TEKST

Organiziranje stanara u rentijerskom društvu

 

U svjetlu sve jače krize stanovanja nastaju nove grassroots organizacije koje se bore protiv stanodavaca i vlada te organiziraju stanare.

Foto: www,pexels.com

Financijska kriza 2008. godine nije bila samo kriza globalnog gospodarstva, već i kriza „sna o posjedovanju doma“. Mogućnost posjedovanja doma je zbog eksplozije dužničkog mjehura cijeloj generaciji van dometa. U SAD-u, UK-u, Irskoj, Španjolskoj i drugim državama na koje je financijski slom utjecao, prvi put u sto godina raste stopa iznajmljivanja stanova. Ovo predstavlja puno više od promjene stambenog najma; ovo predstavlja promjenu u stambenoj politici.

Povećanje renti i deložacije postali su ključni problemi, pa čak i pitanja standarda smještaja i prenapučenosti postaju ključni izazovi s kojima se susrećemo, kao što su bili i početkom dvadesetog stoljeća. Promjena prema iznajmljivanju znači da se više bogatstva prenosi s kućanstava s niskim prihodima na bogate investitore gdje oni s niskim prihodima nemaju mogućnost formiranja stambenog bogatstva putem vlasništva, a investitore potiče dinamika financijalizacije. Nejednakost o kojoj ovdje govorimo nije samo nejednakost u bogatstvu: stanari obično nemaju puno prava kada govorimo o sigurnosti stanarskih prava i regulacije stanarina, a pravilo su i deložacije, česta seljenja i loša kvaliteta nekretnina.

Od pojedinačne krize do kolektivnog organiziranja

U svjetlu sve jače krize stanovanja nastaju nove grassroots organizacije koje se bore protiv stanodavaca i vlada te organiziraju stanare. Tri takve organizacije koje su nastale u proteklih nekoliko godina su:

  • Living Rent (LR), škotska organizacija stanara s ograncima u brojnim gradovima. Uspostavljena je 2014. te se nedavno proširila u nacionalni sindikat stanara.
  • Dublin Tenants Association (DTA), u kojoj ja sudjelujem. Udruženje se opisuje kao prostor za stanare gdje se mogu povezati s ciljem borbe za pravo na stanovanje. Uspostavljena je 2014. kao volonterska organizacija predvođena stanarima. Organizacija pruža podršku svojim članovima, bavi se kampanjama i lobiranjem.
  • London Renters Union (LRU), projekt koji će uskoro pokrenuti nekoliko londonskih grupa koje se bave stanovanjem s ciljem borbe „za poštenije uvjete za stanare i izgradnje moći koja nam je potrebna za transformaciju sustava stanovanja.”

Ove organizacije rade na razvijanju novih načina odgovaranja na rastući sukob između stanara i najmodavaca i stanovanja kao prava i kao financijskog sredstva. One žele postati više od radikalnih aktivističkih grupa, žele stanare organizirati en masse i promijeniti strukturalne uvjete i politike koje stanare osuđuju na život ispunjen visokim stanarinama, čestim deložacijama i niskokvalitetnim stanovanjem.

Sve organizacije koje su gore spomenute uključene su u kolektivne akcije kao odgovor na pojedinačna pitanja, posebice na povećanje stanarina, deložacije i loše standarde stanovanja. Ovo uključuje pružanje informacija o pravima stanara, pregovaranje sa stanodavcima, medijske kampanje koje ciljaju određene stanodavce i poticanjem pravnih slučajeva. Za one koji rade u ovim organizacijama bit je u organiziranju stanara koji se bore za svoja prava, a ne u milostinji.

Iznajmljivanje stana može biti izolirajuće i atomizirajuće iskustvo. Vrlo je vjerojatno da će se stanar obratiti drugima jedino u određenom trenutku krize, kada recimo dolazi do povećanja stanarine ili deložacije. Ovakvi trenutci pružaju mogućnost deindividualizacije iskustva iznajmljivanja, no također i politiziranja toga iskustva tako da se pokaže kako stanari koji surađuju mogu promijenii svoju stvarnost.

No opet ovaj način “rada od slučaja do slučaja ” ima svoj izazove — i ne samo kada govorimo u terminima velikih resursa koje zahtijeva. Riskira se da se zaluta u neki tip dobrotvornog pružatelja usluga ili da se proizvodi dinamika u kojoj aktivist postaje nekakav tip stručnjaka za stanarska prava, dok stanari pasivno primaju pomoć. Ovo je nešto o čemu stanarske organizacije trenutačno pregovaraju. Pronalaženje načina organiziranja koji kolektivizira i politizira pojedinačna iskustva na način da jača djelovanje predstavlja izazov.

