TEKST

Urit, ergo est

 

Što se događa kad joj se na popisima lektire pokuša pridružiti ponešto popularne književnosti koju obrazovni sustav još nije stigao probaviti, vidjeli smo na primjeru opće moralne panike koja je nedavno zavladala nad jednim od reformnih prijedloga kurikuluma iz hrvatskog jezika. U takvoj konstelaciji stvari, očito je i naoko sasvim “bezazlen” i strukturno konzervativan ciklus o Harryu Potteru opasniji od čitavog popisa bezvremenih literarnih provokatora, samim time što se, za početak, doista i čita, k tome i široko i mimo institucionalnog katekizma.

Foto: Romper

Vijestima o bizarnoj lomači na kojoj su zadnjeg dana ožujka u dvorištu jedne katoličke crkve na sjeveru Poljske kao nepoćudni i opasni spaljeni primjerci romana o Harryu Potteru pridružila se, zaključujući travanj, i fetva protiv istog književnog serijala što ju je uputila perjanica domaćeg katoličkog fundamentalizma – don Damir Stojić. Iako je Stojića nedostatak teatralnosti u odnosu na njegove sjevernopoljske kolege koštao međunarodnog odjeka koji su Poljaci proizveli, podtekst je cijele priče identičan – vatra, doslovna ili tek verbalna, tu je da pročisti od magije, spiritizma i okultnoga te tako spasi mlade duše od pogubnog utjecaja. Kvarenje mladeži, klišej prisutan u najmanju ruku od Sokrata, protegnuto je zatim u Stojićevoj fetvi i na nešto profaniju domenu – emocionalnu manipulaciju, relativizaciju morala i planirano mijenjanje kulture, dakle uobičajen Domazet-Lošo repertoar, pa se čini da je takva okultno-zavjerenička ujdurma Rowlingove i u nas tek za dlaku izmakla pravednom ognju.

Poznata sentencija o knjigama kao kestenju koje što se više peče, to se bolje prodaje, obično pripisivana Voltaireu, pokazuje nam da slične proskripcije zbog relativizacije morala i pogubnog utjecaja Evropi nisu bile strane, pa ipak uljuljkan u površinsku sliku današnjice čovjek lako pomisli da je Index Librorum Prohibitorum davna prošlost. J. K. Rowling teško da je očekivala kako bi se od svih baš njezina knjiga mogla naći na lomačama pomahnitalih već duboko u dvadeset i prvom stoljeću (premda ovo nije prvi put, o čemu svjedoče reference u Stojićevu tekstu); radikalne su akcije protiv knjiga u aktualnom evropskom imaginariju uglavnom povezane sa zloglasnim nacističkim spaljivanjima (“degenerične” književnosti, također optužene za nepovratnu štetu koju bi mogla činiti zdravom duhu) ili pak s fenomenima poput Homeinijeve fetve protiv Rushdiea i njegovih Sotonskih stihova, oboje potisnuto tamo negdje daleko, u mračnu liminalnu domenu onoga što se kolokvijalno predstavlja evropskim duhom.

Ipak, Stojićevo (kao i ono poljsko) neprijateljstvo prema Potteru i solidarnost s Homeinijem oko izricanja fetvi knjigama ne bi trebali čuditi nikoga tko je pratio druge istupe tog studentskog kapelana, naročito one o njegovim omiljenim temama – seksualnosti i drugotnosti žena. U zadnjoj prilici u kojoj se tim temama pozabavio pred širom javnosti, na tribini o položaju žene održanoj na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, Stojić se otvoreno solidarizirao s mizoginim stavovima još jednog islamskog klerika, imama Mirze Mešića. No ni u jednom od slučajeva – ni kod mizolibrije, ni kod mizoginije – ne radi se o, kako su to neki mediji interpretirali, Stojićevu retrogradnom svrstavanju uz nešto što je netipično za evropsku kulturu i pripadno nekoj mračnoj drugosti, već o fenomenu koji je u njezinom tkivu odavna djelatan.

Francuski filozof J. Derrida nazvao je taj fenomen falologocentrizmom (od riječi falus i logos); sustavom hijerarhijskih binarnih opreka (poput one muško-žensko, ali i njoj analogne govor/misao-pismo) i isključenja što prožimaju evropsku misao od pamtivijeka; metafizičko nasilje što u solidarnosti sa sasvim konkretnim nasiljem osigurava stabilnost značenja i poredaka. Književnost je, zbog svojih diskurzivnih specifičnosti, odnosno činjenice da uvijek provocira tumačenje i da se u opetovanom radu tumačenja njezino značenje nikada ne iscrpljuje, upravo privilegirani podrivatelj takvog nasilja. Njoj nasuprot, Stojić je kao klerik prirodni policajac takvog poretka; čuvar uvjerenja o postojanju jedne čvrste, nedvojbene, spoznatljive i samoprisutne točke o koju je – u inat “pogubnog relativizma” Harrya Pottera – oslonjena sva ostala hijerarhija stvari.

