TEKST

Sutjesci u spomen

 

Tjentište, srce Nacionalnog parka Sutjeska u BiH, ostavlja dojam koji ne blijedi, a meni se čini da ga vrijedi posjetiti i mimo svih obljetnica i prigodne pompe, kako bi se odalo poštovanje i vječnoj rijeci i planinama kakve, pokazalo se ponovo, više nego doprinose slici o sjećanju na sve što se tamo zbilo.

fotografije: Bojan Krištofić

 

Kada se radi o putovanju autobusom kroz kanjone i gudure, doline i kotline tzv. bivše države ― danas, narodski, regije ili regiona ― narativna paralela koja se prirodno javlja među putnicima, kakva je odavno nadmašila bilo kakve stvarnosne prikaze takvog puta, svakako je kultni film Ko to tamo peva (1980.) režisera Slobodana Šijana i scenarista Dušana Kovačevića, čiji se nezaboravni autobus firme Braće Krstić zarana preselio u prostor između svakidašnjice i mašte, pa bi se valjda malo tko iznenadio da se odjednom ukaže na drumu kao fantomski brod na otvorenom moru, ne samo na putu od srpske provincije do Beograda, nego i bilo gdje drugdje u Jugoslaviji. Mada na koncu nitko nije poginuo, ponajmanje od pada nazi-bomba, mi, članice i članovi Mreže antifašistkinja Zagreba, kao i poštovani, stariji drugovi i drugarice iz Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (organizatori putovanja), osjećali smo se pomalo kao namjernici u rukama Pavla Vujisića (konduktera Krstića) i Aleksandra Berčeka (sina mu Miška) dok smo se u plavom, pravom busu ZET-a njihali uskim cestama od Banja Luke do Sarajeva (preko Jajca, Donjeg Vakufa, Bugojna i Konjica), otamo do Tjentišta i natrag do granice Hrvatske i Bosne (preko Zenice i Doboja), a sve to da bismo prisustvovali proslavi 76. obljetnice svršetka Bitke na Sutjesci u nedjelju, 16. juna 2019.

Kako i zašto smo putovali popularnim plavcem, koga je u svojoj pjesmi opjevala i grupa Adastra, pouzdana čuvarica zagrebačkog uličnog krebiliteta, dok se druga polovica putnika na putu prema dole vozila busom standardnog autoprijevoznika, to ni nama samima i dalje nije posve jasno, ali nije nam preostalo drugo nego da prihvatimo potpuni apsurd stanja stvari i nadamo se kako će nas suvremena Braća Krstić uspješno odvesti petstotinjak (ili više?) kilometara južnije. Hrvatsku dionicu puta namjerno sam propustio spomenuti jer uredna autocesta povremeno prekinuta dosadnim benzinskim pumpama naprosto nije ishodiše napetih priča niti će to ikada biti, stoga smo usprkos rakiji koju su stariji kolege_ice počeli slati duž busa praktički čim smo izašli iz Zagreba, oko pola 10 ujutro (čitateljima_icama je već sada jasno kako nam se unatoč pozamašnom putu očito nikuda nije žurilo), znali da ne valja ni sa čime pretjerivati barem dok se ne dokopamo granice pri Gradiški gdje ćemo se po svoj prilici načekati da prijeđemo, što se i dogodilo.

Mada smo vrlo dobro znali gdje idemo i zašto, svejedno nam nije škodilo čuti prigodno slovo o “Sutjesci” iz usta kvalificiranog vodiča, druga Vlade, koji je kao vođa izviđačkih skupina prvi put predvodio popularnu ekskurziju na Tjentište još davne 1967., u doba kad je živo sjećanje na uzroke i posljedice Pete ofenzive bilo zaista živo ― dakako, državno podržavano, ali i autentično prisutno među sudionicima i svjedocima događaja, kao i njihovim neposrednim nasljednicima. Premda danas tome nije tako, a Hrvatski sabor prošle je godine, o 75. godišnjici odsudne bitke Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije, glatko odbio dati svoje pokroviteljstvo obilježju jedne od prijelomnih točaka naše zajedničke novije prošlosti (s ciničnim pojašnjenjem da se Bitka na Sutjesci nije odigrala na području današnje Hrvatske, iako ona, što je gotovo zamorno iznova isticati, ne bi ni postojala bez odluka na pobjedničkim zasjedanjima AVNOJ-a i ZAVNOH-a 1945. godine), ipak ću samo ukratko izdvojiti nekoliko najvažnijih činjenica te zatim pokušati opisati osobni odnos prema tom fenomenu, koji dakako ima izvore u mojoj obiteljskoj povijesti.

