TEKST

LUIZA BOUHAROUA: Prekarna svakodnevnica drobi naše intimne odnose

 

Nakon što je 2017. godine dobila Nagradu Prozak za najboljeg autora/icu do 35 godina, Splićanka Luiza Bouharoua nedavno je izdala svoj prozni prvijenac – knjigu priča Jesmo li to bili mi, u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk. Kako u intervjuu koji slijedi ističe Antonela Marušić, i više je to nego dovoljan povod ovom izvanredno inspirativnom razgovoru.

foto: Ivan Maričić

 

Dobri poznavatelji hrvatske književne scene Luizu poznaju po različitim projektima i akcijama udruge Skribonauti, a aktivisti po angažmanu u feminističkoj skupini fAKTIV. Njezina kratka biografija kaže: rođena je 1985. godine u Splitu, gdje je diplomirala kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu. Godinama je uređivala časopis za književnost i kulturu The Split Mind. Bavi se i prevođenjem. Ovaj put izbjegli smo pitanja o aktivizmu, već uobičajena u njenim dosadašnjim intervjuima. Prva knjiga dovoljno je snažan povod za fokus na prozni debi!

Antonela Marušić: Glavni protagonisti tvojih priča su mladi ljudi – Nino, Lucija, Danijel i Dado. Svi su oni u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima, moglo bi ih se nazvati milenijacima. I svi su vođeni žudnjom za intimnim i ljubavnim ispunjenjem i prihvaćanjem. Tvoji likovi od generacije svojih roditelja razlikuju se odnosom prema seksualnosti i tjelesnosti, muški likovi su otvoreno senzibilni i emocionalni, ženski snažni i emancipirani. Izgleda da si u svojim pričama uspjela portretirati zdravi dio društva?

Luiza Bouharoua: Moja želja bila je kroz likove istražiti i opisati proces odrastanja, rane koje taj proces nužno donosi sa sobom, vidjeti kako nas oblikuju i kako se odupiremo traumama koje donesimo “od kuće”. Ishodi te potrage, vidljivi kroz likove, su trojaki, kreću se sve od emocionalnog zdravlja do privremene funkcionalnosti koja maskira trajniju disfunkcionalnost i izgubljenost.

Svo troje likova, Lucija, Danijel i Dado, emotivna su bića, ono što ih razlikuje načini su iskazivanja i komunicranja te osjećaja te naša, odnosno društvena, očekivanja od njih. Žene su te od kojih očekujemo da su “dobre s osjećajima”, da su sposobne baviti se svojim i tuđim emocijama te menadžerirati emotivne živote svih oko sebe. Možda zato kod Lucije u prvi plan upada njena snaga i emancipiranost, to je fokus na koji se nismo još sasvim navikli ni u životu ni u književnosti. U konačnici mene takva percepcija veseli, htjela sam napisati snažan ženski lik. Moja želja da ukažem na međuovisnost emocionalnosti i snage možda je najočitija u liku Dade – u njega sam upisala ono najbolje što znam o ljudima, posebice onima koji su se susreli s nasiljem, diskriminacijom i odbacivanjem, a koji su sve te poteškoće prevladali i pritom postali bolji ljudi i za sebe i za druge. Dado razumije da se snaga i emotivnost međusobno ne isključuju, da snaga ne leži u neimanju emocija već u svakodnevnom nošenju s njima i načinima na koji one definiraju i grade nas i naše odnose s drugima. Upravo u tome, u toj ravnoteži koju on i Lucija ostvaruju, a koja Danijelu neprekidno izmiče, leži pravo (psihičko) zdravlje.

AM: Kako je tekao rad s urednicom knjige, književnicom Oljom Savičević Ivančević? Na čemu ste najviše radile? Malo tko se može pohvaliti da mu je rukopis debitantske knjige uređivala najpoznatija hrvatska književnica.

LB: Kada je nakon proglašenja dobitnika nagrade Prozak Kruno Lokotar natuknuo da bi Olja Savičević Ivančević mogla biti moja urednica, bila sam presretna. U prvom redu zato jer je Olja Savičević Ivančević jedna cjelovita i fantastična autorica od koje sam mnogo naučila i puno prije nego mi je postala urednica. Sreća je pomalo prešla i u nevjericu kada sam saznala da je Lokotarova motivacija za to bilo to “što pišem kao mlada Olja”, što je meni neopisivo velik kompliment. Olja i ja započele smo rad na tekstu tako da je ona iščitala cjeli moj rukopis nekoliko puta i tražila od mene da joj pošaljem kratki sinopsis svoje knjige i popis onoga što je meni važno da se iz te knjige vidi. Kada je Olja potvrdila da ona iz teksta zaista čita ono što sam htjela napisati, počele smo jezično brusiti priče. Koncept koji sam imala je funkcionirao, sve priče koje sam poslala na natječaj ostale su u knjizi, samo sam posljednju, u kojoj mi je nešto visjelo, ogolila do osnovnog, a ostatak ponovo napisala. U finalnoj fazi pridružio nam se i Kruno s kojim smo u dva kruga s parom svježih očiju obavili traganje za viškovima i čišćenje na nivou izraza. U cijelom tom procesu Olja mi je bila i velika podrška i izvor radosti, jako smo se zabavile radeći na pojedinim dijelovima rukopisa.