Književnost je, dakle, onako kako je shvaćamo od modernih vremena, sasvim logičan trn u oku religija knjige koje, iako ponosne na taj naziv i svoje svete knjige, iako nastale u međusobnim srazovima njihovih reinterpretacija, te iako su ostvarile zavidan utjecaj na književni arhiv naše civilizacije, oduvijek uporno pokušavaju dokinuti literarnost tih knjiga, njihovu otvorenost tumačenju, produktivnom radu postajanja koji nema svoju zlatnu jezgru, početak ni kraj. Pokušavajući potisnuti ono što ih podriva unutar njih samih, protjerujući ono svojstveno književnosti, one nastoje osuđenost na vječnu posredovanost, odsutnost i iskustvo nemira tumačenja zamijeniti prividom umirujuće prisutnosti, izravnosti i nedvosmislene objave. Afirmirajući ono što već spomenuti Derrida naziva rabinskim tumačenjem, nasuprot poetskog tumačenja, nastoje zauzdati decentriranje falusnog/logosnog poretka uznemirujućom drugosti postajanja – zauzdati ženu ili knjigu, svejedno. Nije stoga neobično ni da sam papa Franjo u svom nedavnom istupu poručuje kako Biblija nije baš tek zbirka knjiga koje valja proučiti, kao ni da sve religije knjige – eliminirajući “puku” (ali opasnu!) literarnost svojih knjiga – dijele istu viziju drugotnosti žene. Dapače, strukturalno je uvjetovano.

No ako s obzirom na to nije neobično da je Stojić na ratnoj nozi s književnosti, zašto baš s Harryem Potterom? Od svih na prvi pogled mnogo subverzivnijih djela pod kapom nebeskom, zašto mu se zamjerio baš taj britanski čarobnjak? Ta riječ je o etički prilično nedvosmislenom, crno-bijelom, da ne kažem naivnom narativu koji i sam sadrži kristološki motiv nesebičnog polaganja života za druge te posljedičnog uskrsnuća i pobjede nad zlom. Zašto se takav Harry Potter našao na udaru, a mnoga druga, s kršćanskim narativom zasigurno manje kompatibilna djela ipak nisu? Odgovor koji se nudi tjera nas na preispitivanje kako (hrvatskog) obrazovnog sustava, tako i pozicije što je tradicionalno dodjeljujemo tzv. popularnoj književnosti (kojoj, ma kako neprecizan taj pojam bio, Potter zasigurno pripada). Naime, upravo je popularna književnost ona koju se u promišljanjima o političnosti književnosti često svisoka tretira kao kooptiranu od strane dominantnog poretka, onu čiji je potencijal da ponudi drukčije viđenje stvari, da iščaši i decentrira uspostavljenu hijerarhiju značenja smanjen, ako ne i potpuno anuliran. Njoj nasuprot, J. Rancière, jedan od nesumnjivo najpoznatijih autora studija o politici književnosti, kod paradigmatskih je primjera političnih djela redovito posezao za modernističkom „visokom književnosti“, uzimajući više puta kao primjer prijelomnice baš – don Stojiću nesumnjivo poznatu i među hrvatskom mladeži čitanu – Flaubertovu Madame Bovary. No Madame Bovary s kojom u dodir dolazi mladi hrvatski čitatelj nije Rancièreova Madame Bovary koja revolucionarno pomiče granice (ne)prikazivog u svom vremenu, od razine pripovjedne tehnike pa do tematske razine.

Hrvatski tinejdžer s Emmom Bovary u kontakt dolazi u okvirima nastave književnosti koja mu sve manje dopušta susresti se s književnim tekstom, reducirajući taj po čvrst moral i zdrav razum potencijalno poguban susret u korist predefiniranih tumačenja uspostavljenih u historicističkom/biografističkom ili općeljudskom ključu. Naša se nastava književnosti tako često pretvara u svojevrsnu dopunsku nastavu (građanskog) vjeronauka, na kojoj se događa redukcija analogna onoj što smo je spomenuli u slučaju religija knjige: sav opasan rad teksta nestaje u “općim značajkama epohe”, jeftinom didaktičkom moraliziranju i svođenju uznemirujuće singularnosti tekstova na zauzdane točke u golemom književnohistorijskom narativu kontinuiteta što bi u poznatoj  Williamsovoj shemi odgovarao idealnom viđenju (evropske, buržujske) kulture. Madame Bovary koju probavi takva teološka koncepcija književnosti što je po školama masovno, uz čast iznimkama kojih boguhvala još ima, propovijedaju njezini svećenici lišena je svoje disruptivnosti u odnosu na uspostavljeni sustav vrijednosti, pa onda – bez obzira na sumnjiv moral i ženskog protagonista – nije opasna ni don Stojiću. Što se pak događa kad joj se na popisima lektire pokuša pridružiti ponešto popularne književnosti koju obrazovni sustav još nije stigao probaviti, vidjeli smo na primjeru opće moralne panike koja je nedavno zavladala nad jednim od reformnih prijedloga kurikuluma iz hrvatskog jezika. U takvoj konstelaciji stvari, očito je i naoko sasvim “bezazlen” i strukturno konzervativan ciklus o Harryu Potteru opasniji od čitavog popisa bezvremenih literarnih provokatora, samim time što se, za početak, doista i čita, k tome i široko i mimo institucionalnog katekizma.

Stoga umjesto da čarobnjaku Potteru pripisujemo neku inherentnu progresivnost, kako se to s jedne strane počelo, ili pak da pretenciozno naričemo nad sudbinom tolikih (navodno) literarno vrjednijih djela, čiji su autori džaba krečili kada se koplja kontroverzi lome oko jednog Pottera, valjalo bi u kritički fokus dovesti upravo strukturu nastave književnosti na našim učilištima – od osnovne do visoke razine obrazovanja. S obzirom na osobitosti književnosti kao diskursa te na visok stupanj njezine zastupljenosti u obrazovanju, upravo je to jedan od važnijih terena odluke o budućim don Stojićima ili njihovim antipodima, o lomačama (metaforičkim, no metafore nisu bezazlene i uvijek su tik do postvarenja) na kojima se spaljuju knjige, žene ili neki drugi Drugi. U međuvremenu, možemo biti i paradoksalno sretni zbog toga što književnost – bila nam po ukusu ili ne – i danas gori; to je najsigurniji znak da još uvijek postoji.

 

Zvonimir Glavaš

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close