TEKST

Privremena utopija – Фузион 2019

 

Festival je do sada ujedinio raznovrsne glazbene žanrove, kazalište, performanse, umjetničke instalacije, filmske projekcije ali i korisne radionice i predavanja o aktivizmu, ravnopravnosti i srodnim temama, a osim kolektivne slobode, inzistira se i na osvještavanju potrebe za društvenim promjenama i otvaranju prema alternativnim pogledima na život uključujući i odobravanje nenošenja odjeće tako da sam bila zaista zaintrigirana svime sto me čekalo na festivalu.

Foto: Vedrana Pavlak/ Fusion festival

Usred bivšeg ruskog vojnog aerodroma Müritz, na sjeveroistoku Njemačke prije više od dvadeset godina rodio se kultni festival s ciljem stvaranja boljeg svijeta – Fusion festival. Fusion je stvorila organizacija Kulturkosmos kao proslavu kontrakulturnih vrijednosti još davne 1997. godine, a festival od tada svake godine krajem lipnja okupi oko 70 000 pojedinaca s ciljem stvaranja privremene autonomne zone. Termin “privremena autonomna zona” skovao je anarhistički pisac Hakim Bey, a predstavlja područje koje izbjegava formalne društvene mehanizme s ciljem postizanja potpuno slobodnog društva barem na neko vrijeme ili jednostavnije rečeno – privremenu utopiju. Upravo bih tim riječima mogla najsažetije i najtočnije opisati ludilo slobode Fusion festivala.

Prije no što me prijatelj nagovorio da se uputim s njim u festivalsku avanturu zaista nisam imala nikakva saznanja o festivalu tako da sam se bacila u predano istraživanje, guglanje i proučavanje povijesti i ideja, ali i programa koji nije unaprijed objavljen što je cijeli dojam učinio još vise začudnijim jer sam do sada navikla odlučiti o odlasku na festival tek nakon što sam se uvjerila da su headlineri vrijedni financijske i vremenske investicije.

Jedna od temeljnih ideja festivala je, barem prema mojoj tadašnjoj slobodnoj interpretaciji, poticati kreativno izražavanje svakog sudionika festivala pa je upravo zato na svakom uglu festivala bilo lako naići na mnoštvo ljudi s vlastitim instrumentima, kostimima ili umjetničkim djelima s ciljem dijeljenja vlastitog svjetonazora. Cijeli festival se doima kao mjesto na koje ljudi dolaze odmoriti duh i tijelo od okova svakodnevnog strukturiranog života i potražiti alternativu životnom sivilu kroz avangardni pristup umjetnosti i životu.

Festival je do sada ujedinio raznovrsne glazbene žanrove, kazalište, performanse, umjetničke instalacije, filmske projekcije ali i korisne radionice i predavanja o aktivizmu, ravnopravnosti i srodnim temama, a osim kolektivne slobode, inzistira se i na osvještavanju potrebe za društvenim promjenama i otvaranju prema alternativnim pogledima na život uključujući i odobravanje nenošenja odjeće tako da sam bila zaista zaintrigirana svime sto me čekalo na festivalu.

Ovogodišnja je organizacija festivala naišla na probleme s lokalnim zakonodavstvom jer je novoimenovani načelnik policije glavni protivnik Fusion festivala tako da je policija imala plan da na festivalu patrolira po terenu, u uniformama i u civilu ali bi samo prisustvo takvog “autoriteta” na festivalu anarhističkih vrijednosti predstavljalo negiranje načela na kojima je niknuo festival. Osim toga, Fusion je u svojoj povijesti samo jednom imao incident koji je trebao policijsku intervenciju tako da se ovdje radilo samo o policijskom neutemeljenom hiru.

Organizatori festivala uspjeli su se izboriti za slobodu te spriječili policiju da širi društvenu kontrolu festivalom ali to je samo značilo da su predfestivalske policijske mjere bile još strožije. Naime, kada smo došli do Neustrelitza odlučili smo se ne gurati u festivalskom autobusu nego platiti kombi koji nas je s još 6 putnika trebao prevesti do odredišta. Takav je bio originalni plan ali naš je prijevoz ubrzo bio zaustavljen: na cestama su bile postavljene policijske barikade kao da se sprema rat, policija je detaljno pretresla kombi, nas je kao zločince postrojila pokraj vozila minuciozno prostudirajući svaki najmanji djelić naših torbica i ručne prtljage – od sadržaja higijenskih uložaka do bočica s lijekovima i knjiga. Na veće ruksake navalio je ogromni belgijski ovčar u policijskoj uniformi tražeći i najmanji povod da nekog od nas privede i oblati lice festivala. Našeg suputnika s dreadlocksima su malo duže pregledavali od nas ostalih jer je očigledna pripadnost supkulturi već sama po sebi insinuacija za potencijalni kriminal. Zaista se mora skinuti kapa njemačkim plavcima na trudu ali iako se policija svesrdno trsila da dokaze da smo nešto skrivili, morali su nas teška srca pustiti. Niti 5 minuta po kretanju našeg limenog prijevoza, našalila sam se pitajući hoće li nas možda opet zaustaviti. I zaista jesu. Ponovne blokade na cesti, zaustavljanje i ponovna policijska otresitost koju smo ovog puta ipak uspjeli svesti na minimum – zatražili smo da potvrde s kolegama da smo pregledani što su i učinili tako da smo napokon mogli mirna srca krenuti prema festivalskoj avanturi.

