TEKST

Kako hrvatsko društvo “prevoli” žene

 

Mislila sam da smo dotakli dno kad su jedne dnevne novine vijest o manijaku koji je ubio svoju bivšu ženu donijele uz nimalo kritički tekst u kojem piše da je ubojica svoju bivšu “prevolio”, no sa svakim novim mizoginim ubojstvom, mi potonemo još dublje.

 

I sasvim je svejedno radi li se o bivšem branitelju koji je ubio bivšu ženu i sebe, ili o jedva punoljetnom mladiću koji je zaklao svoju trudnu djevojku, ili o muškarcu koji je pucao na bivšu ženu dok je u rukama držala bebu, ili o muškarcu koji je ubio bivšu djevojku i njezinu obitelj. I podsjeća dosta na reakcije Amerikanaca nakon masovne pucnjave. 

  • 1. šok (iako se dogode 2-3 tjedno);
  • 2. thoughts and prayers (iako od toga nema aspsolutno nikakve koristi);
  • 3. radi se o psihički nestabilnoj osobi (svi smo psihički labilni, da si ne lažemo, pa većina nas ipak ne ubija okolo ljude);
  • 4. nema veze što je ubojica bijeli muškarac, to je sasvim slučajno tako svaki put, nemojmo svoditi ovo na rasu ili spol, vratimo se na 3. točku. 

U Hrvatskoj, žene su žrtve obiteljskog nasilja u 75- 80% slučajeva. Premlaćivanje žene dakle, kod nas je praktički nacionalni sport, jedini u kojem smo uspješniji nego u nogometu. Zakoni se ne provode, zlostavljanje se ne prijavljuje, toksični maskulinitet divlja, žene se gleda kao vlasništvo očeva ili partnera, ali hajde da ne pričamo o muškarcima koji su spremni u slučaju prekida ubiti, nije bitan spol, sasvim slučajno je ubojica uvijek muškarac, radi se o psihički nestabilnim osobama. I žene zlostavljaju, samo više psihički. A znaju i ubiti. Prije koji dan mi je jedan muškarac najozbiljnije kao primjer žene ubojice (naspram manijaka koji je ubio šestero ljudi) naveo ženu koja je ubila sestru i držala je u frižideru godinama. 

Prema svim relevantnim podacima, počinitelji obiteljskog nasilja su gotovo uvijek muškarci pa hajde da strašne primjere kad Šime nije smio na pivu jer mu žena “kvoca” ostavimo za neka sretnija vremena gdje žene neće ubijati na ulici i onda ih još kriviti za to što su ubijene.  

Prema istraživanju UN-a iz 2011. ubojice su u 96% slučajeva muškarci. Razmislite malo o tome. 

A kad ste razmislili, razmislite malo i o ovome: u slučajevima kad sadašnji ili bivši partneri počine ubojstvo 77,4% žrtava su žene. Spol nije bitan? Teško. I sve dok se pravimo da nije bitan i odgajamo sinove u duhu patrijarhata, možemo strahovati za živote svojih kćeri i psihičko zdravlje svojih sinova. 

foto: screenshot

Žene se suočavaju s različitim oblicima nasilja: fizičkim, psihološkim, ekonimskim – od donekle društveno prihvatljivog obiteljskog, do brutalnih ubojstava u ljubavnim vezama. U većini slučajeva, počinitelji nasilja su njihovi bivši ili sadašnji partneri te članovi obitelji. Rodno uvjetovano nasilje i dalje postoji zbog duboko ukorijenjenog patrijarhalnog stava da je takvo nasilje čak korisno za društvo jer ima korektivnu ulogu te stava da je takvo nasilje privatni problem svake obitelji.

foto: screenshot

Veliku ulogu u oblikovanju društvene svijesti o nasilju imaju mediji koji o njemu pišu. Način na koji se piše, jezik koji se koristi, narativ koji se slaže i ciljana publika, sve to ima daleko veće posljedice na društvo od par stotina klikova. Stoga mediji trebaju biti odgovorni za način na koji izvještavaju i način na koji pokreću ili gase rasprave o rodno uvjetovanom nasilju i obiteljskom nasilju. No možemo li tako nešto od medija očekivati i mogu li mediji i educirati društvo o nasilju? Sve dok šire negativne predrasude o ženama i pišu stereotipno i seksistički: ne.

foto: screenshot

Kad i ako pišu o nasilju nad ženama, tema je uvijek fizičko nasilje, a povod zločin koji se dogodio. Iako bi pisanje o takvim zločinima trebalo biti lišeno senzacionalizma, ono je gotovo tabloidno čak i kad su u pitanju mediji koji sebe ne definiraju kao tabloide. Umjesto da pišu o zabrinjavajućem nasilju ili upozoravaju na negativan trend u društvu, oni donose slike kravih mjesta zločina i lešinarski analiziraju prljavo rublje žrtve.

