TEKST

Sustav obrazovanja preživljava na potplaćenom radu

 

U posljednje vrijeme ponovno se aktualiziralo pitanje stanja i kvalitete obrazovnog sustava u Hrvatskoj, nakon što je profesor jedne srednje škole fizički nasrnuo na učenike koji mu nisu dopuštali da u miru drži nastavi. Taj je događaj pokrenuo val reakcija – od podrške profesoru do protivljenju tome kako je reagirao. Ono što je sigurno – stanje obrazovnog sustava u Hrvatskoj rezultat je dubljih strukturnih problema o kojima je potrebno govoriti.

Foto: www.pexels.com

U posljednje vrijeme aktualna je rasprava o profesoru koji je fizički napao učenika koji ga je na satu gađao kredom te pljuvao na klupu. Profesor je dao intervju za Jutarnji list te na snimci priznaje kako je na učenika fizički nasrnuo nakon što je saznao da je mladić, osim što ga je gađao kredom, također i pljunuo na klupu. Nije se radilo, dakle, o direktnoj samoobrani pa se vijest u medijima prvo pojavila kao “skandalozna” po pitanju profesorovog ponašanja. Naslovi koji su opremali tekst više su se mogli protumačiti kao da osuđuju profesorovo ponašanje, nego učenikovo. Međutim, uslijedila je podrška profesoru od strane određenog dijela javnosti – prvo u vidu Facebook komentara, a kasnije i pojave hashtaga #ijasamfranjo koji je bio popraćen fotografijama kratkih ispovijesti profesora i profesorica napisanih na papirima. Te ispovijesti obiluju primjerima očitih kršenja ljudskih i radničkih prava profesora i profesorica. Zatim se pojavilo i nekoliko grassroots inicijativa za prosvjed, prvenstveno od strane pojedinih profesora, kao i prosvjed koji je organizirao sindikat “Preporod”, pod nazivom „Za sigurnu školu“. Prosvjed je polučio relativno dobar odaziv, ali ne može se reći da je išta promijenio. Čini se da je više poslužio kao „ispušni ventil“ profesorima te se nametnuo kao neizbježna akcija sindikatu, nego što je imao potencijala utjecati na odgojno-obrazovnu stvarnost u Hrvatskoj.

Zašto ovakav prosvjed nastavnika ne može promijeniti školstvo? Ovo je kompleksno pitanje i potrudit ću se na njega dati odgovor sagledavajući problem iz više perspektiva.

Kao prvo, obrazovanje je kod nas podfinancirano. Imajući na umu koliko se novca u obrazovanje zapravo ulaže, kvaliteta nastave još je i na začuđujuće visokoj razini. Tu kvalitetu možemo zahvaliti isključivo potplaćenom radu profesora i profesorica. Stoga možemo zaključiti da, dok god se prosvjedi ne temelje na zahtjevu drastično većih ulaganja u obrazovni sustav, nego tek teže ukloniti pojedine posljedice disfunkcionalnosti cjelokupnog sustava, dok god ne postoji masovniji odaziv iz različitih struka, nego se radi o nekoliko tisuća nastavnika i članova njihovih obitelji, prosvjed ne može imati nikakvu transformativnu funkciju, nego može biti isključivo simboličko pokazivanje nezadovoljstva usmjereno prema vladajućima.

Budući da sam spomenula različite struke te time implicirala nedovoljnu solidarnost između različitih društvenih skupina, bilo bi dobro ukratko prokomentirati važnost koju je fenomen trenda u zadnje vrijeme zadobio pri usmjeravanju pokazivanja nezadovoljstva kod građana RH. Po uzoru na američku aktivističku scenu, za koju je lobiranje važan način na koji se utječe na političku sliku države, i hrvatska je aktivistička scena počela biti sve više reaktivna na trenutne skandale u određenom aspektu svakodnevice, a koji onda služe kao okidač za pokazivanje nezadovoljstva. Na primjer, pojedini skandali vezani za hitnu medicinsku pomoć potaknuli su medijski interes za probleme u zdravstvenom sustavu. Iskaz jedne zastupnice u Saboru o vlastitom iskustvu kiretaže pokrenuo je niz komentara o dostupnosti i kvaliteti ginekoloških usluga. Sad se dogodio ovaj skandal s profesorom koji je udario dijete, pa je javnost malo brinula o obrazovanju. Što je svim ovim slučajevima zajedničko?

