TEKST

Krajnja desnica u Europi — III. dio

 

U prethodnom smo dijelu pisali o krajnjoj desnici u zemljama Europske unije, a u ovom ćemo dijelu pokriti krajnje desne stranke i pokrete u europskim zemljama koje nisu dio Europske unije, računajući za ovu svrhu i Izrael zbog vrlo dobrih odnosa između izraelske i europske desnice. Zemlje koje izdvajamo su Ukrajina, Rusija, Srbija, Norveška i Švicarska. Mnoge stranke krajnje desnice u tim zemljama članice su ili pridružene članice nekih od grupacija u obiteljima europskih stranaka o kojima smo govorili u prošlom tekstu.

Foto: Pexels

Norveška

Progresivna stranka (Fremskrittspartiet, FrP) stranka je populističke desnice u Norveškoj koja je manji partner u konzervativnoj vladi premijerke Erne Solberg (makar su u padu zadnjih godina što se tiče rezultata). U stranci izbjegavaju i niječu oznaku da su rasistička i ksenofobna stranka te se deklariraju kao nacionalni konzervativci i ekonomski liberali.[1] Restriktivni su što se tiče imigracijske politike, ali načelno nisu protiv globalizacijskih procesa te su atlanticističkog uvjerenja. Ono čega se ne mogu riješiti je činjenica da je njihov član bio masovni ubojica Anders Behring Breivik.

 

Švicarska 

Švicarska narodna stranka (Schweizerische Volkspartei, SVP) vodeća je desna stranka u Švicarskoj koja je po svojim karakteristikama znatno bliža europskoj alternativnoj desnici nego desnocentrističkom mainstreamu. U svojim se počecima deklarirala kao „stranka srednje klase“[2], s uporištem među farmerima i trgovcima, naročito na njemačkom govornom prostoru Švicarske. Zbog toga je dandanas i zadržala agrarističke karakteristike koje inače karakteriziraju stranke (ne nužno desne) u slabije razvijenim, istočnim dijelovima Europe.[3] Ipak, svoj politički uspon do pojedinačno najjače stranke u Švicarskoj doživljava tek zadnja dva desetljeća nakon što je usvojen kurs tzv. ciriškog kruga stranke, poznatog po desnijim stavovima od bernskog kruga. Danas su vrlo restriktivni u imigracijskoj i fiskalnoj politici te protivnici švicarskog sudjelovanja u bilo kojim nadnacionalnim organizacijama, ali se ne protive korištenju nuklearne energije. Iako su protivnici izdašne državne potrošnje (naročito što se tiče socijalnih prava), ne protive se subvencijama za farmere.

 

Ukrajina

Sloboda (Svoboda) i Desni sektor (Pravy sektor) savez su ukrajinskih neonacističkih paramilitarnih skupina (njihovi dobrovoljci uglavnom su dio paramilitarnog bataljuna Azov). Godine 2014. na parlamentarnim izborima dobili su sedam parlamentarnih zastupnika (već 2012. godine imali su ih čak 37), ali mnogo je istaknutije njihovo ulično djelovanje, naročito u kontekstu sukoba s Rusijom koji je krenuo nakon euromajdanskog ustanka protiv proruskog predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča. Promjenom vlasti u Ukrajini, odnosno zaokretanjem kursa prema proeuropskoj i proatlanticističkoj politici, ovi fašisti, koji svakako ne čine većinu euromajdanskih prosvjednika, postali su mainstream.[4] Osim snažnog antiruskog osjećaja koji je dodatno pojačan ratom u istočnoj Ukrajini te aneksijom Krima, karakteristike ovih ukrajinskih neofašističkih organizacija primjetne su već i u ranijoj rehabilitaciji nasljeđa ukrajinskog kolaboratora i kvislinga Stepana Bandere, čijim se sljedbenicima smatraju ovi ekstremni desničari.[5] Na primjeru Ukrajine te sukoba s Rusijom možemo vidjeti koji su se sve zanimljivi transnacionalni nacionalistički i profašistički savezi stvorili, ali i međusobno sukobili.

