TEKST

Povijest HDZ-a i stvaranja političko-ideološke hegemonije

 

Već više od 20 godina vlast u Hrvatskoj kontrolira HDZ. Čak i tijekom ona dva SDP-ova mandata nijedan od temeljnih oslonaca HDZ-ove vlasti nikada nije bio doveden u pitanje. Naprotiv, SDP je pobjeđivao s velikom dozom straha, uvijek oprezan da ne ispadne manje domoljubna opcija i uvijek spreman da se dodvorava raznim nacionalističkim i ustašoidnim huškačima. Drugim riječima, SDP je vodio istu politiku, ali na ideološki mekši i građanski prihvatljiviji način.

Preuzeto s Youtubea.

 

Postavlja se pitanje kakav je to okvir stvorio HDZ? Onaj kojim plaši protivnike i kojim upravlja čak i onda kad je u opoziciji. Zanimljivo je primijetiti da su studije koje bi se bavile poviješću HDZ-a izuzetno rijetke, iako se radi o stranci koja je stvarala novi hegemoni blok koji i danas živimo. Nitko se još nije odlučio objasniti kako je nastao HDZ, koji su to stupovi oko kojih su ispleli mrežu vlasti i koji su to razlozi što mu omogućuju da više desetljeća suvereno vlada. Ovo je pokušaj da se iscrtaju i razumiju neka ključna gibanja koja su stvorila HDZ i gurnula mu poluge vlasti u ruke nad kojima suvereno upravlja sve do danas.

 

Raspad Jugoslavije

 

Krajem 80-ih povijest se odvija izuzetno brzo. Jugoslavenska država ulazi u finalnu fazu političkog raspada, a centralna stvar postaje preuzimanje kontrole nad društvenim gibanjima. Nekada neprobojna hegemonija Saveza komunista Jugoslavije tijekom 1980-ih puca po svim šavovima, pod pritiskom međunarodnog financijskog zaoštravanja i sveopćeg urušavanja istočnog bloka. Partijska avangarda nije imala nikakav program izlaska iz političke krize i ekonomske stagnacije. Njezin političko-ekonomski blok izgrađen oko samoupravnog socijalizma i ideologije bratstva i jedinstva nije mogao odgovoriti na sve izraženija nezadovoljstva različitih društvenih grupa. Ne radi se samo o tome da nije bila sposobna odgovoriti na tektonske globalne promjene nego je i elementarnim procesima političke demokratizacije pristupala nepripremljeno. Poput same države, jugoslavensku partiju pratio je duboki rasjed po nacionalnim linijama. Hegemonija jednog političko-ekonomskog bloka dovezla se do svoje zadnje stanice, slijedilo je razdoblje političkih borbi.

 

Boris Buden u jednom intervjuu primjećuje da je “Jugoslavija propala jer njezini narodi, njezine političke elite, odnosno njezini intelektualci nisu imali viziju nadnacionalne demokratske zajednice. Ona je propala s ideologijom komunističkog internacionalizma, koji ju je držao na okupu. Tu ideologiju nije zamijenila nikakva nova, koja bi otvorila perspektivu nadnacionalne demokracije u planetarnim razmjerima, nego je zamijenjena regresivnom ideologijom nacionalizma, odnosno demokracije fiksirane u okvirima nacionalne države. Jugoslavija nije propala jer je bila socijalni i politički eksperiment, nego zato jer se nije usudila eksperimentirati u daleko radikalnijem smislu od onoga koji je omogućavala stara internacionalistička, komunistička ideologija.”

Potkraj 1989. godine, Savez komunista Hrvatske dozvoljava formiranje političkih stranaka i raspisuje održavanje višestranačkih izbora. Novoformirane stranke postaju nosioci političkih i socijalnih previranja u hrvatskom društvu. Kao jedan od tih izraza političkog previranja pojavljuje se i HDZ. Formalno je osnovan u lipnju 1989. godine, no proces njegovog formiranja sigurno je započeo mnogo ranije, vjerojatno već tokom ljeta 1987. godine kada Franjo Tuđman dobiva putovnicu i obilazi ustašku emigraciju po Kanadi[i]. Do 1989. godine društvo je već temeljito bilo prožeto tzv. nacionalnim buđenjem, a HDZ je poput baklje zapalio ideološku fantaziju nacionalne slobode u ujedinjenoj Europi, oslanjajući se na dobro uhodanu političku organizaciju. HDZ je preuzimao ulogu nositelja novih političkih kretanja.