Kao prvo, interes za određenu temu pojavio se iznenada, uslijed pojedinog slučaja nefunkcioniranja jednog aspekta sistema. Taj slučaj postao je simbol za nefunkcioniranje cijelog tog sustava, a njegovi akteri – subjekti za identifikaciju, ili subjekti – krivci. Na takav se način zanemaruje sistemska perspektiva problema: ili smo #ijasamfranjo i želimo prosvjedovati „za sigurnu školu“, ili smatramo da je nedopustivo da profesor udari dijete . Ili smo #metoo doživjele rodno uvjetovano nasilje kod ginekologa u vidu izostanka anestezije pri bolnim postupcima, ili se solidariziramo s doktorima koji rade u lošim uvjetima. I odjednom imamo javnost koja je, s jedne strane, polarizirana, a s druge strane, govori o sistemski prouzrokovanim problemima bez da zapravo govori o samom sustavu (obrazovnom, medicinske skrbi).

Kao drugo, takva polarizirana javnost ne može se solidarizirati i doista napraviti promjenu. Budući da su neki „za učitelje“, a drugi „za djecu“, u ovakvom diskursu ne postoji zajednički nazivnik „za bolje obrazovanje“ koji bi ljudi mogli pronaći kako bi se zajedno pojavili na prosvjedu. Da ne govorim uopće o solidarnosti različitih struka – neki doktor, recimo, koji nikad nije bio učitelj i ne zna kako je raditi na tom poslu, ali ima dijete i šalje ga u školu, neće biti motiviran da ode na prosvjed na kojem jedna društvena skupina (profesori) govori da je napada druga (dio djece i roditelja). Smatram da bi se takvi problemi trebali postaviti sistemski i potom napraviti veliki prosvjed za veće financiranje i bolja radnička prava različitih struka, poput obrazovanja, zdravstva i kulture. Takvo bi promišljeno i organizirano okupljanje polučilo bolje rezultate jer ne bi bilo trendovsko ili stihijsko. Nisam protiv novih oblika organiziranja i ne podcjenjujem trenutne napore koje vrše razne skupine poput sindikata i pojedinaca, nego smatram da je potrebno naći način da se prakse suvremenih političkih pokreta, koji nam dolaze iz zemalja s radikalno drugačijom političkom slikom, „prilagode“ domaćem društveno-političkom kontekstu. Naime, hashtagovi i trendovi oblik su borbe koji funkcionira u SAD-u, gdje je internet jedan od najvažnijih faktora u političkim procesima. Međutim, američka demokracija i njezina sklonost reagiranju na trend prethode samoj pojavi interneta – to je vrsta reaktivne javnosti koja se voli „oglasiti“ po tekućim pitanjima koji su „sitni“, prividno „nebitni“ problemi, koje se onda uzimaju kao simboli za veća pitanja. U hrvatskoj „ne talasaj“ kulturi, oglašavati se po pitanju tema koje se pojave kao trend  dobar je oblik političkog djelovanja, ali on ne može biti jedini, jer iako će se nekolicina zainteresiranih oglasiti po pitanju kiretaže, nasilja nad profesorima, neefikasne hitne pomoći i slično, zbog razlika u političkoj sceni u Hrvatskoj, ali i, u usporedbi s SAD-om, marginalnog utjecaja interneta na politiku, ipak ne mogu donijeti veću promjenu.

Nakon svojevrsne sistemske i metaperspektive, voljela bih ponuditi još jednu perspektivu u kojoj se pokušava izbjeći i individualnu i sistemsku perspektivu kako bi se nadopunilo postojeće eksplanatorne modele pomoću kojih si ljudi tumače probleme u školama, tj. odgojno-obrazovnom sustavu.    

Već smo naveli da se u javnosti pojavila određena količina iskaza kojima se daje podrška profesorima, odnosno učenicima te je, prema mom iskustvu, veći dio komentatora kritizirao današnje učenike, a manji dio uvjete rada u školama (prvenstveno opseg posla i plaće). Tek je poneka osoba govorila kako je učiteljevo ponašanje nedopustivo bez obzira na to kako se ponašalo dijete. To je perspektiva koja se fokusira na individualnu razinu problema te ona, iz već navedenih razloga, ne može biti dovoljno dobra za pristup cjelokupnom problemu.

S druge strane, postoji sistemska perspektiva, koju sam zastupala u gornjem dijelu teksta.

