TEKST

Laž s kratkim nogama i dubokim džepovima — II. dio

 

U prvom tekstu o neoliberalizmu, ideologiji koja diktira kako organiziramo ekonomski sustav, opisala sam vrijednosti i temelje na kojima počiva, od kojih je najvažniji onaj o sebičnoj ljudskoj prirodi, što posljednjih godina znanost tvrdi da nije točno. Tu ću primjerima iz prakse pokazati kako su i glavne poruke neoliberalizma – efikasnost tržišta i veličanje maksimizacije profita, potreba za sveobuhvatnom privatizacijom i deregulacijom te mit o jednakim šansama koji ovakvu ideologiju održava – također puke pretpostavke dostojne bajki te ne funkcioniraju u stvarnom svijetu. Naprotiv, sustav postavljen na tim temeljima svojom vlastitom logikom vjerojatnije će dovesti do poraznih globalnih ekonomskih, ekoloških i društvenih posljedica.

Mit #1 Nevidljiva ruka tržišta

Temelj neoliberalne ideologije vjerovanje je u tzv. “nevidljivu ruku tržišta” koja će uvijek dovesti do maksimizacije koristi društva tako da svaki individualni akter maksimizira svoju korist. Potrošači žele proizvode i ponudit će novčani iznos koji su spremni za njih platiti. Poduzeća zauzvrat žele novac i stoga će nastojati proizvesti proizvode koje potrošači žele po cijeni koju si mogu priuštiti. Radnici žele novac kako bi mogli kupiti proizvode i ponudit će određen iznos i kvalitetu svog rada ovisno o tome koliko novaca za njega žele, dok tvrtke trebaju radnike za proizvodnju i prodaju te će im ponuditi novac za njihov rad. U interesu pregovora na tržištu, obje strane u svakoj transakciji trude se biti informirane, te će potom svaka strana pregovarati najbolje što može i neće prihvatiti transakciju ako joj ona nije od koristi. Svaka transakcija stoga povećava korist oba sudionika, a zbroj svih transakcija maksimizirat će korist cijelog društva.

Da bi model funkcionirao, mora se ispuniti nekoliko pretpostavki:

– Akteri na tržištu rade u isključivo u vlastitom sebičnom interesu

– Postoji savršena konkurencija što znači da akteri imaju dostupan širok spektar proizvoda koji je objekt transakcije te je alternativa uvijek dostupna

– Akteri su savršeno informirani i svjesni pri donošenju odluka

– Akteri su slobodni prihvatiti ili ne prihvatiti transakciju ovisno o tome procjenjuju li da će im donijeti korist

Tržište dakle maksimizira korist društva samo ako su ispunjene sve ove pretpostavke. Međutim koje su realne šanse za njihovo ispunjenje ne samo u današnjem sustavu, nego u bilo kojem koji možete zamisliti da funkcionira u stvarnosti? Da ljudi ne djeluju isključivo u vlastitom sebičnom interesu to je valjda jasno, barem ne oni koji nisu klinički psihopati. Inače ne bi bilo volontiranja, darivanja, međuljudske pomoći, brige za starije i nemoćne članove društva itd. Savršena konkurencija i dostupna alternativa? Zašto ostajete u PBZ-u gdje vas harače s bespotrebnim naknadama – tu je Zaba s bespotrebnim naknadama koje nećete plaćati čak prva dva mjeseca! Slobodu (ne)prihvaćanja transakcije možda imate dok ležerno poklopite onom napornom nepoznatom broju koji vam nudi besplatnu večeru i prezentaciju turističkih aranžmana. Međutim imate li istu slobodu kad vam poslodavac ponudi izbor između neplaćenog prekovremenog ili otkaza dok vas čeka nova rata kredita?

Ne čudi stoga da u praksi tržište baš i ne alocira optimalno resurse, pa je između ostalog količina hrane koja se baca u EU (88 milijuna tona godišnje) 9 puta veća od potreba 55 milijuna ljudi u Europi koji nemaju pristup adekvatnoj prehrani, a u Europi ima dovoljno praznih stanova da pruže smještaj dvostrukom većem broju ljudi od onih koji danas žive na cesti.