 

HDZ-ov hegemoni blok

 

U manje od godinu dana od svojeg formalnog postojanja, HDZ-ovi kandidati dobili su u prvom krugu 1,2 milijuna glasova za Društveno-političko vijeće Sabora i 1,5 milijuna glasova za Vijeće općina[ii]. Iako je ovaj broj glasova davao potporu 40% biračkog tijela, zbog tadašnjeg izbornog zakona HDZ je osigurao apsolutnu većinu (205 od ukupno 351 zastupnika). Takav brz i sveobuhvatan uspjeh jedne političke opcije nije moguće objasniti nikako drukčije nego kao organski društveni izraz skoro polovice hrvatskog društva. HDZ je artikulirao ideološku opoziciju u rasklimanom jugoslavenskom sistemu u terminima u kojima je opozicija jedino i bila moguća – u kulturnim terminima, a pitanja nacionalne kulture bile su godinama i desetljećima središnje mjesto okupljanja političke opozicije. Na taj je način HDZ uzjahao plimni val društvene opozicije (koja se otvoreno pojavljuje za vrijeme hrvatskog proljeća 1971. godine)  retorikom same te opozicije. Došlo je do dijalektičkog podudaranja. HDZ je postao vođa jednog dijela hrvatskog društva.

 

Glavni ideološki bastioni HDZ-ove političke alternative zaslužni za njegovu izbornu pobjedu 1990. godine mogu se prepoznati u pet aktera. Prvi su malograđanski intelektualci koji su bili okupljeni primarno oko institucija poput Matice Hrvatske, Društva hrvatskih književnika i Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnost (kasnije HAZU). Njihov zadatak bio je reflektiranje velikih pitanja nacionalne povijesti. U toj mjeri su bili ključni za stvaranje i širenje ambicioznog narativa o tisućljetnom snu hrvatske državnosti. No ovdje možemo uključiti skoro cijeli spektar srednjoklasne kulture (sport, glazba, književnost, likovna umjetnost itd.). Nije uopće neobično da je Franjo Tuđman pripadao upravo toj kategoriji.

 

Drugi su menadžeri velikih samoupravnih poduzeća poput INA-e, Astre ili Zagrebačke banke, koji su bili zainteresirani za ukidanje samoupravnih odnosa i uspostavu kapitalističkih odnosa proizvodnje. Nakon HDZ-ovog preuzimanja vlasti oni postaju glavni nositelji privatizacijskog procesa. Crkveni krugovi koji su bili zaduženi za čuvanje nacionalnog identiteta i promociju tradicionalnog života su treći, a četvrti pripadnici tajnih službi, koji su naslućivali raspad sustava i pružali važnu podršku u organiziranju HDZ-ove mreže i ovladavanju polugama sistema. Posljednja je ustaška emigracija, važan izvor financiranja i demonstriranja ideološke oštrine.

Rat je učvrstio HDZ-ovu hegemoniju i učinio njegovu moć neupitnom u prvom desetljeću vlasti. Sav ideološki toksično opasan materijal (legitimiranje nacionalne isključivosti i u krajnjoj liniji ustašizacija) sakraliziran je u razornim ratnim sukobima. Stoga nije neobično da su se kasnije ovim prvotnim akterima pridružile i pojedine organizacije branitelja kao šesti stup hegemonije. Iako su njihovo uključivanje u ovaj blok pratile određene poteškoće nakon rata, ove organizacije postaju temeljni nositelji masovnih mobilizacija nakon pada HDZ-a s vlasti 2000. godine.

 

Na ovim karijatidama HDZ je podigao hegemonu arhitekturu hrvatske suvremenosti i oko njih oblikovao društveni život. Konstrukcija je izgrađena na sliku i priliku njegovog ideološkog programa: namjera je otpočetka bila stvoriti državu čijim će institucijama dominirati Hrvati, ali nikada na jednak način. Naime, političke promjene podrazumijevale su i ekonomsko stvaranje nove buržoazije s kapitalističkom klasom u svojem središtu. Jedino je privatno vlasništvo moglo osloboditi ekonomska kretanja od paralize jugoslavenske politike. U konačnici HDZ nije birao sredstva kako bi izgradio etnički čistu državu i formira nacionalnu buržoaziju s punom potporom za vlastito bogaćenje. Utoliko se procjena Ivice Račana, tadašnjeg šefa SDP-SKH-a, iz 1989. godine pokazala istinitom: HDZ je doista bio stranka opasnih namjera.

