TEKST

Ptica, avion, fašizam?

 

Budući da Marvel stripovi i filmovi premoćno izražavaju ideje liberalnog mainstreama, važniji problem od tupe fašističke propagande jest koliko nekritički ili neosviješteni odnos prema današnjem globalnom kapitalizmu može postati implicitna apologija novih oblika fašizma. Temeljna ideja superherojskog žanra je da moć može biti oslobađajuća. (…) Danas, kada utjecajnim državama, koje nominalno predstavljaju ljudski korektiv vladavini bezobzirne logike povrata na ulaganje, upravljaju baš stripovski negativci, nije čudno da se često kapitalizam i fašizam izgovaraju u isti dah.

foto: Pat Loika

Protekli mjesec je Art Spiegelman, jedna od najvećih legendi strip umjetnosti (Maus, magazin Raw), u medije pustio esej koji su mu Marvel Comics odbili objaviti kao uvod u njihovu retrospektivu Marvel: The Golden Age 1939—1949 s napomenom kako Marvel nastoji “ostati apolitičan”. Kako se radi o periodu stripova kada je izmišljen Kapetan Amerika kao borac protiv Hitlera i nacizma općenito, Spiegelman je povukao paralelu s današnjom politikom, konkretno između Kapetanovog glavnog neprijatelja nacista Red Skulla i Donalda Trumpa iliti “Orange Skull”. Spiegelman je u svojoj reakciji istaknuo kako je bivši glavni izvršni direktor (danas “samo” chairman) Marvel Entertainment, Isaac “Ike” Perlmutter, dugogodišnji prijatelj, savjetnik i donator Donalda Trumpa te kako ga je incident nanovo uvjerio kako je “sve političko”.

Treba napomenuti kako je Perlmutter u krugovima Marvel fanova odavno notorna figura te njegov utjecaj nije spriječio niz Marvelovih autora stripova da se eksplicitno politički izraze. Jedan od središnjih narativa u Marvel stripovima zadnjih godina, saga o Kapetanu Americi Nicka Spencera, također je istaknuo upravo Red Skulla kao analogiju za Donalda Trumpa. I mimo tog primjera, dovoljno je površno poznavati povijest i sadašnjost Marvel stripova da se utvrdi kako je nemoguće govoriti o propagiranju fašističkih ideja Trumpovog tipa ili njihovom zatomljavanju. Kapetan Amerika je uostalom svojevremeno podržavao pokret za građanska i ljudska prava te nakratko odustao od svog imena i ikonografije zbog Richarda Nixona. Marvel stripovi su među desničarskom skupinom fanova superheroja koja se okuplja na stranici 4chan standardno na glasu kao “previše politički korektni” zbog jakog naglaska na reprezentaciji manjinskih društvenih skupina zadnjih desetak godina. Autori stripova su se više puta na društvenim mrežama s prezirom oglašavali prema takvom tipu fanovskog rezoniranja. Ipak, na moderiranim i većim internetskim okupljalištima obožavatelja, poput reddita, prevladava liberalni ton.

Upravo je reddit postao mjesto na kojem fanovi već godinama svakih par mjeseci popisuju grijehe prozvanog Ikea Perlmuttera. Radi se prije svega o nizu bizarnih i da, trumpovskih, intervencija u filmsku stranu Marvel produkcije. Budući da je mislio kako Afroamerikanci i djevojke ne vole superheroje i ne kupuju igračke uporno je odbijao snimanje filmova Black Panther, Captain Marvel i Black Widow, umanjivao značaj ženskih likova u filmovima protivno željama režisera i scenarista (primjerice, glavni negativac Iron Man 3 je trebala biti Maya Hansen) i dao ulogu Jamesa Rhodesa koju je u filmu Iron Man igrao Terrence Howard jeftinijem Donu Cheadleu u kasnijim filmovima jer “svi crnci izgledaju isto”. Predsjednik Marvel Studios i ikona dobrohotne liberalne geek kulture, Kevin Feige, tek je 2015. uspio dogovoriti novu konstelaciju odnosa u kojoj odgovara direktno samo glavnom kreativnom direktoru Disneyja i ne mora više surađivati s Perlmutterom. Taj novi period koincidira i s najvećim kreativnim i komercijalnim usponima Marvel filmova. Počelo se davati više prostora bivšim indie režiserima da daju svoj pečat filmovima i više filmova je zaradilo preko milijardu dolara, pa i Black Panther i Captain Marvel (Black Widow izlazi iduće godine).

