TEKST

Postoji li u Hrvatskoj pravo na stan?

 

U Hrvatskoj 90,5 posto stanovnika živi u vlastitim nekretninama što nas svrstava u tzv. „super-homeownership state“. Ovakvo stanje je usko povezano s privatizacijom društvenog stanovanja u 90.-ima, no također je povezano i s kontinuitetom politika na ovim prostorima u proteklih 30 godina, a koje nam ne ostavljaju niti jednu drugu opciju osim posjedovanja nekretnine.

Foto : IPE – Institut za političku ekologiju

Imate li svoj stan? Ako da, kako ste ga stekli? Jesu li vam ga kupili roditelji, jeste li digli kredit ili vam ga je u nasljedstvo ostavila baka ili tetka? Ako ga dosad niste kupili, mislite li da ćete ikada moći kupiti vlastitu nekretninu ili ćete zauvijek morati iznajmljivati stan u okrutnim tržišnim (i turističkim) uvjetima koje vam samo sve više guraju na rubove grada, u loše stanove, u suteren, duboko pod zemlju? Jeste li ljuti? Frustrirani? Mislite li da ste zaslužili nešto drugo, nešto više? Možda normalan posao, normalan ugovor, normalan život, krov nad glavnom, a da pritom niste opterećeni kreditom zbog kojeg ne možete disati i budite se noćima?

Na panelu organiziranom u ponedjeljak u sklopu INURA konferencije pod nazivom Imamo li pravo na stan? (spoiler alert, imamo) govorilo se upravo o toj tematici iz nekoliko različitih perspektiva. Na panelu su sudjelovali Marko Aksentijević (Krov nad glavom, Beograd), Philipp Klaus, (Kraftwerk 1, Zurich), Petra Rodik (Filozofski fakultet u Zagrebu), Ulrike Hamman (Kotti&Co, Berlin) i Iva Marčetić (Pravo na grad, Zagreb) uz moderaciju Tomislava Tomaševića iz Instituta za političku ekologiju.

S obzirom na velike probleme u području stanovanja u Hrvatskoj, posebice problema kreditiranja stanova (kodno ime: švicarski franak), sektora iznajmljivanja (kodno ime: Airbnb) i opće nemogućnosti kupnje nekretnine (kodno ime: tržište rada u Hrvatskoj), odlučila sam se usredotočiti na izlaganja Ive Marčetić i Petre Rodik, s obzirom na to kako se činilo da je što više potrebno adresirati takve probleme budući na stanje na hrvatskom tržištu. U Njemačkoj i Švicarskoj je naravno sve puno bolje nego ovdje, postoje stambene kooperative (Švicarska) i veliki postotak onih koji iznajmljuju (Njemačka), nešto što je kod nas trenutačno nemoguće.

Panel je otvorila Iva Marčetić iz Prava na grad koja je dala pregled situacije u Zagrebu što se tiče stanovanja i sektora iznajmljivanja. U Zagrebu vlada nestašica stanova za pristupačan najam, što dodatno gura najamnine i cijene stanova u nebo. Tome doprinosi i vrlo profitabilni i neregulirani kratkoročni najam turistima preko servisa poput Airbnba, a sve manje stanova ostaje raspoloživo za najam za lokalno stanovništvo. Za razliku od Zagreba koji ima samo 2,5% stanova za najam u javnom ili neprofitnom sustavu, u Beču je takvih stanova čak 60%. Potpuno prepuštanje stambene politike tržištu stoga je jedan od glavnih razloga zašto oko 80% mladih u Hrvatskoj živi u roditeljskom domu.

U Hrvatskoj 90,5 posto stanovnika živi u vlastitim nekretninama što nas svrstava u tzv. „super-homeownership state“. Ovakvo stanje je usko povezano s privatizacijom društvenog stanovanja u 90.-ima, no također je povezano i s kontinuitetom politika na ovim prostorima u proteklih 30 godina, a koje nam ne ostavljaju niti jednu drugu opciju osim posjedovanja nekretnine. Gradske i državne politike poslije 90.-ih i privatizacije društvenog vlasništva usredotočuju se samo na rješavanje stambenog pitanja jednoj uskoj manjini, a od početka 2000.-ih dolazi do pojeftinjenja kredita, što je posljedično dovelo do toga da u razdoblju od 2004. do 2008. dolazi do 200-postotnog rasta stambenih kredita. Stoga je cijela jedna generacija koja nije bila dio sheme privatizacije društvenog stambenog fonda i koja kroz tu shemu nije dobila ništa, ostavljena na milost i nemilost bankama te postala zadužena zbog stambenih kredita, dok mlađe generacije koje odrastaju poslije krize ne vjeruju da trebaju ući u stambene kredite, a oko dizanja kredita postoji jako puno (opravdanih, op.a.) strahova te nepovjerenja u banke. S druge strane je također važno istaknuti da zbog situacije na tržištu rada (stručno osposobljavanje za rad, niske plaće, kasniji ulazak na tržište rada zbog krize, proliferacije ugovora na određeno po čemu smo prvi u EU) veliki broj ljudi nije niti u mogućnosti dignuti stambeni kredit, stoga smo danas u situaciji da 80 posto mladih između 18 i 34 godine živi s roditeljima ili u obiteljskom domu.

