TEKST

Orgosolo — ulični muzej otpora

Samo pedesetak kilometara od tirkiznih sardinskih plaža, ležaljki i suncobrana, masivni planinski lanac Supramonte sakriva regiju koja čuva sjećanje na burnu prošlost drugog najvećeg otoka na Mediteranu. U njoj se nalazi i malo planinsko mjesto Orgosolo s labirintom kamenih ulica i populacijom od oko četiri tisuće stanovnika koji se većinom bave uzgojem stoke. Svoje mjesto u povijesti Orgosolo je pronašao kao neočekivani simbol političkog otpora na čijim zidovima su oslikane borbe i uspjesi male zajednice, a šarene priče seoske svakodnevice isprepliću se s političkim borbama globalnih razmjera.

Barbagia je velika planinska regija u središnjoj Sardiniji i jedno od najrjeđe naseljenih područja u Europi, prošarano minijaturnim selima koja vjerno čuvaju drevne običaje i sardinski jezik. Zbog teškog i nedostupnog terena Sardinci su u toj regiji potražili utočište kako bi izbjegli napredovanje Kartažana i Rimljana, a ime joj je nadjenuo Ciceron koji ju je opisao kao zemlju barbara. Ime koje je dobila zbog svog prvog otpora prema vanjskoj sili, Barbagia ponosno nosi do danas.Nakon pada Rimskog carstva Sardinija je s vremenom doživjela brojne napade, kolonizatore, osvajače, podjele i otimanje resursa, a Barbagia je zbog svoje izolacije i grubog terena uvijek ostala nepokoriva regija čiji se stanovnici nisu bojali suprostaviti nametnutim vladarima. S vremenom je ta, ponekad i nasilna borba (1868. je u gradu Nuoru spaljena gradska vijećnica kao znak prosvjeda protiv davanja zajedničkih pašnjaka bogatim zemljovlasnicima) doprinijela stvaranju negativnog imidža Barbagie u talijanskom “mainstreamu”. Područje oko mjesta Nuoro i Orgosolo osobito je predstavljano kao zona bezakonja, kriminala i sardinskih razbojnika (bandita) – koji su većinom i potekli iz ta dva grada. Takav tretman od strane vlasti sasvim sigurno nije pridonio smanjivanju nepovjerenja i prezira koji su u toj regiji imali prema svakom autoritetu. 

“Gnojiva, a ne projektili”

Orgosolo je tijekom povijesti poznat kao glavni grad “bandita”, skrovište razbojnika koji su tamo bježali od vlasti i skrivali otete žrtve, zbog čega je i postao zvijezda filma Vittoria De Sete “Banditi a Orgosolo” (Banditi Orgosola). Sve do 1969. godine, kada zvijezde u Orgosolu postaju stočari, radnice, muškarci, žene i djeca, stari i mladi koji su se te godine nenasilnim prosvjedom uspješno suprostavili talijanskim vlastima i obranili zajedničko dobro – pašnjake. 

U svibnju te godine, na još uvijek golim zidovima Orgosola pojavili su se plakati, zahtijevajući od pastira koji rade u području Pratobella, velikog zajedničkog pašnjaka koji je koristila cijela zajednica, da napuste to područje i odvedu stoku negdje drugdje jer će unutar dva mjeseca to područje postati streljana. Neslužbeno se u mjestu pričalo da ono što Vlada naziva “privremeni poligon” u stvarnosti ima za cilj postati vojna baza za trajnu upotrebu. 

Naime, nakon Drugog svjetskog rata, Sardinija je postala glavni talijanski poligon za uspostavljanje vojnih baza. Više of 60% talijanskih vojnih baza nalazi se na Sardiniji, a talijanske, NATO i američke baze zauzimaju oko trećinu površine kopna i mora. Tijekom vojnih vježbi, područje zatvoreno za plovidbu i ribolov povećava se na oko 18.000 četvornih kilometara (za usporedbu površina Sardinije je 24.090 km²). Na Sardiniji se između ostalog testiraju novih meci, bombe, rakete i bespilotne letjelice, provodi se obuka vojnika i pilota, vojne vježbe, uništavaju se staro oružje i opasne kemikalije. 

Ne i u Orgosolu. Za razliku od nametnute izgradnje vojnih baza na velikom dijelu otoka, u regiji “barbara i bandita” otimanje zemlje i pašnjaka na polju Pratobello, o kojima ovisi ionako siromašno stanovništvo, nije prošlo bez otpora. Početkom lipnja 1969. oko 3500 mještana počinje mobilizaciju te slijedi niz skupova koji će uključivati ​​cjelokupno stanovništvo. 19. lipnja, na datum određen za početak vježbi, velika gomila prosvjednika zauzela je područje namijenjeno vojnim vježbama, a vojni konvoj koji je krenuo prema budućoj streljani je blokiran i prisiljen da se povuče. 