AM: Atmosfera u prozama iz Jesmo li to bili mi podsjeća na onu iz Oljinih romana Adio Kauboju i Pjevač u noći: mirisi, zvukovi i okusi Splita i Dalmacije su važan sadržaj, ne samo začin. Mediteran je prostor u koji su upisane mnoge proturječnosti. Jesi li osjećala potrebu da napišeš neku vrstu posvete Splitu i Jugu na kojemu si odrasla? Vidljiv je nostalgički pristup, pogotovo u ljetnim uspomenama viđenim okom djeteta…

LB: Mediteran uistinu jest prostor u koje su upisane brojne proturječnosti, u tome i jest njegova privlačnost i čarolija, i književna i životna. Ljetne uspomene ispripovijedane iz vizure djeteta osim buđenje nostalgije za sretnim djetinjstvom, koje je kod mojih likova sretno usprkos i unatoč, služe kao kontrapunkt nasilju, neizvjesnosti i odbacivanju koje proživljavaju. Njihovo djetinstvo je, kao i Mediteran, živući paradoks. Rekla bih da sam ovom knjigom tek ovlaš dotakla privlačnost i surovost Splita i Dalmacije, ne bih ju mogla nazvati posvetom. Nisam sigurna da ću ikada ispisati jednu takvu posvetu, iako se i moja druga knjiga bavi tim podnebljem. Ma što u budućnosti pisala, jedno je sigurno – Mediteran se upisao u mene.

AM: U pričama Snjegovi i Dida i ja jače razrađuješ i gay identitete svojih likova, njihove obiteljske traume autanja. No, ono što je meni posebno zanimljivo je način na koji tvoji junaci i junakinje mijenjaju i “preodgajaju” jedni druge. Nakon što Dado zatraži od svog hetero prijatelja i cimera Danijela da ga auta svojim roditeljima, on to i čini. Jedni druge guraju iz prostora komfora u rizik i na trusno tlo. Trebali bismo tako i živjeti, svi mi?

LB: Moje je mišljenje da su nam u životu najbolji prijatelji oni uz koje rastemo – oni koji su ruka koja nam drži glavu iznad vode i noga koja nas gurne u nepoznato. Dadina želja da Danijel ne laže i ne skriva činjenicu da mu je prijatelj i cimer gay nije smo pitanje njegovog nepristajanja na skrivanje i njegove želje da život živi iskreno i otvoreno već je i prilika da pokaže Danijelu da se i on može suočiti s vlastitim roditeljima, da se može obračunati s vlastitom prošlošću, olabaviti njen stisak, što je uistinu važna životna lekcija. Takav život, rekla bih, ja privatno živim sa svojim prijateljima. Učimo jedni od drugih, podrška smo jedni drugima i s vremena na vrijeme, kada nam je jasno da treba, gurnemo jedni druge na trusno tlo. Ipak, ni zemlja koja se trese nije toliko strašna kad znaš da nisi sam, da netko na tebe pazi. Taj osjećaj zajedništva, sigurno jedan od najljepših koje možeš doživjeti, ono je što likove, knjigu, a bome i život drži na okupu.

AM: Ponovno ću spomenuti priču Dida i ja u kojoj si ispreplela tri generacije muškaraca jedne dalmatinske obitelji – djeda partizana, oca koji je ratovao 90-ih i sina koji o njihovim traumama svjedoči. Iako nije bio u ratu (još!) njegovo odrastanje i formiranje najviše su oblikovali baš rat i postratne društvene okolnosti. Nemoguće je pobjeci od traume s kojom smo odrastali. Što nam preostaje?