Od samog ulaska na festival animozitet prema policiji bio je nesuptilno prisutan kroz pozamašan broj pošalica na račun policije. S obzirom na to da smo bili dio barske ekipe, naš je kamp bio u backstageu što je imalo ogromne prednosti ali i neke minuse – u bilo kojem smo trenu bili u samom srcu događanja i do svakog smo podija imali desetak minuta hodanja, ali istovremeno smo spavali na križištu minimalno 3 gigantske pozornice s nezamislivo jakim basovima koji su se stapali u jednu ogromnu vibraciju bas u našem šatoru. Zbog te činjenice sam iznenađena da sam uspjela spavati bolje nego u svojoj zagrebačkoj sobi bez obzira na konstantnu izloženost agresivnim zvukovnim podražajima.

Kada smo se smjestili i odradili svoje volonterske dužnosti krenula sam upijati dojmove i energiju. Zaista nisam još tako nešto iskusila do sada, preplavio me osjećaj sigurnosti i uzbuđenje organiziranog kaosa. Sve je bilo pretjerano, psihodelično, atmosfera je nalikovala na razigrani cirkus, a tisuće malenih zanimljivosti su samo produbljivali tornado zapanjenosti detaljima. Diljem festivala postojale su posebne prostorije koje se igraju s ljudskom percepcijom i emocijama sudionika, prilično sam sigurna da ih nismo uspjeli niti naći sve ali neke od njih su bile mala crvena prostorija usred jednog od glavnih floorova koja potiče na razmišljanje o bespomoćnosti, ogromna riba iz čije se unutrašnjosti treba spasiti izlaskom kroz stražnjicu, kontinuirana crna spiralna prostorija prepuna izmasakriranih lutaka s ciljem izazivanja nelagode, nasumično postavljene telefonske govornice diljem festivala kojima ljudi mogu zvati druge posjetitelje i razmijeniti festivalske dojmove. Svaka od 25 velikih pozornica je kontinuirano imala svirke i zabavni program, bilo je zaista lako samo satima šetati kroz festival u potrazi za sadržajem koji odgovara afinitetu pojedinaca. Osim glavnog festivala postojalo je malo jezero na kojemu se moglo kupati, postojao je također i mali festival izvan festivala gdje se moglo uživati u disko rolanju (koje je za mene neslavno završilo s kotrljajućim kotačićima u zraku), postojali su grupni tuševi koji su isprva u meni izazvali veliku nelagodu jer hrvatsko društvo još uvijek nije na nesputanoj razini prihvaćanja golotinje tako da sam se bez socijalne tjeskobe uspjela tek treći puta otuširati osvijestivši činjenicu da me nitko ne gleda i da smo svi ovdje da se – operemo.

Gurmanski je aspekt festivala također bio dojmljiv i aktivistički nastrojen – cijeli je festival veganski, s iznimkom nekoliko vegetarijanskih mjesta, ponuda je raznolika i, čak i za hrvatske standarde, po iznimno niskim cijenama tako da smo svaki dan uživali u kreativnim veganskim jelima koja su se poigravala s našim presretnim nepcima .

Vizualni dojmovi svakoj pojedinog floora i bara bili su impresivni jer je svako mjesto imalo svoj estetski potpis, ali i uigrane ekipe anarhista iz raznih njemačkih gradova koji su sav profit od festivala donirali udrugama i društveno korisnim projektima u svojim gradovima dajući festivalu tako još jednu nesebičnu notu težnje za boljim društvom . Kreativno ukrašeni proplanci i vidikovci koji su nekada bili hangari i vojni bunkeri bili su kao neke time-out zone s kojih se cijeli gigantski festival doimao kao maketa prepuna užurbanih steam-punk karikatura.

Cijeli festival je u najdoslovnijem smislu fuzija svega što društvo čini boljim – glazbeni sadržaj za svakoga s malim naglaskom na elektroničku glazbu, postapokaliptična Mad Max vibra slobodoumnih ljudi u potrazi za novim iskustvima. Za razliku od drugih festivala, ljudi ovdje ne dolaze biti viđeni, dapače, gotovo nikoga nisam vidjela s mobitelom u ruci, a kada smo se jednom prilikom našalili da vidimo kameru na jednom od festivalskih auta, nastalo je opće komešanje i šok sto se Fusion snima, nakon čega smo uzrujanim prolaznicima morali objasnili svoju blesavu šalu.
Glazbeni je sadržaj bio iznanađujuće bogat i zanimljiv pokrivajući većinu glazbenih žanrova ali također pružajući sasvim nove interpretacije i kreativne izraze neafirmiranih i afirmiranih umjetnika. Bila sam presretna kada sam vidjela da će Repetitor, jedan od naših najboljih regionalnih bendova prašiti po fuzijskim pozornicama. Osim Repetitora oduševili su nas i slučajni usputni performansi na koje smo pukom srećom nabasali, nenajavljeni u službenom programu, poput jedne maskirane francuske glazbenice koja je u odjelu sirene strastveno oduševljavala svirajući na vlastitim rukama stvorenim synthevima na pozornici bara sa stolicama i lp pločama na stropu.

