom snagom u demografski sve starijoj Europi, rast će broj imigranata. Kao što znamo iz istraživanja migracija, povećani ulaz imigranata povećava rasizam i ksenofobiju i stvara plodno tlo za integralni nacionalizam“ (Duško Sekulić, „Je li nacionalizam hrvatska sudbina?“, u: Revija za sociologiju, no. 3-4, vol. 32, str. 57-174).

[6] Victor Orbán postao je mađarskim premijerom 2010. godine kao kandidat stranke desnog centra Fidesza, na valu ogromnog nezadovoljstva dotad vladajućom Socijalističkom strankom Ferenca Gyurcsánya. Orbánova agenda otpočetka biva nešto desnijom nego je to karakteristično za mainstream stranke desnog centra. Tada rapidno raste i Jobbik, stranka koja je, za razliku od Orbánova Fidesza, otvoreno fašistička opcija. Danas je Jobbik glavni izazivač Fideszu, a Socijalistička stranka jedva prelazi izborni prag.

U ekonomski jako pogođenoj Grčkoj 2011. godine na parlamentarnim izborima neonacistička Zlatna zora dobiva 7% glasova elektorata u odnosu na 0,3% na prethodnim izborima.

[7] I ovo treba uzeti cum grano salis – elektoralni neuspjesi krajnje desnih stranaka ne znače nužno i njihov neuspjeh na političkoj, društvenoj i kulturnoj sceni, pa stoga treba obratiti pažnju na političke specifičnosti tih pojedinih zemalja. Tako u Hrvatskoj krajnje desne stranke samostalno nemaju elektoralnih uspjeha najviše zato što HDZ, službeno stranka desnog centra, uspijeva u sebe apsorbirati veliki dio tog glasačkog tijela. Sličan je slučaj i u Španjolskoj kada je u pitanju Narodna stranka (PP). Ipak, kada se vodstvo HDZ-a pomakne snažnije udesno i povuče sa sobom inače marginalne ekstremno desne stranke i pojedince, onda oni itekako uspješno osvajaju institucije i javni prostor, što je baš u Hrvatskoj jako vidljivo od dolaska Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a 2012. godine i formiranjem tzv. Domoljubne koalicije koja je s mimikričko-desnom strankom zvanom Most bila kratko na vlasti u prvoj polovici 2016. godine. U Rumunjskoj pak vladajuća Socijaldemokratska stranka (PSD), službeno stranka lijevog centra, uspijeva u sebe apsorbirati neka obilježja koja inače karakteriziraju izazivače zdesna.

[8] Civilno društvo posebno je značajno za ultrakonzervativce i paracrkvene organizacije. Za to bi bi pak Hrvatska mogla biti jedan od eklatantnijih primjera.

[9] V. npr. poglavlje „Liberalna ekonomija, fašistička politika: Divan brak“ u knjizi Ishaya Lande Šegrtov čarobnjak. Liberalna tradicija i fašizam (Zagreb: Disput, 2018, str. 67-111).

[10] To je kritika liberalne demokracije koja, prema njima, zapravo vodi društvo u socijalizam, često uslijed infiltracije tzv. „kulturnih marksista“ u brojne institucije. Teza o tzv. „kulturnom marksizmu“ obrazložena je na mnogim mjestima, a ovaj je članak kraći primjer kako desnica rezonira po tom pitanju: https://tkojejohngalt.wordpress.com/2015/06/13/kulturni-marksizam/.

[11] Često se to naziva neliberalnom demokracijom“, a ustvari se radi o izvoru legitimiteta „desno-populističkih“ lidera – plebiscitarni uspjeh na izborima ili referendumu kao krinka za autoritarno vladanje, zaobilaženje liberalno-demokratskih procedura i vladavine prava.

[12] Trump je „anti-establišment“ retorikom navodno napadao „odnarođene“ elite konkurentske Demokratske stranke i zagovarao interese „bijele radničke klase“ koja je u „pojasu hrđe“ (rust belt) izgubila poslove uslijed globalizacijskih procesa. Brexit je pak, na neki način, odgovor na bogaćenje urbanih viših klasa povezanih s „eurobirokratima“ iz Bruxellesa. Ustvari, Trump je srušio korporacijama poreze i omogućio lakšu te bržu akumulaciju kapitala, a na Brexitu najviše profitira dio bogate elite britanske Konzervativne stranke.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close