Agitiranje za promjene

Iza individualnih iskustava stoji šira društvena struktura koja perpetuira uvjete s kojima se stanari suočavaju. Ako ne izazovemo ove strukture, individualne krize koje one proizvode će se reproducirati vječno. Stanari u privatnom sektoru, za razliku od stanodavaca i stanara u socijalnim stanovima, u svim pogledima imaju ograničena prava i sektor je podvrgnut dubokoj deregulaciji. Rezultat svega ovoga je da sektor iznajmljivanja postaje „divlji zapad“ sustava stanovanja, dodatno potaknut iracionalnim i disfunkcionalnim politikama koje bi čak i najgrozničaviji fundamentalistički neoliberalni um teško obranio.

Living Rent, nacionalna organizacija stanara, nastala je kao odgovor na konzultacije koje je započela škotska vlada o sigurnosti najma. Škotska, što joj je zajedničko s Engleskom i Walesom, jedna je od država u Europi u kojoj su najmoprimci najmanje zaštićeni. Uključivanje “deložacija koje nisu krivica stanara” značilo je da stanari nemaju nikakvu sigurnost. LR je ovu priliku iskoristio za rad sa stanarima, kako bi oblikovali debatu i diskurs oko prava stanara i utjecali na promjenu politika.

Glavna taktika je bila uspostavljanje štandova i „kucanje na vrata“ kako bi se angažiralo stanare, informiralo ih o konzultacijama i potaknulo da sudjeluju u procesu konzultacija. Napravili su dopisnice koje su slali na relevantne vladine urede, a koje su stanari mogli ispuniti. Na kraju procesa Living Rent je dostavio vreće pune dopisnica. Fokus njihove kampanje bio je na sigurnosti najma što je uključivalo okončavanje “deložacija koje nisu krivica stanara” i osiguravanje dugotrajnog sigurnog najma za stanare. Međutim, visina stanarine, koja prvotno nije trebala biti uključena u proces konzultacija, također je postala pitanje za LR i njihova kampanja je uključila zahtjev za kontrolom stanarina.

U međuvremenu je i Dublin Tenants Association također organizirao kampanju za kontrolu rente i sigurnost najma u kontekstu vladinog procesa konzultacija 2016. godine. Stanari su zamoljeni da se fotografiraju držeći natpis o tome kako visoke stanarine utječu na njihove živote i podijele ih na društvenim medijima. Ovo je bio prvi put, bar u proteklih nekoliko desetljeća, da su u debati o stanovanju stanari predstavljeni kao organizirani i javni glas.

Foto: ROAR Magazine

Kampanje koje su vodili LR i DTA ostvarile su začuđujuć uspjeh. Posebno u slučaju LR-a, uvedene su reforme koje su uvelike premašile ono što je prvotno bilo očekivano. Uvedena je neograničena sigurnost najma i regulacija povećanja stanarina, koja inicijalno nije niti bila uključena u plan. U Irskoj je također uveden oblik kontrole stanarine, kao i umjerene reforme o sigurnom najmu, iako je to bio rezultat usklađene kampanje nekoliko aktera iz civilnog sektora, s posebnim naglaskom na dobrotvornim organizacijama koje se bave pitanjem stanovanja, te se ne može se pripisati samo DTA-u.

Uspjeh i izazovi

Cijeli niz faktora može objasniti učinkovitost ovih kampanja. Prvo, i DTA i LR su postigli veoma učinkovit i informiran angažman s politikama. To je također bila i jača strana udruge Generation Rent, jedne od sastavnih grupa London Renters Uniona. Također su pri kritiziranju trenutnih politika i pri razvijanju alternativa bili važni primjeri drugih europskih država. I DTA i LR su, primjerice, mogli istaknuti podatke iz drugih država poput Njemačke i Austrije kako bi pokazali kako je bolje regulacija povećanja stanarina kompatibilna s adekvatnom ponudom smještaja koji se iznajmljuje.

Druga tema je učinkovit rad s medijima. Ovo je izrazito olakšano razumijevanjem detalja politika, što omogućava formiranje uvjerljivih argumenata i prijedloga, no također i aktivistima omogućava da se bore protiv perspektiva koje su usmjerene protiv stanara. Medijski rad je daljnje olakšan činjenicom kako u niti jednoj od ovih država nisu postojale organizacije koje predstavljaju ili zagovaraju stanare kao specifičnu društvenu grupu (bar ne u proteklih nekoliko desetljeća). To je stvorilo prazan prostor koje su mogle ispuniti organizacije stanara.

Organizacije stanara su nadalje razvile jezik kojim su mogle progovoriti o stanarskim perspektivama, odražavajući pritom iskustva stanara, no također i artikulirajući „stanare“ kao specifične društvene aktere i kao kolektiv. Stvaranje kolektivnog osjećaja specifičan je cilj organizacija stanara za borbu s individualizirajućom prirodom iznajmljivanja. DTA, na primjer, je od početka odlučio razviti jezik kojim će se obraćati stanarima i u njihovo ime, a koji se temelji na njihovim iskustvima, a ne oslanja se na tradicionalni lijevi diskurs koji bi proizveo gotovu kritiku sektora iznajmljivanja. Ovdje se ne radi samo o „predstavljanju stanara“ i komunikaciji s njima, već o tome da se treba i govoriti kao stanari.

