TEKST

Zašto će baš migranti spasiti europsku tradiciju

 

Prije nekoliko dana Hillary Clinton izjavila je da Europa treba svoju migrantsku politiku dovesti u red budući je baš taj “nered” zapalio plamen desnog populizma protiv čije se rastuće prijetnje sada treba boriti, piše Guardian. Paradoksalno, njezine riječi zvuče kao da su izašle iz usta desnog populista. U intervjuu, Clinton je izjavila da, iako se divi empatiji Angele Merkel, europski lideri moraju poslati jasnu poruku da više neće pružati utočište i podršku brojnim migrantima jer takva politika unosi nemir među birače od kojeg koristi imaju samo desničari. No je li to uistinu tako? Vodi li Europa preblagu migrantsku politiku? Je li Europa preplavljena migrantima? Jesu li migranti prijetnja europskom načinu života?

 

Statistički podaci pričaju drugu priču i u potpunosti obaraju teze – kako Clinton tako i desnih populista – o štetnosti migranata za gospodarstvo zapadnih europskih zemalja. Upravo suprotno, bez migranata bi gospodarstvo mnogih europskih država propalo. Kriza u samo jednoj gospodarskoj grani nužno stvara krize u drugim gospodarskim granama, što prelako može dovesti do implozije gospodarstva. 

Foto: Pixabay

Reuters javlja da Njemačka (koja je od strane desnice često kritizirana zbog svojih prividno slabih imigracijskih zakona) želi dodatno olakšati migrantima da dođu slabeći svoje imigrantske politike, a sve u pokušaju da spriječi vlastito gospodarstvo od propasti. Službeni podaci federalnog zavoda za zapošljavanje govore o 1,2 milijuna slobodnih radnih mjesta: Njemačkoj trebaju radnici i trebaju joj brzo. Isto se može reći i za Irsku, državni RTE izvještava o promjenama u postupku dobivanja radne dozvole, također zbog manjka radne snage. Francuska je u sličnoj situaciji: gospodarstvo cvjeta pa nedostatak radnika postaje sve veći problem. Brussels Times pak piše kako nedostatak radne snage šteti belgijskom gospodarstvu. Prema Bloombergu, isto se piše i skandinavskim zemljama.

Pa iako je Clinton nakon brojnih reakcija ublažila svoju retoriku, isto se ne može reći za brojne desne političare, portale i druge medije. “Vođa slobodnog svijeta”, kako Amerikanci vole tepati svojem predsjedniku, inspiriran Fox Newsom često izmišlja podatke o socijalističkoj rupi iz pakla – Danskoj i porastu kriminala u Njemačkoj.

Englez Nigel Farage nije ništa bolji (ni pametniji) kad priča o svjetskoj prijestolnici silovanja u Švedskoj. Švedska je omiljena tema desnih portala, a ideja da u Švedskoj zbog migranata bukti građanski rat o kojem mediji šute posebno je uvrnuta. Doista, osim omiljenih priča o zlim migrantima-teroristima koji mladi i zdravi, s najnovijim smartphonima idu u Njemačku umjesto da se doma bore (koje vole pričati čak i hrvatski ekonomski migranti dok u Frankfurtu ispijaju pivo nakon još jednog dana arbajta), priče koje se o migrantima u Europi dijele upravo su sulude i zvuče kao naslov popularnog Oniona.

Foto: Pixabay

Od toga da je Švedska otkazala božićni koncert zbog migranata (ah, ta Švedska!), do toga da George Soroš migrantima dijeli debitne kartice. A kad već spominjemo Soroša, godinu dana je stara priča da je Kurz zabranio djelovanje Sorošu u Austriji. Austrija, naravno, nije zabranila Soroša, ali to je ove godine učinila Mađarska: pod izgovorom da želi spriječiti ilegalne migrante, Orban je stvorio način za obračunavanje s političkim protivnicima. Desnica je od Soroša napravila doista glavnog zlikovca i poprilično smo sigurni da tamo negdje, u bespućima interneta, postoji loše nacrtan strip u kojem Domoljubmen lupa Soroša svojom patriotskom šakom.

Cijela stvar prestaje biti smiješna kad se suočimo s posljedicama takvih priča. Talijani su primjerice, prije samih izbora, imali priču o devetogodišnjoj muslimanskoj djevojčici koju je silovao njezin suprug pa je nakon toga hospitalizirana. Takvi izmišljeni horori sigurno su imali efekta i na rezultat izbora.

Stavimo na trenutak na stranu posljedice koje Europa “trpi” zbog migranata, i proanalizirajmo tvrdnju da je EU preblaga prema njima. Prema međunarodnom pravu, izbjeglice u potrazi za azilom imaju pravo prelaziti granice. No čini se da je EU napravila dosta toga da ih u ostvarivanju tih prava spriječi: od zatvaranja legalnih ruta, do onemogućavanja traženja azila u inozemnim veleposlanstvima, potpisivanjem sporazuma sa susjedima kako bi oni kontrolirali migracije umjesto EU… 

Foto: Pixabay

Od Arapskog proljeća 2011. godine broj ljudi koji se uputio u Europu zatražiti azil počeo je rasti, no Europa je većinu svojih sredstava ulagala u sigurnost svojih granica, a ne u pomoć najranjivijima. Na 2 milijarde eura utrošene na osiguravanje granica, 700 milijuna eura potrošeno je za pomoć izbjeglicama. Osiguravanje granica često samo pogoršava one probleme koje želi riješiti. Umjesto omogućenog legalnog prijelaza, ljude tjera da traže ilegalne načine ulaska u EU, često uz pomoć krijumčara. Dogovor s Turskom iz 2016. godine smanjio je kretanje Sirijaca prema Europi, no preko 10 milijuna Sirijaca ostaje raseljeno ratom i oni još uvijek trebaju hitnu humanitarnu pomoć. Afganistan postaje sve opasniji, a Europa i dalje ustraje u svojim pokušajima deportacije Afganistanaca u Kabul. Europske vlade ogroman su teret svalile na nevladine udruge, a pouzdaju se i u plaćenike: ne smetaju ih previše dokazi o mučenju i zlostavljanju u Libiji. EU je čak istraživala kako sklopiti sporazum sa sudanskom represivnom diktaturom, sve kako bi spriječila migrante u dolasku. Možemo li onda uopće govoriti o Europi koja raširenih ruku prima migrante?!