Atmosfera Fusion festivala je zaista jedinstvena, cijeli festival preispituje perspektive ljudskosti, daje osjećaj slobode u kaosu jer svatko drugoj osobi dopušta da bude ono što je, u 6 dana nisam vidjela namršteno lice, stvorio se neki neobičan dojam da je svakome stalo do svakoga.

Anitfa zastave vijorile su po cijelom kampu, po cestama su vozili kamioni i auti s porukama o ravnopravnosti, punkeri, hipiji, tranceri, hipsteri i nesvrstani smrtnici koegzistirali su u nekoj jednostavnom i nenametljivom skladu.

Zanimljivo je da se karte za festival nisu mogle kupiti normalno već se potencijalni sudionici festivala prijavljuju za lutriju na kojoj se nasumično izvlače sretnici, a prednost imaju grupne prijave na lutriju. Nismo bili sigurni zašto je to tako, no zaključili smo da se grupe ipak brinu za svoje ljude pa se nekako smanjuje rizik za gluposti koje bi pojedinac možda napravio da je sam. Bilo je zaista predivno vidjeti ljude kako nesmetano postoje u svom balončiću – svatko je obučen kako želi biti obučen, radi ono što mu se radi, a da pri tome ne ometa nikog drugog bez ikakve osude. Prilično je fascinantno zamisliti da je ovaj festival, sveobuhvatno čudoviste od događaja, organizirano na principima anarhije, govoreći u prilog činjenici da su možda naši ustaljeni načini društvene strukture ipak zastarjeli i u potrebi za nekom promjenom.

Zanimljiv je bio i info pult koji je sudionicima pružao informacije o ilegalnim supstancama, počevši od generalnih informacijama o drogama i psihodelicima dajući do znanja osobama koje su ih odlučile konzumirati sve potrebne informacije za sigurno i odgovorno uživanje.

Genijalna je i Fusionella, kartonska stvarčica koja je omogućavala ženama da ne čekaju u redu za WC već iskuse uriniranje u pisoarima. Osim tih simpatičnih detalja, festival se doimao kao pravi grad, postojao je supermarket, vrlo prigodnog imena Kosum, u kojemu su se mogle nabaviti raznolike namirnice i festivalske potrepštine, postojao je i bankomat ali i konstantna povezanost s obližnjim gradom. Cijeli je festival bio jedna koherentna cjelina sa svime sto je potrebno da bi zajednica bezbrižno funkcionirala.

Ekologija je također bila, uz veganstvo, važna komponenta festivala tako da se za svaku bocu i čašu plaćao depozit koji bi se po povratku dobio natrag, a privremeni stanovnici Fusion grada su dobili i svoju vreću za smeće za koju bi također dobili povrat novca nakon što bi ju punu vratili. Nikada nisam vidjela ništa učinkovitije od toga, na kraju festivala na livadama i pješčanim plažama nije bilo ni trunke smeća kakvog sam navikla vidjeti nakon koncerata. Iako je Fusion festival tolerancije, tolerancije nije bilo za naciste, nacionaliste i seksiste sto se jasno moglo vidjeti na mnogobrojnim natpisima.

Činjenica koja možda najviše govori u prilog izvrsnoj organizaciji festivala su i WC-i. Naime, kemijski WC-i i kompostni WC-i bili su postavljeni posvuda, a njihova je čistoća bila zapanjujuća, zaista nikad nisam posvjedočila višednevnom festivalskom događanju na kojemu ne samo da se nije čekalo satima u redu (khm, in music, khm) već je svaki wc bio u dobrom stanju i opskrbljen toalet papirom, a gdjekad i sredstvom za dezinfekciju ruku. Možda nekom sjevernjaku ta činjenica ne znaci ništa ali meni kao djevojci s Balkana to djeluje kao neka viša civilizacijska razina.

Anarhističke poruke koje su prevladavale po cijelom festivalu

Ovo je iskustvo bilo zaista jedinstveno i neponovljivo, za mene kao pojedinca predstavljalo je skakanje iz vlastite sigurne zone i definitivni pomak naprijed u “gnothi seauton” smislu, a osim toga, vidjevši toliku masu ljudi u potrazi za slobodom ispunilo me nadom da je zaista moguće doći do svijeta u kojemu su jednakost, mir i prihvaćanje mogući, parafrazirajući Hakima Beya sa sigurnošću mogu reći da postojanje u privremenoj utopiji takvog intenzivnog trenutka daje smisao i značenje životu kao cjelini.

 

Vedrana Pavlak

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close