 

Dvije struje HDZ-a     

 

No HDZ-ovo upravljanje novom političko-ekonomskom hegemonijom nije prolazilo (i još uvijek ne prolazi) bez vlastitih tenzija koje su se izoštrile pod utjecajem unutarnjih i vanjskih okolnosti. Onih glavnih pet, a kasnije šest aktera, raslojilo se u dvije političke struje. Prva, tvrdolinijaška struja, imala je dominantnu ulogu sve do HDZ-ovog gubitka vlasti 2000. godine. Ovu struju mahom su činili ljudi povezani s vojskom i represivnim aparatom, a ideološki usklađeni s ustaškom emigracijom. Također je uživala potporu crkve i velikog dijela malograđanskih intelektualaca. Na čelu su joj bili vodeći ljudi HDZ-a u ono vrijeme: Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Ivić Pašalić. Neformalno ih se medijski maziva i “norvalskom grupom” po kanadskom mjestu Norvalu gdje je navodno Tuđman sklopio pakt s Gojkom Šuškom i ustaškom emigracijom. Njihov položaj jačalo je stanje rata i stroga disciplina unutar državnog aparata.

 

Druga, tehnomenadžerska struja, bila je posvećena pitanjima ekonomije, prije svega procesom privatizacije i stvaranjem nove kapitalističke klase. Pretežno su je činili nekadašnji menadžeri strateških socijalističkih poduzeća koji su kasnije postali premijeri ili ministri i pod čijim se vodstvom provodila prvobitna akumulacija kapitala. Ovdje prije svega spadaju Franjo Gregurić (ASTRA), Nikica Valentić (INA), Franjo Luković (Zagrebačka banka), Davor Štern (INA), Zlatko Mateša (INA), Borislav Škegro, Mladen Vedriš, Nadan Vidošević i Ivica Mudrinić. Jedan od utjecajnih članova ove struje bio je i Nenad Porges, predsjednik Židovske općine Zagreb na samom početku 1990-ih. On je iz te pozicije tražio potporu za hrvatsku samostalnost pišući pisma Svjetskom židovskom kongresu. Danas se to može činiti bizarno, ali pokazuje koliko široku i kontradiktornu potporu je HDZ nastojao osigurati. Utjecaj tehnomenadžerske struje u sferi ekonomije bio je golem, a pogodovao im je i pritisak međunarodnih institucija za otvaranjem hrvatske ekonomije. Medijski su ih neformalno nazivali “dečki iz Hennessyja” po kafiću u centru Zagreba gdje su se redovito okupljali.

 

Između ovih struja postojao je kompromis i raspodjela ovlasti što je osiguravalo unutarnju ravnotežu, sigurno dobro podmazanu financijskim dogovorima. Tvrdolinijaška struja kontrolirala je sfere vanjske i sigurnosno-vojne politike, a tehnomendžerska ekonomske sfere nad kojima je vedrila i oblačila po zahtjevima međunarodnih institucija, ali i za vlastitu korist. Nakon što je HDZ izgubio vlast početkom 2000. godine, počela je bespoštedna borba za vlast koja je završila dolaskom Ive Sanadera na čelo HDZ-a 2000. godine, ambicioznog birokrata iz Ministarstva vanjskih poslova. Poraz Ivića Pašalića završio je njegovim izbacivanjem iz stranke i guranjem tvrdolinijaša u stranu, iako se Sanader morao dokazati pred njima kada su počele stizati optužnice iz Haaga. Bilo je neophodno da pokaže odanost državotvornom hegemonijskom projektu pa je opstruirao SDP-ovu vlast masovnim mobilizacijama.

 

Procesi europskih integracija

 

Intenzivni procesi političke i ekonomske liberalizacije pod vodstvom SDP-a oslabili su noseći politički blok, zato što su na valu globalnog financijskog optimizma ustašoidni nacionalizam i njegovi predstavnici gurnuti u stranu. SDP je ipak izgubio vlast 2003. godine jer se opozicija počela urušavati. Hrvatsko socijalno-liberalna stranka (HSLS), najjača oporbena stranka 1990-ih izašla je iz koalicije i de facto se pridružila HDZ-u. Na izborima 2003. dobila je svega dva mandata, podržala HDZ i nastavila egzistirati na krajnjoj margini.