Foto: Pixabay

Da mnogi od njih nisu izbjeglice već ekonomski migranti argument je koji se često koristi, iako baš nije najjasnije za što. Što ima loše u tome da ljudi idu tamo gdje ima posla i gdje mogu živjeti dostojanstveno od svog rada? Ne težimo li tome konačno svi?

Stvara se dojam da se unatrag nekoliko godina broj migranata povećao, no sociolozi tvrde da je taj broj od šezdesetih godina prošlog stoljeća naovamo zapravo isti: oko 3%. Ono što se promijenilo je da migranti odlaze iz puno šireg područja, daleko više zemalja nego prije, a dolaze u puno uže područje: tamo gdje su koncentrirani moć i novac. To naravno ne znači da svi dolaze u Europu, većina afričkih migracija događa se unutar samog afričkog kontinenta. A oko 90% migranata koji dolaze u Europu, za taj dolazak imaju valjane papire. Treba li onda Europa pooštriti svoje zakone kako desni populizam ne bi bujao?

Iako međunarodni zakon nastoji zaštititi izbjeglice dok dopušta državama zadržati kontrolu nad vlastitim granicama, značenje riječi  “izbjeglica” je političko i stoga podložno stalnim raspravama o tome tko zaslužuje zaštitu, a tko ne. Pravno, izbjeglicom nazivamo osobu koja ima pravo na azil. Prema konvenciji iz 1951. godine izbjeglica je osoba koja je napustila svoju zemlju zbog utemeljenog straha od progona (zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja). U početku, konvencija se primjenjivala samo na Europljane i nije obuhvaćala sve koji su pobjegli iz ratne zone; takva je zaštita stvorena tek nakon pritiska novoosnovanih afričkih država 1960-ih i latinoameričkih država 1980-ih. U nju nikad nisu uključene osobe koje su svoje domove napustile zbog ekonomske katastrofe ili posljedica klimatskih promjena. Konvencija ne obvezuje svoje potpisnike da daju azil, ali ih obvezuje da razmotre svaki pojedini slučaj i ne deportiraju ljude natrag u zemlju u kojoj bi im život bio ugrožen.

Danas su tražitelji azila podvrgnuti vrlo složenom i rigoroznom filtriranju. Jednom kad prijeđu granice Europe, njihovo je kretanje ograničeno, a pravo na rad i socijalna prava nepostojeća. Europski sustav pokušava ih svrstati u jednu od ladica: jesu li izbjeglice ili ekonomski migranti; jesu li stigli legalno ili ilegalno; zaslužuju li (najčešće prema potrebi za tim profilom radnika) azil? Naivno je očekivati da će svi migranti imati papire. Govorimo o ljudima često prisiljenima prekršiti zakone – da nisu, vjerojatno bi još uvijek bili u svojim domovima, i vjerojatno bi bili mrtvi. Napadi na nevladine udruge koje pomažu migrantima i svojevrsna kriminalizacija humanitarnog rada nisu način očuvanja reda. Nema reda tamo gdje se zanemaruju osnovna ljudska prava.

Prema podacima UNHCR-a (UN-ove agencije za izbjeglice), danas je zbog sukoba u svijetu raseljeno više ljudi nego u bilo kojem trenutku nakon 2. svjetskog rata. No gotovo 90% njih ostaje u zemljama u razvoju. Usprkos nedavnim sukobima, izbjeglice čine svega oko 0,3% svjetske populacije. Problem nije prevelik broj migranata i resursi, problem je – politika. A s raseljavanjem zbog posljedica klimatskih promjena još se ni nismo zapravo suočili.

Foto: Pixabay


Demagozi se pozivaju na “europske vrijednosti” i “obranu tradicije i kršćanske civilizacije” dok
kršćanski napadaju migrante. Donošenjem anti-migrantskih politika tvrde, štite svoj narod od hordi Muslimana koji žele zatrti europske vrijednosti slobode, tolarancije i demokracije. Takvi u potpunosti zanemaruju činjenicu da je Europa raznolik kontinent, da nije samo kršćanska, već da je Europa tradicionalno i muslimanska, i židovska, i ateistička. Europske vrijednosti pak nisu oduvijek ovdje, one su izborene u klasnom ratu protiv europskih elita. Migranti koji danas dolaze u Europu jako dobro znaju što je borba za prava i jednakost. Europski rasizam, vjerovanje u europsku nadmoć, nije stvar prošlosti. Europi je kriza od 2011., a nekima je kriza od kad su europske zemlje od njihovih domovina napravile svoje kolonije. Prvi korak prema rješavanju migrantske kruze bio bi obračun s vlastitom prošlošću, no koliko je to realno očekivati? Koliko stoljeća prije nego shvatimo da ratovi proizvode izbjeglice? Doći će dan kad će europske zemlje migrante moliti da dođu jer će im upravo nedostatak ljudi, makar i tamnoputih, ugroziti tradicionalne europske vrijednosti poput krova nad glavom i punog frižidera.

 

I.Š.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu. 

 

 

 

 

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close