TEKST

Maksim Maksimović Litvinov — zaboravljena figura europske međuratne povijesti

 

Bez obzira na ranije pokušaje suradnje sa Zapadom i njegov utjecaj kada je vanjsku politiku još formalno vodio Čičerin, Litvinovljeva era sovjetske diplomacije doista otpočinje 1930. kada Litvinov preuzima poziciju narodnog komesara za vanjske poslove. Do kraja 1933. Litvinov je uspio donekle poboljšati odnose s Francuskom i Britanijom, ali i, kroz osobne razgovore s američkim predsjednikom Rooseveltom, dogovoriti da se po prvi puta uspostave uobičajeni diplomatski odnosi između SSSR-a i Sjedinjenih Američkih Država.

Foto : www.statemaster.com
  1. 17. srpnja 1876. godine u gradu Bialystoku u današnjoj Poljskoj, tada Ruskom Carstvu, rođen je Meir Henoch Wallach. Iako rođen u imućnoj obitelji, Wallach se nije dugo zadržao u rodnom Bialystoku. Sa sedamnaest godina, nakon što je odustao od svoje prvotne želje da upiše neko od sveučilišta, pridružuje se ruskoj vojsci.[1] Iako njegova vojna karijera nije dugo potrajala, ona je bila razdoblje koje je odredilo ostatak Wallachova života. Naime, 1898. godine njegovoj je jedinica naređeno da pucnjavom uguši štrajk radnika koji je izbio u Bakuu, a kako Wallach odbija naređenje da puca u radnike, njegova je karijera ubrzo završila pod optužbama za nepoštivanje vojnih pravila.[2] Izbačen je iz vojske jer nije htio pucati u radnike, Wallach odlazi u Kijev gdje se odmah pridružuje novoosnovanoj ilegalnoj Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj partiji (RSDRP),[3] preteči boljševičke organizacije koja je dvadesetak godina kasnije provela Oktobarsku revoluciju. Zbog ilegalnog rada Meir Henoch Wallach počeo je koristiti nekoliko pseudonima, jedan od kojih je kasnije postalo njegovo službeno ime kojim se koristio do kraja života i pod kojim je zapamćen u povijesti. Taj je pseudonim bio Maksim Maksimović Litvinov.

Opredijelivši se kao socijalist još u svojim vojnim danima te pridruživši se tek osnovanoj RSDRP, Litvinov je u nekoliko narednih desetljeća postao jedan od najutjecajnijih socijalista i komunista u Ruskom Carstvu, blizak suradnik Lenjina i visokopozicionirani političar Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Za Oktobarske revolucije, povijesnog prevrata koji su u Petrogradu pokrenuli njegovi drugovi, Litvinov se nalazio u političkoj emigraciji u Londonu,[4] onodobnoj prijestolnici europske i svjetske diplomacije. Kao veteran revolucionarnog pokreta, čovjek kojeg je američka feministkinja i novinarka Louse Brynt 1923. opisala kao neumornog radnika istaknutog smisla za humor, Litvinov je početkom 1918. godine imenovan prvim ambasadorom Ruske Sovjetske Republike u Velikoj Britaniji.[5] Ove je imenovanje odredilo njegov daljnji život i ulogu u povijesti koji su oboje usko vezani uz diplomaciju i vanjsku politiku Sovjetskog Saveza.

Litvinov se u centru svjetske diplomacije našao u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća kada je s pozicije narodnog komesara za vanjske poslove predvodio vanjsku politiku Sovjetskog Saveza u smjeru poboljšanja odnosa i otvaranja suradnje sa Zapadom, napose s Velikom Britanijom i Francuskom. Povjesničar Jonathan Haslam razdoblje Litvinovljeva vođenja sovjetske vanjske politike nazvao je Litvinovljevom erom, erom koja je obilježena kontinuiranim nastojanjem da se uvođenjem sustava kolektivne sigurnosti osigura mir u Europi[6] koja je tada nalikovala na bure baruta koje su napunili i spremali se zapaliti fašistički vođe Adolf Hitler i Benito Mussolini. Napori koje je Litvinov uložio u pokušaj da spriječi sukobe u Europi koji su, kako je povijest pokazala, prerasli u najveći rat ljudske povijesti, glavni su razlog zašto se danas, više od osamdeset godina kasnije, valja prisjetiti ovog sovjetskog diplomata.

