TEKST

Tehnološki napredak i budućnost rada

 

Posljednjih nekoliko godina u medijima, ali i u znanosti, sve se češće raspravlja o tome kakva je budućnost radništva u kontekstu tehnološkog napretka, konkretno u kontekstu napretka robota i njihova potencijala da zamijene i manualni i intelektualni rad čovjeka u brojnim poslovima današnjice.

Foto: www.pexels.com

Jedan od najznačajnijih američkih pisaca druge polovice dvadesetog stoljeća, Kurt Vonnegut, 1952. godine objavio je svoj prvi roman, Mehanički pianino (Player Piano). Radnja romana smještena je u „blisku budućnost“, u Sjedinjene Američke Države gdje je uznapredovala mehanizacija gotovo potpuno iskorijenila potrebu za ljudskom radnom snagom te stoga malobrojna povlaštena klasa, u ovom slučaju klasa upravitelja tvornica, inženjera i doktora, upravlja društvom držeći pritom većinu stanovništva, nekadašnjih radnika, umjetnika, znanstvenika i drugih, u podložnosti. Protagonist priče, pripadnik povlaštene klase, upravitelj tvornice Paul Proteus, uviđa nepravednost i besmisao sustava čiji je važan član te se priključuje tajnom pokretu otpora potlačenih, a zatim i svojevrsnoj revoluciji koja završava potpunim neuspjehom. Naizgled, radi se o sasvim uobičajenoj distopiji koja je značajne elemente fabule posudila od svojih mnogo poznatijih uzora poput Huxleyjeva Vrlog novog svijeta, Orwellove 1984. ili Zamjatinova Mi. Međutim, iako je po svom objavljivanju klasificiran kao znanstveno fantastični roman, Vonnegutov Mehanički pianino izvrsno anticipira, u svakom slučaju znatno bolje tri romana spomenuta u prošloj rečenici, određene društveno-ekonomske trendove suvremenog svijeta.

Posljednjih nekoliko godina u medijima, ali i u znanosti, sve se češće raspravlja o tome kakva je budućnost radništva u kontekstu tehnološkog napretka, konkretno u kontekstu napretka robota i njihova potencijala da zamijene i manualni i intelektualni rad čovjeka u brojnim poslovima današnjice. Ne radi se o nekoj novoj temi. Još 1930. godine John Maynard Keynes, slavni ekonomist (koji bi vjerojatno bio sretniji da ga se naziva filozofom), u kratkom je tekstu nazvanom Economic Possibilities for our Grandchildren spomenuo kako će za buduće generacije značajan ekonomski izazov predstavljati tehnološka nezaposlenost. Pritom je Keynes tehnološku nezaposlenost definirao kao nezaposlenost koja je rezultat otkrivanja novih načina ekonomizacije rada tempom bržim od onoga kojim možemo pronaći nove načine njegove uporabe. U recentno vrijeme, u popularnoj kulturi ovo je pitanje značajno dobilo na relevantnosti krajem 2015. godine kada je slavni fizičar Stephen Hawking, odgovarajući putem Reddita na pitanje o tehnološkoj nezaposlenosti, pesimistično zaključio kako bi u slučaju da strojevi potpuno zamijene ljudski rad moglo doći do masovne pauperizacije sada nepotrebnih radnika i konstantno rasuće ekonomske nejednakosti. Da se doista radi o jednom od ključnih pitanja današnjice pokazuje i činjenica da je Svjetska banka svoj godišnji izvještaj o razvoju svijeta za 2019. godine posvetila analizi kako će napredak tehnologije i posljedična značajnija automatizacija proizvodnje promijeniti radne odnose i utjecati na „tržište rada.“ Za razliku od Hawkingova pesimizma, izvještaj Svjetske banke odiše optimizmom. Njeni analitičari zaključili su kako ubrzana robotizacija proizvodnje ne predstavlja prijetnju već priliku za radništvo. Doista, zaključuju ti analitičari, za obavljanje velikog dijela sada postojećih poslova uskoro neće biti potreban ljudski rad[1], te će poslove preuzeti roboti, ali tehnološki napredak nužno će stvoriti veći broj novih poslova. Pritom će automatizacijom najpogođeniji biti pomoćni uredski poslovi i predvidljivi, odnosno repetitivni poslovi u industriji, a nova bi se radna mjesta trebala otvoriti u visokotehnološkom sektoru. Svjetska banka priznaje kako velik dio radnika zamijenjenih strojem neće biti dovoljno educiran da prijeđe na visokotehnološke poslove te odgovor na taj problem vidi u deregulaciji tržišta rada, cjeloživotnom obrazovanju, povećanom ulaganju u školstvo te socijalnom zbrinjavanju radnika do njihove reedukacije.