Kad malo bolje razmislite o tome, savršeno tržište moguće je samo u imaginarnom svijetu koji se dogmatski predaje na ekonomskim fakultetima (znam jer su ga i meni na ekonomiji dogmatski predavali) – u tom savršenom svijetu savršeno racionalni ljudi sa savršenim informacijama na savršeno konkurentnim tržištima sudjeluju u savršenom plesu ponude i potražnje dok nevidljiva ruka savršeno maksimizira korist društva.

Ako vam taj imaginarni svijet savršenstva sam po sebi ne zvuči suludo, barem se zapitajte kako je moguće da u prirodnoj znanosti poput fizike koja se temelji na prirodnim zakonima neprestano dolazimo do novih spoznaja i otkrića, dok istovremeno cjelokupnu organizaciju društva i ljudskih odnosa još uvijek temeljimo na ekonomskoj pretpostavki o “nevidiljivoj ruci tržišta” nastaloj u 18. stoljeću? Ipak, čini se da je u 21. stoljeću ipak na pomolu neka promjena. Čak i mainstream mediji prepoznaju da sustav nije postigao što je obećao, njegove kritike postaju bestselleri, mlađa populacija i u najliberalnijim ekonomijama sve manje vjeruje da kapitalizam funkcionira, a počeli su se buniti i budući ekonomisti i ekonomistice – ova grupa studenata ekonomije u Manchesteru, primjerice, javno zahtijeva da se ekonomski silabusi odmaknu od predavanja dogmi starih 3 stoljeća i počnu poticati kritičko razmišljanje u kontekstu razdoblja u kojem živimo. Političke promjene, doduše nezdrave, odraz su nezadovoljstva građana nepravednim sustavom koji im više ne omogućava dostojan život.

 

Mit #2 Maksimizacija profita kao sredstvo postizanja društvenog blagostanja

Neoliberalizam iz pretpostavke sebičnog pojedinca u kombinaciji s pretpostavkom nevidljive ruke tržišta dolazi do prilično morbidne definicije društvene odgovornosti (i neodgovornosti). Milton Friedman, jedan od najvećih mislioca neoliberalnog pokreta tvrdio je da postoji samo jedna i jedina društvena odgovornost poslovanja – provođenje aktivnosti namijenjenih maksimizaciji profita. “Društveno odgovorno ponašanje” korporacija tj. njihovih menadžera – doprinos lokalnoj zajednici, stvaranje novih radnih mjesta, smanjivanje diskriminacije ili izbjegavanje onečišćenja okoliša, pritom je ništa drugo nego nemoralna krađa i put u socijalizam jer menadžeri nemaju pravo odlučivati što će raditi s novcem svojih poslodavaca – dioničara ako to nije namijenjeno maksimizaciji profita. Rasprava o potrebi za korporativnom društvenom odgovornošću pritom je “analitički klimava” jer korporacije nisu ljudi te stoga niti ne mogu imati ljudsku odgovornost.

Dakle, ukoliko radite za neku tvrtku ili njom upravljate, nemate moralno pravo razmišljati o tome hoće li vaše poslovne prakse uništiti okoliš i narušiti ljudsko zdravlje ili čak žrtvovati živote, jer time zadirete u slobodu pojedinaca koji vas plaćaju i njihovo temeljno pravo na profit. Na vama je da radite u interesu vlasnika korporacija koji su vas za to platili jer ste tu transakciju s njima slobodnom voljom sklopili, a maksimizacijom njihovog profita maksimizirat ćete i interes cijelog društva putem magične nevidljive ruke tržišta. Iako ovo zvuči još luđe od bajkovitog koncepta nevidljive ruke iz 18. stoljeća samog po sebi, proponenti neoliberalne ideologije na istom principu predlažu da sve sfere društva organiziramo u obliku tržišta i u svrhu maksimizacije profita – jer nema te države niti kolektiva koji su bolji i efikasniji od nevidljive ruke.