Budući da Marvel stripovi i filmovi premoćno izražavaju ideje liberalnog mainstreama, važniji problem od tupe fašističke propagande jest koliko nekritički ili neosviješteni odnos prema današnjem globalnom kapitalizmu može postati implicitna apologija novih oblika fašizma. Temeljna ideja superherojskog žanra je da moć može biti oslobađajuća, zabavna, benigna i prije svega benevolentna. U svojoj “svjetloj” verziji, tu ideju egzemplira Superman kao dečko s farme, ali i surogat boga na zemlji koji će uvijek reagirati kada vidi zlo i dovoljno je moćan da ozbiljne prijetnje nema. Superman tako predstavlja poslijeratni konsenzus i američko carstvo s “ljudskim licem”, gdje je moral suverena samorazumljiv i neproblematičan. U “tamnoj” verziji, ideju benevolentne moći predstavlja Batman, koji iako biološki običan čovjek posjeduje tolike financijske, tehnološke i, u stripovskoj maniri, kognitivne sposobnosti da je najbolje njemu prepustiti da donese odluke koje se tiču sigurnosti, poslovično i komično ugroženih, civila. Obje strane impliciraju “kraj povijesti” u kojem više nema bitnih promjena niti sporova. Samo je razlika perspektive misliš li da takav svijet ipak moralno funkcionira zahvaljujući božjem blagoslovu (Superman) ili moćnicima u sjeni (Batman).

Ipak, ne dijele svi važni superherojski narativi takav apologetski odnos prema moći. X-Men nikako ne mogu prihvatiti mir “vječne sadašnjosti” budući da im svako malo dolaze putnici iz budućnosti kako bi ih upozorili da će njihova potlačena rasa mutanata završiti genocidom ili u koncentracijskim logorima. Tema “što ako ne možemo vjerovati superherojima?” je kroz desetljeća često i uspješno obrađivana u stripovima, ali tek ovogodišnja serija The Boys predstavlja od publike široko prihvaćenu ekranizaciju priče tog tipa. Naslovni The Boys su ekipa civila koja se odluči pobuniti protiv “zaštite” koju pružaju superheroji (koji su u vlasništvu privatne firme proizvođača oružja odnosno superheroja). Serija eksplicitno proziva superheroje za pasivizaciju stanovništva (svaki problem će oni riješiti), a i dovodi ih u vezu s kapitalističkim motivom povrata na ulaganje: konkretno metodom proizvodnje vječnih ratova. Takav “lijevi” pristup superherojskoj temi ipak više pripada duhu znanstvene fantastike, gdje je neprijatelj već pobijedio i uredio čitavu stvarnost te je sada na rijetkoj osviještenoj grassroots pobuni da ga sabotira koliko može. Sami Marvel filmovi, kao najvidljiviji i najutjecajniji superherojski proizvodi, su se politički najpromišljenije i možda najiskrenije izrazili u prošlogodišnjem hitu Black Panther.