 

Rusija

Liberalno-demokratska partija (ЛДПР) Vladimira Žirinovskog opozicijska je stranka u Rusiji. Radi se o ultranacionalističkoj opciji koja je nastala 1990. godine kao izraz antikomunistički orijentiranih pojedinaca u Rusiji, a ujedno opsjednutih idejom velike Rusije te obnove tradicionalne i autoritarne, pravoslavne države koja je, prema njima, bila zatirana u Sovjetskom Savezu.[6] LDPR protivi se širenju Europske unije, a SAD i NATO vidi kao glavnu opasnost za Rusiju. Bez obzira na to, Žirinovski je nedavno proslavio pobjedu Donalda Trumpa. Na prvim je izborima Žirinovski osvojio oko 8% glasova elektorata, ali već u izborima za Dumu 1993. godine osvajaju 22%, što je bilo pojedinačno najjače, a tumačilo se kao izraz nezadovoljstva Jeljcinovim reformama, kao i potragom za nekim tipom pravedne nekomunističke solucije. No nakon toga uglavnom gube glasove na izborima, a na predsjedničkoj razini Žirinovski (kao ni drugi kandidati) ne uspijeva se približiti nedodirljivom Putinu koji ionako vodi politiku kojom se može zadovoljiti i dobar dio ljevice i desnice u Rusiji. Također, zbog čestih glasova u korist parlamentarne vladine većine, spekulira se da je Žirinovski u tajnim dogovorima sa samih vrhom Kremlja.

 

Srbija

Dveri su parlamentarna stranka u Srbiji čiji je predsjednik Boško Obradović ujedno i jedan od lidera opozicijskog tzv. Saveza za Srbiju, vrlo heterogene i ideološki nekoherentne grupacije.[7] Glavna ideološka odrednica Dveri svetosavski je nacionalizam, koji uključuje snažni nacionalni konzervativizam, euroskepticizam i agrarizam. Osim što negiraju ratne zločine poput srebreničkog masakra, članovi i simpatizeri Dveri mnogo se bave zaštitom tradicionalne obitelji i braka, pa je, primjerice, homofobni govor Boška Obradovića postao transnacionalno viralan u samo jednom danu.[8] Također koketiraju s teorijama zavjere, kao i hrvatskom ideološki sinkretističkom strankom Živi zid.[9] U historijskom su smislu umiveni nostalgičari pokreta ZBOR fašista Dimitrija Ljotića.[10] Trenutno imaju sedam poslanika u Skupštini koje su dobili na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine u koaliciji s Demokratskom strankom Srbije (DSS), nekadašnjom strankom bivšeg predsjednika i premijera Vojislava Koštunice.

 

Izrael

Likud je stranka trenutnog izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Iako je u početku bio stranka desnog centra, s vremenom i zaoštravanjem vanjskopolitičke situacije, kao i situacije s Palestinom, skrenuo je više udesno. Likudova vlast u velikoj mjeri opstaje na proizvodnji permanentnog straha od islamističkih skupina te od Islamske Republike Iran, što se dodatno zaoštrilo nakon što je američki predsjednik postao Donald Trump, vjerojatno najviše proizraelski orijentirani američki predsjednik dosad. Likud podržava gradnju židovskih naselja na zapadnoj obali, proglasili su Izrael nacionalnom državom židovskog naroda, a represija prema Palestincima dodatno se pojačala nakon što je Trump proglasio premještanje američke ambasade u Jeruzalem. U ekonomskim je pitanjima Likud izuzetno liberalno i slobodnotržišno nastrojen. Ideološki koketiraju s tzv. revizionističkim cionizmom, odnosno desnim krilom cionističke ideologije koja smatra izraelskom državom cijeli teritorij nekadašnjeg britanskog mandatnog područja Palestine.

Općenito, izraelska desnica nalazi se u vrlo dobrim odnosima s velikim dijelom europske populističke i nacionalno-konzervativne desnice koja vidi upravo u Izraelu jednog od svojih uzora. Najbolji su primjeri za to Austrija i Mađarska, a proizraelska desničarska internacionala prostire se i izvan Europe, za što je najnoviji primjer novoizabrani brazilski predsjednik Jair Bolsonaro.[11] Desničari su fascinirani izraelskom sigurnosnom politikom, zidom i žicama te općom militarizacijom stanovništva.