Tezu o maksimizaciji profita za dioničare u posljednje vrijeme krasi nadimak “najgluplja ideja na svijetu”, između ostalog jer je i paradoksalno radila suprotno interesima dioničarima unatoč Friedmanovim tvrdnjama. Osobno mi se “najgluplja ideja na svijetu” čini kao dobra karakterizacija maksimizacije profita kao temeljne društvene vrijednosti i zbog toga što u praksi djeluje i suprotno općem interesu koji je Friedman tvrdio da će tržište nevidljivom rukom maksimizirati. Računica je vrlo jednostavna: Profit = Prihodi – Rashodi. Osnovnoškolska matematika dovoljna je da izračunamo da se profit maksimizira povećanjem prihoda i/ili smanjenjem rashoda, idealno potezima koji će korporacije najmanje koštati. Zato takve poteze najradije i biraju:

Dodaju aditive u proizvod koji izaziva ovisnost kako bi bio još privlačniji. Dizajniraju proizvode kako bi kraće trajali, a kupci morali češće kupovati nove. Sele proizvodne pogone u nerazvijene zemlje jer su radnici jeftiniji, zatim od njih zahtijevaju da rade puno više od zakonski dozvoljenih prekovremenih za jednaku plaću jer će tako biti još isplativiji, u protivnom će dobiti otkaz. Ignoriraju njihove molbe za boljim uvjetima na radnom mjestu, jer preskupe su za implementirati, pa cijenu plaćaju radnici svojim životima. Koriste palmino ulje koje utječe na masovno krčenje šuma jer je najeftinije biljno ulje u proizvodnji svakodnevnih proizvoda. Kupuju prirodni plin istisnut upumpavanjem hrpe kemikalija u zemljino tlo jer je jeftiniji od ugljena. Da se razumijemo, postoje i drugi načini za povećanje prihoda i smanjenje troškova koji su manje pogubni za društvo, ali uvijek će biti isplativije one strategije putem kojih se troškovi eksternaliziraju tj. kada trošak takvih aktivnosti direktno ili indirektno plaćaju drugi – potrošači, radnici, država, okoliš, ljudsko zdravlje. Zato je sasvim normalno od svakog poduzetnika ili menadžera koji teži “moralnom cilju” maksimizacije profita očekivati da takve poslovne strategije, dok god su legalne (a ponekad čak i usprkos tom što nisu), budu prvi izbor.

 

Mit #3 Sveto trojstvo: Privatizacija, liberalizacija, deregulacija

Ako zbog temeljnih (netočnih) mitova o tržištu vjerujete da će upravo tržište najefikasnije alocirati bilo koji resurs na zadovoljstvo svih sudionika, a pritom ignorirate činjenicu da nije moguće uspostaviti sve uvjete potrebne za postizanje efikasnog tržišta (savršenu konkurenciju, savršenu informaciju, savršeno racionalne i slobodne sudionike), onda ćete (netočno) zaključiti kako je za prosperitet nužno provesti sveto neoliberalno trojstvo: privatizaciju, liberalizaciju i deregulaciju.

Privatizacija označava pretvaranje državnog tj. javnog vlasništva u privatno, a opravdava se tobožnjom većom efikasnošću privatnika od države. Liberalizacija označava politike otvaranja tržišta, ukidanja carina i drugih državnih ograničenja koja utječu na “slobodnu konkurenciju” kao što su državni monopol, a opravdava se olakšavanjem protoka kapitala i ulaska novih igrača na tržište što će navodno povećati konkurenciju i povećati kvalitetu usluge uz manje cijene. Deregulacija je smanjivanje “uplitanja države” u privatni sektor ukidanjem zakonskih propisa koji se odnose na poslovanje i smanjivanja poreza, a opravdava se olakšavanjem poslovanja što će navodno dovesti do otvaranja novih radnih mjesta jer će “ekonomija cvjetati bez okova države”.