U ove dvije perspektive možemo vidjeti kako “diše” prosječan/na čitatelj/ica po pitanju stanja u školi. Većina ljudi, čini se, razmatra odnose učenik-učitelj na individualnoj razini. Tumačim to ovako: svi smo išli u školu kao djeca, neki od nas idu u školu na roditeljske sastanke kao roditelji. Bez upućenosti u institucionalnu pozadinu događaja, taj zamršeni labirint školskog sustava ljudi iz ove skupine tumače prvenstveno kroz svoje “situirano znanje”, znači znanje proizašlo iz vlastitih iskustava. Iz tih iskustava proizlaze i njihove predodžbe o tome kako bi se učenik i učitelj trebao ponašati. Stoga zaključujem da oni kojima je više stalo do vrijednosti poput reda i poštovanja autoriteta ili integriteta drugih ljudi biraju stati na učiteljevu stranu, smatrajući da je učenik prvi iznevjerio svoju ulogu, dok oni kojima je više stalo do zaštite maloljetnika ili građanskih vrijednosti, poput nenasilnog rješavanja problema, staju na stranu učenika. Zašto na stranu učenika, kad se ni učenik nije ponašao po „bontonu“ građanskih vrijednosti? Isključivo zato što je učenik i maloljetan, kao prvo, a kao drugo, nije prvi udario, a škola je iz ove perspektive mjesto nulte tolerancije na nasilje.

Neki pak gledaju obrazovni sustav na makrorazini. Oni obrazovanje poimaju kao sustav i kao skupinu institucija. Ti ljudi pišu komentare poput “učitelji imaju previše posla, a premalene plaće” te ne podržavaju reakciju učitelja, ali ni ne zastupaju stav da profesoru treba dati otkaz. Štoviše, ova skupina ljudi govori o reformi obrazovanja, većim plaćama i boljim uvjetima rada. Iz ovih komentara da se iščitati da se najviše cijene prava radnika u obrazovanju te se pokušava zaključiti koji su sistemski uzroci doveli do “pucanja” učitelja.

Niti jednu od ove dvije perspektive ne smatram dovoljnom za identificiranje nekih aspekata problema koji ostaju zanemareni u javnoj raspravi, a kojima ću se pozabaviti u narednom dijelu teksta.

Ono što je meni zanimljivo je to da nijedna od navedenih perspektiva ne adresira sljedeću stvar: postoje dvije diskrepancije u odnosu školskog sustava i društva koje su, po mom mišljenju, neurotizirajuće te se ne mogu riješiti ni na individualnoj, ni na sistemskoj razini, nego tek intervencijom u kulture pojedinih ustanova.

S jedne strane, postoji diskrepancija između percipirane svrhe (u praksi se zapravo radi o funkciji) obrazovanja te stvarnog stanja u obrazovanju. Naime, u većini dokumenata koji reguliraju obrazovni sustav u Hrvatskoj (DPS, zakoni, pravilnici i sl.) pokušava se balansirati između opće kulture, suvremenih vještina i kompetencija te potreba tržišta. S druge strane, niti jedna od ovih potreba zapravo se ne zadovoljava u našem obrazovnom sustavu – „opća kultura“ svedena je na učenje napamet raznih podataka koje se zaboravi odmah nakon ispita, kompetencije poput „naučiti kako učiti“ prisutne su samo na papiru, a za tržište rada besmisleno je pripremati se kroz školu jer ono zapravo ne postoji. Tako dolazimo do druge diskrepancije, a to je sloboda izbora vs. prisila.

Naime, kao što smo spomenuli, svakome tko je ikad bio u školi jasno je da škola danas nema onu funkciju za koju se predstavlja da ima. Umjesto pripreme za život, ona tek nudi selekcijski mehanizam za pristup fakultetima, odnosno boljim radnim mjestima. Budući da škola nije ono za što se predstavlja da jest, pojavljuje se pitanje motiviranosti djece da idu u školu i razlike u poimanju autonomije vlastitog tijela, slobodnog vremena i intelektualnog rada koja se pojavila kod novih generacija u odnosu na naše.