 

O strankama krajnje desnice, odnosno onim strankama na desnici koje ne potpadaju pod mainstream centrizam (ali što ne znači da ne postaju i same mainstream), moglo bi se još dosta napisati, no zasad su dovoljna i ova tri kratka pregledna dijela. U svakom slučaju, ove će teme i akteri još dosta dugo vremena pratiti našu političku svakodnevicu.

 

Karlo Jurak

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

 

Bilješke:

[1] Njihova trenutna predsjednica Siv Jensen mnogo cijeni politiku bivše britanske premijerke Margaret Thatcher, kao što je slučaj i s nizozemskim desnim populistom Geertom Wildersom.

[2] Slogan joj je znakovit: „švicarska kvaliteta, stranka srednje klase“.

[3] U tom se smislu može kazati da švicarski „narodnjaci“ doista najmanje kriju i kamufliraju svoju ideologiju – osim što samim sloganom otkrivaju što su i koga zastupaju, imaju i jasno klasno izraženu biračku bazu s pripadajućim habitualnim oznakama – to je tradicionalistički usmjereni, ali suvremeni sitni seoski vlasnik, pripadnik srednje klase, uglavnom protestant, kojemu nije u interesu predominacija velikih biznisa i internacionalnog kapitala (naravno, ni organiziranog radničkog pokreta, ali to se podrazumijeva).

[4] Jedan tekst o ekstremnoj desnici u Ukrajini uključujući i razmišljanje bivšeg desničarskog ekstremista iz Slobode: http://www.sbperiskop.net/drustvo/world/ukrajina-obecana-zemlja-za-ekstremnu-desnicu.

[5] Rehabilitacija Bandere krenula je već za vrijeme izuzetno prozapadnjački orijentiranog predsjednika Viktora Juščenka.

[6] Zbog specifičnog, uvelike dominantnog, statusa Rusije u Sovjetskom Savezu, ova stranka nije uspjela pronaći svoje stalno i jasno ideološko (a prema tome i biračko) uporište. U ruskom je nacionalizmu tako puno bolje uspio Putin koji je uspio skombinirati pomirenje nostalgije za SSSR-om te afirmaciju tradicionalnih nacionalnih i pravoslavnih vrijednosti.

[7] Savez za Srbiju (SzS), slično nekadašnjem DOS-u (Demokratska opozicija Srbije), sačinjava ideološki jako heterogenu masu političara i međusobno teško spojive opcije – tako se u SzS-u, pored ostalih, nalazi i centristrička Demokratska stranka, i Levica Srbije i ultradesne Dveri.

[8] Govor su masovno dijelili i hrvatski ultranacionalistički i desničarski mediji. Primjerice: https://narod.hr/svijet/pogledajte-zasto-govor-srbijanskog-zastupnika-lgbt-lobijima-dva-dana-vidjelo-vise-175-milijuna-ljudi.

[9] Više o tome npr. ovdje: https://faktograf.hr/2017/11/22/ivan-pernar-ratko-mladic-dveri-malagurski/.

[10] Lider Dveri Boško Obradović je svojevremeno pisao za ljotićevski časopis „Nova iskra“. Zbog odnosa prema Ljotiću postoji i snažni raskol unutar srpske krajnje desnice između onih koji se protive ljotićevskoj ostavštini poput Srpske radikalne stranke i onih koji ju umjereno ili snažno afirmiraju. V. npr.: https://www.espreso.rs/bg-izbori-2018/228107/obradovicu-ti-si-ljoticevac-a-ljotic-je-sluzio-hitleru-zestok-duel-seselja-i-boska.

[11] I on je najavio premještanje ambasade u Jeruzalem, a sin mu se često slika u majici sa simbolom Mossada, izraelske tajne obavještajne službe. Dobre odnose s Mossadom održava i Orbán i austrijska Slobodarska stranka.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close