Iako je Litvinovljevo opredjeljenje za mir vidljivo već u periodu neposredno nakon Oktobarske revolucije kada on, kao prvi zamjenik narodnog komesara za vanjske poslove Georgija Čičerina, pokušava uspostaviti diplomatske odnose sa zapadnim silama i dogovoriti prestanak njihove vojne intervencije na strani kontrarevolucionarnih snaga u građanskom ratu koji se vodio u novouspostavljenoj sovjetskoj Rusiji.[7] On je već tada prihvatio ideju, iza koje će stajati sve do kraja tridesetih godina, da je socijalizmu u ratom opustošenoj i nerazvijenoj Rusiji nužan mir kako bi se kroz industrijalizaciju nadoknadilo zaostajanje za Zapadom.[8] Međutim, mirovni napori Litvinova dolaze do izražaja od kraja 1927. godine kada on od Čičerina preuzima inicijativu u vođenju vanjske politike i promiče Sovjetski Savez u jednog od najglasnijih zagovornika politike međunarodnog razoružanja. Primjerice, iako se mora priznati da se ovdje uvelike radilo o propagandnom potezu, na pripremnim sastancima za ženevsku konvenciju o razoružanju, koji su se održavali krajem 1927. i 1928. godine, Litvinov je kao predvodnik sovjetske delegacije više puta izložio prijedlog potpunog ukidanja svih vojnih snaga kao jedinu garanciju budućeg mira.[9] Iako su sovjetski prijedlozi za razoružanje odbijeni, a čitava se inicijativa pokazala neuspješnom, Litvinov nije odustajao od napora da osigura mir. Nakon što je uvjerio vodstvo Sovjetskog Saveza da stavi svoj potpis na poznati, ali tragično neuspješni, Kellog-Briandov pakt kojim se potpisnice obvezuju da sve međusobne sukobe neće rješavati ratom, SSSR je postao glavni zagovornik ovog pakta, a na inicijativu Litvinova u veljači 1929. godine u Moskvi su Poljska, Latvija, Estonija, Rumunjska i SSSR potpisale dokument poznat kao Litvinovljev protokol kojim su se ove države usuglasile da će primjenjivati Kellog-Briandov pakt neovisno o tome hoće li ga ili neće ratificirati i ostale potpisnice.[10]

Bez obzira na ranije pokušaje suradnje sa Zapadom i njegov utjecaj kada je vanjsku politiku još formalno vodio Čičerin, Litvinovljeva era sovjetske diplomacije doista otpočinje 1930. kada Litvinov preuzima poziciju narodnog komesara za vanjske poslove. Do kraja 1933. Litvinov je uspio donekle poboljšati odnose s Francuskom i Britanijom, ali i, kroz osobne razgovore s američkim predsjednikom Rooseveltom, dogovoriti da se po prvi puta uspostave uobičajeni diplomatski odnosi između SSSR-a i Sjedinjenih Američkih Država.

Međutim, puno je zanimljivija jedna druga inicijativa na kojoj je Litvinov te godine intenzivnije počeo raditi. Naime, početkom 1933. godine na vlast u Njemačkoj uspeli su se nacisti predvođeni Hitlerom, a upravo je Sovjetski Savez bio jedna od prvih europskih država koja je prepoznala koliku opasnost nacistička Njemačka predstavlja miru na europskom kontinentu. Ključnu ulogu u tome imao je sam Litvinov koji od tada intenzivira svoje napore da uspostavi sustav kolektivne sigurnosti koji bi potpuno onemogućio nacistima provedbu ekspanzionističkih planova koje je i sam Hitler opisao u Mein Kampfu. Shvaćajući njemačku ideju traženja životnog prostora (lebensraum) na istoku, koja tada nije samo ideja nacista već gotovo opće mjesto njemačkog nacionalizma, kao najavu budućeg sukoba, Litvinov je usprkos tradicionalno lošim odnosima već sredinom 1933. godine pokušao s Poljskom, zemljom koja je najizravnije ugrožena njemačkim širenjem na Istok, sklopiti pakt o međusobnoj pomoći u slučaju njemačkog napada.[11] Međutim, Poljska, kojom diktatorski upravlja Jozef Pilsudski, odbija ući u ozbiljnije razgovore sa Sovjetskim Savezom kako ne bi ugrozila tajne pregovore s Njemačkom koji su rezultirali potpisivanjem pakta o nenapadanju početkom 1934. godine.[12]