LB: Nemoguće je pobjeći od traume s kojima smo odrastali jer se od traume ne može pobjeći. Trauma i njezino razrješavanje mukotrpan je proces koji počinje sa suočavanjem, što je kada je u pitanju rat iz 90-ih suočavanje s prošlošću. Kao društvo taj proces nikad nismo pošteno odradili, nismo ni odtugovali ni preuzeli odgovornost tamo gdje je naše bilo da preuzmemo. Što vrijeme više prolazi sve smo dalje od razrješenja i pomirenja. Danijel, glavni lik u toj priči, živi je dokaz toga – svako njegovo naprijed kratkotrajan je predah nakon kojeg ga čeka regresija u prošlost, jednu koja je mračna i nasilna. Zato je ova tvoja napomena da da nije bio u ratu (još!), nažalost, sasvim na mjestu.

AM: “Znaš, od svih tih paralelnih, manje-više kratkotrajnih poslova, zaboravila sam kako je to imati misli, neke sasvim svoje, neizazvane zadatkom, rasporedom ili rokom”, kaže tvoja junakinja u jednoj od priča. U pričama ne tematiziraš izravno teme rada i prekarnosti, ali egzistencije glavnih likova reflektiraju tu nesigurnost i tjeskobu na skoro svim ostalim razinama. Kapitalizam je razorio naše intime, pogotovo njih. Je li uopće moguće to ignorirati, pišući o suvremenosti?

LB: Prekarni rad, iscrpljenost i neizvjesnost koja s njim dolazi definirale su dobar dio mog dosadašnjeg života i života ljudi koje poznajem, one su sile koje mi je nemoguće ignorirati i u životu i u književnosti. Svakodnevica u kojoj radiš više (različitih) poslova, radiš po deset sati, radiš bez ideje kada ćeš imati slobodan dan (o godišnjem neću ni govoriti, jer ako ima godišnjeg možda neće biti za stanarinu) zaista drobi naše intimne odnose. Umor koji iz takvog života proizlazi sveobuhvatan je i možda ne poništava ljubav koju imamo za druge, ali nagriza načine na koje možemo tu ljubav iskazati i mrvi bliskost koja prolazi iz svakodnevnice. Ne kažem da u doba kapitalizma i prekarijata ne možemo voljeti, već da volimo, ali ne onako kako bismo možda htjeli, s energijom kojom bismo htjeli.

AM: Sve priče u knjizi ulančane su istom radnjom i likovima, no si se ipak odlučila za žanr kratke priče, ne za roman. Unatoč povremenim trendovima, kratke priče ipak nemaju toliko brz domet prema čitateljskoj publici. Zašto si ipak ovako odlučila?

LB: Knjiga je rasla organski, što u mom slučaju znači da sam je pisala onda kada bi ulovila vremena da koncentrirano pišem ili kada bi se pojavio rok za natječaj za kratku priču koji se tematski poklapao s jednom od priča koje sam htjela napisati, tako da kalkulacije o recepciji nije bilo. Čim mi se iskristaliziralo da će sve priče biti povezane trima likovima, a to je bilo već nakon par priča, znala sam da želim napisati “hibridnu” knjigu – knjigu u kojoj će svaka priča biti zasebna cjelina, a opet će se moći čitati kao poglavlje romana. Htjela sam da knjiga funkcionira na dva kolosjeka – da je svaka priča adresira neki važan događaj/stanje, a da sve zajedno daju konture jednoj široj priči, priči o odrastanju tri glavna lika i načinima na koji oni jesu i ostaju zajedno. Zanimljivo je da je većina ljudi koja je do sada knjigu čitala, pročitala ju je kao roman.

AM: Lucija je centralni lik knjige, očito je da je mnogo tebe u njoj, no nije svo pripovijedanje izvedeno iz njene perspektive. Je li od početka rada na rukopisu mišljeno o polifoniji glasova?

LB: U Luciji je zaista mnogo mene, u smislu da Lucija tematizira veliki broj pitanja o kojima je meni bilo važno progovoriti. Prva priča u knjizi, Ulica mačaka, ispripovijedana je u prvom licu iz Lucijine perspektive, ona je prvi glas koji sam u toj knjizi razvila, i utoliko je ona utrla put svima i svemu drugome u Jesmo li to bili mi. Pa tako i mojoj ljubavi prema pripovijedanju u prvom licu, njegovoj neposrednosti, snazi i efektu koji ima na čitatelje. Nisam svjesno razmišljala o polifoniji glasova, ali mi je vrlo rano bilo jasno kako trebam dati svojim likovima da progovore o sebi i za sebe, jer tako postaju opipljivi, čitatelji ih počinju percipirati kao stvarne i žele s tobom o njima razgovarati, ovako kao ja i ti, a to je najbolje što se i njima i meni moglo dogoditi.

 

Razgovarala: Antonela Marušić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close