TEKST

Hod za slobodu – otpor i borba

 

U subotu 18.5.2019. u Rijeci je održan prosvjed Hod za slobodu koji je isticao važnost obrane ženskih reproduktivnih prava, a usporedno smo mogli svjedočiti Hodu za život koji se koncentrirao na spašavanje ,,najugroženije manjine u Hrvatskoj” – embrija.

U subotu 18.5.2019. u Rijeci je održan prosvjed Hod za slobodu koji je isticao važnost obrane ženskih reproduktivnih prava, a usporedno smo mogli svjedočiti Hodu za život koji se koncentrirao na spašavanje “najugroženije manjine u Hrvatskoj” – embrija. Procjena stoji da je na oba skupa bilo oko 1000 ljudi. Organizatori Hoda za život su, njima veoma pogodno, zaboravili da Hrvatska država godišnje bilježi između 14 000 i 20 000 žrtava obiteljskog nasilja, da hrvatski osnovnoškolski sustav godišinje izbaci 80 % romskih učenika, ili da oko 76 000 ljudi u ovoj državi radi na minimalcu. Tako da, čak i kada bi se igrali đavoljeg odvjetnika i embrije uzeli za ljude, oni zasigurno ne bi bili najugroženija društvena skupina u Hrvatskoj, a primjera zanemarivanja mnogobrojnih društvenih skupina koji nisu embriji mnogo je više od gore navedenih.

Oba prosvjeda prošla su u mirnom tonu, osim kada je 13 aktivista simbolično zasjelo ispred “obiteljaških” redova i pokušalo ih zaustaviti. Aktivisti su brzo uklonjeni, pa je povorka predvođena primjereno odabranim trudnicama i majkama s djecom na prsima mogla nastaviti šetati Korzom ponosno tvrdeći kako su i oni nekada bili embriji, i kako su zahvalni vlastitim roditeljima što ih nisu pobacili – kao što njihovi transparenti tvrde. Transparenti Hoda za slobodu govorili su da ,,Žene nisu ubojice” i pozivali na autonomiju odlučivanja o vlastitom tijelu. Hod za slobodu, kojemu su podršku dale mnoge osobe iz javnog života poput KUD Idijota, Andree Andrassy, Jasne Žmak, i Dalibora Matanića, poručio je kako odbija povratak u srednji vijek, fašizaciju društva i osuđuje priziv savjesti liječnika jer uskraćuje zagarantirano pravo na medicinsku skrb.

Žensko tijelo ne bi se trebalo gledati kao inkubator vrijednijeg života kao što to tvrde dominantne vladajuće strukture. Napad na ženska reproduktivna prava borba je koja još uvijek traje, kao što vidimo u recentnim primjerima iz Sjedinjenih Američkih Država gdje su predstavljeni konzervativni zakoni oko medicinski induciranog pobačaja. Zakon se odnosi čak i na silovane žene, i na žrtve incesta. Uzevši u obzir poruke koje odjekuju iz javnog prostora, nije teško zamisliti da bi se takvi zakoni uskoro mogli zamisliti i u našoj maloj državi. Stoga, otpor i dalje smatramo nužnim, a borbu na odlučivanje o vlastitom tijelu i životu realnom potrebom.

 

N.T