TEKST

Zoranove dobronamjerne zamke

 

U svijetu čijim je stanovnicima teorijski sve na raspolaganju i svi izbori podastrijeti, dok praktično ništa od toga nije ostvarivo, Pavelićevo samosvojno kodiranje postojećih simbola, odavno odbačenih na smetlište istorije, njegov je osobni način otvaranja vrata prema mogućnostima intelektualne slobode kakvu bih mogao nazvati i anarhističkom.

 

Ako postoji duhovno srodstvo među pojedincima, tada ga ima i među prostorima koje čine. Ne samo duhovno i svjetonazorsko, nego i konceptualno i metodičko, pa i geografsko srodstvo postoji između zagrebačkih Ateliera Žitnjak i Ateliera Koprivnica, odnosno istoimenih galerija koje sadrže. Oba prostora se nalaze na periferijama svojih gradova  u slučaju Zagreba, udaljenost od središta do ateliera na krajnjem jugoistoku urbane zone veća je nego razmak od centra Koprivnice do predgrađa gdje su smješteni njezini atelieri, ali uopćeno gledano, to je jedno te isto. Prethodna svrha oba prostora bila je obrazovna, a razlikuje ih to što su žitnjački atelieri bili osnovna škola, u svojoj namjeni izolirana usred privredne i ruralno-rezidencijalne zone, dok su koprivnički atelieri dio nekadašnje vojarne Jugoslavenske narodne armije, na čijoj ogromnoj površini danas buja kampus Sveučilišta Sjever, klupski i radionički prostor Foruma udruga nezavisne kulture i u jednoj maloj zgradi, atelieri. Oba prostora vrše višestruke uloge: udomljuju radnu, ali i životnu zajednicu umjetnika korisnika ateliera, okupljenih u umjetničku organizaciju, odnosno nevladinu udrugu; također su i galerijski, koriste se za izlaganje radova i predstavljanje koncepata, izvedbe umjetničkih i društvenih akcija; zatim radioničke, edukacijske i ostale korisne programe; a naposljetku, posjeduju i rezidencijalnu funkciju u smislu ugošćivanja umjetnika iz drugih gradova i zemalja radi istraživanja, proizvodnje novih djela, itd. Oba su prostora u javnom, gradskom vlasništvu, i kao takvi podrazumijevaju rijetke primjere prepoznavanja konkretnih potreba grada od strane resornih ustanova  Atelieri Koprivnica jedini su lokalni prostor sustavno i kontinuirano posvećen produkciji interdisciplinarnih, multimedijalnih, istraživačkih, postkonceptualnih i performativnih likovno-umjetničkih praksi, dok Atelieri Žitnjak jedini pokrivaju isto, pa i uopće kulturno područje u svom dijelu gradske četvrti Peščenica-Žitnjak, polju bez doma kulture, dvorane za priredbe ili bilo čega sličnog osim ateliera, nove osnovne škole Petruševec, kuće mjesnog odbora i kapelice. Oba prostora karakterizira i izrazito prožimanje umjetnosti i svakodnevnice, kakvo često potiče izvedbe i otkrića mimo standardnih programskih sadržaja, što se njihovi protagonisti trude koristiti kao svoju ključnu razlikovnu osobinu u usporedbi s drugim umjetničkim prostorima u vlastitim sredinama.

 

 