Međutim ako zanemarite mitološke pretpostavke i pokušate zdravorazumski razmišljati samo u kontekstu jedinog zakona koji doista vrijedi, a to je maksimizacija profita, vidjet ćete da sveto trojstvo najmanje radi u korist krajnjih korisnika, radnika i društva općenito, a najviše pogoduje onima za koje se profit maksimizira. Najpogubniji su pritom privatizacija javnih dobara i usluga (poput zdravstva, školstva, prometa, infrastrukture i sl.) i deregulacija kojom se privatnom sektoru pomaže da još više troškova eksternalizira na druge i omogućava da se još manje obaziru na društvenu odgovornost u svom “moralnom” pohodu na profit.

Privatizacija javnih usluga masovni je neuspjeh gdje god se pokuša implementirati, jer javne usluge trebaju svi, dakle kupci nemaju slobodu izbora da ih ne koriste, a privatni vlasnici to zgodno iskoriste za moralni cilj maksimizacije profita tako da istovremeno dignu cijenu usluge (povećaju prihode) i smanje njenu kvalitetu (smanje troškove). U stvarnosti postoji niz primjera koji to dokazuju, od poznatog neuspjeha privatizacije željeznica u Velikoj Britaniji do još poznatijeg neuspjeha američkog privatnog zdravstvenog sustava. Mnoge razvijene zemlje, uključujući Veliku Britaniju, danas provode tzv. “remunicipalizacije” ili “deprivatizacije” javnih usluga kako bi spriječile daljnji rast cijena i degradaciju kvalitete javnih usluga. Jedno istraživanje ukazuje na 835 takvih slučajeva “deprivatizacije” od 2000. do danas. Najviše ih se odnosi na sektor vodovoda, zatim na sektor energetike, prijevoza, obrazovanja, zdravstva i lokalne samouprave, a velika većina ih se provodi u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, SAD-u, Španjolskoj i Norveškoj.

Ogromnu štetu koju nepromišljena deregulacija može prouzročiti osjetio je cijeli svijet 2008. godine. Financijska kriza koja je uništila svjetsku ekonomiju direktni je rezultat deregulacije koja je provedena u SAD-u pod utjecajem bankarskog lobija koji je zamah dobio s dolaskom neoliberalizma u mainstream za vrijeme Reaganove administracije. Banke su tražile vladu da ukine zakon koji je nastao u 30-tim godinama kako bi se zaštitili depoziti građana od rizičnih bankarskih investicija s obzirom da je tokom Velike depresije propao velik broj banaka. Zakon je nalagao striktno odvajanje komercijalnog od investicijskog bankarstva, a bankama je onemogućavao da ulažu depozite građana u financijske derivate. Pri lobiranju su naravno koristile zlatni argument deregulacije – kada ne bi bilo tog zakona američke banke bi mogle postati konkurentnije stranim financijskim institucijama koje nisu bile “sputane” takvom regulativom, a time bi istovremeno mogle zarađivati više za svoje klijente i smanjiti rizik ulaganja diverzifikacijom ulaganja. Zvuči sasvim razumno, zar ne? Dogodilo se naravno potpuno suprotno, daljnje smanjivanje regulative vezano uz korištenje derivata dovelo je do toga da su financijske institucije s ciljem maksimizacije profita ulazile u iznimno rizične poslove da bi cijeli sustav kolabirao 2008. godine. Nastavak priče vjerojatno znate i sami (uostalom, osjetili ste ga).

Smiješno je, da ne kažem žalosno, kako su direktni rezultati neoliberalnih politika često u suprotnosti s argumentima kojima ih se zagovara. Privatizirajte, liberalizirajte, deregulirajte kako bi se prestao bacati novac poreznih obveznika te kako bi se smanjile cijene i povećala kvaliteta usluga. U stvarnosti kada to provedete, dobijete veće cijene i lošiju kvalitetu javnih usluga koje ste privatizirali, a porezni obveznici plaćaju troškove koje su stvorile pohlepne i neodgovorne korporacije koje ste deregulirali.