 

No osim nepouzdanih koalicijskih partnera, sistemska greška SDP-a bila je i ostala sklonost dokazivanju nacionalne autentičnosti. Neprestana želja da se dodvore nacionalistima i uvjere ih kako su i oni ideološki ispravni čuvari nacionalnog plamena, ali na građanski civiliziran i pristojan način. Sve to do mjere potpunog apsurda kada SDP-ov gradonačelnik Splita, jedne godine na Dan Europe, dakle dan pobjede nad fašizmom, prisustvuje otkrivanju HOS-ovog spomenika, a sljedeće godine na dan osnivanja NDH-a šalje vijenac pod taj isti spomenik. To je politički teren na kojem je SDP-u oduvijek bio zagarantiran poraz jer nikada ne može biti legitimni upravitelj hegemonijskog bloka na način HDZ-a. SDP nije stranka koja reflektira ključna nacionalna pitanja i daje ispravno tumačenje, nego stranka koja je u nacionalističkom imaginariju bila i ostala nasljednica Saveza komunista Hrvatske. Još jedan paradoks, jer ih je najveći broj prešao u HDZ.

 

Sanaderova vlast (2003-2009) uspjela je zato efikasno potisnuti ustašku desnicu, ne samo jer se radilo o procesu pristupanja Europskoj Uniji nego prije svega jer se radilo o najuspješnijem razdoblju hrvatske ekonomije. Rast baziran na zaduživanju potaknuo je developerske investicije, infrastrukturne projekte i osobnu potrošnju. Visoke stope rasta neoliberalnog kapitalizma zaklonile su ustašoidnu stranu hegemonije.

 

Kriza i postkrizni režim akumulacije

 

Izbijanje globalne financijske krize krajem 2008. godine, iznenadni odlazak Sanadera u pola mandata 2009. godine i HDZ-ov gubitak vlasti 2011. godine bili su scenografija za sveobuhvatna unutarnja restrukturiranja. Stranku je preuzeo Tomislav Karamarko, nekadašnji operativac u tajnim službama, ali temeljito potkapacitirani politički spletkar. Karamarko je ponovno reafirmirao tvrdolinijašku struju okupljenu oko pojedinih veteranskih udruga do mjere da je čak izgubio i kontrolu nad njom (prosvjed “šatoraša”). Na drugoj strani, dobio je podršku Katoličke crkve koja je krenula u vlastitu ofenzivu formiranjem konzervativnih inicijativa koje imaju zadatak opozvati dostignuća političke liberalizacije.

 

Ekonomski bum prethodnog desetljeća zamijenio je rast neizvjesnosti, siromaštva i nestanka perspektive. SDP je nakon preuzimanja vlasti dovršio proces ulaska u Europsku uniju, ali to nije donijelo svjetliju budućnost. Europska unija operira u uvjetima postkrizne akumulacije gdje je naglasak na fiskalnoj stabilnosti (rezanje budžeta) i strukturalnim reformama (rezanje radničkih prava). Cilj je osigurati stabilnost profita, a SDP-ova vlast se samo prilagodila toj stvarnosti i krenula provoditi tražene reforme. HDZ ih je udario s druge strane, s agresivnom ustašoidnom ofenzivom i već folklornim prozivanjem za nacionalnu izdaju. Ekonomska paraliza i ideološki udarci kojima se Milanović po već uhodanom modelu SDP-ovog funkcioniranja odlučio dodvoravati vodili su u siguran gubitak vlasti.

 

No počeo se urušavati i politički centar. Uspjeh konzervativnog MOST-a i antipolitičkog Živog zida, nije više jamčio isključivo HDZ-ovo vodstvo. Karamarko nije postao premijer, a vlada HDZ-a i MOST-a s nestranačkim tehnokratom Timom Oreškovićem urušila se za svega pola godine. Sredinom juna 2016. godine Vlada je pala pod Karamarkovim korupcijskim aferama, a i većina HDZ-ovaca bila je već izmorena nesposobnošću samog Karamarka. Na čelo HDZ-a došao je Andrej Plenković, još jedan ambiciozni birokrat iz Ministarstva vanjskih poslova. Neizvjesni rezultat izbora opet je doveo do formiranja Vlade HDZ-a i MOST-a. No HDZ se ubrzo riješio MOST-a i zamijenio ga drugim koalicijskim partnerom, Hrvatskom narodnom strankom (HNS), malom ispostavom grandioznog klijentelizma i nekadašnjim SDP-ovim partnerom.