Nakon poljske odbijenice Moskva se okreće starom ruskom savezniku na europskom kopnu, Francuskoj čija se vanjska politika, posebno kada su joj na čelu bili Joseph Paul-Boncour i Louis Barthou, kretala u smjeru povezivanja sa Sovjetima kao prirodnim saveznicima u slučaju njemačkog napada.[13] Nakon što je Barthou ubijen u atentatu na jugoslavenskog kralja Aleksandra vođenje francuske vanjske politike prelazi u ruke Pierra Lavala koji početkom 1935. godine doista pristaje na potpisivanje Francusko-Sovjetskog pakta o međusobnoj pomoći u slučaju rata, ali i uvjetuje tekst sporazuma na način koji gotovo onemogućava da se on ikada provede u praksi te mu tako dokida bilo kakav stvarni obrambeni značaj.[14] Slično kao i Poljska koju godinu ranije, Francuska još nije prepoznala kakvu ugrozu za mir u Europi predstavlja nacistička Njemačka te je odbila sklopiti ikakav značajan sporazum o suradnji sa Sovjetskim Savezom. Ipak, Francusko-Sovjetski pakt potaknuo je Čehoslovačku, blisku saveznicu Francuske, na sklapanje savezništva sa Sovjetima što je uzrokovalo određeno približavanje Moskve i Praga u narednim godinama.[15] No kako je preduvjet realizacije Sovjetsko-Čehoslovačkog sporazuma o međusobnoj pomoći bilo uključivanje Francuske u rat na strani Čehoslovački, ovo je savezništvo ovisilo o spremnosti Francuske da odlučeno stane u obranu svoje srednjoeuropske saveznice.

Usprkos naporima Litvinova da izgradi bolje odnose sa Zapadom Europe, nakon što su Francuska i Britanija dopustile talijansku okupaciju Abesinije i odlučile, izuzev mlakog formalnog prosvjeda, ne reagirati na njemačku remilitarizaciju Rajnske oblasti, a posebno nakon početka građanskog rata u Španjolskoj, ti su se odnosi našli na silaznoj putanji.[16] Ono što je počelo s remilitarizacijom Rajnske oblasti, a nastavilo se pripajanjem Austrije, kulminiralo je Minhenskim sporazumom kojim je Čehoslovačka primorana Njemačkoj ustupiti svoje pogranične teritorije, a koji je bio uvod u okupaciju Češke i stvaranje njemačke satelitske države na prostoru Slovačke.

Minhenski sporazum, kojem je čehoslovačka štampa opravdano nadjenula naziv Minhenska izdaja, potpisali su 30. rujan 1938. godine vođe Njemačke, Italije, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva. Njime su Francuska i Britanija, s potporom SAD-a[17] i uz posredovanje Italije, pokušale udovoljiti Njemačkoj u njenom sukobu s Čehoslovačkom i tako spriječiti Hitlerove planove o daljnjoj ekspanziji, barem ekspanziji na Zapad. Stoga su dvije sile Zapadne Europe, perjanice onodobne demokracije, na konferenciji u Münchena, na koju predstavnici Čehoslovačke nisu ni pozvani, predale čehoslovački pogranični teritorij Sudeta i ondašnje stanovništvo nacističkoj Njemačkoj. Samo nekoliko mjeseci kasnije pokazalo se da ni to nije bilo dovoljno da smiri nacističkog vođu. Već u ožujku 1939. njemački su tenkovi ušli u Prag, dogovor iz Münchena je pogažen te je postalo jasno koliko su jalovi bili pokušaji Zapada da sklope dogovor s nacistima.

Sporazum u Münchenu i događaji nakon njega jasno su pokazali da je politika Litvinova bila neuspješna. Ni Francuska, ni Velika Britanija, ni Poljska nisu shvaćale tko predstavlja stvarnu opasnost miru u Europi. Zapadu, odnosno političkim elitama zapadnih demokracija, tridesetih je godina dvadesetog stoljeća dogovor s nacistima bio prihvatljivija opcija od dogovora sa Sovjetskim Savezom. Štoviše, u svojoj suradnji s nacistima Francuska i Britanija bile su spremne izdati Čehoslovačku i prodati njen teritorij i stanovništvo, a u komadanju te zemlje sudjelovala je i Poljska.