Stoga je posve logično što je Zoran Pavelić, jedan od umjetnika-korisnika Ateliera Žitnjak, koji svoj radni prostor tamo dijeli sa životnom suputnicom i kolegicom Katom Mijatović, bio pozvan izlagati u Atelierima Koprivnica, čime je veza između dva prostora, otprije podcrtana, sada dodatno učvršćena. Opravdanost poziva također je puno šira od dosad popisanih sličnosti i bliskosti naime, riječ je o umjetniku čiji je primarni obzor interesa i istraživanja umjetnost sama, odnosno svijet umjetnosti kao takav, tj. relacije koje gradi s pojedincem-stvaraocem, ali i problem kreacije uopće, nakon “barthesovske” “smrti autora” i prolaska zenita postmoderne još slojevitiji, još nejasniji, još, zapravo, varljiviji nego prije. Zoran Pavelić je umjetnik čijem je radu nesvakidašnje zahtjevno pristupiti bez potrebnog predznanja o suvremeno-umjetničkim i srodnim konceptima i fenomenima  filozofskim, političkim, pa i ekonomskim, no poput najbolje poezije, njegova umjetnost uzvraća uloženi trud i postupno se svojim sudionicima otključava pomoću neočekivanih otkrića, nadahnutih spojeva i duhovitih uvida. Premda zakučast, Pavelićev opus nije i otuđeno hermetičan, te ako se čovjek dovoljno posveti njegovom svijetu postaje izrazito komunikativan na načine koji laiku u početku nisu mogli biti razumljivi, ali ga opskurnošću nisu niti namjerno odbijali. Za sve koji žele znati više, pouzdani ulaz u Pavelićev svijet je knjiga likovne kritičarke, povjesničarke umjetnosti i radijske urednice Ružice Šimunović, Politički govor je suprematizam, objavljena u izdanju Pleha 2012., umjetničke organizacije koju čine sam Pavelić i Kata Mijatović te koprivnički umjetnici Marijan Molnar i Vlatko Vincek, što također ilustrira tajnu vezu između Žitnjaka i Koprivnice. Vincek je k tome umjetnik koji je mladoj ekipi  kustosima Tanji Špoljar i Bojanu Koštiću te dizajnerici i fotografkinji Petri Travinić  omogućio upotrebu svog ateliera radi organizacije izlagačkog programa, čime je krug zatvoren i spirala umjetničkog stvaranja počela je rasti i razmatati se.

 

Pavelićeva izložba Centriran ’79.2019. postavljena je kao svojevrsna priprema za retrospektivnu, što je namjerno apsurdan pokušaj s obzirom na opseg njegovog opusa i kapacitet Ateliera Koprivnica te predstavlja dobronamjernu zamku u koju se vješti posjetitelj neće dati lako uhvatiti. Mada naslov sugerira suprotno, izložbu treba samo uvjetno shvatiti retrospektivno, kao, uostalom, i mnogo toga kod Pavelića. Fragmentarnost i opusa i postava na jednoj razini, naravno, upućuje na uzaludnost dovršenosti umjetničkog rada te možda i stvaralačkih ljudskih nastojanja općenito, no na drugoj podražava već istaknutu ideju o “smrti autora”, o kojoj pripovijeda i Milja Špoljar, autorica predgovora izložbi, povukavši paralelu s epohalnim esejem Rolanda Barthesa iz 1967., što posjetitelju govori više o Pavelićevim temeljnim kreativnim strategijama kolažiranja, prisvajanja, citiranja, podcrtavanja, umrežavanja, sakupljanja, i tako dalje… Ali i izgradnje umjetničkog univerzuma u kakvom niti jedna ideja nije ekskluzivna ni u bilo čijem vlasništvu, dok je prostor koji svojom aktivnošću markira Pavelić, iako komunikacijski visoko kodiran, suštinski inkluzivan i istinski participativan. Tome primjer može biti rad Akcija u vremenu, produciran posebno za koprivničku izložbu u suradnji sa ženskim bubnjarskim kolektivnom Buš? Bum!, čije članice Pavelić pušta u strukturu postavljenu puno ranije, u radovima ovaj put objedinjenima u cjelini Kruženje, ali i nekim još starijima, čime njegova ponajprije intimna meditacija o krugovima vremena iznova dobiva kolektivni, sada i dojmljivi zvučni karakter. Pored Kruženja i Akcije u vremenu, ostale cjeline izložbe su Centriran; Centrirane rečenice; Centrirane fotografije 1971.2019. i centrirani radovi 1979.2019.; Četiri rada, 2016.2019. te Dvije po-drške, 2010.2019. Ovom prilikom još ću se pobliže osvrnuti na Centrirane fotografije i Centrirane rečenice, dvije cjeline koje su po mom mišljenju jedna drugoj primarno komplementarne, kao i na još par aspekata izložbe koji su se spontano, ali sigurno uklopili u postav.