Black Panther T’Challa je kralj Wakande, srednjoafričke države koja predstavlja izolacionističku tehnoutopiju. Wakanda je tisućljećima ostala skrivena od vanjskog svijeta i prosperirala zahvaljujući jedinstvenom mineralu vibraniumu koji ima praktički neograničenu primjenu, od oružja do lijeka. Standardno zatupljujući desni mediji su film zbog toga proglasili svojim, glumeći da ne primjećuju kako je Wakandin izolacionizam postavljen kao glavni antagonist filma. Žrtva tog izolacionizma Killmonger (nadimak koji je dobio radeći za CIA-u) izazove T’Challinu krunu s idejom naoružavanja svih potlačenih crnaca svijeta Wakandinom superiornom vojnom tehnologijom. Ovdje film možda nesvjesno miješa dvije različite vrste ustanka, dajući desničarsku nacionalističku odnosno rasnu notu ideji koja više asocira na antikolonijalne pokrete, koji su ipak bili nošeni lijevom idejom i praksom. Tako je lakše Killmongera prikazati kao negativca. Ipak T’Challa na kraju odustaje od izolacionizma i prihvaća odgovornost za svijet, pridružuje se UN-u i započinje niz outreach programa i istraživačkih centara u drugim državama prema politički korektnim formulama humanog angažmana vođa. T’Challa, nošen impozantnom izvedbom Chadwicka Bosemana, je odmah po izlasku filma dobio niz usporedbi s Barackom Obamom. Od navodno površnih razloga tipa “ovako vođa treba izgledati, ponašati se i govoriti” do suštinske konzervativnosti njihovih velikih političkih poteza. Moguće da je stvarno Obama najbolje što Marvel odnosno svjetski kapitalistički poredak može zamisliti. Suverenost jednog svjetskog korporativnog imperija, ali s humanim licem, tako da svatko tko se pobuni odmah postaje “negativac” i podložan za odstrel.

Kao ideologija moći šefova (nasuprot socijalizmu kao moći radnika) kapitalizam je vjerojatno uvijek mogao u svojoj najboljoj varijanti biti tek prosvijećeni apsolutizam, pa makar se taj apsolutizam pokušavao retorički ublažiti idejom suverenosti tržišta. Na najvišim razinama financijskih odluka tržišna konkurencija ne postoji. Sinkroniziranost vodećih financijskih institucija međusobno, ali i s preporukama nadnacionalnih policy platformi, vojnom industrijom i propagandnim medijima (pa tako i Hollywoodom) ledi krv u žilama svakome tko vidi kako njihove odluke nemaju veze s ekološkom održivosti, ljudskim pravima ili idejama “pravednog rata”. Istraživanja transnacionalne kapitalističke elite pokazuju kako mnogi od njih dijele te brige, ali su toliko zapeli u kapitalističkom obrascu da ih ne mogu zapravo adresirati. Danas, kada utjecajnim državama, koje nominalno predstavljaju ljudski korektiv vladavini bezobzirne logike povrata na ulaganje, upravljaju baš stripovski negativci (Trump, Putin, Modi, Bolsonaro, Netanyahu, Johnson, Salvini, Orban, Erdogan) nije čudno da se često kapitalizam i fašizam izgovaraju u isti dah.

Ipak, treba imati na umu da je načelno afirmativan stav superherojskog žanra prema moći, uparen s pretežito humanističkim instinktima njegovih glavnih autora, potencijalno plodan za prikaz poželjnijih budućnosti. U usporedbi s ostalom žanrovskom umjetnosti superheroji nisu regresivni, ali su i dalje, poput većine umjetnosti, reaktivni. Kao što se T’Challa stavlja na raspolaganje UN-u na kraju Black Panthera, tako autori stripova čekaju progresivne iskorake iz stvarnog svijeta da bi ih začinili superherojskim motivima u Marvel svijetu. Ako je vjerovati tračevima i željama fanova, T’Challin antagonist u idućem filmu trebao bi biti Namor, kralj mora ogorčen na ljudsko devastiranje prirode i ujedno karikirano tašti suveren spreman pokrenuti rat i zbog krivog tona obraćanja. Black Panther tako možda opet dobije priliku biti politički najaktualniji Osvetnik. Možda ovaj put napravi i koji iskorak više.

 

Leonard Jurić

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close