TEKST

Uspon desnice u Latinskoj Americi

 

U posljednjem u nizu tekstova u kojima smo analizirali uspon desnih stranaka donosimo pregled situacije u Latinskoj Americi. Iako je Latinska Amerika godinama predstavljala svjetsku nadu progresivne, čak i radikalne ljevice, danas u mnogim latinoameričkim državama desnica vlada ili pak jačaju desne stranke.

Foto: www.pixbay.com

Latinska Amerika je godinama predstavljala svjetsku nadu progresivne, čak i radikalne ljevice, govorilo se o tzv. „ružičastom valu“, progresivnom lijevom populizmu, socijalizmu 21. stoljeća i sl. Danas bi se pak moglo reći da su sve te nade pale u zapećak otkada se više nitko ne poziva na Venezuelu kao na „svjetionik“ socijalizma 21. stoljeća, ili na progresivne vlade u Ekvadoru, Boliviji, Brazilu i Argentini. Štoviše, Brazil je plebiscitarno za predsjednika dobio rubnog fašista Jaira Bolsonara, u Argentini je biznis-lobi Mauricija Macrija osvojio vlast, Ekvador je pod nominalno lijevim predsjednikom Leninom Morenom otišao udesno, a jedino se još Moralesova Bolivija koliko-toliko drži. Suprotno od tih trendova, Meksiko je dobio lijevo-populističkog predsjednika, popularnog AMLO-a (Andrés Manuel López Obrador), ali zbog mnogo razloga taj se slučaj više može uzeti zasebno nego što se može prikazivati kao dio trenda.[1]

S druge strane, zemlje koje tradicionalno imaju desničarsku vlast istu su još više učvrstile – za to su najbolji primjeri Kolumbija, Peru i Paragvaj. U Kolumbiji je „uribizam“ ojačan izborom Ivána Duquea za predsjednika[2], u Paragvaju je desna stranka Colorado neprikosnovena, a u Peruu se vodi bitka između desnice i „desnije desnice“, iako prva sve više podupire potonju, što se naročito vidjelo na primjeru slučaja bivšeg peruanskog predsjednika, desničarskog diktatora Alberta Fujimorija.[3] Čile je i pod nominalno ljevičarskom vlašću svojim politikama naginjao više udesno, da bi pod novim predsjednikom Sebastianom Pinerom i nominalno dobio desnu vlast. Urugvaj pak ima vrlo umjerenu ljevičarsku vladu. Ne treba izostaviti ni slučaj karipskih zemalja, poput Hondurasa i El Salvadora gdje desnica nije skinuta s vlasti.[4]

Također, prošla su ipak vremena kada se na desnicu u Latinskoj Americi može gledati jedino kroz prizmu američkog utjecaja preko vojnih i obavještajnih struktura te korporativnih lobista. To je i dalje na djelu, što se u svom ogoljenom obliku može vidjeti na primjeru izbora Jaira Bolsonara za brazilskog predsjednika, no sada je uključeno i mnogo više faktora i različitih perfidnih strategija nego prije. Interesi biznisa i korporativnih lobija organizirani su u brojne think-tankove od kojih je jedan od poznatijih Atlas Network, s kojim veze imaju i neki domaći liberali i konzervativci. Ono što je relativna novina jest sve intenzivnije djelovanje ultrakonzervativnih evangeličkih udruga koje preuzimaju tzv. pro-life retoriku po uzoru na američke konzervativce te diskurs o tzv. „kulturnom marksizmu“ i „rodnoj ideologiji“, što je postalo opće mjesto svjetske alternativne desnice.

No ključno je pitanje što je sve omogućilo taj aggiornamento latinskoameričke desnice? Slučaj da se venezuelanski režim još uvijek drži bez obzira na proteste opozicije i ekonomski kaos ne govori ništa protiv činjenice da desnica jača vodeći se nekim ključnim pitanjima oko kojih mogu imati pristanak odozdo. Time se delegitimira ideja lijevog populizma koja ima dugačku tradiciju u Latinskoj Americi, od vremena peronizma i teorije Ernesta Laclaua.[5] Ti problemi na kojima parazitira desnica jesu: nesigurnost i kriminal, korupcija te  inflacija i ekonomska stagnacija. Potencijalni odgovori: jačanje represivnog aparata i kriminalizacija najdonjih klasa, ukidanje socijalnih programa te izjednačavanje korumpiranog političkog establišmenta s lijevim elitama. Upravo je sve troje navedeno do krajnjih granica došlo do izražaja u slučaju Bolsonarove pobjede na brazilskim izborima prije kojih mjesec-dva. Primjer Kolumbije, zemlje u kojoj desnica nikad nije sišla s vlasti, jest da je moguće homogenizirati jedan kritički dio masa protiv prijetnje ljevičarske gerile.[6]