Postoji međutim niz izazova u kampanjama za prava stanara. Postoji opasnost od upadanja u politike reprezentacije u kojoj stanari postaju gotovo „potrošačka grupa,“ čije interese treba uključiti u proces politika. Ovo depolitizira antagonizam koji je u temelju odnosa između stanara i stanodavaca, i između doma kao prava i imovine s kojom se može spekulirati. Navedeno potencijalno dijeli stanare u privatnom sektoru i one u socijalnim stanovima.

Dalje, postoje klasne podjele i drugi oblici stratifikacije koji djeluju u sektoru iznajmljivanja. Medijski napisi ovo obično ignoriraju te se uglavnom usredotočuju na „generaciju iznajmljivača“, koja se isključivo sastoji od „mladih profesionalaca.” Manjine, migranti i kućanstva koja se sastoje uglavnom od žena ima više u sektoru iznajmljivanja, no manje su zastupljeni u organizacijama stanara. London Renters Union je posebnu pažnju posvetio ovom pitanju i organizirao je opsežne metode angažiranja kako bi stvorio inkluzivnu organizaciju koju predvode različite društvene grupe sačinjene od stanara.

Sindikalno organiziranje i organiziranje stanara

Od tri organizacije o kojima ovdje govorimo, dvije su uspostavljene kao sindikat stanara, što znači da imaju strukturu u kojoj se plaćaju članarine. Stanari se formalno učlanjuju u sindikat, plaćaju mjesečnu članarinu, mogu sudjelovati u donošenju odluka i mogu primati podršku poput pravnih savjeta.

Snaga modela sindikata leži u tome da može kombinirati i ojačati i rad i kampanje, dva najvažnija oblika akcija u kojima već sudjeluju organizacije stanara i kao takve postižu oblik masovnosti koja je potrebna za strukturnu promjenu. Članstvo koje plaća članarine stvara neovisni prihod, što potom omogućuje zapošljavanje plaćenog kadra. LR i LRU oboje imaju plaćeni kadar kao preduvjet za masovno organiziranje ili imaju kadar koji je već zaposlen ili je u procesu zapošljavanja.

DTA ima više agnostički pristup koji se tiče prednosti koje dolaze od donekle profesionalizirane strukture. I uistinu, sve su organizacije zabrinute oko političkih pitanja koji dolaze sa stvaranjem dobro strukturiranog sindikata s plaćenim kadrom, i to će nesumnjivo predstavljati izazov s kojim će se, kako se organizacije budu razvijale, trebati uhvatiti u koštac — i nadamo se prevazići.

DTA, LR i LRU zasigurno nisu jedine grassroots organizacije stanara koje nastaju diljem Europe. Acorn, grassroots „sindikat zajednice,“ bavi se pitanjima prava stanara u nekoliko engleskih gradova, a sindikati stanara pokrenuti su i u Barceloni i Madridu. Proliferacija ovih grupa govori nam nešto o važnosti toga kako se danas mijenjaju  politike stanovanja. Nakon globalne financijske krize, u fokusu velikog broja istraživača i aktivista bilo je pitanje duga nastalog zbog stanovanja te oblici društvenog sukoba i aktivizma povezanih s njim. Hipotekarni dugovi i zaplijene su u Irskoj i Sjedinjenim Američkim Državama bili važna politička pitanja, ali najznačajnija su bila za španjolsku Plataforma de Afectados por la Hipoteca (PAH).

Međutim, nove bankarske regulative i stroži kreditni standardi upareni s padom plaća i manjom sigurnosti poslova dodatno su otežali pristup hipotekama. Danas glavni uzročnik nejednakosti u stanovanju nije pretjerani dug, već činjenica da ljudi nemaju pristup kreditu i posjedovanju nekretnina. I dok se kućanstva sve više upućuje prema rentijerskom sektoru života, a pada broj socijalnih stanova, ponovo rastu pitanja koja su početkom dvadesetog stoljeća dominirala „problemom stanovanja“: rast stanarina, deložacije, prenapučenost, nabijanje cijena najma, itd.

Međutim, politički i društveni uvjeti danas su značajno drugačiji. Organizacije stanara su u prošlosti bile organizirane u lokalne, radničke zajednice usredotočene na određenu četvrt i obilježavala ih je relativno visoka koncentracija homogenosti i čvrste društvene mreže. Kao i na prekarnim radnim mjestima, organizacije stanara danas se suočavaju s izrazito fragmentiranim i individualiziranim sektorom stanovanja. Izazov dakle ne predstavlja samo mobilizacija stanara, nego i stvaranje zajedničkog osjećaja bivanja stanarom, kao i društvenih odnosa, oblika diskursa i dijeljene kulture organiziranja i političke prakse koja je potrebna za održavanje bilo kakvog uspješnog pokreta.

Autor: Michael Byrne

Tekst je izvorno objavljen na portalu ROAR Magazine i može ga se pronaći na ovom linku.

Prevela: Matea Grgurinović

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close