Zanimljivo je da bi se na drugoj strani debate o posljedicama automatizacije proizvodnje mogao naći Međunarodni monetarni fond, uz Svjetsku banku jedan od zaštitnika globalnog kapitalizma. Sredinom godine jedna od istraživačkih grupa MMF-a objavila je rad prilično indikativna naziva: Should We Fear the Robot Revolution? (The Correct Answer is Yes). Suprotno zaključcima Svjetske banke, MMF-ovi autori ovog rada smatraju kako će automatizacija proizvodnje iznimno pozitivno utjecati na njenu efikasnost, ali ne dijele optimističan stav da će nestanak određenih poslova biti nadoknađen značajnijim otvaranjem novih radnih mjesta. Štoviše, oni tvrde da će se ubrzano uvođenje robota, koje će biti nužno zbog njihove minimalne cijene rada, veoma negativno odraziti na plaće radnika jer će u kratkom vremenu roboti zamijeniti ljude na svim radnim mjestima u određenom sektoru čineći tako specifične vještine i znanja velikih skupina radnika potpuno nepotrebnim. Drugim riječima, MMF je ponovio Keynesovo predviđanje o tehnološkoj nezaposlenosti. U skladu s postulatima kapitalističke ekonomije, MMF-ovi znanstvenici predviđaju kako će se s vremenom „tržište rada“ prilagoditi automatiziranom svijetu te da će tada primanja radnika početi značajnije rasti. Međutim, ta bi prilagodba mogla potrajati pedesetak godina, a i tada, bez obzira na rast plaća, ekonomska će nejednakost nastaviti snažno rasti.

Dva stupa suvremenog kapitalizma, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, slažu se kako će u bliskoj budućnosti tehnološki napredak ljudsku radnu snagu učiniti nepotrebnom u velikom broju danas postojećih poslova. Međutim dok Svjetska banka optimistično predviđa kako će taj napredak donijeti veću zaposlenost i poboljšanje uvjeta života većine radnika, MMF smatra kako otvaranje novih radnih mjesta neće pratiti intenzitet zatvaranja postojećih što će znatan dio radnika učiniti nepotrebnim i tako dovesti do smanjenja plaća i rasta nejednakosti. Pomnije čitanje izvještaja Svjetske banke ostavlja dojam kako je optimizam autora prilično isprazan i neutemeljen. Oni ne specificiraju kakvi i koji novi poslovi će nastati, već samo da će većina njih vjerojatno biti u visokotehnološkom sektoru. Štoviše, povećano ulaganje u obrazovanje i reforma ishoda obrazovnog procesa, kao univerzalno rješenje koje nudi Svjetska banka, nailaze na očite probleme. Rezultati promjena u obrazovnom sustavu ne mogu biti trenutni, a i ostaje nejasno u kojem smjeru bi eventualne promjene trebale ići ako ni jedna od najutjecajnijih svjetskih ekonomskih institucija ne može predvidjeti kakvi će novi poslovi nastati u budućnosti osim da će, sasvim očito, oni dominantno biti vezani uz visokotehnološki sektor. Ne, optimizam Svjetske banke nije više od pustih želja, ne postoje razlozi zašto bi robotizacija stvorila više radnih mjesta nego što će ih ugasiti. Pretpostavke iznesene u studiji MMF-a realnije su, a Hawkingov je pesimizam opravdan. Napredak tehnologije, usavršavanje robota i umjetne inteligencije, omogućit će da strojevi obavljaju sve više i više poslova danas rezerviranih za ljude. Kako strojevima nije potreban odmor, ne čine greške, ne trebaju zdravstveno osiguranje i mirovine, trošak njihova rada je minimalan te oni omogućavaju maksimalizaciju profita vlasnika sredstava za proizvodnju. Stoga je samo pitanje vremena kada će strojevi potpuno iskorijeniti potrebu za radnicima u brojnim poslovima. Zaključivši kako je robotizacija, a s njome i tehnološka nezaposlenost, izvjesna budućnost, otvoreno ostaje pitanje posljedica ovih promjena.

Iako je njegov odgovor dominantno pesimističan, Hawking je na Redditu spomenuo mogućnost da tehnološki napredak dovede do neke vrste društva blagostanja. Međutim to je uvjetovao distribucijom bogatstva, odnosno kapitala, koje strojevi proizvedu. Nakon ovakvog Hawkingova odgovora brojni su korisnici Reddita i njegovih podforuma došli do istog zaključka. Automatizacija rada vodi u tehnološku nezaposlenost i masovnu pauperizaciju koja se može izbjeći samo promjenom društveno-ekonomskog sustava, osiguravanjem da se profit horizontalno distribuira društvom. Eksplicitnije, zaključili su da će se masovna pauperizacija izbjeći samo dokidanjem kapitalizma i uvođenjem socijalizma. Da je socijalizam nužna bliska budućnost čovječanstva. Bez obzira koliko takav zaključak lijepo zvučao, valja se upitati je li on doista realan. Ovdje se možemo vratiti na Vonnegutov Mehanički pianino. U ovom distopijskom romanu, suprotno onome što bi se moglo očekivati, potlačeni i nepotrebni bivši radnici nisu osiromašena klasa osuđena na puku borbu za preživljavanje. Iako je mogućnost njihova zaposlenja ograničena na ulazak u vojsku i obavljanje malog broja manualnih poslova (poput čišćenja cesta ili vrtlarenja), oni žive naizgled ugodnim životom u ujednačenim predgradskim kućama ispunjenim najnovijim modelima potrošačke elektronike. U Vonnegutovoj distopiji većina ljudi živi u materijalnom obilju, kao idealni potrošači kojima ni nužnost zaposlenja ne ograničava potrošačku ulogu. Postavlja se pitanje kako i zašto? U svijetu u kojem zbog automatizacije gotovo da ne postoji potreba za radništvom i ljudskim radom, potrošači su i dalje nužni. Društveno-ekonomski sustav Vonnegutova romana prikazuje jednu od unutarnjih kontradikcija kapitalizma. Kapitalistički sustav nastoji maksimalizirati svoj profit smanjenjem troškova proizvodnje robe, u konkretnom slučaju davanjem što nižih plaća radnicima i konačnom zamjenom radnika strojevima koji ne traže plaće, ali istovremeno mora održati tržište za svoje proizvode, ojačati sposobnost potrošnje proizvedene robe.