Od svih zemalja koje su u sličnoj situaciji, Hrvatska je također prva zemlja u EU po statistici koja pokazuje da Hrvati zadnji napuštaju roditeljski dom, a također u EU ima i najveći postotak ugovora na određeno. Navedeno znači da veliki broj ljudi koji su na tržištu rada ili ne mogu plaćati najam ili ne mogu podignuti kredit samo na temelju mjesečnog prihoda. Također se barata s brojkom od oko 300.000 ljudi koji su otišli iz Hrvatske, stoga se politike stanovanja u Hrvatskoj trenutačno ne usredotočuju na sustavno rješavanje ovoga pitanja, već na tzv. demografsko pitanje kroz subvencioniranje stambenih kredita – kao rezultat te politike rođeno je otprilike 700 djece. To je ta šizofrena situacija gdje država plaća bankama (država plaća pola rate kredita određeni broj godina, što se produžuje na svako novo dijete), ali ne subvencionira društvenu gradnju, tj. ne gradi sama stanove, već puni proračune banaka. Državno subvencioniranje kredita također dovodi i do rasta cijene stanova, što dodatno isključuje neke skupine. Također, nema nikakve zaštite onih koji iznajmljuju stan, budući da Zakon iz 1996. ne prati nove tendencije stanovanja, niti zapravo zaštićuje stanare koji svaki čas mogu biti izbačeni na ulicu. Iznajmljivanje stana se ne tretira kao život u stanu, već kao prolazak kroz stan; oni koji iznajmljuju su gubitnici koji si nisu uspjeli osigurati nekretninu, a prava proizlaze jedino iz činjenice posjeduje li se stan ili ne – ako posjedujete, imate zagarantirana prava, ako ne posjedujete, nemate. Marčetić je izračunala da ako s prosječnom plaćom u Zagrebu (a ne zaboravimo da nemaju svi prosječna primanja) tražite stan u najam i na taj najam želite potrošiti 30 posto mjesečnog dohotka, imate priliku pogledati možda 70 stanova koji se nalaze na rubovima grada, koji su uglavnom veoma mali i/li loše kvalitete.

Petra Rodik govorila je o kreditima i bankama, pa je tako istaknula kako su banke u stranom vlasništvu kada su ušle na hrvatskom tržištu držale oko 90 posto financijskog sektora te su tako počele davati zajmove i kredite. Kako je sve veći broj ljudi počeo dizati kredite, tako je u razdoblju od 2000. do 2008. došlo do povećanja stope zaduženosti kućanstava (od 17 % BDP-a do 40 % BDP-a i polovicu toga činili su stambeni krediti). Ti su krediti gotovo bez iznimke bili vezani uz stranu valutu, u hrvatskom slučaju to je bio euro ili švicarski franak, s promjenjivom kamatom. Upravo su ova dva faktora i njihova kombinacija doveli do velikog rizika za kućanstva i onoga što se dogodilo s kreditima u švicarskim francima. Rodik je naglasila da kada su strane banke ušle na hrvatsko tržište, da su one financirale i ponudu i potražnju – banke su dakle djelovale kao investitori na tržištu nekretnina (znači, ulagale su u gradnju nekretnina), a u isto vrijeme su počele davati jeftine kredite, smanjivale su kamate i slično. Tako su stvorile potražnju za onim što se gradilo – primjerice, Societe Generale Splitska Banka financirala je POS stanove, a u isto je vrijeme imala posebnu ponudu za kredite koji su se mogli uzeti samo za te POS stanove (i ti krediti su bili vezani samo uz švicarski franak). Sličnu je ponudu imala i Hypo Alpe Adria Banka (sada Addiko Bank) s Hoto ville projektom Tomislava Horvatinčića i posebnim kreditima samo za to „elitno“ naselje. Svi ovi faktori doveli su do toga da ljudi nisu imali alternative, osim dizanja kredita vezanih uz nestabilnu valutu. Također je važno istaknuti kako kupci nisu bili špekulatori, već srednjoklasne obitelji koje su kupovale prvu nekretninu; ovo je važno naglasiti s obzirom na to da se ulagače u nekretninski sektor uglavnom vidi kao špekulatore. U Hrvatskoj to nije bio slučaj, već se radilo o duboko nereguliranom sektoru u kojemu su oni koji su dizali kredite bili izloženi izrazito neprijateljskim praksama davanja zajmova. Ono što je izrazito strašno (kao da ovo sve nije bilo dovoljno) jest činjenica da su banke u tom periodu mogle oduzeti sav prihod dužnika koji nisu mogli platiti kredit, kao i sav dohodak jamaca. Banke su dakle, budući da nije bilo institucije osobnog bankrota, niti zaštićenih računa, mogle zaplijeniti i uzeti svu likvidnu imovinu sa svih bankovnih računa, a dužnici su još uvijek bili dužni banci. Ljudi su izbacivani na cestu, deložirani i ostajali su doslovno bez svega, bez kuće/stana/nekretnine. To je naravno bila izrazito teška situacija za kućanstva, kojima je onda u jednom trenu krenuo uskakati Živi zid, koji se protivio deložacijama iz stanova kupljenih uz takve lihvarske kredite. Banke su nam, dakle, uz stambenu krizu i lihvarske kredite, dale i Živi zid. Situacija je sada nešto bolja, budući da se Udruga Franak uspjela na sudu izboriti i dokazati da su takve prakse bile ilegalne, no vidimo kakve su muke i peripetije bile potrebne za to.

Iz svega navedenoga jasno je kako u Hrvatskoj kronično nedostaje bilo kakve regulacije stambenog sektora, kao i sektora iznajmljivanja i politike društvenog stanova. Dakle, da, imamo pravo na stan, ali očito je da će vlastita nekretnina dugo vremena ostati privilegija određene skupine.

 

Matea Grgurinović

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close