 

Plenković – posljednji HDZ-ov tehnokrat?

 

Danas je ustvari teško reći s kim točno Plenković drži parlamentarnu većinu jer se stranačka pretrčavanja događaju na dnevnoj bazi. Politički centar, prije svega SDP, ubrzano se urušava. U takvoj situaciji najviše profitira Živi zid rastući na valu Pernarovih upornih antipolitičkih tirada kontra HDZ-a i čitavog korumpiranog režima. Ne bi trebalo imati sumnje da će najveći dobitnik sljedećih parlamentarnih izbora biti upravo ova stranka jer čak i ako ne odražava što ljudi žele, barem uspješno kapitalizira na onome što opravdano preziru.

 

Sve to ne znači da se Plenkovićeva vlada ne nalazi pod političkim pritiscima i sve otvorenijim napadima, s ciljem da se preuzme kontrola nad HDZ-om, a službene politike stranke i države pomaknu još više udesno. Ideološke borbe postaju sve zaoštrenije, kao da postojeća razina nacionalističkog i ustaškog smoga nije dovoljno toksična i kao da postojeća stvarnost već sada nije dovoljno frustrirana i zagušena svim tim gibanjima. U tim otporima najkonzistentniji su akteri koji dolaze iz krila crkvenih konzervativnih udruga pod patronatom Željke Markić, među kojima središnju ulogu zauzima U ime obitelji.

 

Njihov rad je kontinuirana organizacija događaja u smjeru zabrane pobačaja (Hod za život, molitveni odredi pred bolnicama), klerikalizacije školstva (GROZD-ov program zdravstvenog odgoja, povezivanje Katoličko-bogoslovnog i Filozofskog fakulteta), tradicionalizacije intimnosti (referendum o braku), negiranja rodno uvjetovanog nasilja (prosvjed protiv Istanbulske konvencije) i promjena izbornog zakonodavstva gdje je upadljivo bilo istaknuto oduzimanje prava srpskoj nacionalnoj manjini.

 

Druga struja napada na Plenkovića dolazi iz HDZ-ovog desnog sektora, najčešće instrumentalizacijom pojedinih veteranskih udruga. Teren za njihovo političko djelovanje pripremljen je u vrijeme dok je HDZ-om upravljao Tomislav Karamarko. Njegova opozicija tada vladajućem SDP-u bila je zasnovana na već oprobanoj taktici: nacionalističkoj i ustašoidnoj eskalaciji tada aktualnih pitanja (razbijanje tzv. ćiriličnih ploča u Vukovaru, postavljanje HOS-ove ploče u Jasenovcu i zakonitosti ustaškog pozdrava „za dom spremni“) i podržavanju udarnih veteranskih grupa (tzv. šatoraši).

 

Indikativno je da samo pitanje tko upravlja hegemonim blokom više nije jedino aktualno, nego i sama ta nacionalističko-kapitalistička hegemonija koju je HDZ uspostavio prije skoro 30 godina nije više sigurna. Političko-ekonomski blok raskliman je po svim linijama, njegove nosive karijatide popucale su po tijelima i na površini otkrivaju evidentne linije lomljenja. To znači da ulazimo u vrijeme sve oštrijih klasnih borbi: ili da se hegemoni politički-ekonomski blok razbije do kraja i otvori perspektiva novoj progresivnoj realnosti ili da snage desnice utvrde postojeću hegemoniju, a društvene odnose još više podrede opresivnim i nepodnošljivim ideološkim aranžmanima.

 

Domagoj Mihaljević

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu. 

 

Bilješke:

[i] Vidi Hockenos Paul (2003) Homeland Calling: Exile Patriotism and the Balkan Wars. New York: Cornell University Press.

[ii] Izbori su bili raspisani za tri vijeća od kojih je bio ustrojen Sabor SR Hrvatske (Društveno-političko vijeće, Vijeće općina, Vijeće udruženog rada), a održani su u dva kruga. Prvi krug izbora za zastupnike u Društveno-političkom vijeću te Vijeću općina održan je u nedjelju, 22. travnja 1990. godine, a za Vijeće udruženog rada sljedećeg dana, 23. travnja 1990. Drugi krug izbora održao se 6. i 7. svibnja.

 

 

TAGOVI

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close