Bez obzira na razočaranje koje je bio München i usprkos nepovjerenju u intencije Zapada koje je taj događaj izazvao u sovjetskom Politbirou, Litvinov je i na proljeće 1939. bio spreman ući u razgovore o kolektivnoj sigurnosti s Francuskom i Britanijom, a i te su zemlje napokon počele preispitivati svoj dobrohotni odnos prema nacističkoj Njemačkoj i odbijanje suradnje sa Sovjetskim Savezom.[18] Međutim, nevoljkost Poljske i britanske radikalno anti-komunističke struje, predvođene premjerom Chamberlainom, da uđu sa Sovjetima u sporazum o međusobnoj pomoći u slučaju rata još su jednom onemogućili stvaranja snažne anti-nacističke koalicije.[19] Čak se ni invazija Čehoslovačke nije pokazala kao dostatna poduka da je odlučan otpor nacizmu potreban. Desetljetni Litvinovljevi napori da poboljša odnose sa zapadnim silama i šest godina ustrajanja na izgradnji sustava kolektivne sigurnosti, odnosno, anti-nacističke koalicije pokazali su se potpuno neuspješnim. Sovjetski je Savez proljeće 1939., kada je rat s Njemačkom bio pitanje vremena, dočekao bez ikakvih garancija da će se dvije sile Zapadne Europe, Francuska i Britanija, suprotstaviti nacizmu i s recentnim iskustvom Münchenskog dogovora kojim su te zemlje odbile pomoći svoj saveznici. U takvim je okolnostima, početkom svibnja, Staljin odlučio smijeniti svog dugogodišnjeg komesara za vanjske poslove Litvinova i na njegovo mjesto postaviti sebi potpuno odanog Molotova. Iako je Molotov nastavio pregovore o stvaranju anti-nacističke koalicije, oni su ubrzo propali, a idući su mjeseci povijesti dobro poznati. Molotov je krajem kolovoza sa svojim Njemačkim pandanom Ribbentropom potpisao dogovor o suradnji, a 1. rujna, njemačkom invazijom Poljske, počeo je Drugi svjetski rat.

Nakon smjene s mjesta narodnog komesara Litvinov je poslan u SAD gdje je obnašao dužnost ambasadora. Radilo se o prigodnoj dužnosti za diplomata koji je uspostavio službene odnose Sovjetskog Saveza i SAD-a, ali i dužnosti koja je Litvinova maknula od Moskve, mjesta u kojem su se donosile odluke. Litvinov je umro 31. prosinca 1951. godine, neuspjevši se oporaviti od ozljeda zadobivenih u automobilskoj nesreći.

Maksim Litvinov danas se može doimati samo kao pomalo zaboravljena figura europske međuratne povijesti. Kao netko koga se u brzom hodu predratne povijesti obilježene nekolicinom istaknutih vođa lako previđa. Međutim, Maksim Litvinov bio je tada, a i danas je, puno više od toga. On je bio čovjek koji je godinama pokušavao spasiti Europu od nacizma. Vodeći se idejom da je potrebno uspostaviti sustav kolektivne sigurnost koji bi onemogućio buduće ratovanje te dobro uočivši tko je prava prijetnja u Europi, Litvinov je od 1933. do 1939. godine pokušavao u dogovoru s Francuskom, Velikom Britanijom, Poljskom, SAD-om te drugim europskim državama, stvoriti anti-nacističku koaliciju. Od diplomacija europskih i svjetskih sila, tijekom tridesetih godina dvadesetog stoljeća, jedino je ona sovjetska predvođena Litvinovom doista dosljedno ulagala napore u očuvanje mira u Europi. Međutim, Litvinov nije uspio na Zapadu pronaći partnere sposobne prepoznati opasnost nacizma i nadići već uvriježeni animozitet prema socijalizmu i Sovjetskom Savezu. Stoga su njegovi pokušaji propali, a Zapad je natjerao Sovjetski Savez da svoju sigurnost, barem privremenu, napokon potraži u vlastitom paktu s nacističkom Njemačkom.

 

Karlo Držaić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

[1] Hugh D. Phillips, Between the Revolution and the West: A Political Biography of Maxim M. Litvinov (San Francisco-Oxford: Wesview Press, 1992.), 2-3.

[2] Idem, 2-3.

[3] Idem, 3.

[4] Zinovy Sheinis, Maxim Litvinov (Moskva: Progress Publishers, 1988.), 94.

[5] Idem, 94.

[6] Jonathan Haslam, The Soviet Union and the Struggle for Collective Security in Europe, 1933-1939. (London-Basingstoke: Palgrave Macmillan, 1984.), 1-5.

[7] Phillips, Between the Revolution and the West, 32-35.

[8] Idem, 34.

[9] Idem, 91-97.

[10] Idem, 101-105.

[11] Haslam, The Soviet Union and the Struggle for Collective Security in Europe, 1933-1939., 20-22.

[12] Idem, 22.

[13] Idem, 27-29.

[14] Michael Jabara Carley, “”Only the USSR Has… Clean Hands”: The Soviet Perspective on the Failure of the Collective Security and the Collapse of the Czechoslovakia, 1934-1938”, Diplomacy & Statescraft 21 (2010.), 204-205.

[15] Idem, 206-207.

[16] Idem, 214-215.

[17] Robert Dalek, Franklin D. Roosevelt and American Foreign Policy, 1932-1945 (New York-Oxford: Oxford University Press, 1995.), 166-167.

[18] Michael Jabara Carley, “Fiasco: The Anglo-Franco-Soviet Alliance That Never Was and the Unpublished British White Paper, 1939-1940.”, The International History Review 41/4 (2018.), 4-9.

[19] Idem, 8-17.

 

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close