 

Jedna od Centriranih fotografija našla je svoje mjesto i na naslovnici katalogića izložbe, a prikazuje Pavelića kako 1971., u dobi od deset godina, sjedi na stolici prekriženih šaka, s maskom Miki Mausa na glavi. Ovom, u osnovi benignom prizoru, zbog čitavih nizova poveznica koje je masovna kultura pružila slikama maskirane djece, skloni smo upisati nimalo bezazlena značenja, ali ipak, za poznavatelje rada Pavelića i kolega duhovito otkriće je u tome što je fotografijom iz djetinjstva umjetnik slučajno predvidio lik koji će u svojim performansima mnogo kasnije koristiti prijatelj mu i kolega Marijan Molnar. Generalno, Centrirane fotografije sve se  temelje na naknadnom otkrivanju začuđujućih spojeva prebiranjem arhivskih materijala, što umjetnik čini kako bi, prije svega, kolektivizirao intimne opsesije i materijalizirao značenja koja smatra relevantnima za sebe i druge sudionike svoje neposredne, umjetničke zajednice, ne držeći je elitnom nego upravo suprotno, bratstvom duša u koje nove ljude rado poziva, ali putem poruka čije odgonetanje jamči spremnost i strast za participacijom. Ivana Mance je takve Pavelićeve aktivnosti lucidno nazvala “uspostavljanjem platonskih umjetničkih veza s drugim umjetnicima”; a ja bih dodao, ne samo umjetnicima, nego i svima sposobnima pročitati njegove priče, pri čemu ih umjetnik iskreno potiče da to čine, ali zadržavajući pravo da začini put, izvede spačku, ponekad ih povede stranputicom, da bi se nakon digresije uvijek iznova vratili na centralni ili bolje rečeno, centrirani put.

 

Centrirane rečenice su iskaz istog umjetničkog koncepta izražen riječju i slikom, naslikanim porukama koje pozdravljaju cijelu galeriju likova povijesnih avangardi i neoavangardi, u svojoj biti argumentirajući rasap moderno zamišljenih kolektiviteta u korist malih zajednica koje nedovršenost društvenog projekta modernizma ne osjećaju nužno tragičnom, nego i kao nastanak određenog brisanog prostora gdje mogu eksperimentirati sa svojim vlastitim viđenjem ne samo umjetničke, nego i životne slobode. U svijetu čijim je stanovnicima teorijski sve na raspolaganju i svi izbori podastrijeti, dok praktično ništa od toga nije ostvarivo, Pavelićevo samosvojno kodiranje postojećih simbola, odavno odbačenih na smetlište istorije, kao i gotovo mangupsko orkestriranje odnosa između različitih individua i značenja, koje samo naizgled pleše na rubu manirizma, njegov je osobni način otvaranja vrata prema mogućnostima intelektualne slobode kakvu bih, ponovo uvjetno rečeno, možda mogao nazvati i anarhističkom. Kako bilo da bilo, mnogi drugi umjetnici vjerojatno bi inzistirali da prilikom postavljanja njihove izložbe radovi drugih umjetnika iz prostora budu uklonjeni, no ne i Pavelić dapače, pop-kulturne slike ogromnih formata koje se mogu pronaći dublje u hodniku Ateliera Koprivnica ili zvučni rad Bojana Koštića koji posjetitelje još uvijek čeka na samom ulazu, zaostao od prethodne izložbe, upravo doprinose njegovom konceptu umjesto da ga narušavaju, a koliko su ti radovi njihovi, toliko su i njegovi. Kako sam Pavelić poručuje jednom od svojih Centriranih rečenica, za mene najpoetičnijom, najuvjerljivijom i praktično rečeno, najkorisnijom: “Kad nemam gdje da nestanem, onda ostanem”.

 

tekst: Bojan Krištofić
fotografije: Petra Travinić i Bojan Koštić / Atelieri Koprivnica

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close