 

Mit #4 “U potrazi za srećom”

Posljednji mit o kojem ću pisati nije striktno dio ekonomske argumentacije neoliberalizma ali je nužan psihološki element za održavanje trenutnog sustava, i može dati razumno objašnjenje zašto unatoč svim društvenim i ekološkim katastrofama koje nas okružuju i očitog neuspjeha sustava, još uvijek nismo pokrenuli značajnu promjenu. Načelno sam ga spominjala u prvom tekstu, a jedno od najboljih utjelovljenja mita je priča iz filma “U potrazi za srećom”. Ako ga niste gledali – WiIl Smith je samohrani otac koji sa sinom živi kao beskućnik, u jednom trenu bez iskustva, bez veza, bez završene škole, dobije posao neplaćenog pripravnika u burzovnoj tvrtki. Nakon puno truda i rada i inspirativnih govora za svog sina o tome da mu nitko ne smije reći da ne smije slijediti svoje snove, uz dramatičnu prolivenu suzu dobiva stalni posao i danas ima vlastitu burzovnu tvrtku u Chicagu i sve što je ikad želio u životu. Sve je naravno istinita priča, a mit koji vam prodaje u jednoj rečenici zvuči otprilike ovako:

“Jedini koji stojite na putu vaše ……… ste vi sami.” (sreće, bogatstva, snova, napretka… ubaci bilo koju motivacijsku floskulu)

Jer u svijetu tržišne slobode svi imaju jednake šanse, a tržište će uspjeh podariti onima koji su ga zaslužili. Bogati su novi pravednici, a siromašni su društveni paraziti. Zato natjecanje kreće od najmanjih nogu – učite da bi imali bolje ocjene od vršnjaka i išli na bolji fakultet. Kad dobijete posao, dokažite da ste bolji od kolege da biste mogli napredovati. Kupujte, ako nemate novaca zadužite se. Skupljajte lajkove. Budite poduzetni, radite na sebi. Budite svoji jer nitko vas ne može spriječiti u ostvarivanju vaših snova – osim vas samih.

Kao prvo, ovo jednostavno nije točno. Valjda je svima jasno da nemamo svi iste šanse, a neoliberalne tržišne reforme niti u najbogatijim zemljama nisu učinile ništa za unaprjeđenje društvene pokretljivosti. Osim što nije točan, mit o “potrazi za srećom” koji promovira individualizam, sebičnost i dobrovoljno skakanje u beskrajni natjecateljski žrvanj u kojem pobjednici dobivaju sve, a gubitnici ništa (naravno sve prema “zaslugama”) čini se ostavlja i duboke društvene posljedice. Istraživanja pokazuju da smo društvena bića i da najbolje funkcioniramo kad surađujemo, stoga forsiranjem natjecanja i individualizma idemo protiv vlastite prirode. Istovremeno, u svakom trenutku nas ocjenjuju ili procjenjuju – vršnjaci putem društvenih mreža, profesori putem ocjena, poslodavci putem evaluacija, a tržišna logika zaslužnosti govori nam da naše loše ocjene sigurno podrazumijevaju neku osobnu slabost ili nedostatak, iako je je velik broj naših uspjeha i neuspjeha sustavno uvjetovan. Perfekcionizam u ovakvom sustavu raste, a s njim i epidemija mentalnih poremećaja poput depresije i anksiozosti.

Nužno je da uz odbacivanje tržišnih mitova odbacimo i one o vlastitoj sebičnoj prirodi. Individualizam i sebičnost, površnost i potrošački mentalitet kao i opsjednutost profitom i bogaćenjem doveli su društvo na rub fizičke, mentalne i moralne propasti. Smatram da će suradnja i fokus na neke druge interese biti ključne kako bismo trend okrenuli. U sljedećem tekstu probat ću zamisliti kako bi neki novi, pravedniji ekonomski sustav mogao izgledati.

 

Iva Kvakić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.