Upravo je premošćivanje ove kontradikcije kapitalizma najzanimljiviji doseg u kojem Mehanički pianino anticipira suvremene društveno-ekonomske odnose. Nije potrebno objašnjavati kako u kapitalizmu automatizacija rada dovodi do daljnjeg rasta ekonomske nejednakosti povećanjem prihoda bogatih. Međutim, iako se može činiti sasvim logičnim, pauperizacija radništva nije nužna posljedica tehnološke nezaposlenosti. Naime, pauperizacija bi onemogućila ili prekinula potrošnju proizvedene robe što bi, kombinirano s povećanom efikasnosti proizvodnje, dovelo do hiperprodukcije, sloma tržišta i smanjenja profita. Međutim, historijski se kapitalizam pokazao kao fleksibilan sustav koji često uspijeva pronaći rješenja za svoje unutarnje kontradikcije, premda se ona ponekad mogu doimati i anti-kapitalističkim. Posljednjih se godina raspravlja o dva takva rješenja. Jedno od njih su beskorisni poslovi, odnosno ono što je antropolog David Graeber u svojoj istoimenoj knjizi nazvao bullshit jobs. Znatno zanimljiviji, a s obzirom na izazov automatizacije vjerojatno i bolji, odgovor na ovu kontradikciju kapitalizma je ideja univerzalnog osnovnog dohotka[2] koja neodoljivo podsjeća na sustav Vonnegutova Mehaničkog pianina.

Možemo zaključiti kako će automatizacija rada, napredak robota i umjetne inteligencije, dovesti do velikih promjena u radnim odnosima. Utoliko se slažu i prvaci suvremenog kapitalizma, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Tehnološki napredak, potencirajući njegove unutarnje kontradikcije, doista predstavlja značajan izazov za kapitalistički sustav, ali ne može se isključiti mogućnost kako će on na taj izazov odgovoriti jednako značajnim modelom saniranja svojih kontradikcija. Kapitalizam se ne mora nužno, barem ne zbog tehnološkog napretka, urušiti sam od sebe. Štoviše, trenutni tehnološki napredak ima barem dvojaki potencijal. S jedne strane to je potencijal za distopiju Mehaničkog pianina koja odgovara Marcuseovoj definiciji totalitarističkog društva koje je ekonomski-tehnički koordinirano potpunom manipulacijom potreba kroz kontrolu interesa društva. S druge strane, automatizacija doista nosi potencijal prenaprezanja kontradikcija kapitalizma, a time i mogućnost značajnijih ekonomsko-društvenih promjena. No promišljanje u kojem će smjeru ići te promjene iziskuje znatno pomnije analize te se može pretvoriti u nezahvalno predviđanje. Bez obzira na to, automatizacija rada nije izazov samo za postojeći sustav već je i izazov za ljevicu kojoj se valja prilagoditi promjenama koje donose tehnološke inovacije te ih iskoristiti za jačanje svoje pozicije i provođenje vlastitih politika.

 

Karlo Držaić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

 

Bilješke:

[1] U izvješću se ne iznose konkretne brojčane procjene koliko bi globalno zaposlenih radnika moglo ostati bez posla uslijed robotizacije njihovih radnih mjesta jer one veoma variraju između istraživanja. Međutim, na primjerima pojedinih zemalja spomenuti su postoci poslova koji bi s današnjom tehnologijom mogli biti potpuno automatizirani. Za Sjedinjene Američke Države navodi se kako je do 47% trenutnih poslova pred rizikom od robotizacije, za Japan do 56%, za Cipar do 61%, za Ukrajinu do 40% itd.

[2] Ideja univerzalnog osnovnog dohotka, zapravo nastala još sredinom prošlog stoljeća, danas svoje zagovornike i kritičare ima i među ljevicom i među liberalima. Iako ovom svojevrsnom pravu na novčani dohodak moramo priznati stanoviti subverzivni potencijal, uvođenje univerzalnog osnovnog dohotka uz zadržavanje kapitalističkog sustava ne može se smatrati lijevom politikom.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close