 

No glavni akteri priča o nasilju nad ženama najčešće uopće nisu žene. Najčešće se piše o počiniteljima muškarcima. U tekstovima su žrtve – žene prikazane kao pasivne, inferiorne, nesposobne, a muškarci kao odlučni i dominantni. To je vrlo opasan narativ. Kako se piše o rodno uvjetovanom nasilju direktno utječe na to kako žene vide sebe i kako se prema njima postupa. Prečesto se podrazumijeva neka vrsta zajedničke odgovornosti u nasilju.

Nasilje nad ženama u medijima se ne spominje kao društveni problem već kao pojedinačni ekscesi, izolirani slučajevi. Nasilje eskalira uvijek u “čudnim” obiteljima, često socijalno ugroženim obiteljima, a zločin se ne definira kao femicid iako to jest.

foto: screenshot

Čak i u slučajevima kad postoje izvješća policije o ranijem obiteljskom nasilju i čak i kad je žrtva učinila sve što je mogla da se makne i zaštiti od nasilnika, čak i tada će se nju prezentirati kao nemoćnu i nesposobnu, dok će se počinitelja opisivati kao emotivca koji se nije mogao nositi s tragedijom prekida. Ubojicu obično susjedi ili rodbina opisuju kao dobrog čovjeka, brižnog oca, sjajnog muža. Tihog i mirnog čovjeka. Kao da su zajedno s medijima, i svjedoci zaboravili da pišu (govore) o ubojici. Žrtva je u potpunosti nestala iz tih priča o simpatičnim muškarcima koje bi svaka majka htjela za zeta. Pojavi se samo na slikama (najčešće ukradenih s Facebooka) i to onima na kojima se zajedno s ubojicom smješka u kameru. Sretan par. 

Obiteljsko nasilje gotovo se nikad ne povezuje s položajem žene u društvu, a žena izložena nasilju za medije je često samo sredstvo za povećanje broja klikova. Piše se samo o individualnoj odgovornosti, ne i onoj društvenoj, ne priznaje se patrijarhat, nejednaki odnosi moći između muškaraca i žena, niti se piše o diskriminaciji. Kada se u medijima izvještava o femicidu kao neočekivano događaju, u potpunosti se ignorira zlostavljanje, prijetnje i uznemiravanja koji najčešće prethode smrtonosnim napadima.

foto: screenshot

Mediji se fokusiraju na nešto što je žena učinila, a što je narušilo odnos para i izazvalo reakciju muškarca, implicirajući da je ona na neki način zaslužila ono što se dogodilo. Njemu se “zamračilo”, “pomračio mu se um”, “izgubio je kontrolu”, “puknuo mu je film” kad je ubio svoju ženu, djevojku, ljubavnicu ili bivšu. Stvaraju tako sliku emocionalno ranjenog i zbunjenog muškarca koji slomljenog srca, zbog straha da gubi ženu koja voli, učini nezamislivo. U međuvremenu, implikacija da je žrtva sama kriva za svoju sudbinu smiruje ostatak zajednice: kad se loše stvari događaju dobrim ljudima, to znači da smo svi ranjivi.

foto: screenshot

Šutnjom zavijene činjenice o obiteljskom nasilju (koje se često naziva samo obiteljskim razmiricama) i rodno uvjetovanom nasilju (koje se u potpunosti ignorira kao takvo) padaju u drugi plan kako se ne bi pisalo o brutalnim i smrtonosnim napadima muškaraca na žene, a na površinu se izvlači sve ono što može žrtvu provući kroz blato, kako bi se društvo osjećalo ugodnije, kako bismo mogli vikati da to nismo mi, to su neke nestabilne osobe. Naglasak se, umjesto na femicid (izraz femicid prvi put je upotrijebila Diana Russell u svojoj knjizi Femicid: politika ubijanja žena 1992. godine kako bi opisala ubojstvo žena od strane muškaraca, jer su žene op.a.) stavlja na “provokaciju” žene koja je “izazvala” ubojicu.

foto: screenshot

 U rijetkim suprotnim slučajevima, kad su žene osuđene za ubojstvo također postoji povijest obiteljskog nasilja čiji su počinitelji bili žrtve. No dok je za muške ubojice dovoljno da postoji sumnja u preljub, žene koje su ubile vlastite dugogodišnje zlostavljače ne nalaze na razumijevanje ni u društvu, ni na sudu.

foto: screenshot

Nasilje na temelju spola strukturalni je problem, a jedan od najvećih izazova je nedostatak svijesti javnosti o njemu. Mediji mogu utjecati na društvo i mogu potaknuti društvene promjene. No za tako nešto trebaju bolje, drugačije izvještavati o nasilju nad ženama.

 

I.Š.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close