Operacija Crno (njem. Fall Schwarz) Sila Osovine na području južne Bosne i Hercegovine te sjeverozapadne Crne Gore, predjelu planinskom, krševitom i teško prohodnom, jugoslavenskoj historiografiji poznatija kao Peta neprijateljska ofenziva tj. Bitka na Sutjesci, odigrala se od 15. maja do 16. juna 1943., praktički odmah nakon Operacije Bijelo (njem. Fall Weiss), odnosno Četvrte ofenzive ili Bitke na Neretvi  (od januara do aprila 1943.), koje skupa predstavljaju najpogibeljnije mjesece za Naronooslobodilački pokret i jugoslavenske partizane, jer su u tim dvjema bitkama bili gotovo uništeni, ali su se izvukli i potom dobili rat. Ogromna otegotna okolnost za partizansku vojsku u kanjonu rijeke Sutjeske bila je ta što su ratnici nakon iscrpljujućeg iskustva Neretve bili dobrano iznureni, dok se broj ranjenika_ica, i ranije mnogobrojnih, dodatno uvećao, ali su veliki rizici s druge strane potaknuli borbeni moral i svijest o tome da će ishod Pete ofenzive odlučiti rasplet Narodnooslobodilačke borbe i raspored snaga u nastavku rata. Historiografski utvrđene brojke govore same za sebe: Wehrmacht (njemačka vojska u Drugom svjetskom ratu) pod svojim je zapovjedništvom raspolagala s oko 127.000 kopnenih vojnika (među kojima su se nalazile talijansko-fašističke, ustaško-endehaške i četničke jedinice), mnoštvom oklopnih vozila te s više od tristo borbenih aviona, kojima se suprotstavilo “samo” 18.000 partizana, a među njima su gotovo polovica bili Hrvati, ponajviše Dalmatinci iz splitske i šibensko-kninske regije. Jedan od njih bio je i moj djed Nikica, tada tek dvadesetdvogodišnjak, pripadnik Druge dalmatinske brigade, koja je u Bitci na Sutjesci pretrpjela najteže gubitke, čuvajući prolaz kroz nacifašistički obruč kako bi se ostatak pripadnika_ica partizanskog pokreta mogao probiti do sigurnog teritorija. Naposljetku je izginuo 6391 partizan i partizanka, a samo pukom srećom djed nije bio među poginulima. Otuda potječe parola koja se pripisuje borcima Druge dalmatinske, a glasi: “Preko polovine boraca našeg bataljuna izbačeno je iz stroja. Ali za sve zadatke računajte sa nama kao da smo u punom sastavu. I dok jedan od nas bude živ Nijemci neće proći…”

Ukratko, sve dok sam nisam posjetio Tjentište, srce suvremenog Nacionalnog parka Sutjeska, čija spektakularna priroda sada, kao i tada, izaziva strahopoštovanje, nisam bio svjestan kolika je klaonica doista bila posrijedi. Popularni prikazi Bitke na Sutjesci dan-danas najčešće ističu priču o Titovom ranjavanju gelerom neprijateljske granate koga je, ironijom sudbine, od sigurne smrti navodno spasio vjerni pas, njemački ovčar Tigar, koji se ispriječio između svog gazde i punog puknuća bombe; ili pak junaštvo Koče Popovića, zapovjednika Prve proleterske brigade, koji se oglušio o Titove zapovijedi kako bi sa svojim borcima prvi probio obruč, ali malo što uvjerljivo ilustrira patnju i pogibije tog davnog juna kao potresne freske u spomen-kući bitke, podignute tik do slavnog spomenika arhitekata Miodraga Živkovića i Ranka Radovića iz 1971. (potonji je ujedno i projektant betonske Spomen-kuće, a oba su zdanja u novije vrijeme prilično obnovljena, uključujući restauraciju freski). Autor freski je slavni slikar Krsto Hegedušić, jedan od pokretača prijeratne grupe umjetnika Zemlja i Hlebinske slikarske škole, sa suradnicima Brankom Hegedušić (svojom suprugom), Milenkom Bosancem, Milutinom Gajićem, Ratkom Janjićem-Jobom, Fedorom Ličinom i Zlatkom Keserom te zidarima Hamidom Madeškom i Ahmom Krekom. Njihove freske, koje prikazuju odabrane prizore bitke i određene simboličke scene, uspjele su izvanredno zato što nadahnuto prevode srednjovjekovni žanrovski motiv mrtvačkog plesa (Danse Macabre) u kontekst stradanja na Sutjesci, dajući tako žrtvi poginulih partizana_ki istaknutu sudbonosnu notu, u skladu i s objektivnim i agit-prop tumačenjima ratnih događaja. Za mene je zahvaljujući izravnom dodiru s freskama novo, potpuno značenje zadobila slika iz obiteljskog albuma koju ne mogu pouzdano datirati ― fotografija djeda koji, s ručnim bombama za remenom, na trenutak stoji negdje u tom predjelu, prije nastavka neprekidnog marša…

Ako smo prema kanjonu Sutjeske putovali (pre)dugo, ali korisno, u subotu posjetivši usput memorijalni centar Bitke za ranjenike na Neretvi u Jablanici (gdje u koritu rijeke još uvijek leži održavana replika slavnog mosta, koju je dinamitom dignuo u zrak Yul Brynner u foto-finišu ratnog filma režisera Veljka Bulajića (1969.)) te spomenik istoj bitci na brdskom Makljenu između Bugojna i Prozora (autora kipara Boška Kućanskog iz 1978., gotovo potpuno razoren eksplozivom oko 2000. godine), posvećeni pjesmi, potpomognuti pivom i rakijom te dobrano podmazani noćnim provodom u Sarajevu (gdje smo “spavali”), onda smo se od Sutjeske prema gore pomicali u ponešto pristojnijoj atmosferi, ne samo zbog gladi koju smo utažili tek prosječnim ćevapima Kod Sulje negdje u predgrađu glavnog bosanskog grada. Tjentište ostavlja dojam koji ne blijedi, a meni se čini da ga vrijedi posjetiti i mimo svih obljetnica i prigodne pompe, kako bi se odalo poštovanje i vječnoj rijeci i planinama kakve, pokazalo se ponovo, više nego doprinose slici o sjećanju na sve što se tamo zbilo. Do sljedećeg puta, možda i na dva kotača umjesto četiri, vlastitom firmom Krištofić umjesto zagrebačke Braće Krstić, zašto ne?

 

Bojan Krištofić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close