Sutradan su svi stanovnici Orgosola masovno zauzeli Pratobello. Tisuće ljudi se protive vojsci: žene, djeca, radnici, pastiri i studenti. Iako je rizik od sukoba s tragičnim posljedicama bio vrlo visok, okupacija prolazi bez većeg nasilja. Nekoliko dana kasnije, 23. lipnja, specijalne postrojbe vojske stižu u Pratobello. Stotine prosvjednika su zaustavljeni i zaključani u sabirnom centru, nakon čega su uslijedila prva uhićenja. Istovremeno se otvara diplomatski kanal s Rimom, te se na pregovore s Vladom nakon duge rasprave u narodnom skupu šalje izaslanstvo prosvjednika, dok se okupacija u Pratobellu nastavlja. 26. lipnja, izaslanstvo se vraća iz Rima te priopćava ishod pregovora: država napušta projekt izgradnje trajnog streljana na području Orgosola.

 

U središtu prosvjeda u Pratobellu bila je obrana zajedničkog dobra za slobodnu ispašu stada, čiji bi gubitak predstavljao razbijanje strukture solidarnosti koja je podržavala ekonomske i društvene odnose kroz povijest regije. Pritom je odlučujuća bila uloga žena koje su se na prvoj liniji su se suočavale s vojnim redovima. Cijeli prosvjed bio je nenasilan te je okupacija Pratobella završila bez incidenata. Te 1969. godine anarhistička skupina iz Milana naziva Dioniso nacrtala je prvi mural u Orgosolu kao simbol uspješnog nenasilnog otpora u tzv. Pratobello revoluciji. Na muralu je nacrtana karta Italije, Sardinija je upitnik kao simbol njezina stanja napuštenosti. Pored karte, lik pravde s kapom sa zvijezdama i prugama pritišće vagu kako bi vojnik prevagnuo u odnosu na pastira sa stadom koji simbolizira narod Sardinije.

Nekoliko godina kasnije, tradiciju oslikavanja murala nastavio je Francesco del Casino, nastavnik likovnog obrazovanja koji se u Orgosolo preselio 1964. iz Siene, te je bio jedan od ključnih aktera u Pratobello revoluciji. Karijeru u Orgosolu je izabrao upravo zbog filma Vittoria de Sete “Banditi Orgosola”. 

U čast tridesete obljetnice oslobođenja od fašizma, Francesco del Casino 1975. sa svojim učenicima naslikao je mural koji je započeo tradiciju murala u Orgosolu koja traje do danas. Rezultat je to interdisciplinarnog istraživanja u tamošnjoj srednjoj školi o talijanskom pokretu otpora (la Resistenza) u području “na rubu” rata kao što je Orgosolo, tijekom kojeg je otkriveno da je zapravo veliki broj stanovnika sudjelovao u antifašističkoj borbi. Zbog tih otkrića i opće političke klime u tim godinama, Del Casino je prvo u sklopu likovne nastave s učenicima izradio seriju plakata o antifašizmu, a potom oslikao i prvi mural u kojem je jasni antifašistički sadržaj povezan s povijesnim istraživanjem na školskoj razini.

Veliki broj murala u tom malom mjestu rad je upravo Francesca del Casina, vrlo prepoznatljivog stila koji podsjeća na kubizam. Ovi murali istovremeno imaju i umjetnički i društveni značaj. Od samih početaka murali tematiziraju društvenu nepravdu te goleme vlade, posebice talijanske države i imperijalističke i ratne Amerike. U realizaciji murala, pored Francesca Del Casina, sudjelovali su tijekom godina i drugi umjetnici iz Italije i drugih zemalja.

Na zidovima se isprepliću teme orgosolske svakodnevice s globalnim društveno-političkim borbama poput uništavanja okoliša, nedostatka posla i emigracije, nepravdi svakog rata (Irak, bivša Jugoslavija, Somalija…), feminističke borbe, problema izbjeglica i migranata, razornih posljedica kapitalizma i globalizacije. Pritom se pojavljuje i široka galerija likova koji su u posljednjim desetljećima bili protagonisti raznih događanja, dobrih i loših: partizani Orgosola, bivši predsjednik Talijanske Republike Leone, Che Guevara, Antonio Gramsci, Frida Kahlo, Rosa Luxemburg, Gandhi, brojni talijanski političari uključeni u brojne skandale. Sami po sebi, murali daju jednostavnu poruku, a često ih prate i kraći naslovi, književni ili politički citati ili nezaboravne fraze. 

Više od 200 murala koji krase zidove Orgosola i isprepliću se sa svakodnevicom njegovog stanovništva koji se i danas najviše bave poljoprivredom i stočarstvom, otvoreni je ulični muzej dostupan svima – stanovnicima i povremenim posjetiteljima, istraživačima i istraživačicama ili usputnim turistima. Na svojim zidovima čuva vrijedne lekcije iz povijesti, geografije, politike, proze i poezije, s gledišta slabijih i potlačenih, i primjer je javnog prostora nezagađenog komercijalnim i površnim porukama, koji umjesto toga služi kao prostor za sjećanje na prošlost i promišljanje o budućnosti.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.