S jedne strane, živimo u vremenu kad je sloboda izbora jedna od dominantnih vrijednosti koja se zagovara u javnom prostoru. Mogućnost izbora između različitih (makar jednako loših) opcija postala je vrijednost sama po sebi – umjesto, recimo, jedne ok opcije, stanovnici kapitalističkih država vole „nekoliko vrsta jogurta“, pa kakvi god oni bili, kao što smo mogli vidjeti u ovogodišnjim istupima naše predsjednice. U takvoj društvenoj klimi, gdje se sloboda izbora toliko fetišizira da ona gotovo neurotizirajuće djeluje na tinejdžere koji ne znaju koji bi fakultet odabrali od toliko različitih opcija, koju karijeru, u isto vrijeme postoji i ustanova zasnovana po tradicionalnijem odnosu prema autoritetu – „u školu se ide, nema tu pitanja, jer kako ćeš se inače zaposliti“, stav je koji je mnogim prethodnim generacijama zdravorazumski. Međutim, kad pogledamo hrvatsko društvo u kojem su na pozicijama moći mahom ljudi s kupljenim diplomama, a postoji i javna predodžba da se na dobra radna mjesta može dospjeti isključivo „preko veze“, onda nam postaje jasno zašto mladi ljudi više ne žele trpjeti prisilu da idu u školu. Moje je pitanje: kako objasniti učeniku legitimnost prisile da sudjeluje u takvim neslobodnim, gotovo za zdrav razum uvredljivim aktivnostima, kakve se pojavljuju u hrvatskom školstvu? Kako nekome objasniti “znam da ti to ne želiš, ali moraš godinama sjediti i slušati ovu ženu kako ti govori da naučiš sadržaje koji te ne zanimaju, koji ti neće trebati u budućnosti, koji ne doprinose tvom osobnom razvoju i za koje, na kraju krajeva, i sama profesorica zna da nisu točne, ali ti kaže da ih ipak napišeš na državnoj maturi ‘tako kako piše u knjizi’. Pritom nećeš moći obavljati svoje osnovne fiziološke funkcije, poput jela ili odlaska na wc, bez da digneš ruku i zamoliš za dopuštenje. Na kraju svega, upast ćeš na fakultet, gdje ćeš se obrazovati još pet godina, ali ni to neće biti garancija za radne uvjete dostojne čovjeka”? Postoji velika diskrepancija između današnjeg poimanja sebe kao slobodnih bića i bića izbora te situacije prisile na dugogodišnji boravak u određenom prostoru, bez da se taj čin doima svrhovitim – bilo po pitanju obrazovanja u humanističkom smislu, kao puta prema boljim verzijama sebe, bilo po pitanju realnih mogućnosti koje nam obrazovanje nudi kao priprema za budućnost.

Moja je teza, dakle, da ne samo da učitelje i učiteljice neurotiziraju mnoge mane na njihovom radnom mjestu, nego da i učenike neurotizira sama činjenica da su prisiljeni svaki dan ići u ovakve škole kakve imamo, a svi ostali aspekti života krcati su im raznim vrstama slobode (pa čak i prisile) izbora.  Pritom, dakako, ne tvrdim da su škole beskorisne ili da se u njih ne treba ići – smatram da su škole ustanove koje imaju mnoge prednosti za pojedince i društvo. One su mjesta gdje učimo, rastemo kao ljudi, socijaliziramo se s vršnjacima i starijima od sebe, stječemo vještine i radne navike. Međutim, sve te stvari padaju u drugi plan kad ih zasjene besmislenost učenja napamet, stres uzrokovan gomilom (počesto besmislenih) obaveza i prisila da se obavlja intelektualni rad kad nam se propiše i to na način na koji nam se propiše. Umjesto da škole budu mjesto gdje se potiče pojedince da postaju autonomna, asertivna i empatična bića koja su sposobna i motivirana djelovati na korist sebe i drugih (odgoj za demokraciju), djecu i profesore dehumanizira se i stavlja u stanje otuđenja od vlastitog intelektualnog rada.

Zaključak je, dakle, da je poboljšanje obrazovnog sustava moguće ako se dogode sljedeće promjene: više novca iz proračuna koji bi se izdvajao za obrazovanje; dosljedno provođenje postojećih regulativa te dodatno reguliranje prava odgojno-obrazovnih radnika i radnica; administrativno rasterećenje obrazovnih radnica i radnika; autoritativni pristup učenicima od strane profesora (za razliku od postojećeg autoritarnog i permisivnog); kvalitetniji obrazovni sadržaji (udžbenici sa suvremenijim pristupom svom predmetu proučavanja, pogotovo u slučaju hrvatskog jezika i povijesti); učenje napamet i „teach to test“ paradigmu treba zamijeniti aktivnijim načinima učenja; projektnim i istraživačkim učenjem treba poticati intrinzičnu motivaciju kod učenika (interes za znanjem/napredovanjem umjesto prisile i straha od loše ocjene). Navedene promjene omogućile bi promjenu školske klime te bi učinile škole mjestima slobode za učenike i učitelje, a ne prisile. Trebamo, stoga, tražiti zajedničko rješenje po pitanju problema u obrazovnom sustavu, a ne svrstavati se na jednu ili drugu stranu. Kad je obrazovni sustav disfunkcionalan, ne postoje strane – svi smo na gubitku, osim političkih elita koje od tuđeg neznanja profitiraju.

 

Marija Dejanović

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close