Treba uzeti u obzir da stvari o kojima je desnica redovito govorila nisu neistinite, odnosno nisu do kraja neistinite, ne mogu se svesti na puki fake news: razina kriminala i ulične nesigurnosti na ogromnoj je razini u velikom dijelu gradova, lijeve elite na vlasti u nekoj su mjeri zagrizle u kriminal (primjer bivše brazilske predsjednice Dilme Rousseff [7] i bivše argentinske predsjednice Cristine Kirchner), Venezuelu opterećuje jedna od najgorih inflacija u povijesti… I upravo na temelju tih činjenice desnica nudi alternativu: nove, „poštene“ elite, red, poredak i sigurnost, rasterećenje privrede skidanjem „parazita“ sa socijalnih programa i sl. Sve to podrazumijeva jačanje vojske, policije, vjerskih organizacija (više evangeličkih nego katoličkih), jače povezivanje s korporativnim lobijima, desničarskim nevladinim organizacijama te s proameričkim krugovima. Konačni su rezultati u blažem slučaju ekonomski liberalna politika argentinskog predsjednika Mauricija Macrija ili čileanskog Sebastiana Pinere, a u gorem slučaju rubno-fašistička autoritarna vlast koja podsjeća na vojnu huntu kao što smo mogli prije dvadesetak godina vidjeti na primjeru peruanskog diktatora Alberta Fujimorija, a što ćemo uskoro zasigurno vidjeti u Brazilu na primjeru Jaira Bolsonara.

Što ljevica može naučiti iz toga? Prije svega (nužno, ne i dovoljno) to da bi bilo poželjno prestati se zanositi trenutnim, makar i relativno trajnim, uspjesima ljevice, neovisno o tome radilo se o Chavezovoj višegodišnjoj socijalnoj politici ili o vrlo neizvjesnom arapskom proljeću. Čini se da je postala neka moda na lijevoj intelektualnoj sceni da se svim imalo intoniranim ljevičarskim pobunama ili elektoralnim uspjesima odmah daju laude i organiziraju festivali na kojima se maltene najavljuje skori ulazak u besklasno društvo.[8] Dok lijeva intelektualna krema o tome piše svoje članke, tapša nekolicinu svojih drugova po ramenima, organizira tribine na kojima su zaključci uglavnom izraženi u parolaškom tonu, desnica radi svoj posao na terenu – od ekonomski liberalnih think-tankova, preko ultrakonzervativnih i klerikalnih udruga, pa sve do militarnih i paramilitarnih struktura. I da, izvesti takav zaključak, i ne dati više ništa osim njega, u kontekstu uspona desnice u Latinskoj Americi i više je nego opravdano jer nema mjesta gdje je (radikalna) ljevica imala više šanse i prema kojoj su oči nade toliko dugo godina bile uprte.

 

Karlo Jurak

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

 

Bilješke:

[1] Ukratko, Meksiko može biti studija sama za sebe jer je u njemu skoro cijelo vrijeme od dvadesetih godina prošlog stoljeća na vlasti Stranka institucionalne revolucije (PRI, Partido Revolucionario Institucional) koja je u sebe amalgamirala mnoštvo i lijevih i desnih elemenata, samo s nominalnim pozivanjem na meksičko revolucionarno nasljeđe.

[2] „Uribizam“ je naziv za politiku i političko nasljeđe desničarskog kolumbijskog predsjednika Álvara Uribea koji je na vlasti bio od 2002. do 2010. godine. Glavne karakteristike te politike su mjere štednje na socijalnim programima, veće izdvajanje za vojsku i policiju, represivniji odnos prema ljevičarskoj gerili FARC, tzv. „rat protiv droga“ i sl.

[3] Fujimori je poznat po desetogodišnjoj (1990. – 2000.) autoritarnoj vlasti koja je uključivala ekonomski liberalne politike te političku represiju prema ljevičarima i drugim političkim protivnicima (npr. obračunao se s maoističkom gerilom Sandero Luminoso, tj. „svijetleća staza“). Fujimorijeva vlast i tzv. „fujishock“ politika (fiskalna disciplina, privatizacija, deregulacija, liberalizacija tržišta) mogla bi se usporediti sa svojevremenom politikom notornog Augusta Pinocheta u Čileu. Danas se Fujimorija smatra jednim od najvećih kršitelja ljudskih prava, a njegova kći Keiko nalazi se u samim vrhovima peruanske politike.

[4] Upliv SAD-a u zbivanja u Hondurasu vidljiv je najviše po vojnom svrgavanju umjereno lijevog predsjednika Manuela Zelaye 2009. godine, u čemu je učestvovao kabinet Baracka Obame.

[5] Kraći, ali vrlo informativan i koncizan tekst o tome v. npr. ovdje: https://www.noviplamen.net/glavna/ernesto-laklau-inspirator-podemos/.

[6] Stanovnici su Kolumbije odbili mirovni ugovor na referendumu koji je organizirao promotor tog ugovora i dobitnik Nobelove nagrade za mir, bivši kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos.

[7] U ovom je slučaju u velikoj mjeri riječ o kukavičjem jajetu desničarske oporbe na čelu s Michelom Temerom koji je bio organizator parlamentarnog impeachmenta predsjednice Rousseff, a zapravo je sâm sa svojim suradnicima bio duboko zagrezao u korupciju te financijske malverzacije, naročito preko državne naftne kompanije Petrobras.

[8] Dovoljno je spomenuti slučaj grčke Sirize, premijera Aleksisa Ciprasa te bivšeg ministra financija Janisa Varufakisa.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close